Thursday, 8 December 2016

Mogućnosti kritike Hajdegerove apsolutizacije jezika





UNIVERZITET U ...
FILOSOFSKI FAKULTET - SMJER FILOSOFIJE
2. CIKLUS STUDIJA / 1. GODINA, 2. SEMESTAR




MOGUĆNOSTI KRITIKE HAJDEGEROVE 
APSOLUTIZACIJE JEZIKA

(SEMINARSKI RAD IZ FILOSOFIJE JEZIKA)





(prije 800 god.) 

...




SADRŽAJ

UVOD

1. RIJEČ
1.1. Slovo

2. JEZIK, PISMO I GOVOR
2.1. Je li jezik kuća Bitka?
2.2. Poezija

3. MUZIKA I JEZIK
3.1. Neka druga umjetnost

4. ZA I PROTIV HAJDEGERA

ZAKLJUČAK
BIBLIOGRAFIJA  



UVOD

Šta reći i kako reći nešto izvan kruga akademskog i pristalica aktuelnog fiosofskog i naučnog mišljenja oko stvari jezika? I kako se ne dotaći indo-evropske lingvistike u ovim pitanjima? Kako dotaći se samog života? Ili, kako Život nas da dotakne? ,,Čovjek je pojava tako krupna, šarolika, mnogoznačna, da su sve definicije donekle prekratke.“[1]
A zašto bi bio problem da prije smislene riječi, a znamo da je tako, postoji krik, vrisak, ili drugi neki glas koji nismo svjesno i razumski proizveli? Taj krik čak slikaju slikari. Zar se i ovaj prvi neki glas, zvuk ili kako god, ne približava više samoj muzici od jedne smisleno značenjske riječi, pojma? Je li taj krik govori i prije iskaza ili rečenice. Priče i slike. Samo jedan ton u polju beskraja bio bi nedovoljan, treba drugi da bi se i ovaj prvi odredio, a zatim treći, četvrti i tako redom. Pozicija figuri šaha daje snagu. Krugovi se zatvaraju kao oktave, ali ima se i osjećaj kretanja pravo, jer neki vole samo pravo. I neka ide u oba smisla: određeno i Beskonačno.
Mi se u filosofskoj školi koristimo pojmovima i njihovim značenjima pojedinačno, ali i, što je veoma bitno, u njihovom odnošenju prema drugim pojmovima, glasovima. Emocija, strast, namjera mogu bitti utkani u strukturu te izgovorene riječi. Dosta tog mi možemo reći, al’ značenja nisu uvijek identična. U skladu i s raspoloženjem. Dakle, okruženje je vanjsko i unutrašnje. Dva su smjera. Nužnosti ima, al’ je i borba za slobodu, kako izraza tako života. No, ovo je dublji problem.
Filosof se bavi rječju i PRIJE izgovorene, znamo još sa Heraklitom o Logosu kojeg valja poslušati prije nego onoga koji nam govori. Heraklit je tu bio pošten. Sad nas uglavnom ubjeđuju. Filosof prije jezika voli, ako voli. Um misli dublje neg razumski udvojeni, jezik Duha još nije zvučan, a čuje ga kako ko. Nelogičan. Filosofski stavovi su besmisleni za Vitgenštajna, a dokle ide jezik dotle stiže i svijet za ovog filosofa. Sofija bješe i prije svijeta, ako je zakon postojanja, makar i geometrija s njom. Muzika. Možda, zakon oktave? Življa je veza jezika i svijeta, stvaralačka, i pojavno pa kako ko nam objašnjava. Zvukovno je i mišljeno katkad bitno, smisaono, k’o umjetnost kad pogađa. Misli pletu iz nekoga Ništa, ono nije svakom prazno, ni Hajdegeru. Hegelu jeste. Nije strašna ni BEZ-misao, sem besmisla mišljenoga. Svijet kad mašim zapetljavam sebe i drugog tu zbunjujem, vrata bivaju zatvorena, ne prolazim tamo gdje htjedoh stići. Postoji forma i tu sam sa njom još, svaki je ton uz ostale vrijeme, a s njima i prostor. Mnogoznačno se javlja taj TON, opažljiv svim čulima, eto, po nekim i nečulno. Kad mnogo se maši smisao odnekud stiže i bol. Granice vrijeđa.


1. RIJEČ

Levinas pita da l’ zadržavanje DAH-a je ,,krajnja mogućnost Duha kao nosioca smisla s onu stranu Bivstvovanja.“[2] Njemu je izricanje ,,blizina jednog drugome, dužnost približavanja, jedno za drugo, sama značajnost značenja.“[3] Vremenovanje nije Bivstvo već IZRICANJE, s onu stranu Bivstvovanja nije nešto bezvremeno ili vječno po Levinasu. Osjetljivost je za drugog i ona mora biti pokazana u vidljivom.
Fenomenolozi će, po Šeleru, doći do rezultata da postoji apsolutna provalija između jezika i izraza. Uzvik bola, kao i neki gest istog reda, izražavaju doživljaj bez našeg voljnog čina. Glas kao kompleks tonova još uvijek ostaje u sferi pukog izraza. Riječ pokazuje i, kaže Šeler, ona nema nikakve veze s njenim zvučnim tijelom niti s doživljajem. Riječ prvo obavještava, a samo izuzetno može izazvati i određeni doživljaj. Govorna upotreba nije suština riječi. Razumjeti riječ je shvatiti stanje stvari na koje ista upućuje. Dakle, imamo značenje i označavanje. Suština riječi je prelazak sa glasa na misao, i tu nema onog da se misli kako su riječ i jezik sastavljeni od čulnosti i razuma. Odvija se prelazak od glasa ka smislu.  Glasovno ne pripada suštini riječi ono je suštini jezika najbliže odijelo. Riječ, jezik pa pismo. Samo se riječi mogu govoriti. Životinja ne govori jer nema tu riječ. Al’ ima druga kazivanja koja nisu pojmovni jezik. Odakle dolazi riječ, to još nije jasno utvrđeno, riječ je prafenomen, reći će Šeler. [4]
Otkud Riječ i otkud mi? Jesmo li ili još nismo? Nije problem toliko jezik i pismo, al’ otkud upravo prva RIJEČ? ... skup glasova, tonova, kako vidljivih i nevidljivih čulno. Otkud i krik? Svejedno. Masa stiže iz bestežinskog. Koliko teži ta prva riječ, sigurno više neg ove sve moje zajedno. Obučena je riječ jezikom kao plaštom, a suština nevidljiva. Um JEST uz neku umjetnost, a raz-Um ne, i diskurs potraga je. Previše riječi, a efekta malo. Svi pričaju. I djelaju, kao. Ma, nek je samo redovna plata, dotle je interes čovjeka. Filosofi su i ubjeđeni, znaju, ali krhko znanje. Zar znati se može bez Ljubavi? - i je li to istrošen pojam? Ljubav. Apstraktno je ili čulno. Ima li dalje i bliže, možda? Prije riječi, a poslije tišine ima i uzvik radosti, bola, krik, mučnina. Tek smisao ima kad osim značenja osjetimo izrečeni oblik. Djelovanje. Riječi su strašne. Pa recite samo nekom da je glup il’ ružan! I izraz lica je odgovor. Jezici mnogi su, prije i njih još davno uzvik je radosti, bola, i s nama još tu. Pokriven bogato je svijet sa raznim besmislenim i smislenim pričama. U riječi da l' nešto stanuje osim treperenja kojeg proizvodi govor? Riječ nekad duboko je mišljena. Tišinom kazana opet sa nekim Umom odnekud ima porijeklo. Imamo i mi. Poimati tek razumno nije teško, al’ nema dubine za Istinito.

Poimamo govorenje lica ili simpatije. Poimamo i dodirom. Prvi jezik na načina bezbroj može biti rečen, upisan, sve kako gdje i kako kom šaljemo. Maši čovjek pa pogodi, manje više identično rečeno sve može biti. Viđenju jezik ni ne treba, metafora simbolizma, alegorije i znak. Riječi u kolo se hvataju i tvore misli, slikaju, a otkud dolaze, iskreno, ne znam. Sve prepuno misli je, dešifrujem od svog jezika kojim sam rođen il’ srođen naknadno učeći neki drugi. Kulturno je preuzimanje, promišljanje i osjećaj su nešto drugo, a stvaranje još podalje.


1.1. Slovo

Stare nauke uče da se svaki izgovoren glas formira i geometrijski u žitkoj eteričkoj masi beskraja. Iscrtavaju se granice izgovorenog, ali i prije tog, već mišljenim ima nekoga vezenja. Identitet je izrečenog bez značenja, ako nije dogovoreno. Da se može i ćutati o nečem, govore i to mnogi. Uticaj misli i govorenja na okruženje i naučno se otvoreno pokazuje s pomoć vode i finog pijeska. Najbolje starim jezicima.
Dakle, posmatraju se neobično lijepi oblici, njihovo dalje razvijanje i ples. Trebaju misli i treba zvuk. Uz ogledala igra je ljepša, bogatiji svijet, a opet veća i iluzija refleksija. U ovome smislu pisani znak od svakog slova, a naročito istočnijih, u vezi je s njegovim izgovorom. Ispisuje se sam alfabet, jezik, a govor (glasovni ili govor ćutnje o nečem) ima moć da stvara i oblikuje svijet. Začudo. Ne bi se s ovim složili mnogi. Da li na taj način Bitak ili Bog il’ nešto više od tog pronalazi sebi il’ pravi kuću, a šta će mu kuća!? Ta, mi smo kuća samima sebi, jer Bitku kuća ni ne treba ako je Savršen. Mi koji smo udaljeni od svoje ili takve neke prapočelne morske dubine ili Suštine o kojoj filosofi i pjesnici zbore, mi smo sebi svoja kuća.
Pojam Logosa je višestruk problem, i značenjski. Logos nije racionalizovao ili logizovao sve oblasti života, mi smo. Logos nije otišao, opet mi smo. U jeziku susrećemo ono što svira, i mitska je poezija, zatim dijalog, retorika i prazan govor. Najteže je susresti sebe. Po Hajdegeru, to bi bila neka nepodnošljiva blizina, i otuda bijeg. Duša kad je s oblicima, ona brine, teret skida čovjek malo da odahne, nekim oblicima drugim. Otud značaj i drugoga, što s Hajdegerom nije posebno naglašeno, ali postoji. Mračni su hodnici unutar bića, lavirinti, svako tu uzgaja svoje zvijeri i one su dio ogledala. Svijeta. U jeziku zato ne može biti gramatika bitna, jer stvari nisu tek linijske već mnogo bolje, stvaralačke, a Zakon im valja osjetiti. Mnogo šta kazuje - ima i neki predčulni svijet, drugačije, taj nam se potajno sviđa i dobro je spregnut ga sa životom u pojavnom. Na primjer, ljepotu kad vidimo ona nas mami, makar i ne bila svjesna sebe, ljepota može mnogo da kaže, a nije pojam.


2. JEZIK, PISMO I GOVOR

Ne učimo samo pravila kao u nauci o jeziku već se pitamo uopšte šta je to jezik. Jezik filosofije, dakle, može biti neizgovoren našem uhu, ne mora biti ni predstavljen oku slikom nekako složenih tonova, on može biti rečen Tišinom. Ko čuje. Ali i govorni jezik je jedno nama značajno sredstvo spoznaje svijeta. Ovo polje nije ravno. Blizina i Sadašnjost tijelu je nepodnošljiva zbog previše svjetla. Još smo, zar, sjenka? I talasno? A more mirno.
Lingvist Dubravko Škiljan kaže ,,da je jezik samo jedan od aspekata jezične djelatnosti u cjelini,”[5] ali isto tako da jezička djelatnost utiče i na ljudski vanjezički univerzum. Dakle, bavljenje jezikom je uzrokovano iz najmanje dva razloga, potrebom za razumjevanjem nekog jezika, s jedne i s druge strane filosofskim razmatranjima o prirodi istog i njegova uticaja na svijet. I u vedskim[6] školama se učila fonetika, gramatika, metrika, etimologija, a najbolje sačuvana od njih fonetika, jer se pravilnom izgovaranju glasova i riječi davao poseban značaj. U starom hebreskom jeziku se ne pišu samoglasnici, jer su stvaralački, imaju posebne oznake za mjesta na kojima bi ovi došli po redu jezika, da bi se time izbjegao njihov eventualni uticaj na postojeći vidljivi svijet. Pomisao i izgovor samoglasnika je već proizvođenje neke sile.
,,Usta imaju tri djelatnosti: govore, ljube i jedu ... Rječju dajem, jelom uzimam, poljupcem i dajem i uzimam,”[7] reći će čudak Bela Hamvaš. Možda krajičak usana govori više nego silne riječi, poput čuvene Monalize? I uvijek u ćutnji ima nešto više nego je praznina, čak biva veća od govorenja katkad, ako ima o čemu i da poćuti. Govorenje je živi jezik, upotreba, al’ govorenje ne znači i to da mislimo. Govor bi, dakle, mogao biti izvršenje jezika, a mišljenje sasvim što drugo. Ne znam, ali se katkad čini da se mišljenje i govor mogu približiti da jedno se stapa s drugim.
Filosofski antropolog Maks Šeler navodi kako je Humbolt rekao da čovjek nije mogao otkriti jezik jer je uz pomoć jezika i postao čovjekom.[8] Hajdeger kaže da nas jezik govori, čak i ukoliko niko od nas njime stvarno ne vlada.[9] Erupcija jezika je kod Hajdegera, u stvari, erupcija samog Bivstvovanja,[10] glagolovanja. U priči o jeziku nezaobilazan je, dakle, spomenušmo, pojam Logosa, koji se koristi, počevši s antikom, i u mnogim današnjim naukama, u filosofiji, teologiji, makar koliko neke od ovih bile ozbiljne il’ neozbiljne. Sad ne sudim. Nas zanima prvi titraj, ono tačkasto koje se dalje razvija u svim smjerovima i oblicima, tačka koja putuje dalje pa vezujemo joj položaje. Ostaje trag. I pojava. Život je prije tog jezika, gdje jezik je tu je svijet, i govore mnogi, s njima i Martin Hajdeger. No, apsolut takav ne pripada nikako jeziku već je jezik izlaz u postojanje. Dakle, svijet nije ono najviše od života, već je kreiran u pjesku oblik od strane djece što igraju se na obali mora. I obala ta bješe more. Mogu zaključiti po spisima dosadašnjih viđenja ili istraživanja značajnih mislilaca da bila bi greška izostaviti umjetnike, oni su, možda, i više rekli. Monadno se oblikuje da ima Cjelina.
I mišljenje mijenja svijet, jer ono posredno može da dira i oblikuje neposrednost. Šeler će uz to dodati i osjećaje, koji mogu i te kako da se osjete u izgovorenoj riječi. Što veća strast i snaga je veća što prilazi Duhu, koji ideira svijet. Mi ostali lumpujemo.
,,Ono što vrijedi za sav govor vrijedi i u eminentnom smislu i za iskustvo umjetnosti ... jezik umjetnosti znači višak smisla koji leži u samom djelu. Na njemu leži njegova neiscrpnost koja ga odlikuje nasuprot svem prenošenju u pojam.“[11]
Mnogo je govora o neskrivenosti kroz grčki pojam a-Letheia (ne-zaborav), ali to ne znači obavezno i govorenje već da biće može dostići toliku čistotu do prapočelne ili zlatne. Ovo jeste metafora za jednu dublju istinitost Života i svijeta u njemu.[12] No, i to je kako kome.
Po Šelingu ,,govorna umjetnost je idealna strana umjetnosti,“ samoglasnike vidi kao neposredan Dah Duha kao formirajuću formu, a suglasnike vidi kao tijelo jezika ili formiranu formu.[13] Nadahnut jezik je uvijek sa više samoglasnika, Duševniji, rekao bi u ovom slučaju pjesnik i filosof Šeling. Mi tragamo za prvim porijeklom jezika. Nešto sebe jezikom izražava, ono ne mora u jeziku da stanuje, supstancijalno se stanuje u svemu, ako takvo što postoji. To jest, mi sami u sebi stanujemo, što je Sloboda.
Sosir Ferdinand, jedan od najvećih evropskih lingvista, odredio je predmet lingvistike i rekao da je to jezik, objašnjavajući pri tom razliku između jezika i govora. Upravo je sam jezik poštivanje određenih pravila i svojevrsna struktura, ono što je kasnije razvilo strukturalizam u toj istoj nauci o jeziku - lingvistici. Takođe, zadatak lingvista jeste proučavanje jezika kao dinamičkog sistema, ne neka zaleđna pravila. Sociološki se on bavio odnosom kolektivnog i individualnog mišljenja i takva vrsta izučavanja se može proširiti na veliko područje društvenog života, ne samo jezik. Jezik mu je sistem asupstancijalnih vrijednosti gdje je svaki jezički znak i označitelj i označeno, dva aspekta koji će biti društveno normirani, odnosno konvencionalno određeni. Označitelj je za Sosira AKUSTIČNA SLIKA, PSIHIČKI OTISAK izgovorenih glasova. Dakle, muzika. Za Getea je i arhitektura zaleđena muzika. Sosir uvodi dijahroniju (dinamička lingvistika), što govori o promjenama sistema i jedinica unutar vremena, istorijski uzrokovanu i koja govori o fazi jezičke evolucije; zatim sinhroniju, koja ima samo jedan jedini presjek jezičkog sistema uopšte za sva vremena. Sinhronija, kao statička lingvistika, živi u jezičkoj svijesti jednog kolektiva i, po Sosiru, treba joj dati prednost, jer ona nudi opis stanja jezika uopšte. To bi mogao biti neki kolektivni habitus i nesvjesnog nasljeđa. Šta je jezik, kako ga razumjeti i kako mu prići? - pitao se Sosir. A želeći nešto značajno reći o jeziku govorio je i o IGRI šaha, kontekstualno bi bilo ovako: Utvrđena vrijednost figura, koje su napravljene, nebitno od kojeg materijala, u toku igre ne smije se mijenjati. Tako stoje i stvari s jezikom. Jezički znak, stvoren manje ili više proizvoljno, jednom određen ostaje takav. Svaki novi potez u igri stvara i novu situaciju. Nije čak problem ako izgubimo i neku figuru, možemo je zamjeniti s bilo kojim manjim predmetom na tabli, s tim da upamtimo koju figuru taj predmet predstavlja. Prethodno stanje nema više onaj značaj. Pozicije figurama dodjeljuju i nove vrijednosti. Jezik je, dakle, svojina ili stvar kolektiva, a pojedinac ga ostvaruje kazivanjem ili govorom.


2.1. Je li jezik kuća Bitka?

Neskriven je Bitak, mi u skrivenosti smo kao klupko umotano u ,,fluid“ Vječnosti i, vrlo moguće, da sami smo se umotali. Razmotati kako? Jezikom se otkrivamo, pomažemo oblicima da se u sadejstvu međusobno dograđuju i nište. Čak stvara se višak. Začudo, i lakše nam je kad se nekako iskominiciramo, okovi padaju postepeno, a postepeno i dolaze novi. I to je jedan vid najviše borbe, rekao bih.
Mislim, Bitak i nema potrebu da stanuje, ako je riječ o idealnosti nečeg prapočelnog, a mi, koji smo otišli iz te neke zavičajnosti i te kako imamo potrebu za prvom kućom. Negdje i prije jezika. Makar praznina, a tako mi NE djeluje. Naše pojavno biće je naš STAN, stojimo, i ogrnuti velima zidova, koje smo, možda, iz jedne više dimenzije egzistencije sebi gradili. Granice. ZAŠTO? Proizvodim zvuke, kao i klavir što putem žica i odijeka izlazi iz sopstvene kutije negdje u Svemir. Jezik vidim kao sredstvo, alat, ključeve ili čekić, upućivanje i dodir onog što blisko je, a ipak najdalje.
Mi u razgovor dospijevamo ili se u razgovor zaplićemo, reći će Gadamer, i to nije isto kao kad kažemo da razgovor vodimo.[14] Razgovor je između dvoje, makar sa sopstvenim oblicima.


2.2. Poezija

I to bi moglo biti jedno svojevrsno hvatanje Suštine, i ne mora biti u stihu, jer poezija je sami život vječno putujućega čovjeka. Il’ svijet putuje kroz nas, kako bi rekao Kant. ,,Zagonetna je bliskost koja postoji između poezije i filosofije.“[15] Poeziji mnogi daju preimućstvo u odnosu na druge oblike umjetnosti. Poezija je i u prozi. Ona čak može biti u pojavi, hodu, u izgledu pojavne stvari. Poezija u razgovoru, u vožnji taksijem, na primjer, Profesora, pa se taksista smije.
Homer je pisao u šestercu, heksagonski. Platon će reći da pjesnici lažu, i najviše lažu fantazijom, svoje je spalio pjesme kad je sreo Sokrata. Sokrat ne piše, on svoje živi. U Platonovim dijalozima opet neki osjete muziku, kao što se ista osjeti u knjigama ili govorenju i danas nekih autora. Izlazi nešto na vidjelo. I pogađa nas. Sredstva su mnoga, jezik, takođe međ’ ovima je.


3. MUZIKA I JEZIK

Krenemo li od antike, od Logosa je do nomosa i obratno, put je dolje i put gore, nevidljivo ka tjelesnom i, isto, obratno. Jest dragocjen jezik je i sva tijela koja se sreću. Šta bi bilo bez jezika? Možda svijeta ne bi bilo, jer kvantno treperimo, talasno je, al’ je i talas od nečega. Ima prije. Čini mi se. Nije jezik tek pojmovan, značenjem se pomažemo. Jezik priča svim čulima, kao što rekoh. Logos za objasniti je logički sasvim i nejasan. Upotreba je jezika manje više dobra-loša, značenja su višeslojna i tonovi različiti. Raspoloženja. Neki misle da formalno i logički dovoljno je. Pitati se o značenju riječi put je drukčiji, nekome bolji. Ima li jezik prviji nivo, svima da je zajednički? Na primjer, da li je jasno šta životinja il’ biljka priča? Neko i to razumije? No, ne možemo u fantaziju akademski.
,,Ali muzika i jezik spadaju zajedno, oni su u suštini jedno, jezik je muzika, muzika jedan jezik pa i kad su odvojeni, uvijek se jedno poziva na drugo, oponaša drugo, služi se sredstvima drugog, uvijek jedno stavlja na znanje da ga treba shvatiti kao zamjenu drugom.“[16] Tomas Man spominje i čuvenog kompozitora Betovena da je komponovao pomoću riječi, tj. ,,običavao je da idejni tok neke kompozicije ocrta riječima, ubacujući najviše nekoliko nota između njih ... Sasvim je prirodno da se muzika raspaljuje na riječi, da riječ izbija iz muzike, kao što se događa pri kraju Devete Simfonije.“[17]
U stvarnom je životu i stvarnije stanje riječi i izraza nego što smo spremni naučno prihvatiti. Šta je atom? Možda ton? Ali praznina? Gdje je sud? I muzika? Koji je OBLIK? Šta se sve dira govorenjem i mišljenjem? Zvuk ima li  miris? Dodir među oblicima je vidljivim, a ima i nevidljivih, valjda, i te kako postojećim. Postmoderna ima svega. Analiza je sumnjiva ako se gledaju površno stvari. Da li riječi šta stvaraju? Šta snagu im daje? Možda, ponavljanje, emocija, strast, za nekog vjerovanje - Šta je sad to? Olako kažu - vjerujem ili ne vjerujem. Rječju da li uzrokujem? Opet. Čak i mišljenjem? Ponavljam katkad.
I pjesništvo je jezik, a mišljenje već udaljeno od istog da je nastala između njih provalija. Te dvije strane bi po Hajdegeru trebalo približiti.


3.1. Neka druga umjetnost

Šarlo Akrobat il’ Čarli Čaplin nije govorio pojmovno, ali govorio je i te kako pokretima, izrazom lica, odjećom, scenom. Više je rekao nego mnogi govornici, više od političara što svakodnevno i odgovorno, kako veli, onaj što priča po dnevnicima. Logos se odvojio od nečeg, ili nije, mit, naravno, stariji  ima traga u jeziku. Ima li snage i ima li smisla ta mitska pripovjest. TRAG govori da nešto je nestalo, otišlo, skrilo se, svijeta ima, ali nas nema. Vidi se trag, a tragos je jarac koji se penje do najviših vrhova egzistentno, pažljivo čupka travku po travku, jede najprobranije bilje i udiše vazduh oštar kao i Ničeov Zaratustra.
Pojam sile u starijoj fizici je bio mitski, što priznaju i fizičari, dok današnji racionalni sistem mišljenja ne daje sliku, poput mita, ni emociju, već se samo može staviti u sliku, sliku koju Duša više ne vidi, a vidi je oko i um logički. Takva slika nije više nikakav zakon pa izvorišta života su zaboravljena. Ljepota nečeg nas na to sjeti. I muzika. Okruženje i često nekako beživotno.
Čovjek ima tu neku daljinu, pa počesto traži. I primitivni zaboravljaju. Ljudi se povlače iz dubine događanja i gledaju, označava jezik. Umjesto nagona životinje čovjek ima nekakav interes, ne uvijek direktno. Čovjeka zato svašta krasi, ali i upropaštava ga. Kulture su mnoge i stil života, razmišljanja, život se gradi i kvari, pretpostavke iskrivljuju. Uvijek se maši.
Kakve god da bile individualne moći filosofa u radu s pojmovima, njemu je potrebna igra fantazije, promišljanja pjesništva, i samo tako je sposoban da kod drugih izazove razumijevanje, da podstakne ih na vizije. U čudu jezika čovjek ima i svog ortaka, stvarnost, nikada ono mneno - većina što vidi i misli unaprijed određeno. Život bi bio taj dosadan. Nasilnički je pojmovan svijet, označava olako, napamet. Stvarnost što svira treba nekako osjetiti. Jezik mora biti u skladu sa fenomenom, grliti svijet - tim misliti.


4. ZA I PROTIV HAJDEGERA

,,Pitati znači utirati put ... Taj put je put mišljenja. Svi putevi mišljenja, više ili manje očigledno, na neobičan način vode kroz jezik,“[18] reći će Hajdeger. On takođe napominje u ,,Mišljenju i pjevanju“ da je neophodan SKOK za ulazak u samo Biće,[19] bezmostovni ulazak gdje čovjek i Biće konačno dosegnu jedno drugo. Tom skoku se priznaje čudnovatost. To je svojevrstan događaj kao neka nepostojeća struktura u kojoj prebivamo, tj. u kojoj je jezik ,,najnježnije i, tako  najnarušljivije svedržeće titranje ... mi stanujemo u događaju,“[20] po Hajdegeru. Ono što stanuje u kući trebalo bi biti važnije od same kuće, tako i ono što je u jeziku mnogo je važnije od jezika samog. Ono Apsolutno je, čini mi se, i kod Hajdegera neuhvatljivo. I nije jezik više od samog Događanja.
I da li je jezik kuća Bitka? Treba li Bitku kuća uopšte? Prije bih rekao da je Bitak Život i Duša jeziku koji je nekakvo tijelo govorenja. Da je more kuća nekim talasima, takvo što stoji. Tišina je prostor govorenju. Jezik može da drži svijet, a da li je svijet ono najviše postojeće, ne bih rekao ili to ne znam. Ako je svijet sve, a prije svijeta je prazno, tab bi kod Hajdegera jezik bio apsolut ili građa svega. Ali, Hajdeger vidi Puninu u onome Ništa gdje jezika još nema. Ili ima neka druga vrsta govora? Kako da znam? Ako poslušamo Vitgenštajna, filosofija je prije jezika, dakle, o bitnom i nema šta da se kaže. Ako se Voli. U tom slučaju jezik je nemoćan da izrazi Život prije svijeta. Osim ako ne mislimo na samu pojavnost.
Ali, ako Bitak stanuje u jeziku, nije li taj isti Bitak mogao sam sebi stvoriti kuću, i cijeli svijet kroz jezik raznovrsnog stanovanja beskonačnosti u konačnim oblicima? U tom slučaju pozicija jezika ne bi bila Apsolutna, već bi isti bio tvorevina nečeg još umnijeg ili životnijeg. Ili je pak sve slučajno, inteligentno slučajno nastalo? Darvinistički, nekom je Tvorac, nekom Kreator. Ja ovo sad ne znam.
Čovjek maši gdje je stvarnost ili realnost, a svijet je tu pred očima, u čulima svim. I da li je samo filosof onaj koji maši, nisam siguran. I šta je praksis, vrijedan praksis? ni to ne znam, ali znam da svi su oko mene vrijedni. Filosofski ko pogađa? - ne saznah ni nakon prve četiri godine ovog studija. Nije mi ni po knjigama jasno da odgovor mogu dati gdje su filosofi sad. I vidjeh li ijednoga? - Nemam pojma.


ZAKLJUČAK

Mislim - pojmovan jezik je teško uzeti kao apsolutan, hajdegerski, al’ u smislu tona i muzike, makar i krik bio među njima kao biće prije bića, jezik se može uzeti kao sila kreiranja i oblikovanja svijeta u Ništa ili u ništavilu, pa kako ko voli.
Čovjek k’o lud za brojkama uvijek nešto računa, al’ ne računa sve izvan tog, a ima ovog beskonačno. Racionalan čovjek postaje opasan i za umjetnost, za one koji bi htjeli se nekako dirnuti Vječnog. Racionalan život kida. I logika sama. Književni jezik jednog naroda ima mitskog i racionalnog. Hajdegerska slika svijeta je ona koja zaustavlja, ledi, Hajzenbergu je potvda u trenutku kad ovaj otkriva da se vrijeme i prostor koleba. Bolcman upravo u tom kolebanju vidi prostor za samo Biće. Čestice nema, jer tražili su, uđu u maglu i nema ništa. Mnogi su bili u atomu. Nema. Ničeg. Sve izmaglica. Treperenje, zvuk? A tonovi riječ. 
Kad svijet ne bi bio ta smrznuta slika u našoj glavi, u predstavama, mogli bismo nekuda proći, kroz sopstveni zid od mišljenja. No, mi zidove ove ne diramo i neprestano ukrašavamo još izvedenim pojmovima i mišljenjem. Subjektivno i objektivno. Taj svijet je sada naše dijete razmaženo i pravi probleme. 
Od prvih vremena filosofije mnoge rasprave ukazuju na potrebu usavršavanja i proučavanja jezika u svrhu unaprijeđenja filosofiranja, ali, život sam zaboravljen je. A jezik i prije pojmovnog je. Mnogo, izgleda, nesvjesnog. Naoko su svi pojmovi tek obični ... dublje etimološki je ... i još ... i još ... duboko malo ko može da roni.
Nije čovjek ono što kažu religije i nauke, al’ kome je do tog. Filosofija neka i ćuti, a ona što priča ne govori mnogo. Krugova života ima više, o tom piše i profesor Žile, da nije samo jedan krug življenja već ,,gotovo je izvjesno da postojanje nije jednodimenzionalno. Ono je nešto daleko bogatije. Ono je čudesno.”[21] No, predstavljaući se kao autista, Profesor Žile nije o tome nam ništa više htio reći. A šta bih i ja kao student o tome rekao osim da se nadam istom?


BIBLIOGRAFIJA

Miodrag Živanović, Ribe ne plaču (Banjaluka: Littera, 2008)

Martin Hajdeger, Bitak i vrijeme (Zagreb: Naprijed, 1985)
Martin Hajdeger, Mišljenje i pjevanje / Prevladavanje metafizike, Načelo identiteta, Onto-teo-loško ustrojstvo metafizike, Građenje stanovanje mišljenje, STVAR, Helderlin i suština poezije, Pjesnički stanuje čovjek, Jezik, Riječ, Put ka jeziku (Beograd: NOLIT, 1982)
M. Hajdeger, Predavanja i rasprave - Pitanje o tehnici (Beograd: Plato, 1999)
Izabrani tekstovi autora na temu: Rani Hajdeger - Recepcija i kritika Bivstva i vremena (Beograd: Biblioteka Zodijak, 1979)

Bela Hamvaš, Filosofija vina (Zagreb: preveo Ivan Ladislav Galeta, 1993)
Еmanuel Levinas, Drukčije od Bivstva ili S onu stranu Bivstvovanja (Nikšić: Jasen, 1999)
Zbornik radova sa naučnog skupa ,,Glas i pismo: Žak Derida u odjecima“ (Beograd: Institut za filosofiju i društvenu teoriju / Narodna biblioteka Srbije, 2004)
Hans-Georg Gadamer, Čitanka (Zagreb: Matica hrvatska, 2002)
Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda (Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1978)
Hans-Georg Gadamer, Filosofija i poezija (Beograd: Službeni list SRJ, 2002)

Fridrih Vilhelm Jozef Šeling, Filosofija umjetnosti (Beograd: NOLIT, 1984)
Maks Šeler, Eseji iz fenomenološke antropologije (Beograd: Fedon, 2011)
Maks Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu (Sarajevo: Veselin Masleša - Svjetlost, 1987)
Džon Serl, Govorni činovi / Ogled iz filosofije jezika (Beograd: NOLIT, 1991)
Tomas Man, Doktor Faustus (Sarajevo: Svjetlost, 1955)

Dubravko Škiljan, Pogled u lingvistiku (Zagreb: Školska knjiga, 1980)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment