Thursday, 8 December 2016

O početku i vremenu


U glavi jednog Janusa (lat. ianua = vrata) svjetlost i sjena se neprestano miješaju, sastaju se i rastaju. Janus je stari bog svih prolaza, ulaza i izlaza, tako smatran u doba prije hrišćanske ere. On je Prvi, kao Hrist je jednobitni, na Zapadu sa dva lica, a Istočni trostruki je. Pokušaću pogoditi ukus riječi i zbog tog stižem i do naslijeđa. Unazad mi napredak je.  

Sat kuca na zidu, kao on se pita, al’ ne pita. Nije samo da misao luta neka slutnja dublja obuzima i nju nosim. Uransko je vrijeme, kao nečem treba, bar da čovjek pogled baci nebesima, ali i to raduje me. No, vrijeme je prije sa mnom i prije tog uranskog  je nametljivog. Ta, neka ga, neka kuca, i ja kucam Dubina da otvori se, kucam utemeljiteljima bezmjesnoga Bezdana. Ima mjesta no, teško je biti tamo. Udobnosti ovdje nema ni gotive, a i samo ime kol’ko važno mi je? Zarad Sebe odriče se čovjek sebe, zarad Boga. Pod satom se Vječnost smije, gleda kako sam naivan. Ima, ima drugo vrijeme još prvije, prije sata negdje gledam u smisao, život negdje prije ovog kao da je. Nije prosto. Prije sata mnogo bolje se osjećam. Kruži nebo, Sunce, i planete, a posao preči ima. Okrećem se u nutrini kao kamen da govorim o Dubini, o vremenu Bezvremeno. Tu je ljepše, u blizini, put sve bliži je i ćutnja prije mislenog i čulnog, treći rod, il’ ,,khora“ iz ,,Timaja”. Khora nije, ono biti može sve to stvarima stanište je, materijal za temelje i za gradnju. Jeste san sad i gledanje slika k’o da prava stvar je to, a ipak, i sa snom se razotkriva nešto, a i rečeno će prevazić’ se. Započinje novo vrijeme. 

Pitanje je o početku, nije stvar, Ideja je Platonova, i Dekartu urođena ideja je o Božanskom kao veza međ’ mislećom i protežnom je supstancom, ma šta bile ove sve tri. Nazire se i hrišćanski Lik što prije je onoga koji dvoji, prije ovog svijeta s kojim se platonski broji od dva po Sokratu, u Fedonu. Tu tri dijalektika je. 

Grci živješe tačkasto, apolonski su prisutni u svom sjaju, oni nemaju daljinu, prespektivu- prostor naš je iskrivljeni. Bitak jeste, a ne-Bitak nije, kaže nam Parmenid. Teško ga je razumjeti. Da čovjek još nije, reći će i Bloh. Ontološko je prvenstvo pitanja o Bitku naspram pitanja o samom Biću, jer Bitak je uslov toga da postoji neka stvar, il’vidljiv oblik. Bitak samo pretpostavljam, prije kategorija je, ontološki. Naš problem je neprozirnost i slijeđenje nametnutog. To je poziv na Povratak. U Zavičaj, kako rekli bi pjesnici. 

Višestruko je traganje za Bićem, Biće kao stvar i Biće kao nešto što prethodi stvari u njenoj pojavnosti. Ta prva je Istina baš na ,,cijeni” i za njom se tek potajno traga. Tragaju svi i neznajući kroz svjetskost stvari. 

Mi idemo sad ka sebi i po-sebi, otud poziv od Huserla ,,k stvarima”, otud i fenomenologija, od Volfove metafizičke škole, od pojma ,,fenomenon” i pojma ,,Logos”. Grčki taj fenomenon znači pokazivati se, ili iznijeti se na vidjelo, kao nešto što je očito, pokazujuće-se-samo-po-sebi, ukupnost onog što je objelodanjeno. Biće se pokazuje kao ono što samo po-sebi jeste, ali i ono što samo po-sebi nije, kao stvar, zbog ovog drugog imamo upravo ,,fenomenon” kao izgledanje poput, a da nije, reći će Hajdeger u ,,Bitku i vremenu”. 

Protiv pojam fenomenu je ,,zakritost” il’ skrivenost. No, ima i zakritost kao iskrivljavanje i veoma opasno, dodaje Hajdeger. Dodao bih i ja to. Bitak i struktura Bitka, to vodi me u Božansko, iznad svakog pojedinog.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment