Monday, 5 December 2016

Osho i prosvjetljenje


,,Spoznao sam mnoge smrti, ali one nisu bile ništa u usporedbi sa ovom, bile su djelimične. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali što se osobe (Ličnosti) ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukrašeno mnogo puta, malčice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostajao. Te noći smrt je bila potpuna, to bio je sastanak sa smrću i Bogom istovremeno ...

kad odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek video. Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? - da su snovi privatni. Ne možeš ih podeliti čak ni sa svojom voljenom osobom. To nije moguće. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. Čim izađeš iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvek je bilo tu. Čim su ti oči bistre, iznenadna osvjetljenost - odjednom si preplavljen ljepotom, veličanstvenošću i milošću. To je cilj, to je sudbina ...

ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditanta. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima - shvatajući da su one uzaludne - tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi Bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti moraš iščeznuti, moraš ustupiti mjesto. Moraš postati prazan, samo tada možeš postati ispunjen. Te noći sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeći i postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo rođen nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, čak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno ...

ne postoje dvije stvari, Bog i svet. Bog je svijet, ako imaš oči, bistre oči, bez ikakvih snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre oči, jasnoću percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo Bog je sjajna zvezda, a negdje Bog je ptica kukavica, a negdje Bog je cvijet, a negdje dijete, a negdje drugo, rijeka - onda, samo Bog jeste. Onog trenutka kada počneš gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projektovana laž. To je značenje fatamorgane … Radio sam tokom mnogih života - radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini - a ništa se nije događalo. Sad razumijem zašto se ništa nije događalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su sprječavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da čovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dođe trenutak kad traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka, ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno da zaboravite na njega, napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A takođe, samo sa naporom ništa nije moguće ... U čistoj bespomoćnosti čovjek odbacuje svako traganje ...

i onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim, onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama, u nebu, suncu i vazduhu - bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, izgubio sam kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i izgubile kvalitet da vide ono što je sasvim blizu, što te okružuje. Onoga dana kada je nestao napor ja sam takođe nestao ... Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo težiti da dobijemo nešto, zato što skačemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega - skok ispred sebe, skok u budućnost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne postoji stvara ego ... Zbog toga što potiče iz nepostojećeg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od želje i ničega više. To se sastoji samo od žeđi i ničeg više. Ego nije u sadašnjosti, on je u budućnosti. Želja i ego postoje u saradnji. U sadašnjosti ego iščezava … koliko god ti brzo trčao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom, ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i svoje nade (želje) ... Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga ko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije - kaže Osho za trenutke prosvjetljenja ... Ovo je bilo tako živo ... Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi - nešto kao smrt, nešto vrlo drastično, nešto što će biti ili smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće - ali nešto od ogromnog značaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemoguće držati oči otvorene ... Zaspao sam. Bio je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno - kao da sam bio rastrgan u dva smijera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći da sreću se stvoritelj i stvoreno. To je bilo neobično. Po prvi put to te šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje. Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom životu, nov kvalitet. Negdje oko dvanaest, oči su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajući život svuda oko sebe, veliko treperenje - gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome ... Zidovi sobe su postali nestvarni, kuća je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost ... Prosvjetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi... Kao ružin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga života, a ne smrti. Njihova moć nije od onoga što ubija; njihova moć je od onoga što stvara. Njihova moć nije od nasilja, agresije; njihova moć je moć milosti. Ali nikada više nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kažem da je to bilo ogromno čudo. Svakog trenutka sam iznenađen što sam još uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, još uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim oči i kažem: Dakle, opet sam tu? … I stalno sam iznenađen da celina nekako hoće da sam ovdje, jer ja više nisam ovdje svojom ličnom snagom, nisam više ovdje po svojoj volji. Mora biti da me cjelina zadržava ovde, da mi dopušta da se još malo zadržim na ovoj obali. Možda cjelina želi da podijeli nešto sa tobom kroz mene ... Od tog dana svijet je nestvaran.” 

Osho, izaziva srdžbu sveštenstva i dira u srce miliona. 

,,Sanijas je nešto što neko prima, a niko ne daje. Ili, bolje reći: osim sama egzistencije, ko drugi može dati sanijas? Ako mi neko dođe i kaže: ,,Molim vas, dajte mi inicijaciju." Ja mu kažem: ,,Kako ti ja mogu dati inicijaciju. Ja samo mogu biti svjedok. Ti dobijaš inicijaciju od Božanskog, od same egzistencije, a ja mogu biti najviše samo svjedok. Ja sam samo prisutan kada se taj fenomen događa. Tu nema ništa drugo sem to. Sanijas koji je pričvršćen uz majstora postaje sektaštvo. Sanijas koji je prikačen uz majstora nikada ne može donijeti slobodu, on samo može donijeti ropstvo..." A zar se oko vas neće razviti sekta? ,,Ne, neće se razviti sekta, kaže Osho, to se neće razviti  jer u cilju razvijanja sekte potrebno je nekoliko bitnih preduslova, prvo, potreban je majstor, potrebni su spisi, doktrine su potrebne, potrebni su prilozi. I ne samo to, takođe je potrebno da se insistira da bilo šta drugo da postoji, drugačije od ovoga, izvan ovog, što je sve sasvim pogrešno … I mi ćemo ovdje uložiti napore da se sekta ne osnuje jer su sekte nanijele štetu religioznosti više nego išta drugo. Nereligoznost nije nanijela štetu religioznosti koliko su to učinile sekte ... Sanijas znači hrabrost viša od ičega drugog jer je to objava vaše individualnosti, objava slobode, objava da više nećete biti dio poludjele mase, dio psihologije svjetine. To je objava da ste postali dio univerzuma; vi nećete pripadati nijednoj zemlji, nijednoj crkvi, nijednoj rasi, nijednoj religiji … zato što ne možete biti sami, vi želite da sebe smjestite negdje u gomilu. Sanijasin je osoba koja je prihvatila svoju samoću. To je temeljno; to se ne može utopiti u masu. Postajući sanijasin, vi ne postajete dio neke određene organizacije … i smrt nije ništa drugo do donošenje vijesti da ste bili sami, a da ste tek tada sami … kada vam jednom dam ime, nemojte mi dolaziti sa pitanjem o značenju jer sam ja to zaboravio. Ja u trenutku stvaram smisao toga. Kako bih to mogao zapamtiti? Mora da sam do sada dao trideset hiljada imena ili više … Ime je samo ime. Vi ste bezimeni. Nijedno ime vas ne može ograničiti, nijedno ime ne ograničava. To su samo etikete koje se koriste - korisne, ali ništa nema spiritualno u njima. Ali pošto sam ja obratio previše pažnje na ta imena i objasnio vam ih, vi ste se zakačili za to. To je samo moj način ukazivanja pažnje vama, ništa drugo; samo način pokazivanja moje ljubavi prema vama, ništa drugo ... Majstor nije zainteresovan da ga slijedite. Ne, upravo suprotno; vi ne treba da ga slijedite jer ćete tako propustiti da postanete svoji. Što onda on radi? Zapravo, cijelo njegovo djelovanje je negiranje. On uništava vaše oslonce, vaše potpore. On vas čini ranjivima za sve strahove, patnje, izazove. Sve je to negacija … Kada je u pitanju pozitivnost, on ne čini ništa. On je samo ogledalo. On vam dopušta da priđete bliže i vidite svoje lice u njegovom ogledalu. On ne želi da ga oponašate i postanete njegovo lice. On želi da zagledate u njega. On nema ideje. To znači da je sva prašina sa ogledala nestala. Njegovo ogledalo je čisto. Vi se možete približiti i pogledati i naći ćete svoje lice. Ogledalo jednostavno ogleda; to nije nikakvo činjenje, to nije nikakav akt … Ja vas ne mogu osuđivati, ja vas ne mogu nagrađivati - jer ja nemam nijedan uslov koji treba da ispunite. Vaša je odluka da budete moji učenici. To nema ništa sa mnom. Vaša je odluka da me prihvatite kao svog majstora, to nema ništa sa mnom. Ja ne tragam za preobraćenicima; ja nijesam hrišćanski misionar. Ja ne težim da ljudi budu preobraćeni na moj način razmišljanja, moj način života. Ne, nikako. Inače bi tokom ovih trideset i pet godina mogao bez problema preobratiti milione ljudi. Oni su bili spremni da se preobrate; ja nijesam bio spreman da ih preobratim. To je vaša odluka. Zauvijek zapamtite, sve što se ovdje događa je vaša odluka. Ako ste sanijasini, to je vaša odluka. Ako odbacite sanijas, to je vaša odluka. Ako ga ponovo uzmete, to je vaša odluka. Sve je ostavljeno vama. Zato je to jedinstven odnos: on je sasvim jednosmjeran; sa moje strane nema odnosa. To treba da bude sasvim jasno: sa moje strane ne postoji odnos ... A nakon mog sanijasa, ja sam dao period od te tri godine, međuprostor, da bilo ko da želi da me napusti, može da me napusti - jer ja ne želim da se miješam u ničiji život. Ako vas mogu uzdići, dobro. Ako ne mogu uzdići vaše biće, onda je bolje da odete od mene ... Ja neću zaustaviti sanijas pokret; ja ću to zaustaviti da postane religija. Pokret je u protoku; to je značenje pokreta - on je u pokretu, to je kretnja, to je rast. Ali religija je mrtva - ona je prestala da se kreće, ona je prestala da raste. Ona je mrtva. Jedino mjesto za nju je krematorijum ... Svaki svještenik ili svještenica želi mrtvu religiju jer je to predvidljivo. Nema mišljenja, evolucije, nema rasta … ja želim da moji ljudu ostanu otvoreni, životni, da rastu, uvijek svježi i novi ... Ja ne želim da se moji ljudi izgube u ne-bitnome. U početku je to bilo nužno ...

bez napora, nikada nećeš to postići, sa naporom to niko nikada nije postigao. Trebaće ti veliki napor, i samo tada dođe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si došao do samog vrhunca svog napora - sve što možeš učiniti ti si učinio - tada, odjednom nema potrebe da se čini bilo šta više. Odbaciš napor. Ali niko ga ne može odbaciti na sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. Čini koliko god možeš napora, uloži u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti - sada me napor neće odvesti nikuda. I toga dana nećeš biti ti onaj koji će odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, događa se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je događanje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu... Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo... svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava čitavu Zemlju i čitavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suviše ograničen. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulisati. To se može dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to može dogoditi. Kada si ne-ti, bez želje, ne ideš nikuda - kada si samo ovdje-sada, ne činiš ništa posebno, samo postojiš, to se dogodi ... Tog dana, dvadeset prvog marta, osoba koja je bila živjela mnogo, mnogo života, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uopšte nije povezano sa starim, počelo je bivati." 

I posljednje riječi, dok je tiho odlazio - Ja nisam sa ove planete. Moje tijelo je ovde bilo samo gost.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment