Thursday, 1 December 2016

Hose Ortega i Gaset: Intelektualac i Drugi


Čovjek je kod kuće kad je na stazi ćutanja, reći će Hajdeger u Putnim znakovima. Logikom smo se odrekli mišljenja jer se isključivo i stalno na nju pozivamo, a zapravo smo se odrekli mišljenja. Istinski mišljen svijet je u ek-sistenciji, a ne u egzistenciji, to je onostran svijet za Hajdegera. On takođe kaže kako je vrijeme da se odviknemo od precjenjivanja filosofije i od zahtijeva koje tako sebi postavljamo, a ono što je potrebno u današnjoj svjetskoj krizi jeste: manje filosofije, a više pažljivosti u mišljenju, manje literature, a više njege slova. Buduće mišljenje nije više filosofija zato što ono misli izvornije nego metafizika, ali to buduće mišljenje ne može, kao što je Hegel zahtijevao, odbaciti naziv ,,ljubav prema mudrosti” da bi s tim bila sama mudrost u obliku apsolutnog znanja.Mišljenje postavlja nevidljive brazde u jezik, nevidljivije od brazdi koje seljak sporim korakom pravi po njivi, reći će Hajdeger. 

To nisu dva čovjeka - Ortega i Gaset. Zovimo ga sad Ortega  (1883-1955), mnogi su mu zamjerili što u burnim političkim vremenima Španije ostaje po strani kao Posmatrač, ali on sam hoće pobliže objasniti značenje ovog pojma, jer nije tako prosto. On kaže u odabiru između trgovca i boema ne bi odabrao ni jedno od toga, a takođe i bolesno je što politika caruje nad kompletnom dimenzijom duhovnosti kod ljudi. Istinu brkamo s korisnošću, a s tim politika nije ništa drugo osim laž. Carstvo politike je carstvo laži. Istinoljubivi ljudi su rijetka vrsta na zemlji, kaže Ortega.  I oni koji su cijelog života tražili ovakve ljude po cijeloms vijetu, našli su ih tek nekoliko, poput poduhvata Ibn Batute, arapskog geografa i istraživača iz 13. vijeka. On kaže, zbog toga je postao očajan. Tih ozbiljnih ljudi kristalno čiste spekulativne Duše je vrlo malo. Politika je prisutna čak i u nalazima dobijenim u laboratoriji, na akademijama, u poeziji, u frizerskim salonima. Ortega brani svoju želju za nepomućenim viđenjem, za onom grčkom teorijom koa gledanja u samu suštinu stvari, koje predvode filosofi. Aristotel je pretjerao želeći i od Boga da napravi nenadmašnog profesora filosofije. Daleko sam od tog da stremim ka sličnom, kaže Ortega. Don Huanov život teče, on ne osvaja istine. Život sa političkom artikulacijom nije kontemplacija. U smislu da je Istina jedna i Lajbnic će reći: Kao što jedan isti grad izgleda potpuno drugačije kada se posmatra sa različitih strana, te kao da biva umnožen različitim perspektivama, tako se isto događa da beskonačno mnoštvo jednostavnih supstanci vidi isto toliko različitih svjetova koji, međutim, nisu ništa drugo do perspektive jednog jedinog svijeta viđenog iz različitih tačaka svake monade.  Istina se prelama na bezbroj načina, i svaki pojedinac je neki drugi organ percepcije. Ortega, kaže, opisuje u knjigama svoju padinu, svoje viđenje, panoramu sagledava sa svog i srca. Intelektualac se mora biti radi samog sebe, a ne zbog društvene uloge. Većina se samo pretvaraju. Nnesumnjivo jedan je bio i originalni Julije Cezar, a kad su ga ubili mnogi naredni su samo popunjavali ovo ime, ali ne i prazninu koja je ostala odlaskom pravog. Ortega govori o intelektualcu koji je sa Božijom zapovješću. To je trebala biti značajna figura u zapadnom svijetu, ali je otišlo u drugom smijeru. Živimo u opštoj pometnji i u zamjeni osoba. Pravi intelektualac je uvijek iznenađen, on živi raširenih zjenica, hoda opčinjen i od rođenja pijan. On misli i da su svi oko njega takvi, računa na njih, ali kad shvati da nisu, njega obuzima sram što i on ne može biti egoista. Pravog Drugog je veoma teško sresti, a taj pravi je jedino iskren, i njegovom padu intelektualac se divi. Oni lažni, kojih je najviše, kriju se iza maski profesora, filosofa, pisaca i slično. Ne, to nije Drugi. Drugog je veoma teško sresti. 

Narodnjaštvo ili plebejstvo u cijelom svijetu, kao i tad u Španiji, provodi tiraniju, kaže Ortega. Zahvalni smo na tome demokratiji. Ona je isključiva, zaboravlja na mnoge druge dobre stvari u svijetu. I prave riječi mogu da se izgovaraju, ali one ne pogađaju vrijeme. Tako je jedna ugljarka s početkom Francuske revolucije rekla jednoj markizi da će ona, markiza, od sad biti ugljarka, a nju će od sad nositi na rukama, i nije imao ko da joj kaže - Ne gospođo, od sada ćemo svi biti ugljari. Moralnost je tako postala puka, ona je postala sportska aktivnost. Čak i podjela ljudi na muškarce i žene je veoma neprecizna. Neznanje, ali samo ako je učeno, jeste plodonosno. I treba znati igrati. Radosti nema. Nesuglasica je u oblasti intelekta i u oblasti osjećanja (srca) kod sadašnjeg evropskog čovjeka, bolest, i srčani je poremećaj. Misli nisu presudno jezgro, ovdje je velika greška. Mi umijemo da želimo samo u ekonomskom značenju i srljamo od objekta do objekta. Drugog još nema, kaže Ortega.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment