Monday, 5 December 2016

Platon - Odbrana Sokratova


,,Odbrana Sokratova”, Platon
Sokratova besjeda poslije izricanja presude na smrt

RIJEČ onima koji su ga osudili: 

,,Bez vaše presude ja bih imao samo još koju godinu da proživim do smrti svoje. I samo radi toga kratkoga vremena, građani atinski, vi ćete od strane onih koji budu htjeli da grde naš grad izići na bijedan glas i pasti pod krivicu da ste ubili Sokrata mudraca. Jer, koji budu htjeli da vam prigovaraju, izjavljivaće da sam mudar, ako i nisam to. A da ste počekali samo kratko vrijeme, želja bi vam se sama od sebe ispunila. Ta vidite kako sam godinama svojim već daleko od života a blizu smrti. A ne velim to vama svima, nego samo onima koji su me na smrt osudili. A upravo njima kažem i ovo: Možda vjerujete, građani, da je presuda na smrt pala zato što nisam imao onakvih riječi kojima bih vas mogao uvjeriti, kad bih odlučio da se moram služiti svima, sredstvima djelanja i besjeđenja, samo da izbjegnem kaznu. Nipošto! Osuđen sam, doduše, zbog nestašice, ali zacijelo ne riječi nego drskosti, i bezočnosti, i volje da vam govorim onakve stvari kakve bi vam bilo najprijatnije slušati: da plačem i jadikujem i druge mnoge stvari da radim i govorim koje su mene, koliko ja mislim, nedostojne; a takve stvari vi ste i navikli da slušate od drugih. Ali kad sam se branio, nisam pomislio da radi otklanjanja opasnosti smijem da učinim išta nedostojna slobodna čovjeka, pa ni sada se ne kajem što sam se onda tako branio: ne, ja mnogo više volim da poslije onakve poginem negoli poslije ovakve da sebi život iskupljujem. Jer, ni na sudu ni u ratu ne smijem ni ja, ni iko drugi dovijati se tome kako bi po svaku cijenu izbjegao smrti. I u bitkama često se jasno pokazuje da neko može izbjeći smrti, ako je odbacio oružje i okrenuo se da moli milost od progonilaca. Ima i mnogo drugih sredstava u pojedinim opasnostima da čovjek može izbjeći smrti ako se samo usudi da se lati svega nečasnog i kad radi i kad govori. Ali možda nije teško, građani, izbjeći smrti, nego je mnogo teže izbjeći nevaljalstvu, jer ono trči brže nego smrt. Pa tako je i mene sada, jer sam spor i star, sustiglo ono sporije, a moje tužioce, jer su vješti i nagli, sustiglo je ono brže — nevaljalstvo. I sada se rastajem s vama, ja sam od vas zaslužio osudu na smrt, a ovi ovde od istine žig nevaljalstva i nepravednosti. I kao što ja ostajem pri svome prijedlogu, tako moraju i oni. To se možda i trebalo dogoditi, i mislim da je to i u redu... A sada želim da bacim jedan pogled u budućnost i da vama koji ste me osudili budućnost proreknem. Jer i nalazim se već ondje gdje ljudi najviše postaju proroci kad stoje pred vratima smrti. Vama, ljudi, koji me osudom ubiste izjavljujem da će vas odmah poslije moje smrti stići mnogo teža kazna, tako mi Diva, negoli je ona kojom ste mene ubili; jer sada ste to učinili misleći da ćete se rješiti davanja računa o svom životu, ali će vam se, tako ja tvrdim, sasvim protivno dogoditi. Biće ih više koji će od vas tražiti račun; njih sam ja dosada zadržavao, ali vi niste to opažali. Ali biće vam opasniji ukoliko su mlađi, i vi ćete se još više ljutiti. Jer ako vi očekujete da ćete ubijanjem ljudi odvratiti koga da vam ne prigovara što ne živite pravo, ne računate dobro. Ta ovakvo sredstvo spasenja niti je uopšte moguće, niti je časno, nego ono je najlepše, i u isti mah, i najlakše kad čovjek ne kolje druge, nego sam sebe sprema kako će biti što bolji. To je ono što proričem vama koji me na smrt osudiste, i time se s vama rastajem."


RIJEČ onima koji su ga oslobodili optužbe: 

,,A sa onima koji su me oslobodili rado bih progovorio koju riječ o ovom što se ovde dogodilo, dok su arhonti zaposleni i dok još ne odlazim tamo gdje se, kad stignem, moram sa životom rastati. Nego, ljudi, ostanite tu ovo malo vremena; ništa nam ne smeta da se između sebe porazgovaramo dok nam je to prosto. Vama kao svojim prijateljima hoću da razložim šta upravo znači to što se danas meni dogodilo. Meni se, ljudi sudije, pravo vas nazivam kad vas nazivam sudijama, dogodilo nešto čudnovato. Onaj redovni proročki glas, glas božanstva, javljao mi se uvijek veoma često čitavo posljednje vrijeme, i on me je i u najmanjim stvarima opominjao kad bih namjeravao da nešto nepravo uradim; i sada mi se, kao što vidite i sami, dogodilo ono što bi se moglo smatrati, i smatra se, kao najveće zlo. A meni se ni jutros, kad sam ostavio svoju kuću, nije protivio taj znak božji, ni onda kad sam ulazio ovamo pred sud, ni igdje u mojoj odbrani kad sam namjeravao šta da kažem; pa ipak me je u drugim prilikama na mnogo mjesta usred riječi zadržao. A danas me nigdje za vrijeme cijelog ovog spora ni u djelanju ni u govorenju nije zadržavao. Šta da uzmem, dakle, kao uzrok tome? Ja ću vam kazati: čini mi se da se ovo što se meni dogodilo kao dobro dogodilo, i to nikako ne možemo razumjeti mi koji vjerujemo da je smrt neko zlo. Jak dokaz imam za to tvrđenje: meni bi se zacijelo znak opominjanja javio i opomenuo me kad ne bih imao da uradim nešto dobro. A promislimo i s druge strane koliko ima razloga za nadanje da je smrt neko dobro! Jer smrt je jedno od ovoga dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osećanja ni o čemu, ili je, prema onome što se govori, nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. U prvom slučaju, ako nema nikakva osećanja, nego je sve kao san, kad se spava i ništa ne sanja, smrt bi bila čudo od blagodati. Kad bi ko imao da izabere takvu noć u kojoj je tako spavao da nije ništa u snu video, i kad bi imao da ostale noći i dane svoga života uporedi s tom noći, i da riješi i kaže koliko je dana i noći boljih i prijatnijih od one noći proživeo u svome životu, ja vjerujem da bi ne samo kakav običan čovjek nego i veliki kralj persijski našao da ih je lako prebrojati prema ostalim danima i noćima. Ako je, dakle, smrt takva, onda je ona blagodat, ja mislim, jer cijelo ovo vrijeme, čini mi se, nije ništa duže nego jedna takva noć. U drugom slučaju, ako je smrt kao neka seoba odavde na drugo mjesto, i ako je istina ono što se govori da zaista borave ondje svi oni koji su preminuli, kakva bi sreća mogla biti veća nego ova, ljudi sudije? Jer, akoli ko stigne u Had, oslobodivši se ovih nazovi sudija, i nađe onde prave sudije za koje se i kaže da onde pravdu kroje, Minoj, i Radamant, i Eak, i Triptolem, i drugi od polubogova, koji su bili pravedni u svome životu, zar bi to bila rđava seoba? Ili da se ponovo sastane s Orfejem, i Musejem, i Hesiodom, i Homerom, koliko bi ko od vas dao za to? Ja, bar, htio bih i više puta da umrem, ako je to istina. Jer baš za mene bilo bi to sjajno društvo ondje kad bih se sastao s Palamedom i sa Ajantom Telamonovim, i ako je još ko od starih junaka zbog nepravedne osude stradao, pa kad bih upoređivao svoje patnje s njihovima, to ne bi bilo, kao što mislim, neprijatno. A što bi bilo najvažnije: provodio bih ondje svoj život istražujući i ispitujući, kao ove na zemlji, ko je od njih mudar, i ko misli da je a nije. Šta bi ko dao za to, ljudi sudije, da ispita onoga kojd je protiv Troje poveo onu mnogu vojsku, ili Odiseja, ili Sizifa, i hiljade i hiljade drugih, i muškaraca i žena što bi ih čovek mogao napomenuti? S njima se onde razgovarati i biti s njima u društvu i ispitivati ih, to bi bilo neizmerno blaženstvo. Svakako, oni ondje, po svoj prilici, ne osuđuju na smrt za takve razgovore. Jer, kao i uostalom, tako su oni srećniji nego ovi ovde i u tome što su za sve ostalo vrijeme besmrtni, ako važi kao istina ono što se govori. Nego i vi, ljudi sudije, treba da njegujete dobru nadu prema smrti i da ovo jedino imate na umu kao istinu: za dobra čovjeka nema zla ni u životu ni poslije smrti, a bogovi ne odbacuju djela njegova. I ovo što me sada stiglo nije pusta igra slučaja, nego je meni očevidno da je za me bolje da već sada umrem i da se muka oslobodim. Zato me i unutrašnji glas nigdje nije zadržao, i ja, što se mene tiče, nisam baš ljut na one koji su me osudili i tužili. Ipak, oni nisu meni sudili i optuživali me u toj namjeri, nego zato što su mislili da mi škode; i zato su zaslužili da se kore. Ali, molim vas još ovoliko: kad moji sinovi odrastu, osvetite im se ljudi, dodijavajući im onako isto kao i ja vama što sam dodijavao, ako vam se čini da se više staraju za blago ili za što drugo nego li za vrlinu. I ako budu smatrali da su nešto, a nisu ništa, korite ih kao što sam ja vas korio što se ne brinu za ono za što treba, i što misle da su nešto, a ne valjaju ništa. I ako budete tako radili onda sam od vas doživio punu pravdu, i ja sam, i moji sinovi. Ali već je vrijeme da odlazim, ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Bog."

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment