Saturday, 3 December 2016

Lipton Bruce: Nova biologija


Gdje se sastaju um i materija? Kloniranje ljudskih mišićnih ćelija? Zbrkani smo i netačnim idejama. Sve su same pretpostavke. Sad će ovaj doktor nauka biologije objasniti kako ista funkcioniše, a samim tim kako je čovjek mnogo moćniji nego što misli no, ograničen je svojim ubjeđenjima ili takvom vrstom vjerovanja. Determinizam genetski ne postoji, objašnjava Bruce. On će prikazati istinu drugačijom nego što je predstavlja savremena nauka. Mi nismo pod kontrolom gena, kaže, samo smo ih našim vjerovanjem izabrali. U eksperimentu kad unište DNA ćelija opet živi. Gdje je mozak? Lipton, kaže, govori, a mi moramo učestvovati u tome da bi to imalo efekta. Mi nismo tek žrtve nasljedstva naših gena. Neodgovorno je prihvatiti da se ne možemo it tog izvući. Pa, lijekovi. Medicina je još uvijek zaglavljena u njutnovskoj, a kvantna era počinje od '25. godine prošlog vijeka. Za Njutna je svemir mašina i treba shvatiti dijelove. U to vjeruje još medicina, i biologija. Geni ne mogu sami sebe pokrenuti i kontrolisati sebe, a kako bi onda mogli kontrolisati nešto drugo, npr. naš biološki izraz (ekspresiju). Otkud dolazi kontrola? Organizmi se, da, usklađuju s okolinom, to što kažem nije Darvin već LaMark. Ako se okolina mijenja, i uvjerenja, onda se i organizam naš mijenja. I geni naši se adaptiraju s tim. Upoznati prirodu i živjeti po njoj? I samo tijelo je postalo stroj, a čovjek tijelo. Mi smo proglasili da treba ovladati prirodom i počeli smo na taj način kako smo. Ali, šta kontroliše prirodu? 

Mi smo zajednica ćelija (stanica). Doktor Lipton, kad je klonirao ćelije, u drugom okruženju one se bolje razvijaju nego u tijelu, jer im, izgleda, okruženje tjelesno zbog nečeg manje pogoduje. Život stanice je identičan životu cijelog organizma. 

Njutnova mehanika je vjera u fizičko, i dijelove istog, ništa van tog. A onda rastavljanje na dijelove. Determinizam (određenost). Industrija pravi dijelove i prodaje ih, imaju oni što ugrađuju. 

Proteini mijenjaju oblik, reaguju, npr. kad se kalcij pridruži. Radi k'o sklopka, izmjenjuje se električni naboj i sa tim protein mijenja oblik. Npr. vrši se kontrakcija mišića, disanje, probava, itd. A ako maknemo signal (npr. ovaj kalcijum) protein se tad vraća u prvobitnu poziciju. Protein se ne pomiče osim ako se šta ne dogodi. 

U ogledalu vidimo naš oblik koji može biti promijenjen. 

Ovaj naučnik vidi porijeklo života ovom u pokretanju proteina. Proteini su jedine molekule koje se pokreću, same, kaže on. PROTEIN upravlja svim procesima u tijelu, protein se troši i umire, a DNA, sa svojim amionokiselinama, sačuvava informacije kao nasljedne faktore, DNA se ne troši. Nije prvenstvo DNA, kao što se uči u školama. Mi smo PROTEIN. A otkuda potiče naš protein? 

PROTEIN potiče iz DNA koji je nacrt za protein. DNA, koja je u jezgru ćelije, prelazi u svoju kopiju RNA, zatim u PROTEIN. Mi smo zato očitanje DNA, ali ona nije primarna. Opet, PROTEIN je primaran. Ne samo naš izgled već i ponašanje, karakter, određeni su sa DNA. 

Ako uklonimo jezgro ćelije i DNA (gene) u njoj, ona se isto ponaša, kreće se, jede, i sve ostalo. Dakle, DNA nije mozak. Geni  ništa ne uzrokuju. Oni su samo mogućnost da nešto može biti. Gen je kao nacrt kuće. Signal iz okoline dira u gen, kaže Lipton. 

15% jezgre ćine PROTEINI, ali se o njima ne govori. Naučnici izbace PROTEINE i gledaju samo u DNA. PROTEINI su na vanjštibi DNA, poput rukava. DNA je, dakle, obložen regulacijskim proteinima. Mi nismo pod kontrolom DNA već smo pod kontrolom okolinskog signala. Ne, mi nismo genetski već smo OKOLINSKI određeni, kaže Lipton. Šta je OKOLINA? 

Dvije okoline utiču na nas čitavo vrijeme: 

1. unutrašnja okolina (stanje uma, duha, tijela) i
2. vanjska okolina (prirodni okoliš i životno okruženje).

Mozak stanice je MEMBRANA stanice, ne jezgro i DNK. Jezgro stanice je za umnožavanje, kao spolni organ. 

Mozak je membrana, a ona je ujedno i najprimitivnija struktura u biologiji. Najprimitivniji organizmi imaju samo membranu i ništa drugo. Sve funkcije dolaze iz membrane. PROTEINI su kuglice vezane na membrani, primaju signale iz okoline svojim receptorima koje su antene koje strše van (predstavljene su heksagonski, što je moja primjedba), provode signal i utiču na oblik proteina. Imaju i kanalni proteini koji odlučuju šta će proći kao signal koji će se pretvoriti u ponašanje ćelijsko. Ove uticaje zovemo PERCEPCIJOM (više od čulne evidencije). 

Doktor Lipton češće govori o uticajima izvana. Mi smo pod kontrolom (te) percepcije. 

Stanice raka su u zajednici, ali ne sarađuju, kaže doktor, ne slušaju glas zajednice, poredi ih on s ljudima koji ne rade, koji su beskućnici ili ne slušaju, rade po svojoj volji. Kad dolazi do propadanja zajednice javljaju se i bolesti. Ne znam na koje sve zajednice ovo može da se upotrijebi, doktore, ali znam no, dobro. Ima i dobrih stvari kod vas doktore Lipton, ali, ali ... 

Mozak (doktor kaže: centralna zapovijed) diktira stanici šta treba ,,čuti“ ili šta trebaju zajedno činiti. Stanica (ili ćelija) može da ignoriše okolinu i sluša samo šta će joj mozak reći. Stanica očitava okolinu uz pomoć mozga. Percepcija ne mora biti ispravna pa je doktor zove vjerovanje, ja bih je nazvao ubjeđenje, a vjeru ostavio za nešto što joj dublje ili izvornije pripada. Ta naša ,,vjerovanja“ nas oblikuju, i u vezi su s našim umom. Percpcija naša selektuje gene, a percepcija ne mora uvijek biti ispravna.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment