Thursday, 1 December 2016

Maksim Ispovjednik


Oko 615. godine napustio je javne funkcije i postao monah u manastiru Filipik blizu Carigrada (Konstantinopolja) i s njegove azijske strane. Tokom godina Maksim postaje ava ili starješina jednog od manastira. Pod starateljstvom svetog Sofronija izučava neoplatonizam i hristološke spise Grigorija Niskog i Dionisija Areopagita. U Sjevernoj Africi (Kartagini) on postaje istaknuti teološki pisac i vrlo uticajna duhovna ličnost. U narodu Svet, a vlastima jeretik. Okovan i brodom odveden u Carigrad, gdje ga po izlasku na obalu dočekuje bijesna gomila i vuče ga ulicama, zatim je odveden na ispitivanje pred Senatom u carskoj palati i ubrzo umire, u 75. godini života pod Kavkazom (u današnjoj Gruziji). Optužen je i za izdaju carstva, tu su ga i prokleli sa dva učenika Anastasija (jedan bibliotekar), papom Martinom i sv. Sofronijem, kako su i Saracenima navodno predali Egipat, Aleksandriju, Pentapolis i Afriku. Naravno, nakon smrti proglašen je za sveca. Zna crkva šta radi. Maksim je  vođen kroz grad, pljuvan od pobješnjele mase naroda i tučen od vojnika, a nakon suđenja stavljan na strašne muke, jezik mu je odsječen da ne bi mogao više iznositi svoju „jeres“ a i desna ruka mu je odsečena, da ne može pisati. 

Hristološki je zastupao diofizitsku poziciju - da Hrist ima dvostruku prirodu, čovječju i Božansku, u vrijeme kad je zvanična crkva na čelu sa vaseljenskim patrijarhom i vizantijskim carem, zastupala monofizitizam ili samo Božansku prirodu Hrista. Opasno je bilo tvrditi da bi Hrist mogao biti ujedno i običan čovjek jer to bi otvorilo Put ka Božanskom svim ljudima u svijetu, bez obzira na status i porijeklo. Radi se o tome da svaki čovjek na Putu kroz sopstveni život ide ka, opet sopstvenoj, i Božanskoj prirodi. Ne, reći će zvaničnici, Bog je otišao, čekaj i nadaj se, strijepi, strahuj jer si samo običan smrtnik. 

Maksim I. je obrađivao i neoplatonističku filosofiju, uključujući mislioce poput Plotina i Prokla. On je hrišćanstvu prilagodio Platonovo učenje da je čovječanstvo stvoreno po slici Boga i da je svrha spasenja da ponovo uspostavi čovjekovu zajednicu s Bogom. Bog se, usljed svoje bezmjerne ljubavi prema čovjeku, OVAPLOĆUJE (ovaploćenje Logosa u Hristu), postaje čovjek, dok se čovjek iz ljubavi prema Bogu OBOŽUJE. Oboženje je čovjekov krajnji cilj, najsavršenije djelo ljubavi i vrhunac ovog dejstva.  Učenje o oboženju smjestilo je svetog Maksima među najznačajnije mislioce istočnog hrišćanstva. Oboženi čovjek je utvrđen u dobru i sozercanju Boga. Oboženje Maksim opisuje kao „vječnokretno mirovanje“ ili „mirujuću vječnokretnost“ 

,,Bog je jedan, bespočetan, nedosežan; u sebi sadrži sve mogućnosti bića, a istovremeno isključuje svaku pomisao o gdje i kako. Nedostupan je u smislu da nije ni u jednom bivstvujućem u prirodnim pojavama spoznatljiv.“

Za Maksima, grijeh je otuđenje u ontološkom smislu, jer odvaja čovjeka od onog što je stvarno. Samoljublje je vrhunski grijeh, odvaja čovjeka od Ljubavi, tj. od Boga. Sebeotuđenje od Drugog, kao grijehovni pad Ličnosti je istovremeno i otuđenje od Bića uopšte, kad grešn(a)i zapada u oblast ne-Bića. Grijeh i zlo su nedostatak Bića, ne-Biće kao nepostojanje. Bog je Biće a čovjek bivstvujuće. Pakao nije prisustvo zla već odsustvo Ljubavi, to razara samu bit čovječjeg Bića. Zbog grijeha egzistencija čovjeka je otpadništvo od istinske egzistencije, što Maksim naziva pravom smrću. Vrlina je ontološka, ne etička, kategorija, a izvor zla kod čovjeka u njegovoj slobodnoj odluci, ne u njegovoj prirodi. Maksim sebeljublju suprotstavlja Ljubav, koja uvijek znači voljeti Drugog (kao Boga). Naravno, to ne znači voljeti ne-Biće, bilo bi zalud. 

Diofizitstvo naspram monofizitstva Maksim naglašava jer bez toga nema ni Oboženja kod čovjeka. Na osnovama dvije prirode dvije su i volje, tako i kod Hrista. 

,,Svaka Duša pokazuje svoju vrijednost kroz Slobodu izbora, a sramotu prepuštanjem ostrašćenom djelovanju” - kaže Maksim. Njegovo učenje o Logosima tvari se vidi i kao prethodnicom učenja Grigorija Palame o Božanskim energijama (grč. energei = dejstvo).

Carigradski 3. ili Vaseljenski 6. sabor, iz 680-681. godine je prihvatio Maksimovo učenje i proglasio da je Hrist imao i ljudsku i Božansku volju, tom odlukom monotelitstvo postaje jeres. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment