Monday, 5 December 2016

Mistična filosofija


Mistična filosofija? Prvo Mistično? Mistikos na grčkom prebivanje u Tišini. Biti u Istini. Nešto što je Vječno i nepromjenljivo, ali nipopšto dosadno i zaleđeno. To nije učenje već preobražaj. Metanoia. Poput molitve kojom ličnu volju subjekta prepuštamo Višoj Božanskoj Volji, makar opet Našoj. 

Mistično je sjedinjenje Zemlje i Neba u nešto Treće koje je iznad ovog dvoje pa, tako nije granica ni Nebo ni Zemlja. Granica nema Biću koje u sebi nosi klicu ili vatru Beskonačnog. Mistično je gorenje bez pepela iako su mnogi gorjeli i u pepelu, pritisnuti zemaljskom silom.

Mi imamo svoju skrivenu stranu, a da strana uopšte ni nema tamo gdje je sve Jedno. Sve je Prisutno, ali nije sve otkriveno. Izida kao i fizis je pod 9 vela.

Nije Misticizam nešto objektivno, distanca posmatranjem subjekta, to bi moglo biti nešto poput kantovske stvari po-Sebi ili u Antici Prvog pokretača, ili pak Duše platonske koja sama sebe pokreće bez pomoći izvana.  

Filosofija je Ljubav prema Božanskim Stvarima, koje i nisu stvari. Filosofija je kao i Ljubav, kao i sam Život, i smrt, kontradiktorna.

Putevi su različiti, ali svi vode Istom, Tišini kao Blizini Sebi ili ko zna kako i čemu još. Mističari su tražili sebe, ne objekte posmatranja ili doživljavanja, tražili su taj Čudesni Skriveni i Sveprisutni Božanski osjećaj. Nekom će prije ovog trebati određene ljestve za popeti se u višu ravan samosvijesti, mimo ili iznad ili kroz spekulativno ogledalo stvarnosti. I strah je potreban na dijelu Puta. Tek strijepnja. Ljestve će biti odbačene: nauka, logika, matematika, umjetnosti, religije, mišljenje, muzika, razumijevanje, uz sve Srce, itd. Pa i filosofija. Ne treba svima sve jednako isto jer su nam pozicije izmještene, ako se može govoriti o pomjerenosti iz Centra. Poneki će filosofski antropolozi reći da je životinja centrirana i da je to problem u odnosu na čovjeka koji je izmješten iz Centra. Ali, sad pričam o nekoj drugoj Centriranosti. 

Poezija i bilo koja vrsta umjetnosti se obilato koriste kod ovih stremljenja, a mistika sama je jedna vrsta ekstaze ili izlaženja izvan granica pojavnog oblika, opet u sopstveno područje, jer čovjek je više od onog kako se pokazuje u materijalnom vidljivom fizisu. Kad govorim o mistici mislim na prisutnost a ne izgubljenost, mislim na Božansku dozu ludosti kako se manifestuje kod čovjeka, a ne na vrnatavost, mislim na potpunu svjesnost, a ne na fakirske stvari, asketstvo i slično. Isto tako o poeziji mislim kao o POIESISu načinu življenja, a ne o pisanju pjesama, mada se i pjesme mogu pisati, i priče, i slikati se može i šta sve ne na Putu Tao il' grčki METODOS, ne naučni savremen ,,metod”.

Što se Božanskog ili Boga ili bogova tiče to je od filosofiranja neodvojivo, jer Sofein je upravo Božanska u smislu kvaliteta ili porijekla. Mudrost. Dakle, filosof da bi bio filosof on je već u Ljubavi sa Božanskim kvalitetom, ma šta to značilo.

Ljudi, ipak, više vole stvari da se zaborave, a buđenje ih samo uznemiri. I boli. I strahuje se. Dajte nam naše stvari i naše igre, reći će ljudi. 

Ipak, u nama je klica Božanskog. I šta bi uopšte značilo biti ateista? Naročito jednom filosofu. Svjetlo koje nosimo prije je Sunca čak, a kamo li zvijezda. Sve postojeće je u nivoima ove Svjetlosti, Zemlja je dolje. I niže svjetlo. 

Misticizam, katkad, podrazumijeva i natprirodna (ili višeprirodna) bića što upravljaju nižom prirodom i ljudskim životom na Zemlji pod Nebom. O religijskom sadržaju, o postojanju Boga i o Ljubavi za to mistici govore iz ličnih doživljaja. Ličnost ima svoj značaj tek ako je Božanska. Misticizam se javlja u svim religijama i to na višim nivoima religijske svijesti. Mistici podrazumijevaju neposredno Duhovno iskustvo kroz asketsko poniranje u Dubine Božanskog, što postavljaju kao svoj najviši cilj. Misticizam je bio prisutan u svim krajevima svijeta, od pradavna i kao direktan Put Bogu, tj. Put ka najvišoj Stvarnosti, neucrtan Put u Čistu Ljubav. To je posebna vrsta iskustva van RAZumskog znanja, neki Viši Um ili neko dublje razumijevanje. Božanski je Nous. Mistika se javlja u različitim tradicijama, jevrejskoj (kabala), hrišćanskoj (gnosticizam), islamskoj (sufizam), ali i: joga, zen, vedanta, tibetanski budizam, taoizam, kvekeri, kvijentizam, psihodelija, ples duhova, totemizam, isihazam, bahai, antičke misterije, alhemičari, masoni, razni vitezovi, katari, bogumili, rozenkrojceri, teosofi, antroposofi, egipatski misticizam, istočni, zapadni, sjeverni, južni šamanizam, itd. U staroj Grčkoj možemo spomenuti Pitagoru, Plotina, u hrišćanstvu Majstora Ekharta, Jakoba Bemea, u islamu Ibn Arabija i Rumija, a na samom Istoku mnogio ih je više. U središtu ovog Puta, među kojima je i filosofija, je uzletna moć Duše koja odvajanjem od gušće tjelesnog i svjetovnog hrli svom Izvoru. Mistike smatraju često panteistima, gdje je sva priroda Bog, ali da li to oni tako i misle, jer za njih je Priroda ogromna, veća nego za obična čovjeka, više od onog oku tijela vidljivog. Za Spinozu i ne postoji ništa osim Boga. U nekim slučajevima misticizam se naziva i teosofija, kao srednji put, put između teologije i filosofije. Oni niži na njih laju, a Viši oduvijek ćute. Religije ih ne vole. Put dogmu neće, hoće i nudi Beskrajnu Ljubav. 

Većina nas je uglavnom potpuno nesvjesna samih sebe. Problem je i taj što smo se predali stvarima i djelatnostima na razne načine da teško da imamo uopšte vremena za samorefleksiju, promatranje sebe. Nekakvu i samosvijest. Tu spada i osjećaj za svijet. 

Reći će neki: Na Nebu su svi Avatari, sveci i uzašli Majstori koji žive u Ljubavi i miru. I Duh je, inače, Jedan, bez obzira na mjesto, vrijeme, kulturu ili drugo okruženje. No nije broj to konačni. Kvalitet je Sveprožimljući. Nebeski Bog je neparan, a podzemni paran. Pitagorina ‚‚Sveta priča" u 24 je pjevanja, a počinje zazivom Svetog broja 4, iz kojeg su nastali i bogovi, i ljudi. Vidljiv je uticaj egipatskog božanskog četverojedinstva i njihovih misterija. Oni su rekli Starim Grcima, kako to svjedoči istorija Herodota: ,,Vi Grci ste mlad narod i sjećanje Vam kratko seže."

Da, i smrt. A smrt za Besmrtnika više nije zlo, već je dobro. Moraćemo uzvodno do samog izvora rijeke jer tamo je voda najčišća. I zrela. Tamo pije jedan po jedan.

Mistici postoje mnogi.

Sufijsko srce nije crveno, sufijska knjiga nije od tinte i slova, ništa drugo nije, već srce bijelo kao snijeg, reći će pjesnik Rumi. Sufi ne vidi razliku između Boga i stvorenja, sem što je Bog SVE (ne u smislu svaka stvar kao posebna za-sebe već stvar je po-sebi koja već nije stvar), a stvorenja su samo dio. Bog je u svemu što postoji, u kamenu, u čovjeku, i u psu, u medvjedu, svinji, sve je Njegov izgled, jer ne postoji ništa osim Boga, kaže jedan od najvećih sufija i Ljubavnika Božanskog kvaliteta Ibn Arebi: ‚‚On (Allah, Bog) nema drugog izgleda sem nas, niti mi imamo drugo prikazivanje osim putem Njega, Njime smo upoznali i Sebe“. Sufiji vide čitav svijet kao sjenku i odraz Boga, jer ne postoji na svijetu ništa osim Njega. Ljudi, moćni džini (demoni), drveće, kamenje, crvi, životinje, ptice, sve to su različite pojavnosti Voljenog Jednog. 

Za ishaite (ili isihaste), vizantijske mistike, čovjek stupa u neposredni dodir s Božanskim, obožuje se, doživljava epifaniju, kako bi rekli Stari Grci. Inače, u hrišćanskoj mistici oboženje se javlja kroz tri stepena: purificatio (pročišćenje), lunificatio (obasjavanje) i unificatio (ujedinjenje). Za isihaste Bog predstavlja Svjetlost a Duša je samo mala Iskra (Logos) koja mora stići do Božje, tavorske Svjetlosti. Isihasti smatraju da Bog nije otkriveni Deus revelatus već skriveni Deus absonditus, Boga vide u kori hljeba, kapi vode, u Suncu, te njima nije potrebno nikakvo dokazivanje, što je bio i osnovni razlog zašto Crkva ne prihvata ovaj misticizam. U odbranu isihasta stao je Grigorije Palama te, dobija veliki ugled u duhovnom svijetu Carigrada. Tu on priča i protiv filosofsa, ali onih koji misle tek intelektualno ili spekulativno objasniti svijet. Proveo je oko dvadeset godina na Svetoj Gori, boraveći u keliji, tzv.  ,,Kući Tišine". 

Zoroastrizam je priča o dobru i zlu, o njihovoj bici. Sjene neumorno nadiru, pomračuju svijet. Duša je preegzistentna u odnosu na gušće i materjalno tijelo. Individualna Duša svojom Slobodnom Voljom koristi tijelo, a ne u smislu da je zarobljena, da bi tako porazila mračni dio sebe - Ahrimana. Ormuzd. Tom tamnom dijelu Duše smeta jedinstvo Duše i tijela čovjeka, zato pokušava, kao klin među njima, razdvojiti ih, iskvariti čovjeka kako god može i borba s ovim silama je iscrpna. Mnoga su iskušenja za Ratnika na strani Svjetla. Rat je Svet. Mrak uzima sve više ako mu se prepustimo. Čovjek za spas svoje Duše mora ići putem Svjetla, a Svjetlo će na kraju ciklusa i pobijediti, te će se ponovo stvarati novi vidljivi svjetovi, kosmosi, planete, neba, bića ... Svjetlo je uvijek i pobjednik, makar nam tako ne izgleda. Sve je Svjetlo. Prostor i vrijeme sami po sebi ne postoje već samo unutar stvorene stvarnosti, kako će o tome govoriti i njemački filosof Kant, u smislu transcendentalnog. Ljudski Duh je tako blizanački Duh, Duh svjetla i duh tame, po Zoroastrizmu, čiji je prorok Ahira Mazda (mazdaizam), a samoostvarenje čovjeka je potpuno prosvjetljenje. Individualna Svijest neće imati potrebu za daljom materijalnošću, za taj ‚‚strašni sud" kojim plaše sile mraka. Kad duhovno biće ne bude u sebi više imalo tu podijeljenost na polja dobra i zla, sva tamna polja kad već budu osvjetljena, sve nepoznato kad bude istinskim bićem spoznato, a ne samo intelektualno razumski s osloncem na nižu zatamnjenu čulnost, tad nastupa rajsko stanje Edena. 



Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment