Saturday, 3 December 2016

Platon - Idealna Država


Ništa nije sramnije ni stidnije za pastira nego ako svoje pse, čuvare stada, odgoji tako da oni iz obijesti, ili gladi, ili rđave navike sami pokušavaju da napadnu stado, da su, dakle, više vuci nego psi. 

Da bi se ustrojila prava država Platon kaže da se sve vrste Duša koje mogu postojati u istoj trebaju dobro pretresti, a zatim veliki pažnju pokloniti ustrojstvu pjesništva. Za pjesnika je zaista neophodno da zna o onome o čemu pjeva, da nije podražavalac. Narav koja se uzbuđuje se najbolje može podražavati. 

Pravednost i vrlina čovjeka u državi važe tek kao etički cilj sofističkog vaspitanja no, Sokrat otkriva šta bi bilo pravo uvjerenje ovog etosa: da je pravednost samo predostrožna nagodba slabih, da običaj ne važi više po sebi već kao forma uzajamnog sebe-čuvanja, a drži se iz straha u svom važenju. Pravo je ono u čemu neko istrajava protiv drugih, a pomoću svih ostalih, i ne ono ispravno u kojem neko razumije sebe. Sokrat sad radi ono što ne mogu pjesnici, on pjeva istinsku pohvalu onom što je ispravno. Ispravno po Sokratu, i nećemo ga uzeti dogmatski. Podražavajuće pjesništvo kao i bilo koja podražavajuća umjetnost trebaju biti protjerane iz idealne države u nastanku. Po tome pjesnici treba da budu prihvaćeni ozbiljno samo ako njihovo pjesnikovanje nije posljednja stvarnost ili krajnja zbilja. To važi i za lijepo ukrašene tvorevine ili oblike običajnosti. Podražavanje je samorazdvajanje, klaćenje tuđim pokretom, kićenje tuđim perjem i samootuđenje. Ovo je i svojevrsna kritika estetičke svijesti, pouzdanja na čulnoj evidenciji. Moramo imati u vidu da djelatna čarolija pjesničke tvorevine u smislu himni bogovima i u pohvalnim pjesmama, izdržava ove kritike, gdje je u pitanju nadljudska forma, to su pjesme koje povezuju i obavezuju, jezik jedne zajedničke stvarnosti. Sokrat tako drži stražu u državi, a sve zbog brige o Duši koja je i sam unutrašnja država. Pjesnička tvorevina u državi mora znati reći pravu riječ. Nije Platon ni protiv mita, ali treba pročistiti stare mitske sadržaje, oživjeti ih za novu snagu oživljavanja jer kao takav on će se preslikati u Logos. I ironija Sokratova budi. Sokrat nam ne sipa znanje već nas preobražava, porađa istinsko u nama.A Platonova borba protiv pjesnika je izraz njegovih visokih zahtijeva.  

Šta je Ideja? Ideja kao opšte ima učešće u pojedinačnom zahvaljujući idejama eidosa, takođe, od Logosa ka pojedinim logoi. Takođe dioništvo je jedne ideje u drugoj. Kod pizagorejaca nam je jo nejasno kako to broj može biti i Bitak sam, dok kod Sokrata s bijegom u logoi to postaje jasnije da je veza između Ideja i konkretno pojedinačnog moguća. U dijalogu ,,Fileb” Sokrat s osloncem na pitagorejce priča o odnosu vječnog sa pojedinačnim. Mjera je upravo ta koja će pripasti Bitku, kao mjera svojstvena samom Biću (metrion), govori se u ,,Državniku”. Pra-Bitak je Nous koji vlada svime, Božanski kvalitet Uma. Sve konkretno je neizbježno povezano s Nous-om, kao u ,,Timaju” što je sve povezano s Demijurgom. Pojam dvojstva je da ono mnoštvo jeste u Jednom. Granica Logosa se prelazi u dijalogu, preko eidosa se ide samom Bogu. Tako se portretišu i osobe. Sličan način promišljanja je i u vezi s pravoslavnim ikonama. Tako je i Platonova ,,Država” jedna umjetnička kompozicija, iako uzdrmana filološkim i prevodilačkim zahvatima. Sokratov portret vrlo lako može biti i Platonov autoportret.

Idealna država se u tom smislu javlja kao posebna pjesnička tvorevina, a mogućnost te države, po njemu, leži u filosofiji, i u takvoj tek državi Duši će biti omogućeno da sazna za Pravednost. To nisu pedagoške metode vaspitača, kaže i Gadamer. Zato je i kritika pjesnika u dvostrukoj prikazanosti. I sve ovo će nas odvesti Platonovom shvatanju pojma ,,paidea“, obrađenom u prethodnim poglavljima, koji nije starinsko oblikovanje prema gimnastici, muzici, prema mitu, nekoj naviknutoj tradiciji i slično, već problem je Duše. U Platonovoj državi Ratnik je čuvar, njemu pridolazi i filosofska priroda. Kao čuvar filosof je i prijatelj, nije pitoma životinja stada niti grabežljivi vuk.   

Broj ljudi u državi je određen kao onaj koji je najbolji za očuvanje pravedne države i blagostanja. Sa eventualnim viškovima se osnivaju i neke nove. 

Platon u državi najavljuje i kontrolisano rađanje, kao i odabir roditelja. Ništa nije prepušteno slučajnosti. Od dobrih treba da se rađaju još bolji, od korisnih još korisniji. I ovo je, moglo bi se reći, jedan svojevrstan izlazak iz pećine na nivou cijeovite države, što će pogodovati i pojedincima u njoj. 

,,Diomedovo primoravanje“  je stalna opasnost umjetniku, pjesniku ili političaru koji svoje djelo daje na procjenu svjetini, tad vrsni mora da radi ono što svjetina hoće. A da li će svjetina moći shvatiti samu Ljepotu ili stvar po-sebi? Jer nemoguće je da svjetina bude ljubitelj mudrosti, a oni koji se bave filosofijom moraju trpjeti njene prijekore.  I traži se način kako da se u ovakvim uslovima spase filosofska priroda, koja ima sposobnost učenja i pamćenja, koja je hrabra i velikodušna. Onaj ko nema uma taj ga steći može ukoliko bude ovom služio kao rob.  Nedostojni se vjenčavaju s filosofijom i to je ono što se zove sofizmom. Praktično je mali broj ljudi koji su dostojni da se druže s filosofijom, a to su naravi plemenita roda i dobro vaspitane, dijaloški iznosi Platon u ,,Državi“. 

U ,,Timaju“ Sokrat kaže da izbor partnera za brak ne smije biti slučajan kod vladara, a na njihovu djecu se stalno motri u vaspitavanju. Rđavi od njih se šalju u druge gradove, a dobri ili vrijedni se vraćaju nazad.
Trojica sagovornika u Timaju će se odužiti Sokratu pričom o velikom atinskom vladaru, jednom od sedmorice mudraca, Solonu, te slavnoj prošlosti Atine, o čemu je Kritiji pričao njegov djed. Sokrat je radoznao. Osim što je najmudriji Solon je i najvrsniji među pjesnicima, na poeziji nije samo usputno već ozbiljno radio nastavljajući se na egipatska predanja. Solona su u plemenitim djelima i u tome da nadmaši Homera i Hesioda spriječila nesretna vremena. 

Šta je Solon pitao egipatske sveštenike? 

Postoji grad u Egiptu koji je osnovala boginja Neith, čije je helensko ime Atena. Veoma vole Atenjane i govore da su im oni srodnici. Solo je išao tamo i dočekivan uz velike počasti. Od njih je slušao o potopu i prirodnim kataklizmama, te o tome kako su Heleni mladi, uvijek djeca, duša neopterećenih drevnim sjećanjima, jer mnoga su uništenja svijeta dotad bila, a s njima i zaboravi. Sveštenici su pričali Solonu o zakonima njihova grada starog preko 8000 godina, a da je Atena od istog još starija, za 1000 godina.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment