Wednesday, 7 December 2016

Iracionalizam


Iracionalizam - dakle, onaj ko nije racionalan. To je filosofija života koja se suprostavlja racionalizmu, jer svijet nije moguće u potpunosti racionalno ni shvatiti. Osnova stvarnosti je nezavisna od razuma, poput volje i života koje ne možemo ignorisati. Oni kažu da je iracionalno iznad racionalnog, te da postoje i drugi, posebni, oblici znanja poput intuicije (viđenja), instikta (nagona) i drugog koji su iznad logičkog po svojoj životnoj vrijednosti. Osim uticaja antike ovdje se nazire i uticaj Paskala, Darvina, S. Frojda i drugih. S obzirom na naglasak na fenomen života ova filosofija se i zove - filosofija života, koja opet ima različite oblike: voluntarizam (u osnovi svega je volja),  vitalizam i intuicionizam. Najpoznatiji predstavnici su: Šopenhauer, Niče, Bergson i Diltaj.

Arthur Schopenhauer (1788-1860) je njemački filosof, predstavnik voluntarizma. Radio kao profesor u Berlinu, a stvara pod uticajem Kanta, Šelinga i Platona, ali i pod uticajem indijske filosofije i religije. Djela su mu: O četvorostrukom izvoru načela dovoljnog razloga, O volji u prirodi, Svijet kao volja i predstava. Kod voluntarizma je VOLJA osnove cjelokupne stvarnosti i unutrašnje suštine svih pojava u svijetu. Oni smatraju da je razum samo oruđe volje i da se stvarnost ne može shvatiti racionalno jer je ona iracionalna. On polazi od razlikovanja svijeta u našoj glavi od svijeta kakav je napolju, sam po sebi (stvar po sebi). Kao stvar po sebi svijet je volja. Kao kod Kanta i kod njega prostor i vrijeme ne postoje objektivno kao stvari izvan svijesti, već su oblici subjektivnog predstavljanja stvarnosti. Uzročno-posljedične veze su u našoj svijesti ali ne i u samoj stvarnosti koja je VOLJA. Ovo se otkriva intuicijom, neposredno, da je osnov svijeta volja - beskonačno djelovanje bez cilja, Jedno i Sve. Volja nije uzrok pojava već su pojave njeni različiti oblici ispoljavanja. Volja nema cilj , svrhu i smisao, otud i pesimizam kod čovjeka. Uzajamno suprostavljanje različitih manifestacija volje je trpljenje i bol. Volja se ne može poništiti, a da bi izbjegli bol jedino se možemo odreći svoje individualnosti i stopiti s jedinstvenom svjetskom voljom, što se približava indijskoj filosofiji ili religijskom učenju i shvatanju ,,nirvane". Šopenhauer se nadovezuje na Kantov ,,praktični um" kojeg on vidi kao volju koja, kao beskonačna i vječna, uzrok je svega pojavnog što ima svoj identitet, a da ona sama, kojoj se ne može direktno s polja prići, nema identiteta. Volja je uzrok predstava koje imamo u objektima, ona je subjekt beskonačan. Mi postojimo kao objekt, predstava te volje za koju znamo a ne možemo je objasniti. Volja nam se otkriva na poseban način. Mi kroz naš identitet nismo identični toj volji, jer identitet postoji samo u svijetu predstave. Volja je u nama zarobljena u stanju individualne egzistencije njenom željom da sebe utjelotvori u svijetu predstave. Volja po sebi je bezvremena i neuništiva. Na stazi objektivnog znanja (kao Kant), krećući od predstave (pojavni svijet) nećemo nikad stići iza predstave, do fenomena. Zato ćemo ostati izvan stvari i nikad nećemo biti u stanju da prodremo u njihovu unutrašnju strukturu, da vidimo šta su one po sebi. Mi nismo samo (po Šopenhaueru) spoznavajući subjekt već smo i sami među onim entitetima koje želimo upoznati. Put do unutrašnjeg je pred nama otvoren ka stvarnoj unutrašnjoj prirodi stvari do koje mi ne možemo da prodremo s polja. To je kao podzemni prolaz, tajna veza koja nas putem prevare sve istovremeno smješta u tvrđavu koja s polja ne može biti osvojena. Filosofija želje počinje od paradoksa o stvari po sebi, gdje transcendentalni idealizam vidi sav empirijski svijet jedino kao predstavu: Svaki objekat, bilo koje da mu je porijeklo, je kao objekat već uslovljen subjektom koji je jedini esencijalan. Predstava je subjektivno stanje utvrđeno u skladu s prostorom, vremenom i uzročnošću, najvažnijim formama čulnog i spoznajnog. Dokle god okrećemo misli prema prirodnom svijetu, potraga za stvari po sebi iza predstave jeste jalova. Predstava je veo između subjekta i stvari po sebi i nijedno naučno istraživanje ne može da prodre kroz taj veo, a ipak to jeste samo veo, tkanina iluzija kroz koju možemo da prodremo, ako se odlučimo drugim sredstvima. Šopenhauer izuzetno cijeni hinduističke izvore koji za to znaju. Na način da se prodre kroz veo sasvim slučajno nailazi i Kant, iako ne uviđa značaj svojih argumenata. Ja se u samospoznaji suočavam tačno s onim što ne može biti spoznato kao pojavno, jer ono je izvor svega pojavnog - transcendentalni subjekt. A spoznati taj subjekt kao objekat znači upravo ne spoznati ga, već suočiti se ponovo s velom predstave. Ali, ja mogu da je spoznam kao subjekta kroz neposrednu i nepojmovnu svijest koju imam o volji - kroz praktičan um. Prema Šopenhaueru individualna egzistencija je jedna vrsta greške, ali i jedina u kojoj je volja za život u stalnom iskušenju zbog svoje potrebe da se sebi iskaže kao ideja. Volja pada u individualnost i kratko vrijeme egzistira u svijetu predstave, odvojena od mirnog okeana vječnosti koja je njen dom. Intelekt, iako nemoćan da objasni i kontroliše, ima jedan dar u svojoj moći - samoodricanje. Prevazilaženje otpora volje prema smrti, dokazujući da nemamo ni zbog čeg da se plašimo smrti, što neće ugasiti volju već samo veo koji ga prekriva. I iako stvar koja preživljava smrt nije pojedinačna nego opšta, to ne bi trebalo da nas brine jer je egzistiranje kroz pojedinačnu osobu bila greška i ono je, na prvom mjestu, prouzrokovalo svu našu patnju. Samo umjetnošću mi dolazimo do onog što je stalno sakriveno od nas, naročito kroz umjetnost muzike. Tako ulazimo u idealan svijet sviju, izvan svijeta straha koji je nepoznato. U muzici volja se igra sa samom sobom, poput talasa nad mirnim okeanom. Bez Šopenhauera ne bi bilo Vagnera ni Ničea kakve ih poznajemo. Niče volji daje prednost u odnosu na samoodricanje i njemačke romantičare lično on dovodi do njihova kraja. Nikad se ne može izvana prići bivstvu stvari, ma kako se uvijek i tragalo, ne postiže se ništa do slike i imena. Čovjek sliči nekome ko obilazi oko zamka uzalud tražeći ulaz i skicirajući samo fasadu. A ipak je to put kojim su išli svi filosofi prije mene. Volja je spoznaja a priori (ne može biti u iskustvu) tijela, a tijelo je spoznaja a posteriori (nakon iskustva) volje.

Freidrich Nietzsche (1844-1900) je najveći kritičar moderne Zapadne civilizacije i hrišćanskog morala. Bio je njemački filosof, filolog i psiholog. Na njega utiču Šopenhauer, Vagner (kompozitor), Heraklit. On vidi duboku krizu evropske kulture i pad čovjeka. Moderna civilizacija je prepreka sopstvenom napretku jer se moderna kultura odvojila od stvarnog života i mjesto da bude izraz životnih potreba ona postaje mjerilo za procjenjivanje života. Obratan smijer. Izraz ,,moderne krize" zove se - nihilizam (lat. nihil = ništa), kao stanje u društvu i kulturi gdje vrijednosti gube smisao jer su u suprotnosti s životom. Razlikuje pasivni i aktivni nihilizam. Ovo odbacivanje života je nazivao idejom ,,smrti Boga". On stvara i pojam ,,natčovjeka". On smatra da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata, a nakon toga da dolazi do dekadencije kulture. Izraz dekadencija je slabljenje životne snage i propadanje evropske kulture. Po njemu, od tada nastupa ,,moral stada", moral slabih ljudi koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet. Osnova svega je volja za moći (ono što čovjek hoće je višak moći) i ovakvu volju ima svaki čovjek. To se može najbolje izraziti citatom: ,,U volji sluge našao sam volju da bude gospodar". U ovom razmišljanju moć i snaga su najviše vrijednosti. Kaže: ,,Posljednji hrišćanin je umro na krstu.” Ovaj filosof u umjetnosti vidi najpotpunije prihvatanje života, jer u umjetnosti svijet dobija svoj smisao, i zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzistenciju. Djela su mu: Tako je govorio Zaratustra, Antihrist, S onu stranu dobra i zla, Misli o moralnim predrasudama, Volja za moć, Rođenje tragedije, Izviđanja jednog nesavremenoga, O ljudskim i suviše ljudskim stvarima, Radosna nauka, Uz genealogiju morala, Slučaj Wagner, Sumrak idola, Ecce Homo, Nietzsche contra Wagner. Natčovjek (Übermensch) je budućnost, on ima snažno izraženu volju za moći; razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost i ne boji se opasnosti, on je smisao Zemlje. Tvrdio je da svijet nije završen, da se sve ruši i ponovo gradi i govorio je da je takav krug bitka. Nadčovjek se ne boji tog vraćanja i on prihvata život i ponavljanje. Evolucija čovjeka nije završena i sljedeća faza je nadčovjek, ne jedan narod, ni nacija, već čovječanstvo. U smislu Ničeovog mišljenja svud u početku je sirovost, bezobličnost, praznina i ružnoća, a u svim stvarima dolaze u obzir samo viši stepeni. Put ka počecima uvijek vodi varvarizmu. Uz pomoć mašte filosofsko mišljenje skače dalje, a nakon svega mišljenje donosi svoja mjerila i svoje šablone, te pokušava sličnost zamijeniti jednakošću, ta logika i krutost iskustva.  Ničeova filosofija je kritika moderne evropske kulture koja je, po njegovom shvatanju, u dubokoj krizi. On smatra da se o evropskoj kulturi može govoriti sa dva aspekta: dionizijski i apolonijski. Prvi princip afirmiše životnu snagu, a drugi harmoniju i ravnotežu. Prvi  preovladava u ranoj evropskoj kulturi, prije svega u antičkoj Grčkoj, a drugi u savremenoj evropskoj kulturi, i Niče ga smatra jednim od razloga dekadencije. On dijeli i istoriju evropske kulture na dva perioda: antički i hrišćanski, a svaki od njih ima karakterističnu kulturu i moralne vrijednosti. Dionizijski princip antičkog svijeta, koji naglašava afirmaciju životne snage i poleta, usko je vezan za moralne vrijednosti aristokratije, tj. gospodara, koja sebe smatra plemenitom, uzvišenom, snažnom, i nameće se svojom životnom energijom i voljom da vodi. Sa druge strane, robovi nisu plemenitog porijekla, nisu uzvišeni, nisu snažni ni mudri, i karakteriše ih pasivnost i odsustvo ambicija i životne snage, zato oni moraju da budu vođeni i da se pokoravaju gospodarima. Robovi svoj karakter nisu navodili sami već im je nametano od aristokratije koja i sama sebi određuje identitet. Aristokratija stvara velika filosofska, umjetnička, pa i vojna djela, i ono što je nju odlikovalo jeste značajna volja za moć, kao želja da se život u potpunosti razvije, da se potvrdi snaga i sposobnost individue. Zato Niče smatra da takvu volju za moć posjeduju samo izrazito jake individue, i one su te koje daju pečat svojoj epohi. Međutim, volja za moć za sobom povlači priznavanje i održavanje nejednakosti i neravnopravnosti, kad jake individue ne mogu da dopuste da većina, koja je pasivna i slaba, određuje šta može da se postigne. Jake individue su protivne principima jednakosti i ,,zlatne sredine", te potreban im je prostor da razviju svoje sposobnosti u potpunosti. To je gospodarski moral, dok je njemu suprotstavljen ropski moral poniznosti, pasivnosti, ograničenosti, miroljubivosti, jednakosti i slično. Baš zbog svojih osobina robovi postaju ljubomorni na gospodare, zavide im i počinju da ih mrze. Tu mržnju i zavist što rađa svijest o sopstvenoj slabosti Niče naziva resantimanom, kao ogorčenost koju ropski moral u sebi nužno sadrži. Velika promjena u evropskoj kulturi nastupa kad ropski moral počne da preovlađuje. To se dešava širenjem hrišćanstva koje zagovara upravo vrijednosti koje odgovaraju robovima. Robovi u hrišćanstvu nalaze zadovoljenje svog resantimana, svoje ozlojeđenosti, i opijaju se porukama o novom duhu i dobu koje dolazi – dobu jednakosti, ravnopravnosti, čovjekoljublja, praštanja i mirenja, ljubavi i harmonije. Nasuprot gospodarskom moralu i energičnoj volji za moć, hrišćanstvo zagovara pasivnost, mirenje sa sudbinom, prihvatanje slabosti, itd. Robovi sebe pronalaze u hrišćanskom moralu i pokušavaju da napokon sami sebe odrede (kao što za sebe čini gospodar). Međutim, rob nije sposoban za samoodređenje, i sve što o sebi može da kaže, rob mora da formuliše preko nekog drugog. Tako, rob ne može da kaže ,,Ja sam dobar" ili ,,Ja sam u pravu", već jedino može da kaže ,,On je loš, dakle – ja sam dobar!" ili ,,On griješi, dakle – ja sam u pravu!". Rob nije sposoban da se postavi aktivno prema sebi i prema životu, i zato mu je uvijek potreban neko drugi preko koga će, preko negacije, određivati svoje vrijednosti. Niče kaže da je to nužna karakteristika resantimana i ropskog morala. Hrišćanstvo se, na taj način, pojavljuje kao prvi korak u dekadenciji evropske kulture i evropskog morala. 

Prvi svjetski rat je bio prvi koban izraz građanske krize koju je buržoazija nastojala riješiti ratom, a razlozi mogu biti i dublji. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment