Thursday, 1 December 2016

Laslo Andraš - 100 metafizičkih aforizama


László András (1941- ) je mađarski teolog, filosof, budista, metafizičar ... ili drugo: 

1. Kao što je i Buda rekao: „Govorim onima čije oči prekriva samo malo prašine.“ Još prekriva, ali već samo malo. Odnosno ne onima koje potpuno prekriva prašina, i ne onima koje uopšte ne prekriva prašina;

2. Pogled na svijet, bilo da je adekvatan ili neadekvatan, proizvod je krize;

3. Nema opasnijeg od onoga što je gotovo savršeno;

4. Shvatanja koja su gotovo savršena mnogo su opasnija od onih koja su sasvim neprihvatljiva;

5. Princip da ono ,,što je gore odgovara onome što je dolje“ savršeno je tačan – ali samo gledajući odozgo;

6. Poslije određenog nivoa spoljne i unutrašnje više ne postoji. Nema spoljnjeg i unutrašnjeg – jer u odnosu na granicu svijesti sve je unutrašnje, a u odnosu na središte svijesti sve je spoljnje;

7. Ako kažem da Bog postoji, onda Boga pretpostavljam kao idejni objektivitet, odnosno desakralizujem ga – a to je blasfemija;

8. Ako bi Bog bio izvan mene, onda bi on bio jedan od postojećih, a ne Bog. Pretpostavka jednog objektivnog Boga zapravo je indirektno poricanje Boga;

9. Zapravo se ne može govoriti o tome da li postoji ili ne postoji Bog. Bog samo u realizaciji postaje ono što jeste; inače je mogućnost: mogućnost mene sama. Bog u određnom smislu ne postoji, nego je - „moguć”;

10. Bog je beskrajno lijep zato što beskrajno liči na samog sebe;

11. Postoji jedan jedini subjekt, a to sam ja sam;

12. Sve što postoji iluzija je. Jedino nije iluzija ko, što jesam;

13. Ja sam uvijek više od onoga što vidim. Čak sam više i od onoga što pretpostavljam;

14. Stvarnost je – iluzija; ali stvarna iluzija;

15. Čovjek ne samo da u sebi nosi svoje pretke, nego ih i predstavlja;

16. Život je – duhovni zadatak;

17. Ostvareno je važno; proces ostvarivanja je još važniji; ali je najvažniji stvaralac;

18. Ko ne teži prema gore, on se naniže srozava;

19. Ko se pušta niz struju, sigurno je na pogrešnom putu;

20. Danas je već i za stagnaciju neophodan izuzetan napor;

21. Većina ljudi je do otprilike polovine svoga života, dakle do trideset šeste godine infantilna, potom odmah, preko noći postaje senilna;

22. Svako bez izuzetka dosegne svoj cilj ako mu je to stvarno cilj;

23. Čovjek bi zapravo trebalo da održava veze samo s ljudima koji njegovom životu otvaraju puteve prema gore;

24. Skromnost je isto tako znak devijacije kao i oholost;

25. U pogledu metafizičke realizacije svako „treba“ odnosi se samo na onoga čovjeka koji želi nešto da učini sa sobom. Ko ništa ne želi da učini sa sobom, taj ništa ne treba da učini;

26. Nekada je za metafizičku realizaciju dovoljna bila puka volja realizacije. Kasnije je za realizaciju već bilo nužno i posvećenje. Još kasnije realizacija je pretpostavljala i pripreme. Danas je već potrebna priprema za pripremu, čak i jedna samokorekcija koja svemu prethodi;

27. Nekad je bila dovoljna jedna škola, jedna sveta knjiga, čak jedna njena rečenica: njenim posredstvom sve se moglo dosegnuti. Danas čovjek, ukoliko želi da se vrati duhu, treba da se opkoli mnoštom tradicija, škola, pravaca;

28. Onaj se budi ko hoće;

29. Posvećeni se u svom unutrašnjem svijetu u tolikoj mjeri razlikuje od neposvećenog koliko se i čovjek razlikuje od životinje;

30. Reaalizacija bez askeze je apsurd;

31. I žurba potiče od đavola, i odlaganje potiče od đavola;

32. Svaki jezik je jedna tradicija;

33. Nekad se zatamnjenje moglo primjetiti u pedeset ili sto godina. Danas se već može primjetiti svakih pet godina;

34. Ne treba da se vremenski vraćamo mnogo daleko kako bismo dospjeli u situaciju u kojoj nije bilo ni traga ljevičarstva;

35. Duh je unaprijed aristokratičan;

36. Duh je uvijek teokratičan, autokratičan i aristokratičan;

37. U ljevičarstvu se ne može održati mjera;

38. Ratovi većih razmjera nastaju prvenstveno zato da bi se postiglo ono što potom slijedi. Prije Prvog svjetskog rata u Evropi su tradicionalnost kako-tako čuvala četiri carstva: Njemačko Carstvo, Austro–Ugarska Monarhija, Rusko Carstvo i Turski Sultanat. Dijelom već za vreme rata, a dijelom poslije njega nestala su sva četiri – nezavisno od toga na kojoj su strani bila u ratu. Nestanak ova četiri carstva ne bi bio moguć bez Prvog svjetskog rata. A Drugi svjetski rat nastao je dijelom zato kako bi istočnu polovinu Evrope mogao upropastiti sovjetski a zapadnu polovinu američki uticaj – svaki na drugi način, ali u istom smislu – kako bi oni potom u određenom trenutku nasrnuli jedan na drugoga, i ova dva oblika kvarnosti se ostvarili jedan prema drugome i jedan u drugome;

39. Anarhizam je hemijski čisto ljevičarstvo;

40. Kada ljudi zamišljaju komunizam kao neko idealno društvo, njihova mašta obično doseže samo do prvog dana: kada prvi dan uđu u prodavnicu i ponesu kući koliko god hoće. Kako će sutradan biti popunjeni pultovi, i ko će ih vaspostaviti, to je već izvan kruga njihove mašte;

41. Ideje komunizma su niske, nakaradne, a uz to – srećom – i neostvarive;

42. Neophodna bi bila diktatura svjetlosti. Diktatura duha ...

43. Moderna nivelacija je nivelacija prema dolje. Svako izjednačavanje počiva na srozavanju;

44. Potpuna pravna jednakost može se ostvariti samo u jednakosti posredstvom pune lišenosti prava;

45. „Većina odlučuje!“ – To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da se igraju žmurke ili šuge. I to je ono područje gdje demokratija možda ima pravo na postojanje;

46. Poslije određenih priprema, mase mogu sve na svijetu da prihvate;

47. ,,Njegovo Veličanstvo Narod“ – to je ono u što niko ne vjeruje, jer se ne može vjerovati da bilo kakvu superiornost predstavlja masa kojom se gotovo neograničeno može manipulisati;

48. Boga ne biraju stvorenja – između sebe;

49. Demokratija, odnosno princip da većina odlučuje nije ništa drugo do šamar duhu;

50. Kako se danas istorija interpretira na cijelom svijetu treba gotovo u cjelini obrnuti u suprotnost. Jer sa tradicionalnog stanovišta srednji vijek nije bio mračan, nego izrazito pun svjetlosti; renesansa nije preporod, nego početak agonije i raspada; a doba prosvjetiteljstva se s pravom može nazvati razdobljem mraka;

51. Mit nije samo istinitiji od istorije, nego je i stvarniji;

52. Civilizacija koja ne počiva na kulturi lažna je civilizacija; kultura koja ne počiva na konfesiji lažna je kultura; konfesija koja ne počiva na religiji lažna je konfesija; religija koja ne počiva na tradiciji lažna je religija;

53. Ne treba dugo da traga onaj ko hoće da se „obogati“ infernalnim (podzemnih kao nečastivih svjetova) umjetničkim doživljajima;

54. Postoje vjerske formacije koje prazneći se i gubeći svoj sadržaj obavezno gube i nestaju; takav je na primjer šamanizam. A postoje i takve vjerske formacije koje i prazneći se i gubaći svoj sadržaj u stanju su da i dalje egzistiraju; takvo je naročito hrišćanstvo;

55. Logos je primordijalno jedinstvo svjesnih sila;

56. I Satana veruje da Bog postoji, čak to i zna – pa nasuprot tome nije vjernik, nego poriče Boga;

57. Jedna od najvažnijih karakteristika modernog teološkog shvatanja jeste uvijeno ili otvoreno protivljenje crkvi;

58. Danas se NE smatra ozbiljnim filosofom onaj ko se bavi filosofijom, već onaj koji se bavi nekim filosofom; ali je još ozbiljniji onaj koji se ne bavi neposredno jednim filosofom, nego onima koji se bave datim filosofom. Ako se pak neko bavi literaturom koja se bavi literaturom o jednom filosofu, on se već na vanredno naučnom nivou bavi filosofijom;

59. Grijeh jeste – posljedica;

60. Ono što je za ponekoga strogo zabranjeno, za drugoga pod određenim okolnostima može biti i obavezno;

61. Seksualnost je ponovno svođenje na Jedan raspolućenosti i dvojnosti nastale kao posljedica raspolućenosti;

62. U trenutku orgazma svaki muškarac za trenutak postaje žena;

63. Kada ne bi bilo polova, bilo bi mnogo praktičnije i jednostavnije – odnosno bilo bi mnogo jednostavnije ako bi postojao samo jedan pol i oni koji mu pripadaju u određenom razdoblju svoga života donosili bi na svijet jednog, dva ili tri potomka, najviše četiri, izuzetno ni jednog. Kao što bi mnogo jednostavnije bilo ako bi se život očitovao samo u najjednostavnijim oblicima. Ali bi bilo još jednostavnije ako se život uopšte ne bi očitovao u krugu organske materije. A i od toga bi jednostavnije bilo ako uopšte ne bi bilo organske materije, već samo materija – a još bi mnogo jednostavnije bilo ako uopšte ne bi bilo ničega. To su antihijerarhije jednostavnosti koje vode prema dolje;

64. Misao je važna; mišljenje je još važnije; ali je mislilac najvažniji;

65. U pravoj intuiciji se za trenutak vaspostavlja izvorno jedinstvo razumijevanja i osjećanja;

66. Svako emocionalno stanje je jedna vrsta opsesije;

67. Nijedno shvatanje ne deklariše da kvalitet nije važan; međutim, mnoga shvatanja odlučno kazuju da je količina važna, i to na dominantan način;

68. Kvantitativno shvatanje se razvije i zagospodari kako se smanjuje i nestaje u čovjeku njegova sposobnost viđenja suštine;

69. Nikakvo kvantitativno gledište nema vrijednosti jer je vrijednost po svojoj suštini vezana za kvalitet;

70. Količina je na strani haosa;

71. U svemiru – upravo zato što je svemir – ne može uslijediti potpuno preuzimanje vladavine količine;

72. Ako između dve postojeće stvari ne bi bilo nikakve kvalitativne razlike, onda među njima ne bi bilo ni kvantitativne razlike – odnosno obje stvari bi bile iste;

73. Duh je svjetlost Svijesti;

74. Ono što je u razumijevanju istinsko razumijevanje to je neposredno prisustvo Duha;

75. Pojam „Duhovne Duše“ znači da u Duši vlada Duh. Međutim, posredstvom Duha Dušom se ne može vladati onako kao da Duh funkcioniše poput državnog savjeta, parlamenta ili centralne komisije. Duh u smjeru Duše može funkcionisati samo monarhistički, onako kao kralj. Ko u Duši ne realizuje ovu monarhističku vladavinu Duha, on se ne može smatrati čovjekom. Podsjeća na njega, ali ipak nije on;

76. Prema svom najdubljem smislu tijelo nije figuralna stvarnost, nego jedno stanje svijesti – i uz to takvo stanje svijesti koje ostala stanja svijesti ograničava i gasi. Telo je jedan unutrašnji zid;

77. Tijelo je poricanje Duha;

78. Tijelo je ono u čemu Duh kao Duh postepeno zgasne;

79. Između tijela, Duše i Duha tijelo je najdublje palo s najveće visine;

80. Čovjek samo u izuzetno intenzivnim trenucima dolazi do toga da kaže – izražavajući se u prvom licu – „ja ću zaista umrijeti“;

81. S anđelom smrti se ne susrećemo zato što ga svako nosi u sebi u obliku kostura;

82. Za pripremu trenutka smrti neophodan je cio život;

83. Besmrtnost nije datost ili nagrada, nego zadatak koji treba ostvariti;

84. Ja sam kao ja sam jesam Besmrtan. Ja sam kao ne ja sam jesam smrtan;

85. Samo ono može biti Besmrtno što nikada nije ni nastalo. Ono što je nastalo, to će i nestati;

86. Za to da nemam kraja moram se staviti u poziciju u kojoj nisam imao ni početka;

87. Apsolutnu Besmrtnost može ostvariti samo onaj ko ostvari i apsolutni nepočetak. Jer bez kraja može biti samo onaj ko je i bez početka;

88. Čovjek poslije smrti ne dospijeva u neko stanje nagrade ili kazne. Ne dobija ono što je zaslužio, nego ono što odgovara njegovom stanju;

89. Onaj ko je odabrao svjetlost ne bude nagrađen, a ko se okrenuo tami nije kažnjen – nego će poslije smrti dospjeti u situaciju koju su tokom svoga života pripremili za sebe;

90. Drugi svijet nije latentan, nego potencijalan: postoji time što ću ga realizovati. Istina, ni običan svijet ne postoji na drugi način ... ;

91. Ono što ima svoj početak nad njime vlada tuđa sila;

92. Prolazno je sve što ima svoj početak;

93. Sve što više gubim sebe sama, sve se više okrećem svom poništenju;

94. Ono što je u čovjeku danas instinkt, izvorno je bilo volja;

95. Sve nad čime nemam moći funkcioniše protiv mene;

96. Prošlost postoji zato što čovjek nije dovoljno prisutan u sadašnjosti;

97. Sloboda ne znači samo da slobodno donosim odluke, nego i da slobodno umijem da učinim ono što sam odlučio;

98. Pitanje zapravo nije ima li ili nema predestinacije, nego da li je predestinacija autopredestinacija ili heteropredestinacija;

99. Sloboda nije indeterminacija, odnosno nije avoluntaristično i antivoluntaristično stanje. Sloboda je autodeterminacija: stanje u kojem sebe sama potpuno određujem ja sam. Jer nije cilj da ne budem određen, nego je cilj da ja samog sebe odredim;

100. „Ja sam onaj što jest.“ (Izlazak 3,14). Odnosno: Bio sam koji sam bio, bio sam koji jesam, bio sam koji ću biti; jesam koji sam bio, jesam koji jesam, jesam koji ću biti; biću koji sam bio, biću koji jesam, biću koji ću biti – potpuno ja sam, Beskrajno.

Zabavnik - Pismo, preveo s mađarskog Sava Babić …

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment