Sunday, 4 December 2016

Kineska misao i mudrost: Čuangce


Učitelj Čuang je skeptičan prema dometima ljudske spoznaje, kazujući da je život ograničen, a količina znanja neograničena. 

Za Čuang Cea sreća je slobodno ispoljavanje sopstvene prirode, koja se naziva Te i proističe neposredno iz Taoa, ali postoje i mnogi problemi kojima se to ispoljavanje može spriječiti, npr. zbog bolesti, neke druge nemoći, starosti, itd. Zato je sreća, koja zavisi od slobodnog ispoljavanja čovjekovih prirodnih sposobnosti, ograničena i kao takva relativna no, zahvaljujući razumijevanju prirode stvari, na Mudraca ne utiču promjene u svijetu. Na taj način on ne zavisi od spoljnjih stvari i njegova sreća nije ograničena, pa se i kaže da je na Putu postizanja apsolutne sreće. 

Čuangce (4. vijek pne) ili Čuang Ce (Čuang Učitelj) je živio dva vijeka poslije Lao Cea i Konfučija. On kaže: Riječi su za hvatanje misli i kad jednom uhvatiš misli, nema potrebe misliti o istim riječima. Kad bih samo našao nekog ko je prestao da misli na riječi, pa da razgovaram s njim... On prvi stvara metafizičke tekstove, prije pojave budizma u Kini, koji će kasnije uticati i na japanski zen-budizam. On govori da kad je nešto smješteno negdje gdje ne bi bilo nikome od koristi, da se tako čuva od nevolje i povrede. Onaj ko zna šta je od Boga i onaj što zna šta je od čovjeka, dostigao je vrhunac. Morali bi se imati istinski ljudi da bi se imalo istinsko znanje. Istinski ljudi ne gaze slabe, ne ostvaruju ciljeve silom, ne okupljaju savjetnike. Ako nisu uspjevali, nisu imali razloga za žaljenje, a ako su uspjevali nisu imali razloga za samozadovoljstvo. Tako su mogli da se penju do visina bez drhtanja, da uđu u vodu a da se ne okvase, i da prolaze kroz vatru a da ne osjete vrelinu. To je vrsta znanja koja doseže do dubina Taoa. Istinski ljudi iz drevnih vremena spavali su bez snova i budili se bez briga. Jeli su ravnodušni bivajući prema ukusu koji su osjećali, i duboko su disali, jer istinski ljudi udišu dah od peta; prosti samo iz grla. Istinski ljudi su veselo prihvatali život, nisu stvarali sukob između ljudskog i božanskog. Sveti čovjek se samo onom raduje što se nikad ne može izgubiti. Ko god shvati da život i smrt, Biće i Ne-biće, pripadaju jednom tijelu, taj može biti našim prijateljem. Sveti ljudi na samrti su radosni, a oni koji su vezani za materijalno, oni plaču. Staze im se ne poklapaju. 

Čuang Ce kaže da život i smrt nisu ništa drugo do različiti stepeni kosmičke transformacije i da ne treba da se oduševljavamo životom, niti da strahujemo od smrti, već da ih jednostavno prihvatimo kao različite korake velikog ,,Puta”.

Noviji mislioci i prevodioci njegovih djela unijeli su mnoge anegdote iz života Čuangcea, koji je takođe jedan od najomiljenijih kineskih mudraca. Čuangce je bio jedan od najvećih proznih pisaca tog vrmenea, u vrijeme dinastije Čou. Čuangce, i mistik, dodatno razvija ili preoblikuje Laoceovo učenje o Putu (Tao). 

Na temu preobražaja ili preoblikavanja stvari u svijetu Čuangce je  sanjao san: 

,,Jednom sam ja, Čuang Ce, sanjao da sam leptir. Lepršajući naokolo, srećan i veseo, radio sam šta mi se prohtije. I ne bijah svjestan da sam Čuang Ce. Odjednom, probudih se, i gle, ponovo bijah Čuang Ce. Sad ne znam jesam li čovjek koji je sanjao da je leptir ili sam leptir koji da je čovjek?”

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment