Sunday, 4 December 2016

Indijanska mudrost i religija


Evropa je počela kontrolisati cijeli svijet, no neće tako dugo i biti, već Amerika kontroliše cijeli svijet, no neće ni to tako dugo biti. Krenimo malo od Juga ...

Mudrost i religija indijanaca, starosjedilaca obiju Amerika i starog Meksika, je poštovala prirodu i duhovni svijet, ali negdje je bila i greška. Proučavajući ih shvatamo da su u naše vrijeme mnoge vrijednosti istinskog života zanemarene. Bogovi su niže ili više postavljeni, dogme su zaledile svoje pozicije i preuzele monopol nad svim kategorijama duhovnog stremljenja, mada to i nije moguće. Novac je sredstvo koje predstavlja ili u sebi nosi određenu moć, on upravlja sile u istorijskim tokovima čovječanstva, ako takvo šta poput čovječanstva i postoji. Upregnuta je pohlepa evropskog čovjeka, a izrečena smrtna presuda preostalim drevnim civilizacijama. No, mrtvi i nisu samo mrtvi. Postoji neka mistična priča da neke od njih osvajači nisu zatekli u svojim gradovima, niti su ih ikad pronašli, a nisu našli ni leševe, dok je žar u ognjištima i pribor po kućama govorio da su tek nedavno bili tu. Ručak je bio gotov. 

Iz divlje biljke predistorijski indijanac stvara i uzgaja kukuruz, žitaricu koja se jedina ne može sama sijati i za sebe sama brinuti, te treba se okruniti, obično i gnojiti, nekad i natapati, i drugo sve. Mi ćemo se zatim, mnogo godina kasnije, diviti našem izumu - hibridnom kukuruzu za koji se sjeme uvijek mora nanovo kupovati. Ovi Stari su nam dali na naš bob i pasulj, bundevu, čokoladu, kinin, i drugo. Nama je dato da o njima mislimo kao o običnim divljacima, a ne o vrhunskim poštovaocima prirode i duha, ne o nekim znalcima. Čovjek je iskra kosmičke vatre koja ima potrebu da gori prema Bogu, rekao je Las Casas, biskup u Meksiku, koji se protivio pokoljima indijanaca. On je odbacivao skolastičku nauku, njen tomizam, i vraćao se unazad sve do svetog Avgustina. Avgustin, na kojeg se pozivaju samo imenom autoriteta, je drugačije mislio i vjerovao, a njegove knjige ,,O državi Božijoj” (De civitate Dei) i ostali spisi sve manje se čitaju. 

Carstvo Inka Južne Amerike se u nekom smislu poredi i s Rimskim Carstvom. Njihova umjetnost i gradnja ukazuju na vječnost života. Dinastije Inka su imale 13 generacija, a tek se od sedme dinastije ulazi u fazu carstva, društveno uređenog življenja. Vladari Inka bili su ‚‚sinovi Sunca", Inci. Osnovna djelatnost, kažu, bila im je poljoprivreda, ali i posebni cijenjeni zanati. Ali, bavili su se oni i uzvišenijim stvarima. Vrlo smjerno su koristili znanja upotrebe bogatstva zemlje, vode, vegetacije, bez prekomjernog iskorištavanja, takvo nešto im je bilo valjda podrazumjevano i svakidašnje, neopterećujuće za egzistenciju pojedinca. Imali su na tim pozamašnim visinama (3000-4000m) uređene poljoprivredne terase. Njihov rad nije ličio na robovski već više društveno koristan odmjereni rad, i ne pod prisilom. Politika Inka je bila: Svi moraju raditi, ali niko da radi previše i dugo, niti iko smije da trpi oskudicu. Nema krize i uz vrlo malo truda. Kazneni zakon im je bio kratak, jednostavan, ali strog i pravičan. Kad neko ukrade gleda se je li iz objesti ili što nije imao osnovno, što bi morao imati svaki član zajednice. U drugom slučaju osuđivan je i onaj starješina koji je zadužen za konkretnu zajednicu gdje se desila krađa. Čuvari bi bili izmješani među narodom i obavještavali bi Incia o nepravdama i drugim značajnim dešavanjima. Religija Inka je religija Sunca, a sam vladar je Sunce na Zemlji. Mliječni put, za koji su znali, bio je ‚‚nebeska rijeka", sazviježđe Lire je čuvar stada, Plejade su čuvari sjemena u razvoju i vremena. Iznad Inka, i iznad Sunca bio je Nestvoreni Bog-Tvorac - Viracocha, temelj Svega i gospodar Svijeta.

Kod Maya, koji su za razliku od Inka živjeli u središnjem Meksiku, takođe rat i oružje jedva da su imali nhekog smisla. Maje nisu koristile točak, ni tegleću stoku, a gradnja u kamenu bila je vrlo značajna. I pored nekorištenja točkova imali su široke i utabane ceste, imali su velike crteže na tlu vidljive tek sa pristojne visine iz vazduha.

Takođe u Meksiku, među Astecima robovi su postojali, ali se niko nije rađao kao rob. Astečka književnost i pravna nauka bile su pismeno vrlo uredno pisani slikovnim jezikom, kažu: To su bile predivne knjige, blistave ljepote na pergamentu. Njih je prvi hrišćanski biskup Meksika spalio na ogromnoj lomači, i u cijeloj zemlji. Međutim, žrtvovanje ljudi i životinja kod Asteka je jačalo njihove bogove, a sama žrtva, kako to biva, i ovaj put je možda pogrešno objašnjena.

I Tolteci su imali svog boga koji je u davno vrijeme, u Zlatno Doba, sišao na Zemlju i poučavao ljude svim umjećima, mudrosti i dobroti, koji je kasnije pobjegao od srdžbe nekog većeg boga, ukrcao se u čarobni čamac napravljen od zmijske kože i otplovio u mitsku zemlju.

Duh Indijanaca Sjeverne Amerike je posebna priča, dalek svijet naročite mirnoće, mudrosti, tuge i radosti istovremeno. I sve dok nije došao bijeli čovjek iz Evrope sa svojim hrišćanskim pastirima. Danas učimo u školama da crvena rasa nikad nije postojala. Indijanci su bili nešto od toga.

Poglavica Sijuksa Crni Los kaže: Tamo, kad sam bio mlad, poveli su me Duhovi u mojoj viziji, do središta Zemlje i pokazivali mi sve dobre stvari u svetom obruču svijeta. Želio bih da tamo mogu stajati u tijelu prije no umrem, jer ima nešto što bih htio reći šestorici Djedova (krst sa još dodatna dva smijera - 6 krakova) ... on odlazi tamo i obraća se: Postavio si moći četiriju strana svijeta da se ukrste. Ukrstio si dobar put i put poteškoća; i gdje se ukrštaju to je mjesto sveto ... Rekao si mi kad sam još bio mlad i mogao se nadati, da u nevolji moram četiri puta poslati glas, jedan za svaku stranu svijeta, i ti ćeš me čuti ... Danas šaljem glas za narod u očajanju ... Sa suzama na obrazu, o Veliki Duše, moj Djede, sa suznim očima sad moram reći da ono stablo nije nikad procvalo ... Uslišaj me kako bi se narod mogao ponovo vratiti u sveti obruč i naći dobar put, svoje zaštitno drvo ...

Imperijalni interesi evropskih država nadvladavaju i Indijanci sve više plaćaju cijenu. Konfederacija od 6  irokeskih plemena se udružuje u borbi protiv bjelaca, dok jedini Čirokezi (Sekvoja i ponuđeno moderno pismo za Indijance) se pridružuju Britancima. Konfederacija mamljena od svih priklanja se Holanđanima koji je naoružavaju. Čirokezi već doživljavaju nepravdu koju nisu očekivali, da će baš tolika biti pohlepa bijelog čovjeka da mora uzeti sve te na kraju prognani odlaze na daleki put smrti ‚‚Put suza". Evropljani, već sad Amerikanci, bili su ponosni na minimum troškova iseljenja Indijanaca, koji su protjerani prevarom i silom. Amerikancima, novoj naciji, nije bilo ništa strano prekršiti ugovor ili promjeniti zakon u svoju praktično materijalnu korist. Neki od Indijanaca su se vremenom vraćali u zajednicu s bjelcima, na onaj dio zemlje koji im je bio odobren, u rezervate. Indijanci su dobijali čestice zemlje, a sav ostatak je prodavan ,,bijelima”. Mnogi Čirokezi su bili uključeni i u Drugi svjetski rat, i izginuli u najvećem broju.  

‚‚Šta? Prodati zemlju!? Isto je što i prodati vazduh i vodu. Veliki ih je Duh dao u vlasništvo svima" reći će Tecumseh.

Nisam sreo tako staloženu i mirnu djecu, veselu, takve stare mudre i duhovite ljude otkad sam prije dvije godine posjetio Pueble, reći će John Collier.

Kad god je trebalo doći do pljačke podsticane su i misije crkve te jačanje posebnosti neke skupine nad drugom, podsticanje nacionalizma, rasizma i drugog. Ovo je efikasno provođeno uz pomoć religija i kontrolisano isto njima. Političari su pratili i vojska s njima. U Kaliforniji se tako pod Franjevcima Indijanci oblače u košulje i pantalone da sakriju golotinju, zaključavaju se u prostorije naveče i ujutro otključavaju, tjeraju se na molitve. Cvjetala je pohlepa za zemljom i za Zlatom, poznato kao ,,Zlatna groznica”. Ples Sunca je uništen tako zauvijek, bar je izgledalo. Indijanci nisu nikad govorili o početku ni o kraju kako to govore hrišćani. Indijanac samo naglašava: Ja jesam - i u toj kratkoj misli je sadržano da je pojedinac iskra Božija u zemaljkom oku vidljivom. U čovjeka se ulijeva Duh, a Duhovna stvar je najveća, to je ono Istinsko. Bijelci, više materijalni, više su i odsječeni od duhovne sfere. Ili ko zna kakav je skriveni plan takođe skrivenih upravitelja, makar to bili i sami mi za sopstvenim leđima. Možda su tijela  nekih naroda bila i smetnja nekoj, možda, značajnoj Duhovnoj namjeri. Teško za spoznati, a nikakvo za objasniti. 

Do kraja 19. vijeka prestali su ratovi s Indijancima, svi preostali i njihova djeca su prisilno pokrštavani. U to vrijeme (1933) predsjednik Ruzvelt posjećuje Hopi Indijance i u zvijezde kuje njihov način života. Na Indijanca u duhu i u kulturi bjelog čovjeka nije više trebalo gledati kao na neprijatelja, kontrola je preuzeta. A možda sve i nije tako u potpunosti ni zbrisano? ‚‚Umri ako treba, ali nikad ne ubij" (Rondon)

Inke i Asteci kažu: Ako bi bijeli ljudi u odnosu s Indijancima upotrijebili lukavost i prevaru, to je bilo nešto protiv čega je crveni čovjek bio bespomoćan - nešto za što nije imao imena, nešto što ovaj nije poznavao.

U jednom trenutku u antropologiji kao nauci moglo se naići na pretpostavku apsurda da Maye, koje su imale veoma razvijeno matematičko i astronomsko znanje, poznavanje prirodnih zakona i promijenjenih stanja svijesti te drugo, nisu pronašli i koristili točak. Valjda im nije ni trebao? I kako su putovali? A i jednostavno svi su ,,otišli”.

U nekim indijanskim jezicima ne postoji riječ za prirodu, već svoje okruženje oni vide i doživljavaju kao integralni dio sebe. Umjesto: Ušao sam u kuću - indijanci kažu: Kuća je ušla u mene. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment