Thursday, 1 December 2016

Mitos i Logos


Nije se s toliko samoznačaja i subjektivnosti intelekta ljudsko biće isticalo u mitsko vrijeme da je i onaj najslabiji po snazi i karakteru uzdizao sebe do božanskih visina. A ostali mu vjerovali. Ne slušajte ako nisam u pravu. 

Jezik nije naivan. Fiziološki i gramatički jezik je prilično ustaljen skup glasova u kojem su položene posebne psihičke energije. Kao njihov provodnik se jezik ponaša. Za riječ tako možemo reći da je: mrtva, živa, lijepa, ružna, radosna, laka, teška, draga, puna, prazna, suvoparna, i drugo, ukusna i neukusna, dok u međusobnoj komunikativnoj razgovornoj funkciji riječ biva: povjerljiva, prijateljska, saosjećajna, utješna, zavodljiva, smutljiva, kruta, neprijateljska, itd. Pojedinac može da nadahne ili povrijedi okolinu, ali i okolina vrijeđa ili nadahnjuje njega. Dakle, funkcija jezika nije puko obaviještavanje ni poziv na saučešće, ona je često i nosilac subjektivnih stanja, ne samo sredstvo gotovo bezličnih, nadsubjektivnih i predmetnih određivanja. Oni površni kažu da je jezik stvoren od razuma ... Nit je jezik od razuma stvoren, nit razum od jezika. Izvor jezika jeste dublji, još prije on je u Duševnoj službi, a ne od svog početka samo logički (ne čisto Logosno) usmjeren. Osnova mu je psihološka, tj. Duševna. 

Iz mitosa se zaoštrava logos, mislimo na riječ stvaralačku, marni sastavljač. Mit je stariji od te proze smislenog predstavljanja. Mythos izmiče pred Logosom, koji kao vodeći um pomalo ovladava sviješću unoseći u sve strane života Duh rasuđivanja (kritiku), razborita utvrđivanja i prividno složen raspored. Mit postoji u duševnoj vezi i nikako nije prevaziđen, on je napajanje istinom, to nije samo čarobni svijet prošlosti koji nema životnu snagu. U vezi je s emocijom, to mu daje ogromnu snagu. Mit je izvoru najbliži, i život bez mita gasi se jer gubi svoje uporište. Čovjek je nedovoljno svjestan koliko mitom je oblikovan, kao i njegova stvarnost. Kod mita se ne misli na primitivne proizvode narodnog duha, već na višu svijest Duha i više emocije. Mit je tako stvaralački unutar kulturnog polja. Životu bez mita prijeti opasnost da se opusti u ispraznoj formalnosti, u konvencionalnoj frazi, svjetovnosti ili sekularnosti u bezdušnosti bez privlačne snage, da pređe u mehaničnost. Mit neprestano upućuje na Duhovno, poetična je Duša. Život se tako i ne da do kraja dobro izmjeriti i odrediti sredstvima kojim raspolaže logička svijest. Mit je živi Duhovan svijet poput trijezne stvarnosti, on je pjesma života, putokaz, smisao i ljepota, objavljenje Božanske moći kroz te iste Božanske Sile koje djeluju. Stvaralac Duhovnih značenja jeste poeta, pjesnik s molbom da nadahnut bude, da opjeva prošlost i budućnost nagovijesti. Otkriće carstva Duha je tako propadalo i lijeporjekim Zevsovim kćerima - Muzama, olimpijskim kćerima:

Seoski pastiri, kukavci, jedino trbuhom što ste
Znamo mi mnogo kazivati slično istini
Kad nas je volja oglasiti znamo i istinu pravu ...
Skladnijem glasom bez prestanka pjesma im teče.
Komu će čast da udjele kćeri velikog Zevsa ...
Tomu na jezik pospu slađane kapljice rosne ...

Mit daleko stiže, nadilazi um logike, ima emociju, pored višeg uma i hoće na svoj način dostići istinu. Emocija njena nije niža pobuda. Mitski elementi se postepeno povlače pred nastupom racionalnog. Grci, djeca Sunca, naziv koji seže unazad do starog Egipta ili Kema i Atlantide, za nas mitskog svijeta, vidjeli su tamu života bez mudrosti. U staroj grčkoj lirici piše: ,,Najbolje je čovjeku da se nije morao roditi i da nije morao ugledati svjetlost Sunca; ali ako se jednom rodio drugo najbolje za njega je da prođe kroz kapije smrti što je moguće prije”. Al’ to ne znači proći na bilo koji način.  

Mit je metafizika pradoba, najstariji prikaz stvari, Eros, ljubavna težnja i pokretna sila. Sve nastaje iz Haosa, iz dubine otvorene ka budućem, iz mraka koji se razvija i otvara sjajne prizore. Tartar je tmina zavijena tugom propadanja i užasom beznađa, kako je gledao stari Jelin na negativni pol stvaranja. Geja je podloga djelovanja stvaralačkih snaga, ona je prvo rodila sebi jednakog druga Urana - Zvjezdano nebo, da bi je obavilo i bilo sigurno sjedište bogovima blaženim. Rodila je Gore (planine) i More bez ljubavne čežnje među njima. Sljubivši se s Uranom Zemlja je rodila Titane, na kraju i lukavog Krona (Saturnusa), najstrašnijeg od sve djece koji zamrzi oca. Tu su i jednooki Kiklopi koji Zevsu stvaraju munju. Zemlja je tako izvor svih stvaralačkih snaga i široko polje njihove djelatnosti. Okean se etimološki može u vezu dovesti sa sanskritskim ‚‚acaynah", što znači onaj koji kruži, žitka masa oko Zemlje. 

Bogovi su stvarnost i sile, a Kosmos uređen svijet. Priroda tako pokretana Božanskim bićima, a ne samo apstraktnim silama, nije mogla biti samo mrtav stroj ili slijepa jurnjava od događaja. U tom smislu postoji pamet u stvaralačkom procesu. Koliko god Uran (nebeski svod) imao djece, sva su bila mu mrska i čim bi se koje rodilo krio bi ga u utrobi Geje, nije ih puštao na svjetlo, a Geja grdna je stenjala u nutrini i smišljala da spase djecu i sebe. Pomaže Kron da srpom će mu pokositi spolni organ kad u zagrljaju bude s njom. Oplodnja Zemlje Uranom, nastanak titanskih i divovski sila je početna istorija svijeta, rađanje materijalne stvarnosti. Od odbačenog Uranovog uda što pade u more i od pjene nastade djevojka Afrodita što pristaje na Kitari, a kasnije na Kipru. U rod bogova prati je Eros i lijepi Himeros (čežnja). Afrodita (grč. afros = morska pjena) pobuđuje djevojačko ljubakanje, mio smiješak, varakanje, slatke užitke, ljubav, umiljavanje. Kad se dođe do ‚‚carstva mrtvih" nadovezuju se misterije, tajne nauke o stanjima nakon smrti, oslobođenju duha, očišćenju od čulnosti, produbljenju moralnoga i vjerskog. Hera vladarica je najstarija Kronova ćerka, Zevsova žena, zaštitnica bračnih odnosa i koja izaziva trudove. Posejdon, bog mora s trozubcem, zajedno s Herom i Atenom se pokorava Zevsu bez pogovora. Bogovi se očituju u vremenu i Kronova era je tako faza stvaranja, prolaznost i periodično obnavljanje pojava s nužnošću, jer ne mogu u isti mah postojati svi, pa u povodu toga jedni moraju odstupiti, a drugi stupiti na pozornicu dešavanja. Ni bogovi se ne mogu oteti vlasti vremena, pod kojim svaki drži svoju funkciju. Pa tako Kronos (Saturnus) vrijeme proždire svoju djecu. Zevs je najmlđi Kronov sin, a bogovi su ga na savjet Geje izabrali za vladara i on im je podijelio časti kao sila stvaralačka koja objedinjuje sve sile kao bogove i drži mjeru, kosmičko oko što vidi puteve kretanja stvaralačkih sila. Nad vladarima vladar prvi:

On pazi na djela bogova i ljudi
On lako daje snagu i snažnog obara lako
Lako uzvisuje neznatne i ponizuje vidne
Lako uspravlja prignute, gordima oprži krila
Zevs, gromovnik višnji što nastanjuje nebeske dvore.

On je središte kosmičkih sila, glava božanske porodice, otac bogova i ljudi, u potpunom smislu Bog. U grčkom shvatanju postanka svijeta čovječanstvo je jednakog porijekla kao i bogovi, koji su samo moćniji  od čovjeka, ne bivstveno različiti. U borbi s Titanima, Zevs je svladao Krona i Japeta, stegnuo ih u granice ‚‚umnog reda" - kosmosa. Japetov sin Prometej krade vatru bogovima i nosi je čovjeku, promišljen, umije misliti prije čina, razapet na najvišu planinu, za razliku od brata koji misli tek nakon čina, kad ga iskustvo pouči o grešci. Prometej je mnogoznanac i prijatelj čovječanstva, koji u sebi nosi iskru duha i težnju ka nebeskim vidicima, te pati ka nedostignutom cilju, u nesmirenoj želji da osvoji visine nebeske. Pandora je simbol zla što čovjeka okružuje i kaže da bez muke nema užitka nebeskih dobara. Prometej je praotac Grka, s Pandorom je imao sina, čiji je kasnije sin Helen. Japetov sin Atlas drži nebeski svod. Titani su u ponoru okovani u mraku, na kraju goleme Zemlje, u domu podzemnog boga Hada i Persefone, dok strašan pas pred vratima čuva stražu.

Zevs je tako Titane protjerao s neba. Nakon genealogije olimpijskih bogova navode se i božice koje su s ljudima imale djecu. Tako je Kirka Odiseju rodila Latina. Zatim su i žene s bogovima imale djecu junake. ‚‚Teogonija" Heziodova prva je istorija stvaralačkih faktora svijeta. Istorija stvaranja je i istorija stvorenja, nagovještaj zakona i reda stvarnosti, prva filosofija prirode. Heziod nije stvaralac priča - mythopoietes, niti kazivač - mythologos, već sistematizator mitske istorije, gdje je predvremensko stanje haos, pomiješanost svega. S pravom Zevs označen kao najmlađi Kronosov sin s kojim započinje najkasnija i konačna faza kosmičke izgradnje, stvaranje u granicama prirodnih (fizičkih) mogućnosti. Zato je prva žena Zevsova Metilda sila umne sposobnosti koju on sklanja u svoje srce, a zatim iz glave rađa Atenu s nadimkom Palada (pregalački zamah, ratobornost, preduzetnost, borbenost duha). Kip Palade imao je na ormaru svoje sobe i američki romantičar i mistični pisac Edgar Alan Poe, gdje mu je dolazio gavran i govorio: ,,Nikad više”. Ali, Svijet nije oduvijek već nastaje u toku zbivanja (physei), na način rađanja (genesis), priviknut na sklad i red - Kosmos, koji neprestano preporađa u mijeni pojava. Po zvjezdanom nebu se može prosuditi tok pojava, koje je skup znakova. Trojstvo kosmičke uprave je: Uran, Kronos i Zevs, a Kosmos je uredba.  Mitsku simboliku je zamijenio misaono složen govor ‚‚syllogismos", naučnim duhom ‚‚mathema" ponesene filosofije. Idejno razmatranje je ‚‚theoria", a stvarnost i istina su nešto drugo. Tek prvi mudrac bio je Tales, prvi koji prevladava mit u novoj Evropi koja je dojahala iz Afrike na leđima prekrasnog bijelog bika u Sredozemlje, neznavši da je na leđima samog Boga Zevsa. 

Letindor (www.filosofski.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment