Friday, 2 December 2016

Kosmološko razdoblje


Ovo je pokušaj da se ode u najraniji period stare grčke ili pak antičke ili jelinske (helenske) filosofije, u poziciju gdje bi ona mogla, istorijski posmatrano, i nastati. To vrijeme se graniči sa starim religijama, mitskim kulturama i slično, a nas tu konkretno interesuje prelazak u logičko mišljenje, ono razumljivo. 

Antičkim filosofima prethode: pjesnik Homer (oko 750-650 pne), Hesiod (oko 700 pne), Solon vladar i pjesnik Atine (640-560 pne) Platonov predak, istoričari Herodot (484-424 pne), Tukidid (460-396 pne), otac moderne medicine Hipokrat (460-380 p.n.e.)  i drugi. 

Antička filosofija se razvila na širokom sredozemnom prostoru prožetom starom grčkom i rimskom kulturom u periodu od 7. vijeka pne. do propasti tog istog svijeta početkom 6. vijeka. Prema predmetu bavljenja antičke filosofe možemo posmatrati takođe kao: fizičare (kosmološko razdoblje) i etičari (antropološko razdoblje), a prema geografskom kriteriju kao  Jonjane  i Italce. 

Jonski filosofi ili jonska filosofska škola je termin kojim se označava filosofski život u maloazijskoj oblasti Jonije tokom 6. i 5. vijeka stare ere. Ovaj termin i nije sasvim precizan te i nije opšteprihvaćen u istoriji filosofije, a prvi ga je upotrijebio Diogen Laertije u svom doksografskom djelu ,,Životi i mišljenja znamenitih filosofa” gdje je napravljena opšta podjela antičkih filosofa na one koji pripadaju ,,jonskom" i na one koji pripadaju ,,italskom" smijeru. Termin ,,jonski filosofi" ponekada se upotrebljava kao sinonim za ,,miletsku školu", a u svom širem značenju, pored tri pripadnika ove škole: Talesa, Anaksimandra i Anaksimena obuhvata i: Heraklita, Anaksagoru, Diogena iz Apolonije i Arhelaja. Međutim, filosofska mišljenja svih ovih filosofa toliko se međusobno razlikuju da se tu teško može govoriti o jednoj školi u strogom smislu te riječi. Aristotel je ove mislioce nazvao ‚‚fiziolozi", tačnije ‚‚fizičari" – jer su proučavali vidljivu i promjenljivu prirodu (Fizis), i to putem spekulativnog mišljenja uma logosa (λόγος), koji je izvorno ili suštinski više od toga, a čak prožima i religijsku misao. 

Ovi se mislioci ponekad nazivaju i kosmolozima, jer su nastojali objasniti pranačela iz kojih je nastao kosmos, svijet koji nas okružuje. Premda je većina kosmologa smatrala da tvar može preći iz jednog oblika i drugi, oni su takođe vjerovali da je svim stvarima zajedničko nešto što se ne menja – neko pranačelo, odnosno Bitak. Oni se nisu slagali u tome koje je to pranačelo, ali nisu pribjegavali ničemu šta bi se moglo nazvati eksperimentom kako bi do tog osnovnog pranačela došli, već su se u potpunosti oslanjali na apstraktno i spekulativno mišljenje. S obzirom na to da su odbacili mitologiju kao sredstvo objašnjavanja, postali su prvim filosofima u zapadnoj tradiciji.

Kasniji filosofi proširili su svoja istraživanja i na druge oblasti mišljenja. Elejska škola se, na primer, bavila i gnoseologijom, odnosno nastojala je utvrditi na koji način ljudi spoznaju ono što postoji, pa i na koji način spoznaju da li nešto uopšte postoji.

U vrijeme predsokratovaca (ovo prije Saokrata) vladale su ideje: Upoznaj samog sebe; Najbolja je mjera; Najljepša stvar na svijetu je smirenost; i drugo, uglavnom kontra od moderne civilizacije. U vrijeme ovih velikih atenskih filosofa nije bilo neobično pitanje da li je Zemlja bila ravna ili okrugla, te da li se okreće nebo ili Zemlja. Mudrost kod Grka je Eros za sveukupnom spoznajom, čežnja da se spoje s njom, sa Istinom. U Grčkoj filosofiji  se daje prednost ideji nad samom materijom. Ova filosofija je humanistička, a njena osnovna zamisao, po mišljenju mnogih, utopijskog je karaktera. U grčkoj filosofiji država je identičan pojam samom društvu, te država mora da postane oličenje opšteg dobra, koje može da bude zasnovano samo na univerzalnim principima pravde. Upravo je država jedan od glavnih predmeta istraživanja najvećih antičkih grčkih filosofa, naročito Platona i Aristotela. 

Dva su oblika starogrčke religije, olimpijski kult kao nacionalna stvar i s druge strane orfičko učenje koje uzima u obzir religijski zanos, gdje i filosofija postaje način života. Filosofija je za stare Grke bila praktična stvar. U tom stiže i politika. Grčki pojam ‚‚politeia" je gradska oblast unutar ondašnjih zidina koja uključuje cijelu društvenu strukturu dobro organizovane zajednice. Glavni trgovački centri za posredovanje između Grčke i Istoka su bili gradovi na obalama Male Azije: Milet (Miletska škola), Efes (Heraklitova škola) i Fokeja pa je ovo geografsko područje bilo i ostalo veoma turbulentno u smislu ljudskih pomjeranja. Tales iz Mileta se smatra prvim filosofom, matematičarem, astronomom, i političarem Antike, a uticaj Egipta i Babilona je tada bio veoma značajan. Nakon Miletskih filosofa Pitagora stavlja broj u centar zbivanja, ali dobar dio njegove nauke je sakriven od javnosti i u to vrijeme. Pitagora objašnjava da jedinica sadrži u sebi dvojnost ili par, jer broj jedan dodat bilo kojem neparnom broju stvara paran broj, što znači da ona u sebi sadrži i parnost osim neparnog svojstva. Prema tome Jedinstvo u sebi sadrži Sve. A da li je svijet podijeljen u dva zasebna dijela, Duh i materiju, i kako se oni uopšte drže zajedno, staro je pitanje filosofsko. 

Kultura antičke Grčke začetnik je zapadnoveropske kulture, i tu se po prvi put u istoriji izdvaja karakterističan filosofski oblik mišljenja iz ranijeg više religioznog i mitskog. Iz Mitosa je izvršen postepen prelaz u Logos. Mi bi za mitove danas u smislu moderne nauke rekli da je to laž, izmišljotina, bajka, a da li je baš tako? U starim kulturama često su bile zatvorene svešteničke grupe ili proroci koji su se izdvajali iz ostalog svijeta da bi osamljeni i udubljeni u sebe došli do više Istine. Njihovim sposobnostima pridavan je epitet uzvišenosti, nadzemaljskog, nadljudskog. Među antičkim filosofima je bilo onih koji su smatrali da su sve stvari u svijetu oduhovljene ili životne, što je nazvano - hilozoizam (grč. ,,hyle”, a ranije eter = kod Aristotela prva materija; zoe = život). Pored, kasnije, Đordana Bruna i Kampanele, Spinoza materiji pripisuje različite stepene životnosti ili života. 

Grčka filosofija počinje u Maloj Aziji sa Talesom, a završava se u Aleksandriji sa Proklusom. Sokrat, Platon i Aristotel pripadaju zlatnom vijeku grčke filosofije. Priroda je kod Grka širi pojam, kao tjelesna i duhovna stvarnost, s tim da je glavna pažnja bila okrenuta spoljašnjem svijetu. Tales nije, ali Anaksagora već jeste osim osnovne supstancije razlikovao i postojanje uzroka ili uma ili duha u pozadini koji smisleno organizuje pojavni svijet. Tales je npr. smatrao da ta umnost već postoji urođena u pramateriji. Grčka filosofija bila je prva od slobodnih, ne pod uticajem spekulacija monopolskog sveštenstva, ne s unaprijed nametnutim dogmama. Ostavljajući religiju, tradiciju, mitove, Grci idu kao slobodnjaci, što ne znači da mnogi od njih neće upasti u sopstvenu dogmu. Grk, ipak, prilazi svijetu duha i svijetu prirode tražeći jedinstvo dok hrišćani bježe od svijeta, od prirode. Za razliku od Grka ni muhamedanci nisu imali mjeru u odricanju, niti u čulnosti. Sloboda mišljena prije i nakon Grka biva pritisnuta religijom Hebreja. Grk nije smatrao prirodu nečistom i pokvarenom već je u njoj gledao neposrednu manifestaciju viših sila, bogova kao principa koji su opet objedinjeni u Jednom. Za razliku od velikih država Istoka koje su imale centralizovanu upravu Grčka na Mediteranu je imala gradove - države ,,polise” u kojima se razmišljalo naučno i slobodarski, i pored postojećeg robovlasničkog odnosa u to vrijeme. Ovi gradovi su imali svoje političko religijske javne ustanove poput skupštine, suda, hrama, trga. Lokalnom stanovništvu s potpunim političkim pravima nisu pripadale žene, robovi i doseljeni stranci (meteci). Ipak, i pored svih ideala, ovi polisi su međusobno ratovali, a spoljašnji neprijatelji su im bili Rimljani, Makedonci i Persijanci. Tek potčinjavanjem stare Grčke od Aleksandra Makedonskog  u 4. vijeku pne označen je početak helinističkog razdoblja kad se miješaju grčka (helenska) i istočne kulture najviše pokretima Aleksandra Velikog. Helenstvo je svaki oblik kopiranja grčke kulture i umjetnosti. Rimljani su bili više okrenuti pravnim i građevinskim poduhvatima u odnosu na grčku sveobuhvatnu nauku i duhovno postignuće. Tad u Grčkoj nastaje novi društveni sloj imućnih trgovaca i zanatlija, koji se uveliko koriste robovskom radnom snagom, a postepeno dolaze u sve oštriji sukob sa zemljoposedničkom aristokratijom koja je nastojala da obezbjedi nastavak oligarhijske političke prevlasti nasledne aristokratije. Taj su sukob znali da iskoriste energični i častoljubivi pojedinci, koji su zavladali kao tirani, često i sami aristokratskog porekla, ali su uvodili i cijeli niz mjera u korist širokih slojeva stanovništva, poput ukidanja dugova, nove raspodele zemlje, uvođenje pravične uprave i unaprjeđenje zanata, trgovine, nauke i umjetnosti. Način života helenskog čoveka, dok je još živio u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitološki. Svijet bogova i polubogova, koji je nastanjivao prirodu ovoga čovjeka, odgovarao je tadašnjem stepenu kulturnog i društvenog razvitka. Kolonizacija je proširila duhovne vidike Helena i dovela ih u dodir s istočnjačkim civilizacijama. Djelujući zajedno s društveno-ekonomskim promjenama u grčkim polisima, proizašlo je i postepeno napuštanje mitološkog načina mišljenja. Mitološki svijet bogova s Olimpa najljepše je prikazan u Homerovoj Ilijadi i Odiseji, gde bogovi ujedno odslikavaju i moć i sjaj plemenskih starješina. I već kod Homera bogovi su podvrgnuti kritici, što je jasan znak postepenog oslobađanja starih mitoloških predstava. Homer zna za Nebo i Zemlju i carstvo Hada, spominje stihije prirode: vodu, vatru, vazduh i zemlju, ali on još ne postavlja pitanje o porijeklu kosmosa. S tim se pitanjem suočava tek Hesiod, pjesnik seoskog života koji u spjevu Teogonija daje genealogiju bogova tako što je grčke mitove organizovao u cjelinu. On bogove ne posmatra kao vječne, već kao postale. Grci su svima bili i ostali učitelji, a vjerovatno su i oni imali svoje učitelje, nekad. U to vrijeme zemlja je pripadala malom broju ljudi, onih koji su ,,se pitali". Broj robova se vremenom smanjivao, išlo je sporo. U društvu se razlikuju zemljoradnici, zanatlije, trgovci, vojnici, pa već i političari. Sa strane uvijek se drži čvrsto plemićki rod, oni povlače konce. Zemljoradničke mase ostaju bez zemlje pritisnuti dugovima, i zahtijevaju još u to vrijeme ukidanje dugova i novu preraspodjelu zemlje, jer prirodno imali su moć kao oni koji su činili osnovu vojne sile i političkih odlučivanja. Tirani iz viših slojeva društva su znali iskoristiti ovaj momenat za dolazak na vlast, a običnom neukom čovjeku se ponovo obijalo o glavu. Privatni posjed postaje već zvanična kategorija i zakonom zaštićen. Rodovsko plemstvo neprestano radi u pozadini da povrati svoje privilegije u aristokratskoj vladavini, i da potvrdi svoje božansko porijeklo u odnosu na ostali svijet. Homer pjeva o bogovima i njihovoj svađi, porivima, avanturi, ljubavi i ratovima, on ne postavlja pitanje o porijeklu svijeta, ne izlazi iz mitologije. On nebo dijeli na gornje (etar) i donje (vazduh). Gornje je nebo od vatrene svijetle materije, i sama munja dokazuje to, po Homeru. Donje nebo je gušće, ima oblake i magle, pa se Homerovi bogovi spuštaju na zemlju obavijeni maglom. Osim toga postoji i suprostavljeno tamno prostranstvo Had. Pored vazduha i vatre Homer spominje i još dva elementa: zemlja i voda. Homer kaže: Svi smo mi voda i zemlja. I ovdje već stupa na scenu razbijanje mitološke misli. Socijalne revolucije vremenom omekšavaju rodovski poredak u vlasti, te postepeno nastaje država i građansko društvo, i nezrelost individualnog čovjeka nije kakva je do tad bila. Ideološke promjene dobijaju svoj zamah, i demokratski princip upravljanja društvom je na pomolu.

Homer (grč. ho me oron = onaj koji ne vidi; iz vremena 750-650 pne) je ime legendarnog grčkog pjesnika, najpoznatijeg po epovima „Ilijada” i „Odiseja”. Poznata je izreka kako je Homer dao bogove Grcima. Ime mu se narodnom etimologijom povezivalo sa sljepoćom. Brojni su se gradovi takmičili da se on baš u njima rodio, jer detalji nisu poznati (poput Šekspira). Homersko je pitanje postalo sinonim za rasprave o autorstvu Homerovih dijela i njihovoj vjerodostojnosti. Zamišljan je kao star, siromašan i slijep pjesnik, koji je putovao i živio od recitovanja svojih pjesama, a uzevši u obzir njegovo detaljno opisivanje, malo je vjerojatno da je zaista bio slijep. Također, često se u antičkim djelima govorilo o ‚‚slijepcu s Hija", ostrva na kojem je postojao svojevrstan kult, tzv. porodica Homerida koja je širila Homerova djela. Homerov jezik se nije nikad govorio u narodu, i to je stari jonski dijalekt. Njegov stil je, kako kaže Platon u djelu „Država”, na pola puta između pripovjedne književnosti i drame. Ovi su epovi naslijedili od starog usmenog epa veliku ulogu govora, a također je i česta prstenasta kompozicija u kojoj se govor na kraju vraća na temu kojom je i počeo. Francesco Petrarca je dobio rukopis Homerovih djela i na svoj trošak potaknuo privod Homerovih dijjela na latinski jezik. Kaže: Čak i spavanje i ljubav dosade ako ih je previše; Kada riječ prijeđe preko usana, dio čovjekove duše pobjegne zauvijek i nitko je ne može navesti da se vrati nazad; Zaslužuje prezir onaj koji jedno govori, a drugo skriva u srcu.

Hesiod (oko 700 pne) je prvi starogrčki pjesnik koji o sebi daje biografske podatke. I antika je znala cijeniti vaspitnu stranu Hez(s)iodova djela. Iz čega je nastao svijet, i kao je postao ono što jeste, su pitanja koja postavlja Heziod, seljački pjesnik (Djela i dani, Teogonija). On kaže da je zlatno doba ostalo negdje iza i ne vidi budućnost sjajnu, svoju kritiku iskazuje prema rodovskom plemstvu koje je postalo narodu mrsko. Samo u znoju lica svog on čovjeku vidi sreću. Prethodnik je poučne lirike i filosofske poezije. „Teogonija” je prva grčka mitološka sinteza koja raspravlja o postanku svijeta (Kosmogonija) i rodoslovlju bogova. On afirmiše Zeusa koji pobjedom nad Titanima postaje svemogući čuvar pravde. U aleksandrijsko doba voljeli su ga kao izvor mitova i zbog literarne vrijednosti. Iz mita o Prometeju, Pandori i mita o pet rodova ljudi (zlatnom, srebrnom, mjedenom, rod polubogova, željeznom) izvodi misao da je nekad život bio sretan i bezbrižan dok je njegova sadašnjost gorka:

O kamo li sreće da nisam dioničar petoga roda
Već da sam prije umro il' da sam kasnije rođen
Ovo je gvozdeno pleme i njega nikada neće
Dnevna minuti muka i tuga, pa ni po noći.

Bijede se čovjek može osloboditi moralnom energijom i radom. Savjeti bratu Perzu mogu se sažeti u dvije zapovijesti: Radi i budi pravedan. Rad i pravda temelj su njegova morala. Kaže: Ogovaraš li koga, očekuj da ćeš ubrzo čuti još gore stvari o sebi. Homer i Hezoid su Helenima dali Teogoniju, bogovima nadjeli imena i dali im uloge. 

,,Oj, vi vladari, sami razumijte buđenje ovo: Ljudima posve blizu stoje besmrtni bozi i vide kada jedni druge postupkom krivim Zatiru i baš ništa za osvetu ne mare božju... Ima nad ljudima smrtnim besmrtnih božjih čuvara Koji čuvaju pravdu, na drske zločine paze, Maglom zaodjeveni idući svuda po Zemlji... Pazite na to vladari, darova pohlepni svagda, Sudite pravo i s uma smetnite presude krive... A onaj koji bi svjesno svjedočeć krivo se kleo, Lagao i tako pravdu povrijedio zasljepljen smrtno, Nakon smrti mu neslavan ostaje porod u kletvi, A pravo koji se kune, rod će mu bolji biti (Hezoid: Poslovi i dani). 

Neodređena svjetlost je Etar, a određena svjetlost je Dan u vezi sa lokacijom. Ovako ide rodoslovlje: Iz Haosa se rađaju Zemlja i Ereb koji je opšti princip mraka, i noć kao mrak je određen. Iz braka Ereba i Noći nastaje Etar, opšte svjetlo, neodređeno, i Dan koji svjetlo je određeno uz lokaciju. Sa Zemljom se rađa i Eros. Gea rađa Urana (Nebo) - vidljivi nebeski svod i planine rađa, i pučinu morsku. Iz braka Gee i Urana (Zemlje i Neba) rađa se Okean i Tetida, Kiklopi, Titani, Giganti, kao razne kosmičke sile. Od sinova jednog od najmlađih Titana, Kronosa, potiču grčki bogovi. Kronos se bori protiv jednog od svojih sinova, Zevsa,, od kojeg dalje nastaju pokoljenja bogova ,,olimpijaca". Ovi već stupaju u brak sa smrtnim ženama, dobijaju sinove heroje o kojima dalje pjeva slijepi Homer. Teogonija Hezioda je fantastičan opis procesa u prirodi, kao kosmogonija prednaučne misli. Religijsko-mitološka predstava svijeta s robovlasničkim društvom se postepeno pretvara u materijalističko viđenje, s prostijim zakonima matematike, mehanike (fizičari = filosofi prirode), astrologije i drugih nauka.

Herodot, kasnije, u svojoj Istoriji upotrebljava glagol filosofirati govoreći o Solonu (640-560 pne), koji je bio veliki atenski političar, zakonodavac i pjesnik, svrstavajući ga u sofistički smijer mišljenja njegova doba, kao o jednom od sedam mudraca, iako je Solon bio više državnik. Istorijski prikazi razvoja filosofije obično počinju od Talesa. Solon kao političar ili državnik donosi novi atinski ustav i upravo zbog svestranog obrazovanja Solona će ubrajali među sedmoricu grčkih mudraca. On potiče iz bogate atenske porodice. U mlađim danima bio je poznat kao pjesnik, a društveni život započeo kao trgovački putnik. Izabran je za arhonta i dobio ovlasti da u Ateni provede neophodne društvene i agrarne reforme te je oslobodio seljake od tradicionalne vezanosti za zemlju, ukinuo hipotekarne dugove i ropstvo zbog dugova. Uveo je maksimum za zemljišni posjed, a građane je podijelio u klase prema visini prihoda od poljoprivrede, pa i obim političkih prava i dužnosti građana odredio takođe prema visini tog prihoda. Tom su reformom ostali bez političkih prava bezemljaši te naseljeni stranci i robovi. Uveo je i organizovano vaspitanje mladih. Solon nije uspio spriječiti da se Pizistrat nametne kao tiranin, pa se, poštovan od svih, povukao iz javnog života. On se ubraja među najstarije poznate grčke pjesnike, a do danas su sačuvani samo fragmenti njegovih elegija, dok su izgubljena njegova putopisna djela, među kojima, prema Plutarhu, i nedovršena priča o Atlantidi. Solon, slavni atinski zakonodavac, dok je bio u Egiptu, čuje priču o Atlantidi od egipatskog sveštenika Sonhisa, i prema njemu Atlantida je već imala veliku civilizaciju kada je Atena osnovana oko 9600 pne. Sveštenik iznenađenom Solonu priča kako je potonulo ostrvo-država Atlantis ili Posejdonis, koji se nalazilo u Atlantiku, zapadno od Herkulovih stubova (Gibraltarski moreuz), a bio je središte moćnog praistorijskog carstva. Nakon povratka iz Egipta, već ostarjeli Solon je počeo pisati nikada dovršenu ili izgubljenu poemu ‚‚Atlantikos". Priča je predanjem stigla do Platona. Poznati ‚‚solonista" novog vijeka je Karl Poper u sukobu s pitagorejcem Vitgenštajnom.

Herodot (484-424 pne) i Tukidid (460-396) koriste riječ ‚‚filosofija" za oznaku ljubavi prema znanju i kulturi uopšte. Ciceron Herodota naziva ‚‚ocem istorije", jer je prvi upotrijebio pojam ‚‚istoria". Nepresušni je izvor istorijskih činjenica, istinitih, a možda, nekih i neistinitih. Kaže: Kao što egipatsko nebo izgleda drukčije nego na drugom mjestu, i kao što je i rijeka Nil drukčija nego ostale rijeke, tako su tamo i navike i običaji ljudi postali sasvim drukčiji nego što su kod drugih naroda. Herodot je istraživao uzroke sukoba Azije i Evrope, varvara i Helena, ali ga je isto tako živo zanimalo i sve čudno, neobično, zanimljivo ili običnom svijetu nepoznato. O njegovom životu se malo zna, a o karakteru mnogo.

Kosmološko razdoblje grčke filosofije govori da je ,,kosmos” izraz univerzalnog  i pravičnog poretka stvari u svijetu. Dakle, ,,fizičari" su se bavili porijeklom svijeta i tragali su za prapočelom svega (grč. arhe), za bezvremenim. Iako posvećeni izučavanju kosmosa i prirode, nisu zanemarila politička ni moralna pitanja (pravednost, dobro, lijepo, zlo, ...). Tražili su sve razumske razloge da usklade život čovjeka i društva u cjelini sa zakonima prirode i kosmosa. Prvi od njih su bili upravo Jonjani, iz Jonije, priobalja Male Azije.

1.1 Jonjani: Jonske kolonije u Maloj Aziji bile su najbogatiji i najnapredniji gradovi u čitavom helenskom svijetu, gdje su i kultura i civilizacija dostigle visok stepen razvoja. Oni su bili pažljivi posmatrači prirode i prvi su pokušali rješiti kratkim, maštovitim sintezama teške probleme koje je priroda nametala. Tako su se u Joniji razvile ne samo filosofija, nego i istorija, od čijih je pisaca, kao što se smatra, najkompletniji bio Herodot (nekom je draži Tukidid, ali on piše samo o jednom ratu). Sadržaj filosofije je ranije bio oblikovan mitski i religiozno, a sada se oblikuje pojmovno i racionalno. Tako je početak filosofije zapravo početak samo u odnosu na oblik, a ne i na sadržaj ljudskog razmišljanja. Prvi pravi helenski filosofi bili su svi iz Mileta. Jonski filosofi otvorili su novu eru u filosofiji pitanjem o ,,prapočetku” svega što postoji, pitanjem o Bitku. Milet je turski gradić, južno od ostrva Samosa, na obali Anadolije, u to vrijeme najznačajniji grad Jonije i poznatog svijeta, centar duhovne i svjetovne moći koji kao da se po Zemlji kreće putanjom Sunca, od Istoka ka Zapadu i tako u krug. Jonija u to vrijeme je bila između dvije moćne države, Grčke i Persije, te idealno mjesto za intelektualnu, duhovnu i trgovačku komunikaciju. Ipak, Persija će ih ubrzo i državnički pregaziti.

. Tales, osnivač Miletske škole, kaže da je prauzrok svega voda, te sve nastaje isparavanjem i zaleđivanjem iste. On je iz feničanske tad znamenite porodice, je po Platonu prvi nazvan mudracem i pripadao je, kako kažu, sedmorici legendarnih. Pričao je mnoge jezike, bavio se geometrijom, astronomijom, politikom, geografijom i drugim naukama. Smatra se da je jedno vrijeme učio mudrost od egipatskih sveštenika, da je upravo on Pitagoru uputio u Egipat. Hvaljen je zbog mudrosti i načina života. Nema sačuvanih spisa, ali se smatra da je pisao O ravnodnevnici, O obratnici, O prirodi. Djela je pisao u formi pjesme, po ondašnjem običaju mudrih. Tvorac je kalendara od 365 dana, i podjele godine na 4 godišnja doba. Takođe je izmjerio i visinu piramida mjereći im sjenku kad je se ista poklapa s visinom objekta, prethodno izvršivši eksperiment s čovjekom i njegovom sjenom. Postoji anegdota kako je šetajući pogleda uprtog u nebo upao u bunar i da mu se mlada žena narugala: ,,E moj Talesu, hoćeš da vidiš ono na nebu, a ne vidiš to što je odmah ti pod nogama”. Na pitanje da li može čovjek nešto učiniti tajno od bogova, rekao je: ,,Ne može ni naumiti”. Za Božanstvo rekao je da je to nešto što nema ni početak ni kraj. Kao princip svega (principium) označio je vodu, ono Jedno iz kojeg sve potiče i u koje se sve vraća, a za osnovne elemente je uzimao vatru, vodu, zemlju i vazduh, kao principi koji sve čine, a u skladu s mišljenjem većine grčkih kosmologa. Tales je bio u to vrijeme inžinjer i moreplovac iz feničanske porodice, a egipatski i haldejski sveštenici ga uče i drugim znanjima, nesvakidašnjim običnim smrtnicima. Tales je imao neobična pitanja i neobične odgovore kojima su ljudi bili oduševljeni. Pa tako i na pitanje mu često postavljano - Zašto se ne ženiš - on daje odgovor - Nije mi još vrijeme - a kasnije u godinama - Nije mi više vrijeme. Na pitanje zašto nema djece, odgovara - Iz ljubavi prema djeci. U to vrijeme bio je čudak među običnima, i ljudi se pitaju čemu služi toliko znanje kad ovaj nema bogatstva pa jedanput Tales odluči ljudima plitkim i dosadnim dokazati da filosof kad poželi može doći do novca - nakon duge suše i slabog uroda maslina on predvidi da će ondašnja godina imati obiman urod, te zakupi sve prese za cijeđenje maslina po vrlo malim cijenama, a kad rodiše masline te iste prese je izdavao po mnogo višim cijenama. Pokazao je šta je trgovina, ali je smatrao takve poslove nedostojnim za one koji traže više u životu, u svemiru. Zatim Tales predviđa i pomračenje Sunca, kad je rekao narodu da gleda kroz otvore na kućama, veliki je strah bio od kraja svijeta, čak i ratovi su zaustavljeni, a Tales postaje neizmjerno cijenjen zbog svega. Geometrijskim metodama je proučavao udaljenost pojedinih brodova od obale i ukazao na sazviježđe malih kola koje su od tad obimno koristili feničanski, uglavnom trgovački, moreplovci u orijentaciji. Porijeklo novca se veže za ovaj istorijski period. Umro je na stadionu veoma star i Diogen iz Laerta o tome piše kroz poeziju, zahvaljujući se Zevsu jer je odveo starog i mudrog Talesa među zvijezde jer ih ovaj sa zemlje više nije mogao vidjeti. Dakle, Tales je među prvima u narodu umom htio doprijeti više i duhom se uzdignuti, i prema nekima prvi je rekao - Upoznaj sebe sama. Ništa nije napisao da je ostalo iza njega. Talesova teorema kaže da ako su A,B i C tačke na kružnici gdje A i C čine prečnik (dijametar) kruga, tad je ugao ABC pravi ugao (90 stepeni). Osnovna supstanca svega jeste voda (kao Stiks kod pjesnika) i Tales kaže da Zemlja plovi na vodi, a to ne mora biti ravna ploča koja plovi na nama jedini poznat način.

. Anaksimandar, Talesov rođak,  je svojim pjesničkim jezikom našao suštinu stvari ili prapočelo u nečem višem nego što su to 4 poznata elementa, u tzv. beskonačnoj nestvorenoj i nepromjenljivoj materijalnoj čestici Apeiron-u (Urstoff). Začetnik je dijalektičkog mišljenja i borbe suprotnosti, koje će kasnije razvijati Heraklit. Vraćanje u Jedno, odnosno u Apeiron vrši se prema principu pravednosti, dok je nepravednost bila zadužena za izdvajanje pojedinačnih stvari. Za njegovo ime se vežu i prve geografske karte, građevinski instrumenti, globus, i drugo. Kao uspješnom državniku u ono vrijeme podignut mu je i spomenik. Napravio prvu geografsku kartu, još dok nisu postojali kompas, uglomjer (seksant) i priručnici za plovidbu. On je predvidio zemljotres u Sparti (Lakedemonu) i tako spasio mnoge živote. Kad je pjevao u horu djeca su mu se ismijavala zbog neusklađena glasa, a on u šaljivo govori ostalima da se usklade jer djeca se rugaju. Rekao je: Početak bića je beskonačnost gdje počinje i završava život po zakonima nužnosti, svi jedni drugima plaćaju muke, ispaštanja, nepravde, po vremenskom slijedu, a prvu životnu i beskonačnu, nevidljivu supstancu, kao što rekosmo, naziva Apeiron. Djela mu nisu sačuvana: O prirodi, Krug oko zemlje, O nepokretnim zvijezdama, Sfera i drugo. Apeiron je suština koja vlada nad ograničenim materijalnim elementima niže prirode, on brine za ravnotežu. Toplo, hladno, suvo i vlažno se nadmeću dok ih Apeiron nakon kretanja dovodi u ravnotežu.Prema Anaksimandoru mnoštvo je svjetova koji međusobno koegzistiraju, isprepleteni su. Kad jedan elemenat prevaziđe drugog to se zove nepravda.

. Anaksimen, koji uočava da Mjesec svoju svjetlost dobija od Sunca, smatra da sve stvari nastaju od vazduha. Bio jasan i precizan, nasuprot pjesničkom jeziku svojih prethodnika. Bio je svjedok i persijskog rušenja i spaljivanja Mileta. Nije bio za apstraktno počelo postanka, i više po principu je bio pristalica svog učitelja Talesa, osim što mu je elemenat bio vazduh, a ne voda. Razmatrao je hladnoću, toplotu i vlažnost unutar vazduha, i kada su oni u pravoj mjeri tad bi i vazduh bio bezgraničan. Svako zgušnjavanje i razrijeđivanje činilo bi vazduh vidljivim, kvalitativno odredljivim. Na ovaj način je data uzročnost između kvaliteta  kvantiteta, kad maksimalan kvalitet dostiže beskonačnost. Karakteristično je za sve njih da na to pitanje odgovaraju i objašnjavaju ga materijalistički i u cjelini izdvojeno i suprotstavljeno religiozno-mitološkom tumačenju svijeta. U njihovoj filosofiji postavljen je samo problem bitka, dok problemi saznanja i kretanja za njih još uvijek nisu filosofski značajni, već predstavljaju gotove činjenice. Materija je za njih oduhovljena kao i ljudski organizam. Jonski su filosofi poznati i po svom prirodno-naučnom radu. Anaksimen iz Mileta piše Pitagori u Italiju, kad je u Miletu politički već bilo nemirno: Blago tebi ... kako mogu da posmatram zvijezde pod pritiskom smrti i ropstva. Pored ostalog napisao je djelo ,,O prirodi". On ističe, možda ne običan vazduh, ali ,,dah" (grč. pneuma) prožima cijelu prirodu. Volio je posmatrati zvijezde i u večernjim satima držao predavanja u prirodi, navodio ljude da razmisle dublje o svemu. Za Anaksimena zemlja lebdi u vazduhu kao list. Anaksimen je svojim učenjem o zgušnjavanju i razrjeđivanju upotpunio miletski pogled na svijet.

1.2 Pitagora (580-500 pne), iz Jonije, prvi je za sebe rekao da nije mudrac već prijatelj mudrosti, filosof. Unosi jedan nov elemenat u razmišljanje o svemu, i njega, kao i mnoge antičke mislioce, zadivljuje harmonija koja vlada u svijetu. Dolazi do zaključka da harmonija proizlazi iz određenih brojevnih odnosa koji vladaju svijetom: broj je savršenstvo. Sam Pitagora nije ostavio ništa napisano, ali zato Filolaj, pripadnik Pitagorejske škole, kaže: ,,Zapravo, sve što se spoznaje ima broj, nije moguće bez njega ništa ni zamisliti ni spoznati". U nastojanju da prikažu značaj brojevnih odnosa u svijetu, pitagorejci idu sve do mistifikacije broja: određeni odnos brojeva označava pravednost, drugi dušu, um, itd. On je insistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti. Pitagora uči u Egiptu i Babilonu, a zbog tiranske vlasti u svojoj zemlji odlazi u Italiju (grad Kroton), osniva školu u kojoj dijeli učenike na ezoteričare i egzoteričare, gdje su mu samo ovi prvi bili istinski posvećenici u tajnoj nauci. Nisu ga mogli vidjeti jer je predavanja držao skriven iza zavjese. Njegova djela O vaspitanju, O državnoj mudrosti i O prirodi došla su do Platona. Pitagora se bavio svim mogućim izučavanjima, i za mnoge bio je vrlo misteriozan. Najviše se opet bavio geometrijom i aritmetikom, astronomijom i astrologijom, ali i okultnim (tajnim) naukama. Pisao je simboličkim jezikom za neupućene nerazumljivim. Prvih 5 godina predavanja njegovi učenici su bili obavezni da ćute. Vjerovao je u seljenje duša, te tvrdio da se sjeća svih svojih prošlih života koji su u takvoj vrsti besmrtnosti bili, ne nagrada, već iskušenja i neka vrsta kazne. U različitim vremenskim ciklusima duša preuzima tijela životinja i ljudi, zavisno od zasluga i potrebnih lekcija. Trebalo je tražiti izlaz iz tog začaranog kruga rađanja i umiranja. Kako se čovjek rađa s boljom dušom, on postaje sretnijim. Zbog reda u svijetu on je isti nazivao u njegovoj cjelini kosmosom. Osnovni elementi unutar broja su ograničeno (parno) i neograničeno (neparno). Dioba neograničenog kao praznine ili vazduha daje isto to neograničeno, dok dioba ograničenog daje nešto ograničeno, poput: tačke, linije i ravni. Broj jedan je tačka i slovo alfa, broj dva je beta i linija, broj tri je ravan i gama, a broj četiri je tijelo i slovo delta. Jedinstvo dvije tačke daje liniju, tri tačke daju ravan, i četiri daju tijelo u prostoru. Tako je i jedan Jedinstvo svega, dva je suprostavljanje, tri je jedinstvo i razlika, a četiri je njihovo ovaploćenje. Smrt povezuje kraj jednog života s početkom drugog, dok su za tijelo govorili da je ,,grobnica duše". I svaki čovjek treba da odluči kojim životom hoće da živi: posmatračkim (teorijskim), političkim (praktičnim) ili onim radi golog uživanja, što će kasnije uvažiti i Aristotel. Pitagorejci su najviše bili za posmatrački ili saznavačaki život (grč. bios theoretikos; lat. vita contemplativa). Od mnogih simbola i ‚‚ljiljan" tako pokazuje rascjepljenost i uzdizanje duše u jedinstvu ka Nebu. Čovjek je pao sa Neba, otpao od Bogova, a samo rijetki sačuvali su tu vezu sa nebom: kraljevi, junaci, magi, šamani, ... Pitagorin učitelj Abaris (Apolonov sveštenik), Hiperborejac po rođenju, dobio je nadimak ‚‚akrobata", kao onaj koji hoda po vazduhu. Svjesni duh postići može nivo na kojem se poistovjećuje s jedinstvenim poljem svih prirodnih zakona. Pravo proučavanje spoljnjeg svijeta dovodi do zaključka da je svijest posljednja stvarnost. Pitagora je prvi za sebe rekao da je filosof, onaj koji traži Istinu. Mnogi pišu kako se jednom Pitagora pojavio u Krotonu i Metapontu istog dana i sata a jednom, kazuje Aristotel, dok je u pozorištu ustajao sa stolice, razotkrio je vlastito bedro i gledaoci su vidjeli da je zlatno. Za života su ga Krotonjani pozdravljali kao Apolona Hiperborejskog, a od razumnih bića, kažu, jedno je bog, drugo čovjek, a treće Pitagora. Za Pitagorejce brojevi imaju ne samo gnoseološki već i ontološki, bivstvujući, karakter. Brojevi nisu predmeti za gledanje, neka neobavezna lijepa umjetnost, nego tijela, boje, tonovi, pokreti uređeni po broju i mjeri, prikazi onoga što za čovjeka ima vječitu važnost. Pitagora i njegovi učenici su matematičke elemente smatrali elementima svega postojećeg i sve stvari određivali polazeći od brojeva, pa su ove smatrali u daleko većoj mjeri elementima nego što to bijahu voda, vatra ili zemlja; zato, iz brojeva ne nastaje samo muzička simetrija već su oni vladajuća, iz sebe same rađajuća povezanost stvari u svijetu. Aristotel za oktavu kaže da je lijepa jer se njeni odnosi mogu izraziti cijelim brojevima. U vrijeme procvata pitagorejske filosofije lijepim se označavalo sve što je bilo jednostavno i uređeno; ako je nešto savršeno ono je moralo biti i lijepo; mjerilo savršenosti, a prema tome i ljepote, bila je pravilnost, često i odnos prema središnjoj tački, pa jednoobraznost različitih aspekata postiže svoj vrhunac u krugu i lopti. Shvatanje da je broj supstrat stvarnosti nalazilo je najbolju potvrdu u muzici i zato su ispitivani priroda i međusobni odnosi muzičkih zvukova koji se izražavaju brojčanim proporcijama; to istraživanje je išlo u dva smijera: jednom u pravcu akustike muzike (Arhita je smatrao da se ton sastoji od dijelova koji se moraju izraziti u brojčanoj proporciji), a drugi put izučavanja su dobijala istovremeno i kosmički i moralni smisao. Pitagora, polazeći od toga da ljudi svoje predstave dobijaju čulnim putem i to kada posmatraju lijepe oblike i likove ili slušaju lijepe pjesme i ritmove, smatrao kako muzičko vaspitanje treba smatrati glavnim te je pribjegavao određenim melodijama i ritmovima pomoću kojih je liječio loše ljudske navike i strasti uspostavljajući iskonsku ravnotežu duševnih sila. Pitagora je prvi vaspitavao pomoću muzike i počeo da liječi strasti i ispravlja ljudsku narav tako što je uspostavljao harmoniju ljudske duše. Pitagora je smatrao da muzika može da održava zdravlje ako se njom pravilno služimo. Jamblih pominje melodije koje su smirivale strasti, gnjev, potištenost i unutrašnju mučninu. On je jednog razjarenog mladića smirio prevođenjem frigijske u dorsku melodiju. Kod pitagorejaca je muzika bila u istom redu s medicinom pa je očišćenje imalo fiziološki, medicinski, praktični karakter, a ne strogo etički ili estetički, budući da muzički katarsis kod pitagorejaca nije estetski, odnosno, nezainteresovan, pošto se postiže i muzikom, i medicinom i mantikom (proricanje). S druge strane, katarsis kod pitagorejaca zahvata cijelog čoveka (a ne samo njegovu moralnu stranu), pa je tu riječ o ‚‚očišćenju" ne u smislu nekog moralnog napora, već u smislu prosvećenja instikata života pri čemu je nemoguće odvojiti dušu od tijela, moral od instinkta i ljepotu od zdravlja. Kretanje stvara muziku u eteru. Pitagora je govorio da se sjeća unazad svoja 4 života, a između inkarnacija da je boravio u tijelu raznih životinja i biljaka. Sin je zlatara, nedaleko od Mileta. Prvo se učio čudima i matematici, kod Haldejaca (Vavilon) uči astronomiju, i konačno ide u Egipat s preporukom da kod njihovih sveštenika uči višu mudrost. Prvo su ga ismijavali i slali jedni drugima, dok ga nisu počeli stavljati na velika iskušenja i muke da bi ga provjerili i zatim ga prihvatili kao učenika. Sa sobom je ponio veliko znanja, prvo uči sina vladara Polikrata na Samosu, ali zbog njihova neuredna života i tiranske vladavine nad ljudima Pitagora odlazi u italski grad Kroton, poznat po jednoj vrsti ondašnje demokratije. Uz podršku njihovog vijeća staraca osniva školu misterija, a sebe prvi u poznatoj istoriji naziva filosofom, ljubiteljem mudrosti. Uz mnogo putovanja imao je i susret s Persijancem Zaratustrom koji ga uči borbi suprotnosti u svijetu i u bićima, o borbi dobra i zla, o muškom koji je svjetlo i o ženskom koje je mrak. Neka od pravila pitagorejske škole su: ne jedi bob (mahunarka); ne lomi hljeb; ne podstiči vatru gvožđem; ne diraj bijelog pijetla; ne jedi srce; ne ogledaj se na ogledalu uz svijeću; kad ustaneš iz kreveta ukloni trag svog tijela; itd. Svako veče su članovi škole sebi postavljali tri pitanja: Šta sam loše učinio? Šta sam dobro učinio? Šta sam propustio da učinim? Zaklinjali su se u ,,tetrakys". Pitagora je svaku veče govorio i iz svih krajeva poznatog svijeta su dolazili da ga čuju, ali iza zavjese. Oni koji bi ga slučajno vidjeli hvalili bi se cijelog života kako su vidjeli najvećeg mudraca svijeta. Samo ga je dio učenika na kraju i mogao vidjeti i biti u njegovom prisustvu, ali tek nakon uspješno završenih 5 godina škole. Još je djelio učenike na one koji imaju odobren pristup znajima - matematičare (mathemata) i akusmatičare koji su mogli samo slušati, a ove dvije grupe još više selektuje u svrhu očuvanja tajni i škole. Slične obuke pronalazimo kasnije i u spekulativnoj masoneriji novog vijeka. Pravila škole su bila stroga i nije bilo milosti za prestupnika, kao što je Hipasus objelodanio postojanje iracionalnih brojeva kao naprsline u harmoniji, pitagorejske slabosti, broja koji se nije mogao predstaviti ljudskim umom. Iracionalni brojevi lat.(prefiks i = ne; ratio = omjer, razmjer) su transcedentni, beskonačni, oni brojevi koje ne možemo zapisati u obliku razlomaka, a nalazimo ih u prirodi, kao korijen iz 2, korijen iz 3, korijen iz 5, Pi, Zlatni presjek  (kad je omjer između zbira dvije veličine i veće od njih jednak odnosu veće veličine s manjom, kao granični odnos susjednih Fibonačijevih brojeva = 1,6180339887), Srebreni presjek ili rez (granični odnos susjednih Pellovih brojeva, nastaje zbirom broja 1 i kvadratnog korijena od 2), plastični broj (granični odnos susjednih članova Padovanovog i Perrinovog niza = 1,3247...), itd. Tako postoji mnogo tačaka (iracoionalnih brojeva) koji se ne mogu izmjeriti jediničnom dužinom, dok su racionalni brojevi gusto poredani po brojevnoj pravoj, ali je ipak ne ispunjavaju. Hipasusa su pozvali na krstarenje i bacili u vodu. Pitagora ništa ne ostavlja u pisanoj formi već nalazimo kod drugih pokoju riječ o njemu. Pitagorejska etika je sadržana u misli: Ponašaj se valjano, inače nema unaprijeđenja. Broj (arche) je prvobitni element, poput atoma, nedjeljiva prva supstanca. U ovom životu, Pitagora kaže, tri su grupe ljudi: prvi kupuju i prodaju, drugi hoće slavu, a najbolji samo gledaju, dok najperfektniji soj ljudi je u nepristrasnoj nauci, to su pravi filosofi, oslobođeni zapreka prirodnih. Dakle, pošto sve postojeće stvari imaju oblik one se mogu izraziti kao skup tačaka i linija. I u kompjuterskoj 3D grafici XX vijeka modeluju se tijela tačkama i poligonima, gdje veći broj tačak i poligona u građi tijela znači i finoću tijela s tim da kompjuterski procesor i memorija moraju biti moćniji. Pitagora je bio zadivljen višom logikom koja upravlja svijetom. Takođe je, značajno za muziku, uočio uzročnost između dužine žice i zvuka koji ista proizvodi (1/2 za oktavu, 3/2 za kvintu i 4/3 za kvartu). Zakon matematike i harmonija upravljaju prirodom. Govorili su: Šta je najmudrije? - Broj; Šta je najljepše? - Harmonija. Kosmos je red sačinjen od tetrakisa, broja 10, božanske suštine, božanskog trougla, a 1,2,3,4 su najugledniji među brojevima. I magični kvadrati su za Pitagoru predstavljali uzvišenost, jednak zbir brojeva po kolonama i redovima, po krajnim brojevima i po pojedinim kvadratima unutar istog. Jedino dijagonala nije pratila čuvenu Pitagorinu teoremu gdje je njen kvadrat bio jednak zbiru kvadrata nad katetama. Pitagora spominje i centralnu vatru oko koje se vrti 10 zvijezda (Zemlja, Mjesec, Sunce i posebne planete), a sva ta nebeska tijela odašilju određen zvuk, svoju harmoniju (Harmonija sfera) koju mi ne možemo čuti jer je to kontinuiran zvuk i nije u kontrastu sa tišinom. Izvan toga je beskonačnost. Kad je u Donjoj Italiji pobjedila demokratija, udruženje pitagorejaca se rasulo, i mnogi su otišli u Grčku i prenijeli svoje učenje. Pitagorina filosofija je mnogima bila najčudnovatija, jer za osnovu svega uzima broj, apstraktni znak, i simbol stvari odjednom postaje nešto konkretno, kao najstvarnija stvarnost. Počeci pitagorejskog društva obavijeni su velom tajne, pa i život samog učitelja. Ovdje je s religioznim bio snažno isprepleten naučni duh. Pitagora je posjetio Talesa u Miletu kada mu je bilo između 18 i 20 godina, kad je Tales bio star čovjek i njegova otkrića utiču da se Pitagora još više zainteresuje za matematiku i astronomiju, te savjetuje Pitagoru da otputuje u Egipat gdje će još više naučiti o onom što ga zanima, o tajnama života. Pitagora je postao hramski sveštenik u Diospolisu, te ideje koje će kasnije propovijedati u svojoj školi u Italiji  imaju korijene u egipatskim hramovima: poput tajnovitosti egipatskog sveštenstva, njihovog odbijanja jedenja boba, odbijanje oblačenja odjeće koja se dobija od kože životinja, njihov zavjet čistoće, i drugo što utiče kasnije na rituale, strogost i tajnovitost Pitagorejske škole. Nakon 10 godina boravka u Egiptu, Perzijsko Carstvo je napalo i okupiralo Egipat. Kao i mnogi njegovi suvremenici, Pitagora je odveden kao ratni zarobljenik u Babilon, gdje je mnogo naučio o njihovoj religiji, nauci i kulturi. Nakon 5 godina zarobljeništva (520 pne) vraća se na Samos. U biografijama nigdje ne stoji kako se to Pitagora oslobodio zarobljeništva u Babilonu. Na Samosu osniva školu, pod nazivom ‚‚polukrug" ali, zbog metoda, strogosti i načina mišljenja koje su bile vrlo slične onima koje je naučio u Egiptu, stanovnici  Samosa, naučeni na otvoren način izražavanja mišljenja, nisu bili zadovoljni Pitagorinim poučavanjem, pa je on otplovio u južnu Italiju, u grad Krotonu (Crotona na peti talijanske ‚‚čizme") gdje je stekao mnoge sljedbenike. Ustanovio je matematičku školu u kojoj su učenici obdržavali stroga pravila družbe koja se sastojala od dva kruga: unutrašnji krug činili su učitelji i matematičari, a spoljni učenici. Članovi unutrašnjeg kruga, među kojima je bio i sam Pitagora, nisu imali privatnog vlasništva, morali su biti vegetarijanci i živjeti u zajednici. Članovi spoljnjeg kruga nisu morali biti vegetarijanci, mogli su imati privatno vlasništvo i stanovali su u sopstvenim kućama. I muškarci i žene su mogli postati članovi, a nekoliko sljedbenica Pitagorejki kasnije su postale poznati filosofi. Kaže: Kamen je zamrznuta muzika; Najstarije i najkraće riječi ‚‚da" i ‚‚ne" zahtijevaju najviše razmišljanja; Zar da čovjek moga uma jede leševe?; Zlato provjeravamo vatrom, ženu zlatom, a muškarca ženom; Život je nalik na Olimpijske igre: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore. Bio je uvjereni sljedbenik vjerskih doktrina orfičara, a smatrao je da su bavljenje naučnim istraživanjima i život posvećen izučavanju viših teorijskih spoznaja najdjelotvorniji način spasenja i očišćenja duše i njena oslobađanja od strasti čijem je djelovanju izložena u toku svojih različitih egzistencija u tijelu. Pasulj crni i bijeli, su bili, prema nekim objašnjenjima, načini glasanja u Magna Graciji (južnoistočna Italija), pa izjava: ‚‚Suzdržite se od pasulja" bi značilo: Zaobilazite politiku. Prvi je od poznatih koji je rekao da je Zemlja lopta. Zbir uglova u trouglu jednak je kao dva prava ugla. Zbir kvadrata nad katetama kod pravouglog trougla, jednak je kvadratu nad hipotenuzom.

1.3 Heraklit, njegova etika kaže: Većina ljudi živi kao životinje, valja se u blatu i hrani se zemljom kao crv. Ono za čim masa ljudi teži razumnom čovjeku je odvratno. Razuman čovjek se upravlja, ne po svojim prohtijevima već po opštem zakonu koji vlada svijetom. Samovolja pojedinca ili mase štetna je, i pojedinci i društvo treba da se usklade sa zakonima koji su božanskog porijekla, te narod se mora boriti za njih kao za svoje ognjište. Heraklit osuđuje religiozne predstave i običaje bez smisla. Po mišljenju Heraklita praelement svega što postoji je vatra, sve na svijetu izgara i ponovo se rađa. On izdvaja i problem kretanja, a različiti stepeni vatre u njenom vječnom kretanju predstavljaju sve što postoji. Kretanje praelementa vatre je protivrječno, disharmonično, iako je harmonija konačni rezultat tog procesa. Svaki je proces sam po sebi protivrječan te stoga predstavlja pravu prirodu svega, svake harmonije, kako u prirodi tako i u društvu. Iako Heraklit ne poriče božanstvo u svojim spisima O prirodi, kad izvan te vatre kao materijalnog praelementa poriče uzrok kretanja. Ono je imanentno vatri, drugim riječima, prirodi, materiji. Tako se kod Heraklita susreće izraziti primjer antičkog panteizma, filosofskog shvatanja po kome se bog i priroda poistovećuju. Sve što se događa, događa se po nužnosti. Čitavim svijetom vlada zakon koji Heraklit naziva Logos. Heraklit je život proveo u rodnom Efezu, živeći povučeno, razočaran u demokratsko državno uređenje. Moderno tumačenje Heraklitova učenja iznijelo je na svjetlo aspekt jedinstva suprotnosti: postajanje je samo varljiv privid, a iza njega se, dublje, krije sklad; svijetom prividno vlada nered, no sve zbivanje sadrži unutrašnju zakonitost. Upravo tu, da bi definisao taj tajni zakon harmonije, Heraklit prvi koristi pojam LOGOSa, koji će obilježiti čitavu grčku filosofiju. Logos je kod Heraklita i jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom. S prijezirom je gledao na način mišljenja svojih suvremenika, a govorio je i protiv religijskih obreda; ljude je upućivao na mudrost, koja je spoznaja stvari onakvima kakve one uistinu jesu, a ne kakvima se čine. Mudrost je spoznaja logosa, a on se spoznaje umom, ne osjetilima. U metafizici Heraklita, kao i Anaksimandora, dominira ideja kosmičke pravde, koja sprječava da se ovaj sukob suprotnosti ikada pretvori u potpunu pobjedu jednog ili drugog. Mjera je ravnoteža puteva nagore i nadolje, što održava skrivenu usklađenost svijeta. Nasuprot filosofiji Elejaca, Herakleitova dijalektička misao smatra da je sve u neprekidnom kretanju, postajanju i nestajanju. Čuvena je njegova izreka sve teče, sve se mijenja: Panta rei. I priroda teži ka suprotnom i iz toga stvara sklad, a ne iz jednakoga, kao: muško i žensko, vruće i hladno, visoki i kratki tonovi. Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim glad-sitost, umor-odmor. Sve je prožeto suprotnostima, dan-noć, život-smrt da bilo bi samospoznajno. On je smatrao da su upravo suprostavljenost i protivrječnost među pojavama dokaz njihove stvarnosti, jer ništa ne ostaje isto, sve se mijenja ili postaje. Rat (grč. polemos) je otac svih stvari (ne oružani rat), sukob među suprotnostima. Stvarnost je jedno i mnoštvo. U Jednom je sve usklađeno. Bog je dan-noć, sitost-glad, rat-mir, sve suprotnosti. Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno drže pravednim, a drugo nepravednim. Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku. Da postoji jedan pol ne bi bilo kretanja. Bivanje i kretanje nije isto. Kretanje iz jednog bića u drugo, iz nebitka u bitak, i obrnuto. To bivanje za njega nije Haotično, postoje zakonitosti, ima svoju logiku. Bitak jeste. Nebitak jeste. Ja sam istražio samog sebe, kaže on. Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad. Mnogoznalost čovjeka ne čini pametnim. Ovaj svijet, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio, jest i bit će vječna vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Naša spoznaja logosa je razumska spoznaja, i čulima je nemoguće spoznati ga. Čula dokazuju raznolikost, dok je samo razum u stanju proniknuti u cjelinu svega, u zajedničko. Heraklit ne negira čulo kao element saznanja, ali smatra da čula mogu biti ,,zli svjedoci ako imaju barbarske duše". Ne valja živjeti ,,kao da svako ima svoju sopstvenu pamet" već treba nastojati ovladati cjelinom. U nastojanju da kao cilj spoznaje istakne razumijevanje logosa, Heraklit prvi pokreće pitanje mogućnosti spoznaje. Od kraljevskog  je roda i odbija poziv persijskog kralja Darija, iskreno i direktno rekavši svoje mišljenje o nepostojanju istine i pravde unutar onog vremena, o lakomosti i slavoljublju kojima ne želi da služi, jer zadovoljan je s onim što mu je u duhu. Napisao je djelo ,,O prirodi". Osvjetljava i najskrivenije tajne svijeta i ljudske egzistencije, možda su ga i zato nazvali mračnim. Zaljubljenik je prirode i slušalac glasa logosa, pronikao u dubinu vlastita bića. Za princip svega određuje vatru koja se u vertikalnoj putanji kretanja pretvara u sve ostale elemente. Ništa se ne dešava bez reda, a sve se dešava kroz borbu suprotnosti dolazeći u jedinstvo. Time je po mišljenju nekih opravdao postojanje rata među ljudima. Po njemu Bog je tvorac svijeta i njime upravlja, iako se po svojoj prirodi razlikuje od svijeta. Bog je Jedan, nespoznatljiv i nedokučiv ljudskom umu, u kojem je opet na poseban način prisutna božanska iskra. U Bogu je sve lijepo jer život čovjeka pripada varljivosti. U gnoseologiji Heraklit razlikuje dvije vrste saznanja: čulno i racionalno. Prvo je nepouzdano i nižega reda, te kaže da su oči i uši ljudima rđavi svjedoci, ali ne odbacuje značajnost čulnog iskustva u spoznaji, već svodi ga na pravu mjeru. Iskustvo ovog tipa se mora osvjetliti umom da bi bilo valjano, te um je kriterij istine i jedini pravi izvor saznanja, kriterij moralnosti i ispravnosti postupaka, kao i ponašanja u političkom životu. Najbolji žive u skladu s logosom, i sreća nije u tjelesnim uživanjima i zadovoljstvu, kako misli svjetina. Nije imao školu, ali je imao sljedbenike. Niče ga je cijenio, a i Laza Kostić u originalu prevodio. Heraklit je, dakle, osnivač dijalektike, vječne borbe u dvojnosti, i vječnoga kretanja. Govorio je: Pošto ne umiju da misle dijalektički, ljudi nisu u stanju da spoznaju Logos, iako ga svakodnevno posmatraju. Što se tiče ljudske psihe jedino samoprevazilaženjem se može dostići, a granica psihe nema... Za Heraklita je um samo jedno od prelaznih stanja vatre, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, a i sastavni je dio jedinstvenog kosmosa. Suprotnost dobra i zla za njega gubi apsolutni metafizički značaj. I dobro i zlo su Jedno.Heraklit nije mnogo mario za komunikaciju s okolinom. Antički istoričari nisu mnogo davali pažnje datumima već su imali izraze zrelosti (acme) kad se to nešto dešavalo i cvjetanja istog (npr. u vrijeme 45 olimpijade). Njegova porodica je imala titulu najuzvišenijeg svešteničkog mjesta (basileus) u polisu, ali on se odriče svoje nasljedne titule u korist brata, uzima novčano naslijeđe i kreće na put. Mnogo je vidio i mnogo više naučio, spoznao, uzdigao se intelektom i duhom. Kaže: Većina je osrednjih i malo je onih koji vrijede. Govorio je da nikad nije imao učitelje, a kad je trebalo da se konsultje s nekim govorio bi: Čekaj da odem samo da pitam sebe. Znanje nas ne poučava pameti. Nije imao ambicije za vlašću, jer su njegove ambicije bile mnogo veće. Odbio je i poziv persijskog kralja (Dario i Kserks) da ga u zlatu okiva. Jednog dana napustio je i grad, odlazi u pustinjake, hrani se biljem i šumskim plodovima. Nakon svega piše knjigu ,,O prirodi" i odnosi je u Artemidin hram. Sokrat čita knjigu i veli: Ono što se u njoj saznaje jeste izvrsno, a ostalo da bi se shvatilo treba biti gnjurac sa Delosa. I Aristotel se žalio na nejasan zapis i isprekidanost rečenica ,,mračnog" Heraklita. Stil pisanja je bio proročki, kojim se nešto ne govori već samo nagovještava. Za masu Heraklit kaže: Prisutni su odsutni. Govorio je da se duša sastoji od vatre koja uzdiže i vode koja vuče na dno.. Kritikovao je žrtvovanje u hramovima kako se čiste od prolivene krvi novom krvlju. To je sve govorio u Efesu gdje je zakon bio mnogo blaži nego onaj demokratski u Atini. Realnost za Heraklita je neprestan tok, sve je vatra i najljepše nastaje iz suprotnosti. Nije se moguće okupati 2 puta u istoj rijeci, a njegov sljedbenik govori da se nije moguće okupati čak niti jednom u istoj rijeci. Mnogi razmišljaju kako produžiti život, a ne kako ga proširiti. Heraklitovo učenje se suprostavlja pragmatičnom stavu sofista kojeg Protagora izražava da: Čovjek je mjera svih stvari. To znači, čovjeku treba ugoditi ma kako ostalo izgledalo. Opšte načelo (Logos) je sve i ne samo javno mnijenje, jer opšte je svud i kao takvo prikriveno, mnogi su slijepi i ponašaju se kao da su obdareni sopstvenom mudrošću. Heraklit prezire masu zbog njene zasljepljenosti. On daje prednost vladavini najboljih u pravom smislu aristokrata, ne po naslijeđu jer to bi bila samo materijalna i nakaradna stvar.Heraklit vidi etički i politički život čovjeka u vladavini zakona i zato je on protiv anarhije masa (koju donosi demokratija); potčinjavanje svjetskom zakonu je potčinjavanje poretku; na taj način duša dolazi do jasnosti i sreće. U tome Heraklit vidi teorijski zadatak čovjeka koji se ne može dostići ako je čovjek vođen samo čulima a ne umom: Oči i uši su loši svedoci ljudima koji imaju varvarske duše.

1.4 Elejci (Ksenofan, Parmenid, Zenon i Melis) filosofi su izbjegli iz Jonije od persijskog kralja Kira, kao grčki učenjaci stižu u Eleju, polis u južnoj Italiji, u gradu Eleji. Parmenid uči Zenona da biće postoji, a nebiće ne postoji. U malom mjestu Kampanje cvjetala je škola misli koja će imati poslije velik uticaj na istoriju zapadne filosofije.

Ksenofont ili Ksenofan (435-355 pne) grčki vojnik i filosof, književnik, istoričar, najpoznatiji po djelima o Grčkoj i Perzijskom Carstvu. Kaže: Čovjek se zaljubi gledajući ženu, a žena se zaljubi slušajući čovjeka. Rođen u Atini, u mladosti je bio Sokratov učenik, Empedoklov učitelj. Bio u vojnoj službi kod Kira Mlađeg, po povratku u Grčku stupio u u službu spartanskog cara zbog čega ga Atinjani osuđuju na izgnanstvo i konfiskuju mu imovinu. Spartanci ga nagrađuju veleposjedom u Elidi, nedaleko od grada Olimpa, gdje se zanimao literaturom, zemljoradnjom i lovom. Najpoznatiji njegovi spisi su: Anabazis, Grčka istorija, Uspomene na Sokrata, Sokratova apologija, Kiropedija (O Kirovom vaspitanju) i drugo. Prvi je i jedan od najvažnijih predsokratovaca, po nekima smatran i Zenonovim učiteljem, Parmenidovim kolegom i osnivačem Elejske škole, protivnikom mističnih sklonosti Pitagorejaca i ostalih. Pisao je u epskim stihovima, te elegije protiv Homera i Hezioda, kudeći njihova kazivanja o bogovima. Ne cijeni fizičke osobine, negativno se odnosi i prema Olimpijskim igrama, zahtjeva samo trezvenost i poštovanje osnovnih razumskih načela. Uznositi tjelesnu snagu iznad blagorodna uma nije pravedno. Njegova epistemologija govori da istina postoji, ali da je ljudi kao smrtnici ne mogu spoznati, međutim, možemo djelovati kao da znamo istinu. Ovo je Ksenofanovo učenje ponovo oživio Karl Popper i ono je osnova Kritičkog racionalizma. Moć boga je da vlada a ne da se njima vlada, svojstvo boga je da se bogom ne gospodari. Bog ima oblik kugle. Nisu ljudi tvorevina bogova već su bogovi tvorevina ljudi. Ksenofan je postavio osnove jednoj novoj filosofskoj školi. Bio je kompozitor, a pjevao je i Homerove pjesme na gozbama, bio je moralista, duhovit čovjek. Nije cijenio fizičku snagu i spretnost koje slave na olimpijadama, već cijeni znanje i mudrost. Iz ropstva ga jedanput izvlače pitagorejci. Bio je prvi elejski filosof, te i prvi skovao slogan: Jedno je Sve. Bog je po njemu sferičan, ni konačan ni beskonačan. Kad su se Persijanci nametnuli jonskim gradovima, osnivač Elejske škole Ksenofan, ubrzo nakon smrti Talesa i Anaksimandora, luta gradovima stare Grčke. Ksenofan nakon kritikovanja Homera što bogove prikazuje kao ljude, tvrdi da je Bog samo Jedan, te da ih ne može biti više. On još izjednačava Boga sa cjelinom svemira, što se naziva panteizam (grč. pan = sve, theos = Bog). Dakle, Bog prožima cijelu prirodu i po njemu On je sferičan i nepomičan, svemoćan, ni konačan ni beskonačan, nerođena stvarnost je bez ličnih obilježja. Ni on sam ništa sa sigurnošću ne može tvrditi već kaže da mudar čovjek treba da se uzdrži od svakog konačnog suda. Čak i da u potpunosti sazna istinu čovjek ne može o tom pružiti valjan dokaz. On zahtijeva trezvenu djelatnost, u skladu s razumom, razboritošću i višom koristi. Imao je negativan stav prema olimpijskim igrama, ne cijeni visoko fizičku snagu i stavlja joj nasuprot znanje i mudrost. Kaže da je ,,naša mudrost" daleko bolja od snage naših ljudi i konja, da pjesme ne trebaju pjevati o borbama već u dostignuću u pameti. I kaže još: Većina je slabija od razuma. Svoje filosofske poglede on izlaže u stihovima, a samo pojedine odlomke njegovog spjeva ,,O prirodi” je navodio u svojim djelima Aristotel. Kakvi su ljudi takvi su im i bogovi, kaže Ksenofan. Pozivao je ljude na samousavršavanje, da ne gledaju u bogove. On gleda u jedinstvo svijeta gdje izjavljuje da Sve-Jedno jeste Bog. Kod Ksenofana sve je u Bogu, i svijet nije postao već je vječan i nepropadljiv. Za njega je Božije Biće loptastog oblika, oblik jedinstva, ograničenosti i neograničenosti ujedno. Elejci su puno doprinjeli u osvjetljavanju pojmova vremena, kretanja, prostora, mirovanja, neprekidnosti i prekidnosti, itd. Polazeći od stava da je stvarnost onakva kakva nam se prikazuje promjenljiva, da u onome što vidimo nema ničeg pouzdanog što bi se moglo tretirati kao bitak, došao je do zaključka da bitak u sebi mora biti jedinstven, vječan i nepromjenljiv. Bitak je materijalan i ograničen, jer neograničeno ne može biti savršeno, ali ne može se spoznati čulima, nego samo razumom. To savršenostvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je Sve – Jedno, ograničeno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel nam u Metafizici govori da je Ksenofan ,,posmatrajući cjelinu svemira, rekao da Jedno jeste bog". Na toj osnovi elejsku filosofiju dalje razrađuje Parmenid, njen najistaknutiji predstavnik. Za Ksenofana suština boga je loptastog oblika i nipošto ne liči na čovjeka. On sav vidi i sav čuje, ali ne diše. On je u potpunosti i um (noûs) i razum (frónesis), i vječan je. Prvi je učio da sve što se stvara biva osuđeno na propast, i da je duša - duh (pneûma). Isto tako, rekao je da su sve stvari u poređenju s umom (noûs) manje vrijedne, a da sa tiranima treba biti ili ni u kakvim odnosima ili u najboljim. Kad mu je Empedokle rekao da je nemoguće naći mudra čovjeka, odgovorio je: Razumije se, jer je potreban mudar čovjek da bi prepoznao mudra čovjeka.

Parmenid, takođe, Boga vidio kao Jednog, kao sferu, Biće koje samo sebe uzrokuje, Biće bez praznine, te nema naznaka je li to mišljenje zasnovano idealnistički ili materijalistički. Njega uče Ksenofan i Anaksimandar, a Zenon mu je bio filosofski ljubavnik, homoseksualac, što nije bila rijetkost u ono vrijeme. On je bio iz bogate porodice i voljan svima pomoći. Parmenid smatra da nasuprot puta istine postoji ,,put mnjenja" ili ,,put privida" kojim se kreću zavodljiva čula i svi nedorasli smrtnici. Na tom putu niko nije uspio saznati istinu. Put mnjenja je nemišljiv, nepouzdan i pripada smrtnicima koji prolaznost smatraju istinom. On kaže da je Biće identično mišljenju. Ovim su udareni temelji metafizičkom promišljanju postojanja. Njegove tvrdnje o nepostojanju kretanja i o nepostojanju mnoštva su izazvale mnoge diskusije. Uzimajući sve karakteristike bitka koje je dao Ksenofan kao polaznu osnovu, Parmenid sve što je dostupno našim čulima i podvrgnuto promjenama proglašava za nebitak. Bitak se može i mora misliti, on je ono što je zajedničko svemu i što nije čulima neposredno dostupno. Čulima je dostupna raznolikost, mišljenju bitak. On jeste materijalan, ali je jedinstven u sebi. Kada bitak ne bi bio jedinstven i postojan u sebi, ne bi se mogao misliti. Čula nas varaju ako na osnovu njih zaključujemo o bitku, jer time prolaznost, promjenljivost i ostale osobine nebitka pripisujemo bitku, što je nemoguće. Nisu čula i bitak isto, već mišljenje i bitak. Ono što predstavlja osobine misli, to su istovremeno osobine bitka. U svom učenju Parmenid iznosi slabosti čulne spoznaje, koja dovodi samo do mnenja, a ne do prave istinite spoznaje. Parmenid svojom filosofijom bića udara temelje ontologiji. Parmenid kaže da mi posjedujemo organ saznanja koji doseže suštinu stvari i nezavisan je od iskustva. Bez oslanjanja na ovu neposrednu spoznaju logička istina je samo igra s predstavama, igra kojom se zbilja ništa ne saznaje, i logika nije kadra ići dalje. I ne mora da znači da je intelekt stvorio intelekt, najvjerovatnije da nije. Njegov najznačajniji učenik je Zenon.

Zenon se zdigao do uvida u nemislivost i neiskazivost ne-bića, a problem odnosa Jednog i mnoštva ostavio je otvorenim. Njega je kao dječaka usvojio Parmenid po pristanku njegovih roditelja. Diogen Laertije ga definiše kao Parmenidovog slušača i ljubavnika. Ipak, Zenon je bio mnogo više od toga, a i Aristotel ga naziva izumiocem dijalektike. I Platom, također, ga je cijenio, kaže: Samo, bio je skup. On podiže pobunu protiv diktature demokratske struje u Sirakuzi, zarobljen i dostojno gine na mukama, a na pitanje ko su ostali zavjerenici, grize sebi jezik i baca ga mučitelju u lice. Poricao je naivni senzualizam i empirizam jonskih kosmologa. Zenon je svoju misao potvrđivao i svojim karakternim životom. Kritikovao je tiraniju vladara prema građanima, i ubijen u zavjeri na vladara. Slobodu i ljudsko dostojanstvo je stavljao ispred svih. U njemu je Aristotel vidio izvrsnog tumača dijalektike, baš kao što je i Empedokla nazvao tvorcem retorike. Jedno biće je vječno, neprolazno, puno i cijelo, mirujuće. Pobija mnoštvo i prazan prostor, jer prostor da postoji morao bi biti opet u nekom prostoru, i tako u beskonačnost.Svojim aporijama (logičkim poteškoćama) dokazuje protivrječnost, relativnost i neistinitost. Njegove najpoznatije aporije su: Stadion, Ahil i kornjača, Strijela. Trkač na stadionu prelazi prvo polovinu puta, a prije nje polovinu, i još prije polovinu, i polovinu opet, i tako u beskraj, pa beskonačnom djeljivošću prostora dokazuje iluzornost kretanja i istinitost mirovanja. Slično je i s Ahilom ako da bilo kakvu prednost kornjači u trci, po Zenonu on je nikako ne može prestići uprkos brzini jer kornjača će uvijek odmaći još malo dalje dok on zauzme mjesto na kojem je bila. Takođe i sa Strijelom potvrđuje istinitost mirovanja kao suštinskog, a kretanje i promjenu pokazuje prividom. Strijela koja leti kroz vazduh, u stvari stoji. U tom smislu se ovim aporijama dokazuje protivrječnost kretanja pod pretpostavkom beskonačne djeljivosti prostora. I postojanje jedinica isključuje njihovim beskonačnim dijeljenjem, pa je time isključeno postojanje krajnjih jedinica, odnosno mnoštva. Sve je Jedno. Pripada mu i zasluga slobodnog mišljenja, oslobođenog uticaja presije stvarnosti, što ističe Hegel. Plodno se ulio u sofističku misao. Elejsko učenje razlikuje se od Heraklitovog u tumačenju kretanja, potpuno ga negirajući, dok drugo učenje ga smatra osnovnim svojstvom svega postojećega. Razlog što elejci tako dosljedno negiraju kretanje leži u tome što su potpuno odvojili pojavno, čulno, od racionalnog, spoznajnog. U dokazima da ne postoji mnoštvo Zenon nije mogao racionalni stav uskladiti s čulnim iskustvom (ako dva zrna ne čine šum, kako to da vreća zrnja prouzrokuje šum?). Time je Zenon otkrio unutrašnju protivrječnost misli, otvorio je uvid u protivrečnost između formalno usklađenog misaonog toka i stvarnog neslaganja stvarnosti s tim formalnim tokom. Zbog toga je Aristotel pripisao Zenonu otkriće dijalektike. Međutim, Zenon, dajući uvid u taj problem, i sam nije sagledao njegovu suštinu. Zajedno s Heraklitom elejci predstavljaju svakako najdublji misaoni napor u razumijevanju bitka u ovom periodu grčke filosofske misli, nastojeći svaki na svoj način rješiti problem postojanosti i jedinstvenosti materijalnog bitka te promenljivosti i raznolikosti svijeta koji nam je dat u opažanju. Zenon negira kretanje gdje beskonačan prostor je beskonačo djeljiv i svaka polovina puta je takođe beskonačna, pa se ni taj djelić puta ne može preći. Beskonačnost se ne može preći ni u kakvom vremenu, pa je nemoguće preći ni najmanje rastojanje, te je kretanje bilo kakvo nemoguće.

Melis je četvrti filosof  Elejske škole i kaže: Ako nešto postoji ono je vječno, jer ništa ne nastaje ni iz čega; Ako je vječno ono je i beskonačno, jer nema početka ni kraja; Ako je vječno i beskonačno ono je i jedno, jer da ih je dva jedno bi ograničilo drugo; Ako je vječno beskonačno i jedno, ono je i homogeno, a da nije tako ono bi bilo mnogostruko; Ako je vječno beskonačno, jedno i homogeno, ono je i nepokretno jer van njega ne postoji drugi prostor gdje bi se ono kretalo; Ako je vječno beskonačno, jedno i homogeno i nepokretno, ono ne trpi i ne ispašta jer je nepromjenljivo.

Nadiranjem Persijanaca jonski gradovi antike gube na značaju, te centar ekonomskog i kulturnog života Grčke se seli ka zapadu, ka Atini, Sparti i Siciliji. Na Siciliji se rađa Empedokle, kasniji pristalica robovlasničke demokratije. Uživao je glas mislioca, mudraca, pjesnika, govornika, ljekara, čudotvorca, poštovan. Bio je osnivač italske medicinske škole. Ipak, pred kraj svog života je bio prognan, te kaže:

Tako sam i ja sada prognan od bogova, potucam se
Vjeran mržnji jarosnoj
Plakao sam i kukao, gledajući zemlju meni nepoznatu.


1.5 Posrednici: Empedokle (oko 490-430) iz Agrigenta na Siciliji smatra se osnivačem atomizma u istoriji, prvi zasnovao teoriju o četiri elementa, vatri, vodi, vazduhu i zemlji, iz kojih bi se sve u svijetu sastojalo, i u isto je vrijeme pokušao objasniti kako iz ta osnovna četiri elementa nastaje mnoštvo, sve stvari. Empedokle smatra ljubav i mržnju takođe elementima, ali odvojenim od četiri osnovna. Ljudski svijet je tačno na granici između njih. Kao i Pitagora on iskreno vjeruje u seobu duša. Ljubav i  mržnja uzrokuju kretanje, koje se sastoji u spajanju i razdvajanju osnovnih elemenata, čime se stvara raznolikost u svijetu. Čovek je takođe sastavljen od spomenutih osnovnih elemenata, i to je osnov njegove spoznaje. Po Empedoklu, spoznaje se tako da slično saznaje sličnim, slično privlači slično. Empedokle se dosta razlikuje od Heraklita u tumačenju kretanja. Po njemu, materija mora ostati nepromjenljiva i nepokretna jer je pokreću dva spoljna principa. Ipak je on objašnjenje svijeta i čovjeka u njemu potpuno izvukao iz mitološko-religiozne sfere. Na njega je uticalo snažno nasljeđe kako Heraklitova učenja tako i elejaca, pa, u nastojanju da pomiri te dvije materijalističke krajnosti, na opisani način pokušava riješiti problem mirovanja i kretanja. Empedokle se proslavio prvo kao vrstan ljekar, pjesnik i govornik koji se izražavao u metaforma. Rođen je na Siciliji. Poznavao je religiju i magiju, a bio i učesnik političkog života. Bio je pristalica demokratije, ali ne u savremenom obliku. Po priči skočio je u krater vulkana Etne da bi pokazao svoje božansko porijeklo, a po drugoj legendi se nakon jedne svečanosti i po pozivu uznio u nebo. Opet, kažu da je protjeran na Peloponoz iz političkih razloga i da je tamo umro. On je pisao političke rasprave i tragedije, religiozna i filosofska djela. Pripada kosmološkom periodu grčke filosofije. Kroz pjesmu je objavio pitagorejsko učenje i zabranili su mu dalji pristup u ove redove. Korijenom svih stvari naziva 4 praelementa, i sve nastaje mješanjem istih uz kosmičke principe ljubavi i mržnje. Sjedinjuje ljubav kao dobro, a mržnja razara kao zlo. Govorio je o svesjedinjujućem duhu svih stvari, te i povezanosti materijalnog svijeta s bogovima i Bogom. Empedokle je na jugu Sicilije i u demokratskom okruženju, stupa na društvenu pozornicu kao dvadesetogodišnjak. Bio je filosof, doktor, fizičar, pjesnik i demokrata, iako iz aristokratske porodice. Kao dječak je slušao javne govore Ksenofana. Upisao je pitagorejsku školu, ali dugo nije mogao im biti poslušan., pa je degradiran u grupu koja nije imala pravo da komentariše u toku predavanja, što će kasnije doživjeti i Platon. Nije mu se dopao takav stepen čuvanja tajni i napušta ih.  Zatim su ga Egipćani, Haldejci i Magi poučavali hipnozi, telekinezi i čitanju misli. Nakon dugog puta i povratka kući posvećuje se reformi morala svojih zemljaka smatrajući da im je javno i privatno ponašanje nedolično i štetno. Optužuje javno gradske administratore da potkradaju državnu blagajnu, te napada vladajuću grupu aristokrata koja je postepeno zauzela sve ključne pozicije pa predlaže novi vid uprave zasnovan na građanskoj jednakosti. Narod ga tad prihvata oduševljeno i nudi mu da im bude kralj, što on odbija. Pisao je poeme i svirao citru, ulicom je jednom hodao s krunom na glavi, uz pratnju običnih ljudi, da bi pokazao vladajućima čemu treba da se teži. Oživio je i jednu umrlu ili samrtnu ženu, te tako stekao bezgraničnu popularnost, te smatra da svoj život treba okončati u velikom stilu, baca se u vulkan Etnu da bi pokazao svoju besmrtnost. Vulkan kao dokaz izbacuje jednu njegovu brončanu sandalu. Kao naučnik i prirodnjak otkriva postojanje vazdušne mase kao materije, ukazuje i na zakon centrifuge vezujući kofu punu vode na konopac i okreće je. Čak nagovještava i teoriju evolucije u prirodi, na svoj način: Čestice prvobitnih elemenata se spajaju međusobno bez ikakva reda i prva živa bića nastaju slučajno, rađaju se glave bez vrata, ruke bez trupa i same oči lutaju bez lica, na sve strane hodaju noge i bezbroj ruku i mnogi su imali 2 lica i dvoje grudi, stada volova s ljudskim likom, a ljudi s likom volovskim. Jednom rječju svijet čudovišta čiji su se dijelovi spajali bez ikakva programirana razuma, haotičnim pukim slučajem. S vremenom su najprikladniji spojevi opstali u životu, drugo je brzo izumrlo. Svijet u prvoj fazi je ,,Sfera" unutar koje vlada vedrina i sreća dok nesloga postepeno ne preuzima vođstvo u svijetu, ali će u budućnosti opet zavladati ljubav i tako neprestano unutar Sfere. Ponekad Jedno izrasta iz mnoštva, a mnoštvo proističe iz Jednog. Kao i pitagorejci on ne jede životinjsko meso i vjeruje u metempsihozu (seljenje duše). Kaže da je već postojao kao dječak i kao djevojčica, kao žbun i kao ptica, riba koja nijemo skače iz vode. On govori i da postoje demoni koji zbog nedjela u životu trpe dug i nesretan život, gdje svaki od elemenata ih preuzima od prethodnog i progoni, a nijedan ih ne podnosi dobro, te ih baca, juri, tuče, mrzi. Bio je veliki pjesnik među filosofima. Parmenid i Empedokle jedini izlažu svoje učenje u poetskom obliku. Parmenidova poema ‚‚O prirodi", kako su se zvala djela i mnogih drugih filosofa tog doba, imala je dva dijela, prvi dio ‚‚Put istine", a drugi dio ‚‚Put mnijenja" (ili javnog mišljenja). Kod Empedokla je bilo mističnosti orfičkog uticaja pitagorejaca. On učvršćuje saznanje o 4 osnovna elementa u prirodi, a prvotni vazduh kakvog su nazivali ili podrazumijevali oni prije njega kao osnovnu supstancu, nazivao je eterom, kao pojam koji je prihvaćen krajem XIX vijeka u modernoj nauci, kad je za prostiranje EMT trebalo naći prenosnik, nevidljivu sredinu.

Anaksagora (oko 500-428 pne) iz Klazomene u Maloj Aziji razvija Empedoklovo mišljenje u apstraktnije tumačenje. Svijet se sastoji iz jednako djeljivih i nepromjenljivih čestica koje on zove homeomerije. One su sve nekad bile ssastavljene u jednu masu, u cjelinu. Tada ih je u pokret stavio svjetski um, prvi pokretač. Sve ostalo se dalje razvilo zahvaljujući mehaničkim silama u samoj materiji. Anaksagora kaže da je nebo njegova domovina. Kao sjeme i prapočelo stvari naziva homeomerije kojih je bezbroj, neuništive s bezbroj oblika, boja, ukusa, a kao i cjelina imaju svaka za sebe sve dijelove u sebi. Poput Demokritovih atoma. On tvrdi da bitak ne nastaje iz ničeg, već sve stvari mijenjaju oblik, sastavljaju se i opet rastavljaju na bezbroj načina. Um daje početni impuls, zbiva se oblik, forma ili raspored, um dalje održava poredak stvari u postojanju, te svrhu u svemu. Samo um smisao daje, a čovjek je biće umno i to mu daje superiornost nad mnogo jačim i bržim životinjama. Rukovodstvo duha nad materijom doprinosi razvoju kasnijeg etičkog idealizma. Prvi u filosofiji proglašava um kao princip svega. Aristotel je Anaksagoru nazvao dualistom jer njegovo učenje sadrži dva osnovna principa u sebi: nepokretnu materiju, sastavljenu iz homeomerija, i duhovni pokretač – um. Međutim, u tome Anaksagora nije dosljedan, jer negdje kaže da je um sastavljen od najfinije materije i odriče se njegova djelovanja pošto je pomoću njega stavio homeomerije u pokret. Anaksagora je prvi osuđivan zbog bezbožništva. Aristotel je upravo Anaksagorin ,,nous" (beskonačni ili skriveni Um) smatrao uzrokom postankasvijeta i reda u njemu, pa je Anaksagoru jedinog smatrao trezvenim filosofom. Anaksagora više gleda u nebo nego u imovinu koju mu je ostavila porodica. Svoj dio dijeli rodbini. Kad bi mu rekli da čuva imovinu on odgovara - Što je ne čuvate vi. A kad kažu da nije patriota, odgovara: Nije istina, ja svoju domovinu najviše volim i pri tom upire prst ka nebu. Za tajne kažu da ih je saznavao iz nerazumljivih knjiga egipatskih sveštenika. Predviđa mnoge nepogode i pojave, te počinje uživati veliko povjerenje u narodu. Dolazi na stadion pokrivene glave i iz nedavno vedra neba ubrzo počinje da pada kiša. U Atini s 20 godina osniva filosofsku školu, a učenici su mu Euripid i Arhelaj (Sokratov učitelj) koji kaže da se zvuk prenosi vazduhom uzastopnim udaranjem. Kao Periklov prijatelj kasnije je prognan, a na vijest da je lišen atinskog društva odgovara: Oni su lišeni mog društva. Njegovo djelo ,,Priroda" se čitalo potajno uveliko, s cijenom od jedne drahme, što bi bio prvi primjer u istoriji velike čitanosti i prodajnosti jedne knjige, mada on sam, vjerovatno, to nije tako planirao. Anaksagorine misli o svijetu su: Sunce šalje svoje svjetlo Mjesecu koji je hladni kamen; Mjesečeva putanja, pošto je niža, uzrokuje povremeno pomračenje Sunca; Na Mjesecu ima života baš kao i kod nas; Vjetrove stvara ugrijan od Sunca i razrijeđen vazduh koji se kreće; Grmljavina nastaje sudaranjem oblaka; Sunce je veće od Peloponeza. Anaksagora je pripremio teren atomizmu Leukipa i Demokrita. Puko cijepanje stvari na sitnije dijelove ne dovodi nas na kraju do nečeg drukčijeg, jer ono što jest ni na koji način ne može prestati da bude ili postati to što nije (ne misli se na ograničenu pojedinačnu stvar). I Anaksagora je zbog neslaganja sa zvaničnom državnom religijom bio osuđen na bezbožništvo, iako sam on nije bio ateista izjednačavajući Boga s Nousom, djelatnim načelom i izvorom svega. One koji vladaju ništa ne ljuti više nego nagovještaj da oni nisu onako pametni kako sami zamišljaju. Um kao misaono počelo Anaksagora uvodi da bi objasnio načelo kretanja uopšte. Bio je optužen za nevjerovanje u bogove koje slavi država te je prognan iz Atine. Na pitanje: Osjećaš li nedostatak društva Atinjana?" - Anaksagora je odgovorio: ‚‚Nisam ja lišen njih, nego oni mene." A čovjeku koji se žalio da će umrijeti u stranom svijetu odgovorio je: ‚‚Sa svih mjesta jednak je put u Had" U odsustvu Anaksagora je u Atini bio osuđen na smrt; kad mu je to bilo javljeno, rekao je: ‚‚Već odavno me priroda već osudila na smrt."

1.6 Atomisti: Leukip i Demokrit kvantitativno određuju atom (znači ,,nedjeljiv"). Atomi su bitak. Atomističko učenje je nastavak razvoja materijalističke misli prethodnog doba. Za razliku od elejaca atomisti (Leukip i Demokrit) priznaju postojanje i nebića.

Leukip je u Aristotelovom djelu ,,Rađanje i raspadanje" spomenut 11 puta, a neki ga smatraju čak i nepostojećim filosofom i pseudonimom za Demokrita. Demokrit kao njegov učenik ga nikad nije spomenuo u svojim mnogobrojnim djelima. On spominje prazninu i atom kao nedjeljivu česticu.

Demokrit je mnogo putovao, a porodica mu je bila pod zaštitom persijke kraljevske porodice. On odlazi u Atinu gdje ga niko ne poznaje i dičio se kako je veliki znalac u fizici, etici, enciklopedijskom znanju, umjetnosti, matematici i drugom. Za jedne je bio danguba a za druge veliki naučnik što voli samoću. Jako glasno se smijao. Potrošio je svu očevinu u tadašnjem novcu i vraća se braći kao siromah, što je trakijski zakon osuđivao kao nepoštovanje očinstva i prijetilo mu je da će ga za kaznu baciti u more. Međutim, on izlazi u javnost i čita svoje djelo ,,Veliki poredak", te oduševljava mnoge i nagrađuju ga s 100 tadašnjih talenata. Jednom je pijući mlijeko rekao: Ovo mlijeko je dala crna ovca prvorođena. Tako je i bilo. Drugi put sreće jednu djevojku na ulici i kaže: Dobar dan gospođice. Naredni dan sreće istu djevojku i primjećuje promjenu, kaže: Dobar dan gospođo. Jasno je bilo da je ista djevojka prethodnu noć imala svoje prvo seksualno iskustvo. Kad je trebalo da izdahne, sestra ga moli neka sačeka da može da ode na trodnevne zabave u gradu. On se tad pokriva toplim tkaninama po licu da produži život i nakon tri dana dolazi sestra, on je pita da li su igre završene. Na njen odgovor da jesu, on sklanja tkanine s lica i izdiše. Atomi nisu promjenljivi, oni su vječni i nedjeljivi, kvalitet im je uvijek isti. Stvari nastaju organizovanjem istih u oblik, red i položaj. Težina i veličina atoma po Demokritu su nebitni, i oni su dati atomu već njegovom figurom. Atom se okreće u svojoj vječnosti. Vasiona je beskonačna i beskonačan je broj svjetova u njoj. Život je stvar unutrašnja, ne dolazi s polja. Demokrit kaže (po Aristotelu) da boja ne postoji već ista zavisi od okretaja atoma koji čine to nešto. Slično se poznaje sličnim, kaže Demokrit. Svaka stvar najbolje pozna stvari koje su sa njom slične. Čula klize po površini  pojava i treba pomoć uma (mišljenje) za viđenje istine. Ciceron kaže za Demokrita: ,,Dok drugi nisu vidjeli ni ono što im je pred nosom, on je pronicao u svu beskrajnost vasione, i njegovoj misli nije bilo granica." I Aristotel je o njemu rekao: ,, Jedino je Demokrit, rekao bih, rasuđivao o svemu i razumijevao se u sve." Po sačuvanim fragmentima filosofije možemo približno shvatiti šta je Demokrit mislio o istorijskom procesu, državi, politici, etici, pravu, i drugom. Njegova etika je individualistička kojom kaže: Bolje je razotkrivati svoje sopstvene pogreške, negoli tuđe... Pošten i nepošten čovjek se ne poznaju samo po djelima, već i po onome što žele... Glupacima je bolje da slušaju, nego da zapovijedaju... Paziti treba na rđava čovjeka da ne bi iskoristio povoljan momenat da pričini štetu... Plemenitost čovjeka se ne vidi u porijeklu već u dobroj usmjerenosti karaktera. On nije protiv bogatstva već protiv neumjerenog bogatstva, nije protiv dobiti, već protiv nepoštene dobiti. Dobroj duši otadžbina je cijeli svijet. Filosofski sistem Demokrita i Leukipa je ateistički, jer svijet postoji od iskona, ničija nije tvorevina, u njemu se dešava sve. I vječnost je. Po Demokritu onaj ko želi da živi srećnim životom ne bi smio da bira ništa što je iznad njegove moći. Dakle, nebitak je ono što nisu atomi i što nema sva njihova svojstva. To je prazan prostor, koji predstavlja samo mogućnost kretanja i mijenjanja položaja atoma. Usljed tog kretanja dolazi do spajanja atoma i tako nastaju razna tijela. Iako je Leukip i začetnik kvantitativne atomistike, ipak je Demokrit najznačajniji predstavnik antičkog materijalizma i atomizma, dijelom zbog toga što od Leukipovih spisa i nije mnogo ostalo, a dijelom i zbog toga što je Demokrit bio zaista univerzalan, o čemu svjedoči njegova naučna ostavština iz oblasti fizike, matematike, filologije, etike itd. Prema Demokritu, spomenuta svojstva atoma: oblik, red i položaj, njegova su objektivna svojstva, koja postoje nezavisno od subjekta. Do njih dolazimo samo razumom, razmišljanjem. Kakav je atom po sebi, mi ne možemo saznati čulima, čija je spoznaja varljiva. Međutim, atomi imaju i neka sekundarna svojstva, koja su subjektivna po svojoj prirodi jer se pojavljuju samo u dodiru atoma-objekta sa subjektom. Tako, na primjer, svojstva kiselo, gorko, toplo, hladno i sl. jesu subjektivna svojstva i sekundarna u odnosu na primarna, objektivna svojstva. Pojavnu stranu atoma možemo shvatiti čulima zbog sličica (eidole) koje objekt šalje subjektu. Suštinu objektivne stvarnosti možemo shvatiti samo razumom. Raspored atoma u prostoru podređen je određenim uzročnim vezama, i nema mjesta slučajnosti. Uzročne veze nisu uvijek dostupne razumskom shvatanju, što ne znači da one objektivno ne postoje. ,,Nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom i po nužnosti" (Leukip). Taj determinizam, koji ne dopušta nikakve slučajnosti, nikakva slobodna i spontana kretanja u prostoru, istovremeno isključuje svako fantastično-religiozno tumačenje prirodnih pojava. Sloboda se sastoji u shvatanju uzročnih veza u kosmosu. Čovjeku je sloboda nužna da bi razumno djelovao. Zbog svoje dosljednosti u materijalističkom tumačenju svijeta, u okviru kojeg su razmatrana pitanja kosmosa, spoznaje i ljudske slobode, Demokrit se smatra osnivačem prvog materijalističkog monističkog sistema u istoriji filosofije. Atomistima završava u staroj Grčkoj period ispitivanja prirode i filosofsko objašnjavanje najopštijih zakona kosmosa. Karakteristično je za taj period da čovjek i njegova društvenost još nisu predmet filosofskog razmatranja, iako se usput tretiraju u okviru opštih političkih stavova samih filosofa. Zbog svoje opšte karakteristike postavljanja kosmosa u centar filosofskog istraživanja cijeli taj period se naziva kosmološkim periodom grčke filosofije. Demokrit prodaje imovinu da bi putovao po Egiptu, Indiji, Persiji. Bio je učitelj sina persijskog kralja Kserksa. Poznavao je sve oblasti filosofije i imao enciklopedijsko znanje. Živio je preko 100 godina i napisao mnoga djela iz 5 oblasti: fizike (fizikalnog), muzike, etike, matematike i tehnike. Najznamenitiji su fizikalni spisi Veliki i Mali poredak svijeta. Po njemu sve je sastavljeno od atoma kao osnovne čestice. Nežive stvari su sastavljene od grubljih atoma, a žive od finijih. Govorio je o strukturi atoma koja se poklapa sa viđenjem savremene nauke. Pored ontološkog i kosmološkog viđenja stvari, on na etičkom polju priznaje značaj duše i duha kod čovjeka, uvodi pojam dužnosti, najvišeg dobra, istinskog zadovoljstva, čistote srca, a kao osnovnu vrlinu preporučuje umjerenost. On pravi razliku između čulnih i duhovnih zadovoljstava, gdje prva pripadaju životinjama i nižim ljudima. Birajući duševna zadovoljstva čovjek se opredjeljuje za božansko. Najviše dobro duše je blaženstvo, koje je duhovna vedrina (eutimija), stanje uravnoteženosti, harmonije. Čovjek ovo stanje postiže moralnim ponašanjem, prvo umjerenošću u nasladama i uživanju, u pronalaženju prave mjere. Slijedeće je ispunjavanje dužnosti, a posebna dužnost mudroga je govorenje istine, ne samo biti rječit. Radnja je moralna ako se čini iz osjećanja dužnosti, odgovornosti, moralne obaveze, ne iz bilo kakve naklonosti. On takođe govori o grijehu propuštanja, kad ne činimo a trebalo bi da činimo. Trud i napor su jako bitni, ispunjavaju smisao više nego mirovanje, što pomaže u dostizanju moralne plemenitosti, kao i čistota u srcu. Dakle, moral nije samo spoljašnja stvar čovjeka već i unutrašnji osjećaj i čistota. Demokrit se odrekao vida da bi mu Duh bio manje ometan. 

I ukratko pregled:

1 Kosmološko razdoblje:

. Miletska škola: prvi filosof Anaksimandar (800. pne) prije Homera /apeiron /pisao na samom raskolu svijeta mitosa ka logosu, Tales (624-547 pne) / voda kao suština bez forme, Anaksimen (mala Azija) / vazduh

. Pitagorejci: Pitagora (580-500 pne), Hipasus, Filolaj obznanio učenje, Arhita – muzički teoretičar / etika dužnosti, preegzistencija i seoba duše (pseudopitagorejci) / Pitagorini učitelji: Hermodamant (Kreofil) i Ferikid;

. Heraklit (535-475 pne) / vatra kao logos i viši princip (werden), pravednost i nepravednost, narod nerazborit i glupav, vrijeme je mater.suštine

. Elejska škola (ima biće, nebiće ne, nepokretni pokretač - Jedno): Ksenofan kritika narodne relig, poetični Parmenid (444 pne) i jedan bog, Zenon i viša svijest kao nebesko načelo (490-430 pne) logički paradoksi, Melisus (j. Italija) – razumska spoznaja, kritika Homera, Bog je jedan i nikad nastao i vječan, iluzornost čula

. Posrednici: Anaksagora (500-428 pne) Um uzrok svijeta, 1.jeretik (Sunce kamen, Mjesec zemlja), homeomerije prasupstanca (rastavljanje i sastavljanje, djelovi imaju istu prirodu kao cjelina i po Aristotelu), jedini trezven od presokratovaca po Aristotelu; Empedoklo (490-430 pne) tvorac retorske vještine, 4 mat.elementa

. Atomizam: Leukip, Demokrit (460-370 pne) – atom najmanja čestica, spokojnost duše najpoželjnija, princip jednog (ein)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment