Wednesday, 7 December 2016

Ljepota čovjeka


Ljepota muža, žene il' hermafroditska, savim svejedno. Lijepo je ono što prosijava, reći će Platon u ,,Fedru”. Duh prožima sve, Apsolut i Isti se koristi Idejama, Zakonima i drugim što je za čovjeka mnogo složenije nego za druga bića ili predmete u materijalnosti. Čovjek je u Višoj svijesti i ima najveće mogućnosti da komunicira s Izvorom što se odvija putem Umjetnosti, a u religijama putem Božanskog Otkrovenja ili Prosvjetljenja. Božansko najbolje progovara kroz čovjeka, a to i jeste ono koje nas najviše privlači. Ono se ne može mrziti, od strane bilo kojeg čovjeka. Kako tragati za Ljepotom? Sve zahtijeva rad na sebi, prije svega je etičnost, ma šta bila, spoznaja i poštivanje najviših Zakona koji kao takvi prelaze u Slobodu za koju i nisu svi zainteresovani pa tvrde da je ni u kom slučaju ni nema. Nesloboda je nesvjesnost o Istinitom, o najvišoj Dužnosti, reći će neki, i nije bitno da li se i ja slažem s tim. 

Polazimo od čula, jer tu smo, neki bi rekli i bačeni u postojanje. Čulno ili estetsko, rekli bi Stari Grci. Čulima samo ugodno to nije umjetnost. Gdje leži istina najviših predjela uma. Čula jesu neke od stepenica tog našeg uzdizanja, kretanje od ,,nule” dakle, za prevazilaženje, a ne na njih da žmirimo. Iskustvo traži i daje svoje. Zbog različitosti lika i uzrasta materijalnog živog subjekta svaka umjetnost nije svima jednako razumljiva, pa im nije ni umjetnost. Viša svijest više obuhvata. Čulno u umjetnosti se oduhovljava, a duhovno kroz nju nam se javlja kao čulno, pa tako momenat čulnosti u umjetnosti ima svoju svrhu. Sidro k’o bačeno s neba, kao što smo i sami to sidro duhovnog svoda spušteni tu na istu Zemlju. Plovidba je vrlo bogata, a materija i te kako ima Duhovnu sadržinu, nesvjesno i svjesno smo u njoj. Nismo rasvnodušni prema čulnoj (estetskoj) ljepoti. Ima nešto u Dubini koje ne možemo artikulisati i upravo to nas opčinjava. Neko će reći na isti način je i ružnoća (kao antipod), al’ ne bih rekao.

Niža priroda čovjeka jeste materijalna, a viša priroda mu je Duhovna, ko prizna, jer ljudi traže opipljiv dokaz, sam Duh nije materijalan. Idem tim smijerom. Ne znači da su to dvije različite supstance, materija i Duh. Ne znači ni da su supstance u pitanju, kao ono što je vječnog postojanja i nepredmetno, monada u Duhu il’ atom u materiji. Jedno saznanje je čulno i razumsko, a drugo intuitivno, npr. Dvojstvo ili podvojenost u tome nema pristup. 

Viši talenat i više sposobnosti se nadograđuju i većom čistotom bića koje mora ići putem etike, moralnosti koja je najviši Zakon. Iako svi ne priznaju postojanje morala ili priznaju na različite načine. Ja bih rekao ,,situaciono” ali ne i banalno funkcionalno već i u vezi s Božanskom prijemčivošću. U svijetu čulnosti i iskrivljenog uma (naročito RAZuma) moralnost je zamagljena te bića na tom putu više se prljaju badava misleći da idu pravim putem. Cilj umjetnosti jeste život, a ne maska života. Podražavanje materijalnog je radost koja kratko traje i malo može dobaciti, makar i s najvećom vještinom urađena. Ljepota igra svoju značajnu ulogu, ali nije presudna. 

Ono što je čulno lijepo ne znači i da je umjetničko. Šta je više? - to ne znam reći. Ljepota je u oku posmatrača, i to reći će, nisam siguran. I koje oko gleda ljepotu? Carstva različitih umjetnosti različitih kultura i naroda jesu samo Duhovna podjeljenost u nižoj ravni od one Najviše. Različite monade sabrane u samim sebi do ,,Velike Nule”. Umjetnost iznad obuhvata ih sve, a mi zaglavljeni na određenom nivou običajnosti i vezanosti vrtimo se u krugu, ostajemo u mjestu i čak padamo niže dok god se tek čulno divimo ljepoti s uzorom po zadnjim standardima modernosti. I estetiku je moguće pogrešno shvatiti, ona nije tako površna u značenju. Subjektivni smo i ističemo ljepotu onako kako smo mi vaspitani i navikli, definišemo estetsko za sebe, a drugi tamo za sebe. Ono iznad opet je ostalo isto, Bezvremeno, Apsolutno i ne relativno, a tamo nas u svjesnosti ovoj značajno nema. Neki dobace više. Moral igra ulogu veliku i ključnu u doživljaju Ljepote, IZVOR bi mogao biti im isti. Kao Dobro i Lijepo kod Platona sjedinjeni kalo-agatski. Zato, pravi umjetnici idu više od stvari ukusa koji nije za sve isti. Vizuelna i zvučna predstava može umjetnički da nas potakne, da se osvjestimo u dodiru s njom čulno i razumski, zatim umno. Pa, umjetnost nije ništa nego shvatanje za izbavljenje iz pukog materijalnog sna. Ili nam umjetnost pomaže da dokučimo same izvore Ljepote koja nam izranja u čulnom životu. Takve umjetničke poruke su korisne i u smijeru života, kao hranjenje, buđenje, ozdravljenje dok imamo i one kontra što plasira zatomnjena strana koja u svojoj sebičnosti ili kompleksima neznanja uporno želi da vlada nad drugima, jer ona otcjepljena u komunikaciji s izvorom treba hranu, komunikaciju, idući preko drugih i uzmajući njihovu energiju i informaciju. Valjda, ovaj svijet za svoje postojanje zahtijeva i tako nešto. Manje svjesne skupine ljudi, a svjedoci smo, uživaju više čulno i umjetnost njihova je uznemirujuća za nekog na etičkoj stazi. Izlazak iz blata je proces, a mnogi i ne znaju da su duboko zaglibili. Bolesnik ne može ozdraviti dok ne prihvati činjenično stanje. Privid i laž vladaju prosječnim umovima. Čovjek iz čulnosti, strasti i razuma treba postepeno prelaziti u svijet uma, što je istinsko moralno poboljšanje koje i jeste svrha naizgled smrtna bića. Čovjek umire, suština bića ne. Tako, umjetnost jeste pružena ruka s neba, spas, ali ukoliko shvatamo i želimo pomoć. Ljepota govori čudesne stvari. Estetikom ili lijepim ćemo se slabo nahraniti ako ne doživimo isto u njegovoj dubljoj Suštini. Estetsko je po Kantu dopadanje, apstrakcija koja još nema svog individualnog lika ni imena, jedna je od milion robota istoga lica, vojnik identičan ostalima u stroju i bezizražajan. Apstrakcija nije nešto jedinstveno, neponovljivo, originalno, već opšta crta svih. To je plan koji traži izgradnju, ošti plan koji ne dira srce, mačka kao opšti pojam, a ne naša ljubimica. Umjetnost ide dalje. Mnoge umjetnike je i nauka odvela s njihovog pravog puta. Snaga estetike i lijepog nije ni blizu snage istinitog ili umjetničkog, ali ujedinjeni mogli bi imati ogromnu snagu. Nešto što je lijepo ne mora biti na strani života, dok umjetnost iznad svega poštuje život i nenasilje u bilo kojem obliku. Lijepo kao apstraktna predstava kao da je izvučeno iz života na tacnu da ga gledamo, da mu se razumski i čulno divimo. Estetiku Hegel vidi kao ideal umjetnički lijepog, mnogi ne. Estetsko je za mnoge zamka u umjetnosti, podešavanje i skrnavljenje lika istine, ćorsokak života, varka. Simetrične stvari su nam lijepe, ali nisu nam životne, ne uzdižu nas i ne pobuđuju na više. Estetika je vječni mir koji nije spreman za dalje kretanje. A mi trebamo i jedno i drugo, mir koji se kreće, ljepotu koja je i te kako živa i radosna, mi trebamo pravu umjetnost. I Ljepotu. Za Hegela Ideja je život, za neke druge ne. Ni Aristotel nije pokušao objasniti kako ideja oživljava, a mi treba dalje da idemo tom logikom i gradimo sliku nepostojećeg svijeta u glavama. Um mora da stvori i ideju, jer bez subjekta ni nje nema, ako je tako. Duša i tijelo su isti, od Duha su stvoreni OBLICI kroz Ideju o njima. Ideja sama po-sebi, bez crte individualiteta, još je beživotan ideal ljepote. Što se ljepote tiče ona postoji tek za drugog, u dvojnosti, u Jednom nije primjetna sama po sebi, tako ni u umjetnosti koja je samosvijest Svega u Jedinstvu po Sebi, beskonačnost koja se ispunjava u Svemu. Ljepota zahtijeva određeno Duševno (ne Duhovno) raspoloženje, poput uživanja u specifičnom okruženju, u nekim predmetima, užitak danas ovdje, a sutra negdje drugo, ili užitak danas, a sutra već ne i slično. Umjetnost je izvan vremena i prostora, tamo gdje se gubi ideja opštosti počinje umjetnost, ona je neposredno življenje u istini i u vječnom, izvan dvojnosti ili uzročnosti. Ona je uzvišena. Estetika je sklad, harmonija. Harmonija je lijepa, a umjetnost više od tog. U Ljepotu se zaljubljujemo i ona je inspirativna. 

Aristotel će reći da dobro (grč. agaton) ima veze s praksom, a Ljepota (grč. kalos) sa Vječnim ili nepromjenljivim stvarima. Otud Ljepota je bliska istinitosti. Pojam lijepog će kod Grka biti u bliskoj vezi i s pojmom dobra, ali i s pojmom ,,arete” kao izvrsnosti koja je označena takođe složenicom pojma ,,kalokagatija” u smislu ideala. Otud lijepo kao nepromjenljivo u vezi i s geometrijom i aritmetikom, dakle, matematsko. Zabranjen je bio ulaz u Akademiju onima koji nisu poznavali geometriju, a nju u današnjem smislu mi drugačije razumjevamo. Pojam Lijepog dolazi u bliski dodir i s pojmom aletheia, kao i pojmom dobrog. To da ,,pjesnici mnogo lažu” Platon misli u smislu da radovanje ne pripada cvijeću i životinjama, i njihovim odslicima, već radost pripada čistim oblicima i bojama. Ljepota pripada bogovima, a i čovjek u svojoj dvostrukosti je Božansko biće još neostvareno. Ljepota nas opija i daje nam krila, sve to važi u duševnom smislu, mi se odvajamo od zemlje i uz Ljeoptu lica drugog bliži smo redu bogova na nebesima. O tome Platon piše u svom dijalogu ,,Fedar”.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment