Thursday, 1 December 2016

Logika i dijalektika (predanje / dijalog / besjeda / retorika)


Razmotrimo naše mišljenje uobičajeno, i nećemo ići dublje u metafiziku, ma šta ona bila. Kao ovakvo ili onakvo, uobičajeno, naše mišljenje je logičko, a logika je jedna od tehnika našeg uma (ako je naš), razumska tehnika, takvom smo je i stvorili sebi na upotrebu. Možda nismo predobro ni razumjeli? Osim toga imamo na raspolaganju dijalektiku i retoriku, gdje je dijalektika tehnika raspravljanja (eristika) s drugima u cilju obostranog otkrivanja istine, a retorika je tehnika govorenja mnogima da bi ih upoznali sa našim stanovištem. Retorika je bliska diskurzivnom mišljenju ili raspravi o nečemu. Ove tri tehnike, ako ih tako možemo nazvati, daju nam apstraktno znanje koje ćemo konkretno koristiti. Osim retorike, i u vezi s dubljim promišljanjem i govorenjem jeste besjeda, priča koja ima alegoriju, mit, simboliku, vodi nas dublje u samo biće. Ovakvu priču su pričali ,,stari”. To je poput pripovjedanja, način na koji se pričaju i bajke ili neke priče iz davnina. Retorika je naspram besjede više pravna i politička vještina, svakodnevni javni govor, govor s manje emotivnog učešća u smislu više emotivne svijesti, govor ,,bez srca”. 

Dijalektika je nešto, da kako, posebno i zahtijeva posebno i temeljnije bavljenje njom, jer veoma različito je i shvaćena, u Ideji, materijalistički, u Duhu, kroz dijalog ili razgovor, itd. Sve ovo o čemu govorimo je mnogo kompleksnije nego što se i da reći. Ali načet ćemo barem problem.

Šta je s logikom u tom smislu, i kako koristimo? Naravno, nisu svi zadovoljni logičkim načinom mišljenja, ali htjeli ili ne htjeli, koriste je i umjetnici u svakodnevnim radnjama ili kroz življenje u prirodnom i društvenom okruženju. Dometi ovakve logike su ograničeni, ali ona se ipak ne može negirati. Osim uočavanja logičke povezanosti među događajima, mi se obilato kroz pojmovnu komunikaciju koristimo sudovima i zaključcima. Često mi nismo oprezni u našim zaključivanjima (tu je poređenje dva suda, a ne dva pojma), a od naše rječitosti takođe zavisi sposobnost da u drugima pobudimo svoje shvatanje neke stvari, svoje mišljenje kao takvo. Dakle, ovdje ne govorim o najdubljoj fenomenologiji mišljenja već o onom prosto racionalnom ili razumskom na površini. Često smo u stanju da prelazimo na ubjeđivanje umjesto postupnog iznošenja valjanih premisa nakon kojih će se sud sam pojaviti u svom svijetlu istinitosti. Često oštrim jezikom nadoknađujemo nekompletnost naših tvrdnji ili nas vrijeđa istina pa je hoćemo izbjeći. Ili pak gledamo na neposrednu materijalnu korisnost. Istina dolazi kad tad i mora doći, kao što i samoubica mora biti kažnjen zbog zločina nad sobom. Kazna dolazi samim nerješavanjem unutrašnjih nerazrješenosti duševnog tijela ili nečeg drugog u tom smislu, ma kako ga nazvali. Logika i matematika su tako savršeno pouzdane nauke ili tehnike objašnjavanja nečeg što je očigledno i prije iskustva. One su misaone i opažajne. Platon je filosofima preporučivao geometriju kao pripremnu za ulazak u pravu filosofsku nauku. Geometrija je način mišljenja, način gledanja na stvari, apstrahovanje, a ne samo običan nacrtan lik ili geometrijsko tijelo po sebi. To nisu objekti već principi, u tome je zamka. Geometrija je veza između svijeta ideja i pojedinačnih stvari u materijalnosti, ona je put mišljenja, a ne stvoreni objekti ili predmetnost. Tako je mislio i veliki matematičar Dekart, ali Euklid kojeg najviše učimo ne. Matematikom se ne smijemo baviti radi nje samo. I vidno polje intelekta je usko, kapaciteti racionalnog uma su mali, ali mogućnosti veće postoje. Često nas ometaju i spoljni utisci koji dolaze od naših čula, pa nam se niotkud javljaju i mnoge neočekivane asocijacije. Naše mišljenje je nestalno i iz časa u čas se zato mijenja i zbog mnogih drugih faktora, pa je mudro sačekati na donošenje suda, zaključka, odluke. Mudri se uzdržavaju od pretjeranog zaključivanja, oni u stvari dublje osjećaju stvari i površina ih rjeđe zavarava. Mislimo u fragmentima često lutajući lavirintom svog života bez Arijadnine niti. 

Zubaca puni bili su, doduše
Ključevi, ali reze ne dignuše
(Gete: Faustus)

Sem rasijanosti muči nas i zaboravnost, valjda i ona ima svrhu. Zbog dvojne prirode čovjeka (konačan i beskonačan), ne trebaju nas brinuti krajnosti, to može biti i dar. Tako su i dvije rang-liste među ljudima uspješnih. Konačno uspješni je često bekonačno neuspješan, i obrnuto. Čovjek poseže za metafizikom jer traži istinu, a i tu su dva puta, jedan unutrašnji koji istražuje, a drugi dogmatski koji sluša i upija predavanja o gotovim istinama kojima treba bezuslovno vjerovati. Religije uspjevaju u svojoj namjeri da potčine, da upravljaju stadom prosječnih i uplašenih, zbog lijenosti i drugih slabosti, jer lakše je ljudima slijediti put tijela, racija ili putenosti. 

Mi trebamo istinu. A ko smo ,,mi”? Najviše je kandidata za religije, jer tamo se istina ne provjerava, sve je dato i treba samo prihvatiti. Pokor i pokajanje su bitni za religiju, za istinu ne pitaj. Dogme se tako naturaju tek rođenima koji ne razumiju ni najosnovnije od života. Vojnici, sluge i robovi se regrutuju od malena. Ništa u religijama nije rečeno što prethodno nije rečeno u filosofijama, s tim da ti filosofija ostavlja otvorene mogućnosti, otvorene puteve, vrata i prozore za um. Još srcem se treba predati, tamo gdje treba, gdje srce hoće u svojoj višoj emotivnoj svijesti. Ljudi iz straha prilaze religiji, a istini prilaze s ljubavlju. Negativne emocije pune religijske redove i oni duboko ubjeđeni spremni su na sve da bi odbranili ‚‚svetinju". Lijen i neuk narod lakše ispunjava običajnu obavezu, simulirajući metafizičku vezu, nego li da se upusti u življenje ispravno po najvišim načelima etike i da se od tog ne odstupa nijednog momenta. I onaj koji etička načela provodi bez čuvstvovanja, tj. koji se ponaša na pamet, pravi problem sebi i društvu. Više smo neusklađeni. Religija njeguje čulnost koja je duboko usađena u prosječnom čovjeku i obilato je koristi nelansirajući čovjeka u istinska Božanska područja Bivstvovanja. No, u čulnom se radije ostaje, a izleti u Božansko su tek kratkotrajni i tek na za to određenim mjestima. I gine se a da se ne izvršavaju najsvetije obaveze prema životu. Ni filosofija na univerzitetima nije sjajna, nije otporna na sistemska programiranja znanja i ljudi koji ih provode. Rijetki se snalaze. Iz zatvora nikad nisu utekli svi odjednom. 

Metafizika je sve što izlazi iz granica našeg mogućeg iskustva. Mi tražimo iza Izidinih sedam vela da bi do nje došli, do prave prirode. Filosofija se obraća odraslima, a religija svima bez izuzetka. Filosofija traži uma, religija ne. Prva traži istraživanje i potragu u početku zatim ljubavan odnos u najuzvišenijem, a druga slijepo vjerovanje i običajnost, uz sve to strah i nadu u nešto što nikada doći neće. Ono dolazi, ali za to treba i prijemčivost. Mi se ni ne pitamo. No, pretjerano slavljenje čulnosti i ostajanje na istoj je zamka za čovjeka koji bi išao dalje. Religija neće priznati svoju alegorijsku slojevitu prirodu pričanja, već naglašavaju bukvalno shvatanje, nižu svijest, servirano uz tu dozu straha ili bogobojaznost. Oni što su se bar donekle uzdigli i nemaju šta tu da traže, u strahu, svijest i ljubav im uzvišena stanuje drugdje. 

Budizam je nešto drugačiji, i ima najviše pristalica, nije religija već je Put kojim se čovjek postupno uzdiže do nivoa božanstva, jer svaki čovjek ima tu klicu beskonačnog i vječnog u sebi. Budizam je bliži našoj (tzv. Zapadnoj) filosofiji zasnovanoj na antici. Religije od običnog čovjeka traže spoljašnje potvrđivanje, a filosofska metafizika unutrašnje. Međutim, postoje otkrovenje i prosvjetljenje u misterijama, filosofija je priprema bolja od samo dogme i straha. Spas se traži iznutra, ne s polja. Boga ne možeš ubiti u čovjeku i nebo nije mu granica. 

Do istine teoretski i naučno misleći dolazimo krećući se u dva smijera, od opšteg ka pojedinačnom (dedukcija ili analiza), te od pojedinačnog ka opštem (induktivni metod ili sinteza). Može i jezik da nas zbuni jer i on ima svoj otklon sve veći od istinitog predstavljanja stvarnosti. Zato, poželjno je čitati i klasike pored moderne literature, oni pišu jezgrovito, ne onako kako govorimo, što bi rekao Šopenhauer. Naš je posao da prilazimo istini, a ne da se udaljavamo. Čak se i predavanja štampaju, što je kriterij pada u literaturi. Naravno, imaju mistični putevi, imaju neobjašnjivi fenomeni dolaska do saznanja ili više svjesnosti. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment