Wednesday, 7 December 2016

Marksizam i dijalektički materijalizam


Lajbnicovo stanovište o bezbroj monada koje su istovremeno i Duše, postaje srodno predstavi o materiji koja povremeno djeluje kao Duh, iz čega Marks izvodi da je Duh Nous-proizvod tjelesnosti. Na osnovu toga materijalisti iskreno zastupaju ateističke pozicije, a religija, u ma kojem obliku, drži se opasnom i svjesnom laži koju šire i potiču vladari i sveštenici u svom sopstvenom svjetovnom interesu, jer lakše je vladati neupućenima. Put nauke i razuma za njih vodi u raj zemaljski, jer drugog života nema. Tako je Marksov utopijski socijalizam nadahnut francuskim enciklopedistima. Iako je razum proglašen vrhovnim vladarem mnoge stvari su izgledale bezumno, jer je taj vladar često bio oštar i hladan. Marks ukazuje na osnovna otuđenja čovjeka: 

otuđenje čovjeka od samog sebe,
otuđenje od prirode,
otuđenje čovjeka od proizvoda rada,
otuđenje čovjeka od samog rada, i
otuđenje čovjeka od čovjeka.

Proizvod više ne pripada onom ko ga je stvorio; rad je čovjeku nametnut i to nije potpuno svjesna, svrsishodna ni slobodna aktivnost, nije izvor zadovoljstva koje hunanizuje prirodu, već je uništava, kao što ta djelatnost uništava i drugog čovjeka, takav rad postaje izvorom deformacija i duhovne nesreće kod ljudskog bića, pa i za cijelo društvo. Sljedeća otuđenja se javljaju zbog postojanja prethodnih. Svi se otuđuju međusobno i svako je svakome sredstvo, čovjek tako sam sebe unižava do toga da je i sam sredstvo, kad fragmenti čovjekova života kao cjelina gube smisao. Prema psihologu Fromu, u tim uslovima čovjek ima samo privid svoje egzistencije, on živi u obmani da zna šta želi, i želi ono što se od njega očekuje da želi. Ličnost tad postaje skeptična i cinična prema svemu u društvu, kao imasa ona postaje bezličnom. Tu se već gubi lični identitet i čovjek postaje ono što drugi od njega očekuju. Međutim, rad bi trebalo da bude sredstvo oslobađanja ljudi, a ne zarobljavanja. To bi bio proces humanizacije postojećeg posrnulog društva.

Karl Marx (1818-1883) je iz jevrejske pravničke porodice, studirao u Bonu i Berlinu, doktorirao s tezom ,,Razlika između Demokritove i Epikurove filosofije prirode". Bio je lijevi mladohegelovac i u prvo vrijeme radio kao novinski urednik. Često se selio i bio u materijalnoj oskudici, a materijalnu i stručnu pomoć, kao i političku, dobija od tadašnjeg industrijalca Fridriha Engelsa koji takođe uviđa slabosti kapitalističkog poretka u društvu. Marks piše glavno djelo savremenog socijalizma, komunističkog pokreta: Manifest komunističke partije, Klasne borbe u Francuskoj, Osnovi kritike političke ekonomije, Kapital, i drugo. Od filosofskih spisa se najviše ističu: Kritika Hegelove filosofije državnog prava, Ekonomsko-filosofski rukopisi, Teze o Fojerbahu, i drugo. Marksova misao je moderan spoj filosofije, nauke i ideologije; odnosno dijalektike, sociologije i ekonomije, a sve uz težnju ostvarenja socijal-demokratskih ideja. On je dosljedno antropološki usmjeren materijalista koji boga vidi samo kao projekciju ljudskih težnji i poželjnih atributa na nebo. Saznanje po njemu počiva na čulnosti, a ne na umu ili nekom transcendentnom sistemu. Rekao je u čuvenoj 11. tezi o Fojerbahu: 

,,Filosofi su do sada samo različito tumačili svijet, stvar je do toga da se on i promijeni (ili mijenja).” 

Filosofija mora postati socijalna stvarnost. Krajem 19. vijeka i početkom 20. ovo učenje naglo i nenadano klija, raste, razvija se i odjekuje već cijelim svijetom. Hegela je, kaže on, trebalo preokrenuti s glave na noge, a sačuvati njegov racionalni metod. Okolnu prirodu i čovjeka Marks vidi izdvojene ali ukazuje i na zajedničko među njima - zakone po kojima niži oblici života prelaze u više. Čovjek utiče na prirodu i ona povratno utiče na njega, on radom proizvodi sebe i gradi okolni svijet pa je zadatak filosofije da naturalizuje svijet, a da humanizuje prirodu. Prava stvarnost nije u Duhu Apsoluta, već je ona materijalna i društvena. Zato je Marksov materijalizam specifičan u odnosu na antički kao ekonomski utemeljena društvena stvarnost. Ovdje je pažnja usmjerena na realne socijalne probleme, afilosofija je opet ta koje će da stvori revolucionarnu osnovu za izmjenu svijeta. Kao krajnji cilj društvenog (kolektivnog) razvoja on vidi uklanjanje bijede (eksploatacije) iz ljudskog života, tj. stvaranje uslova za nesputan razvoj kreativnih ljudskih potencijala. Po toj razumskoj ideji je buržoaziju i crkvu trebalo skinuti s grbače običnog čovjeka koji je bio prisutan najviše u radničkoj klasi, a negdje još i u seljaštvu (tamo gdje nije bila razvija kapitalistička podjela rada). Izgovor je da se pravi modernije društvo od kapitalizma, društvo koje će moći da organizuje cijeli svijet. Socijalizam je prelaz u novo besklasno društvo - tzv. ,,komunizam”, život u idealnoj zajednici. 

Najznačajniji filosofi zapadnog marksizma su bili: Gyorgy Lukacs (1885-1971) i Ernst Bloch (1885-1977), koji su težili revolucionarnom preobražaju, jer se drugačije i nije moglo po njihovom, postojećeg kapitalističkog i sličnog svijeta. Lukač smatra da građansko društvo (u Rusiji i Kini seljaštvo) tog vremena predstavlja oblik individualizma koji samo na rječima promoviše različitost i građanske slobode, a u stvarnosti je na djelu uniformisanje društvenog života, što je u punoj suprotnosti s ,,ideologijom liberalizma” koji je u temeljima građanstva. Život bez drugih postaje nemoguć, a s drugima neizdrživ. Zato, građansko društvo je tragedija usamljenih, tj. izolovanih u sebe, zatvorenih pojedinaca. Proleteri zato trpe univerzalnu nepravdu i ne treba da je trpe kad u sebi nose snagu slobode. Proletere u tom smislu treba politički organizovati, a najviši stepen te organizacije je prema Lukaču - Komunistička partija, koja treba da osvijesti i usmjeri potlačene u kapitalizmu i u sličnim nepravednim društvima. Primarna društvena baza po Blohu je ekonomska, sve drugo je nadgradnja: kultura, politika, nauka, umjetnost, religija, moral i drugo. Ovi filosofi imaju i neke drugačije univerzalne filosofske ideje pa ih ne treba uzeti čisto ideološki kao marksiste. Npr. Lukačevo djelo ,,Duša i oblici” ili Blohovo ,,Subjek-objekt”, itd. Značajan filosof - sociolog u tom smislu je i Italijan Antonio Gramsci (1891-1937).

Iluzija slabi čovjeka, ta lažna svijest, iskrivljena slika stvarnosti. Saznanje o nesvjesnom, istina oslobađa. Kad odbaci čovjek iluziju dolazi sloboda. Snaga u beskrajnom moru je veća od snage bilo kojeg talasa u njemu, njoj. Marks govori o kraju ljudske predistorije i o početku istinske ljudske istorije kad bi nestalo klasnih antagonizama i kad će cilj cjelokupnog društvenog života biti razdvajanje čovjekovih moći. Kao svrha po sebi, a ne da cilj budu rad i proizvodnja. To je po marksu carstvo slobode u kojem će ljudi biti ujedinjeni među sobom i sa prirodom. Marksu je istorija kretanje spram čovjekova samoostvarenja. Društvo je uvijek, kakvo god, uslov za čovjekov razvitak i samoostvarenje. A pojam ‚‚dobro društvo" je pojam ‚‚dobri ljudi" u zajedništvu. U pogledu ljudske motivacije (po Frojdu) žudnja za vlasništvom i želja za spolnim zadovoljenjem su dvije konfliktne uzročnosti. Marks kaže: 

,,Suprotno njemačkoj filosofiji, koja silazi s neba na zemlju, mi se ovdje penjemo sa zemlje na nebo.” 

Po Marksu čovjek mora prvo i prije svega jesti i piti, imati zaklon i odjeću prije nego se počne baviti politikom, naukom, umjetnošću, religijom, itd... Ali čovjek kojim dominira želja za posjedovanjem i koristi je osakaćen čovjek. Cilj za Marksa je bilo socijalističko društvo organizovano da omogući i slobodno razvijanje ljudskih moći, a ne profit i privatno vlasništvo, niti trka za istim. Ili, ko zna da li tu ima prikrivenih ciljeva određenih interesnih grupa ili je samo istorija na djelu? Potpuno razvijen istinski čovjek nije onaj koji ima mnogo, već onaj koji ‚‚jeste mnogo". Marksov pojam ‚‚otuđenja" je Hegel razvio još prije, gdje je svijet (priroda, drugi i čovjek sebi sam) postao čovjeku tuđim. Čovjek doživljava sebe samo putem stvari koje je stvorio. Svaki proizvod je mamac kojim se želi izmamiti biće i novac drugoga, to rade svodnici između čovjeka i njegove potrebe, pobuđuju u njemu bolesne požude, vreba se na svaku slabost da bi se naposljetku tražila i kapara za tu nakaradnu uslugu. Čovjek je tako podlegao bolesnim i otuđenim svojim potrebama. Stara francuska riječ ‚‚aliene" i španska ‚‚alienado" su starije riječi za psihotično, a engleska riječ ‚‚alienist" se odnosi na liječnika koji liječi ludu apsolutno otuđenu osobu (alien - vanzemaljac). Svaka neuroza je posljedica otuđenja, kad jedna strast, bilo koja, postaje dominantnom i odvojenom od cjeline bića. Ta strast je postala idolom, parcijalna želja na koju se prenosi sve, a osoba je rob sam jednog dijela sebe ili iluzije. Čovjek je stvoren na priliku Boga, kao nosilac beskrajnih kvaliteta. Kao što dijete sazrijeva fiziološki tako i ljudsko društvo dozrijeva sociološki. Frojd je vidio da je nerealan veći dio onoga što mislimo o sebi, a da se neprestano varamo o nama samima i o drugima. A strastveno odbijanje priznanja da postoji ništa što je potisnuto, Frojd je nazvao ‚‚opiranjem", a snaga opiranja je približno proporcionalna jačini potisnutih tendenci. Potisnuto je tamna strana čovjeka. Tamo gdje postoji ‚‚id" (podsvjesno) mora postojati ‚‚ego". Spinoza je imao jasnu ideju o nesvjesnom i pretpostavlja da su ljudi svjesni svoje želje, ali ne poznaju uzrok kojim je ta želja izazvana. Frojdovo načelo kao terapeuta je da je svijest o nesvjesnom način za ozdravljenje od mentalne bolesti. Ne silom i moći već mojim duhom govori Gospod. Neki drugi su govorili o Bogu na poseban način: Lao-tse ‚‚o putu", Buddha ‚‚o nirvani" ili ‚‚o prosvjetljenju", grčki filosofi ‚‚o prvom načelu" ili ‚‚o prasupstanci" ili ‚‚o nepokretnom pokretaču", Hebreji se bore protiv idola i zabranjuju izradu bilo kakvog lika Boga. Varljiv je svijet čula (Maya) i ‚‚svijet zdravog razuma" (niže logike). Sve što je ljudska rasa postigla duhovno i materijalno  duguje razarateljima iluzija i tražiteljima stvarnosti. Sposobnost za neposlušnost je isto tako velika vrlina kao i sposobnost za poslušnost. Ljudska istorija i počinje neposlušnošću. Neposlušnost je i prvi čin slobode. I Prometej je ukrao plamen bogovima i predao ga ljudima. Imaju uvijek oni ljudi koji se usuđuju reći NE. I intelektualni razvitak pojedinca uveliko zavisi od njegove neposlušnosti autoritetima koji ga hoće vezati. Goethe (1790): 

,,U vrijeme kad su svi zaposleni uspostavom novih domovina, domovina čovjeka koji misli bez predrasuda i koji je iznad svog vremena posvuda je i nigdje.”

Želimo li, po Emersonu, da nastupi i Doba Čovjeka, da stvari više ne jašu na ljudskom rodu, čovjek treba preuzeti uzde. Čovjek se mora riješiti iluzije koja ga zarobljava i paralizuje, on mora postati svjestan svijeta unutar i izvan sebe. Sloboda i nezavisnost se mogu postići samo kad se slome okovi iluzije.

Ernst Bloch je Univerzitetsku karijeru počeo je Leipzigu, gdje je živio do dolaska nacionalsocijalista na vlast. Kao istaknuti antifašist bio je u emigraciji od 1933. do 1948. Po povratku bio je sveučilišni profesor u Istočnom Berlinu, a od 1961. u Tübingenu. U svom opsežnom djelu, koje obuhvata probleme filosofije, istorije, religije, prava, ontološka, etička i humanistička pitanja, posebno se bavio analizom fenomena utopijskog. Promišlja originalnu ontologiju utopijskog u kojoj su središnji pojmovi ‚‚još - nebitka" i ‚‚još - nesvjesnog" koji ukazuju na otvorenost svijeta i čitavog kosmosa ka mogućnosti realizacije svijeta bez privatnog vlasništva i u kojem je ljudskost ostvaren ideal. U svom filosofskom rječniku Bloch modifikuje neke kategorije izvedene iz klasične njemačke filosofije, Freuda, hrišćanstva i neoplatonizma, razvijajući ih u opširnu filosofiju po kojoj je stvarnost dinamičko posredovanje odnosa subjekta i objekta, duha i materije, s konačnom svrhom ostvarenja njihova jedinstva. Napadnut za revizionizma i oštro kritikovan za ‚‚religiozno orijentisani" i teološki princip nade, napušta DDR. Djela su mu: Duh utopije, Subjekt-objekt, Nasljeđe ovog vremena, Thomas Münzer kao teolog revolucije, Sloboda i poredak, Avicena i Aristotelova ljevica, Princip nade, Tragovi, Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo, Ateizam u hrišćanstvu, Tübingenski uvod u filosofiju.

Georg (György) Lukács je mađarski filosof, i uz Ernesta Blocha jedan od najznačajnijih i najuticajnijih marksističkih mislilaca današnjice i kritičar građanske filosofije. Od mladosti se opredijelio za stvar proletarijata i aktivno učestvovao u pokretu i revolucionarnoj borbi. U mađarskoj revoluciji 1919. godine bio je ministar prosvjete, a nakon propasti revolucije emigrirao prvo na Zapad, a od 1929. do kraja Drugog svjetskog rata živio u Sovjetskom Savezu. Vrativši se kući, djelovao je u Budimpešti kao univerzitetski profesor. Učestvovao je u burnim događajima u Mađarskoj 1956. godine, pa kasnije bio u političkoj nemilosti, i manje aktivan. Lukácsovo glavno djelo u smislu marksove filosofije je ‚‚Istorija i klasna svijest" (1923.), a Marxova dijalektička metoda je centralna tema te zbirke rasprava, koja zato i ima podnaslov ‚‚studija o marksističkoj dijalektici". Kao i Lenjin Lukács ističe da razmatranja marksističke dijalektike treba započeti s Hegelom kao njezinim izvorištem. 

Čovjek proizvodi više nego je plaćen, a kapitalista prisvaja višak vrijednosti, primjećuje on. S ekonomskim sistemom se treba prije uhvatiti u koštac nego li s pojedinačnim nevoljama, po čemu se razlikuje od radikala (utilitarista). Marks mašta o besklasnom društvu i iz ovih praktičnih razloga reče da Hegela treba potpuno obrnuti. Proriče da će slobodna konkurencija kasnije dovesti i do monopola, ako se ista dozvoli, to nije rješenje. Međutim, u industrijskom dijelu Evrope stvar je ublažena, a revolucija je buknula u agrarnoj Rusiji, što nije prvo bio plan, a kasnije i u agrarnoj Kini. Liberalna teorija je pokretač socijalizma i kaže da se svaki vrijedan čovjek može domoći bogatstva i vlasništva, samo ako je sposoban i vrijedan. Liberalna je i slobodna konkurencija, koja opet dovodi do monopola. Nove društveno-političke realnosti nisu se mogle izraziti kroz političke teorije liberalizma, jer interes vladajućih se ne poklapa sa interesom svih, a demokratski, građanski elementi se smjenjuju autoritarno-elitističkim ideologijama. Mase imaju vođstvo ‚‚elite" koja egzistira bez obzira na suštinu društvenog poretka. Interesne grupe nameću sopstveni interes kao interes cijelog društva. U elitu bogatstva i vlasti ne ulazi se na osnovu zasluga sposobnosti, odgovornog obavljanja poslova, poštenja, već na osnovu kriterijuma snage kapitala ili zajedničkog interesa kapitalom. Novonastala buržoazija se koristi tajnim društvima da prevlada srednjovjekovno feudalno uređenje i plemstvo, pa buržoazija tako zaogrnuta plaštom ovih organizacija stiče moć za promjenu društvenih prilika gdje plemstvo i crkva su u gubitku. Tako nastaju buržoaske revolucije iza kojih stoji liberalna buržoazija. Visoki moralni zahtijevi tajnih društava su često paravan stvarnih ciljeva buržoazije, a viša spoznaja toga je takođe i prikrivena, racionalno neshvatljiva. Zar u svim prilikama član mora da uradi ono što od njega traži organizacija? Braća? Put ka vrhu je nepoznat za sve one ispod. Tako i slobodni mason nije u poziciji da bira, njega biraju, a kriteriji odabira su opet razumu prikriveni. Njihovi su kandidati u svim političkim partijama, u svim strukturama, među predsjednicima i kraljevima. U odnosu na raniju radnu ili operativnu masoneriju, spekulativna masonerija je degenerativni i moderni ogranak prve, vjerodostojne tradicije. Valjda. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment