Friday, 9 December 2016

Marksizam na svom kraju


U svojoj knjizi ‚‚Kraj marksizma" iz 1989. profesor M. Živanović (čika Žile) kaže: U nedostatku dubine se ide na šarm i na atraktivnost površine. Kako metafizika skončava u apstrakcijama mišljenja, tako i marksizam skončava u apstrakcijama prakse, u karikaturnim slučajevima, u ideologiji i politici. Marksovo mišljenje je po svojoj unutrašnjoj strukturi druga strana metafizičkog mišljenja, modul dijalektike konkretnog, kao kritika Hegelove dijalektike i filosofije uopšte, revolucionarna stvar višestruko i zahtijev za izmjenom svijeta, teorija i metodologija revolucije, dijalektika konkretnog, itd. Tu je potpuna uronjenost u dnevno i praktično, a sve u krugu ideologije i politike. Marksizam sebe ne dovodi u pitanje, kao ni religija, ali smatra da će istorijski biti prevaziđen humanijim društvom (u mojoj primjedbi), prevaziđen i jeste, ali na jedan drugi način, kalajući na putu i urušavanjem iznutra i spolja. I marksizam i religija stoje kontra metafizike. Za razliku od mislilaca sa onu stranu istorije, Marx kritikuje metafiziku s pozicija antiteze. Marksizam redukovan na politiku i ideologiju nije verifikovao ključne Marxove postavke. Nasuprot ontološkom modelu dijalektike, ovo je model dijalektike konkretnog, nešto kao revolucionarna dijalektika. U jedanaestoj tezi o Fojerbahu Marx kaže da su filosofi samo različito tumačili svijest, a radi se o tome da se svijet izmijene. Ili, radi se o tome da se svijet mijenja. Opet ja, svijet se mijenja, a mi i dalje uporno radimo ono što će Hajdeger uveliko kritikovati, da pravimo SLIKU svijeta. Zaustavljamo rijeku o kojoj je govorio Heraklit. Pomišljam da se tu ne uzima u obzir to da se osvješćivanjem dovodi i do same promjene u pojavnom, bez da se brutalno djeluje spolja, kao promjene koja nije nasilna već osvješćujuća. Marx istinu dokazuje isključivo u praksi svakodnevnice (društveni život). Mi posmatramo svijet, ali i on posmatra nas (Ernst Bloch). Za Marxa rad je suština čovjeka, kao i za Hegela. Ali, koji rad ili kakav rad je upitanju? Kako se govorilo i kako je bilo? Možda čovjek nije bio spreman, i nemogavši vladati sobom kako vladati drugim? Glavno pitanje za Marxa i jeste otuđenje čovjeka i fenomenologija rada govori to da je isti neljudski. Takođe, u porastu svijeta stvari pada vrijednost čovjeku, onom ko je i stvorio te stvari. Radnika će nadvladati njegov proizvod, biće mu mučenje, a nekom drugom užitak. Ovo se naziva otuđenjem čovjeka od proizvoda i od ljudi. Od sebe prvenstveno i od prirode čiji je dio. Ontološko kod Marksa je trolist: čovjek - rad - priroda. Čovjek je više nego prirodno biće, a rad je igra fizičkih i duhovnih snaga. Priroda sama za sebe je nebiće i postoji tek u relaciji s čovjekom, tj. tad dolazi do njenog uskrsnuća. Prema drugim filosofima i evropskim običajima za obilnim putovanjima Kant je vidio da se takva potraga za svijetom i sobom završava neuspješno, on uviđa da izvjesnost mora biti locirana u nečem izvan iskustva i prije svakog iskustva, zato Kant ne putuje već svijet putuje kroz njega. Za njega metafizika nije saznavanje predmeta već je mišljenje mišljenja, a otklon iskustva ne znači da je putovanje napušteno, da ne postoji, već putovanje kroz mišljenje tek slijedi. Um određuje čulnost, a ne suprotno kao kod Marksa. Za Kanta um proizvodi iskustvo. Kritika čistog uma gradi arhitektonski plan transcendentalne filosofije, one koja proizvodi stvarnost svojim moćima, kategorijama. Dijalektika konkretnog je negativna, a pozitivna dijalektika je okrenuta prema budućnosti.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment