Thursday, 8 December 2016

Politička filosofija - jedno slovensko viđenje


Rim traži poslušnost, protestanti subjektivnu slobodu, a pravoslavlje, navodno Ljubav. Svi traže Ljubav, na razne načine. I hoće moć i hoće slobodu, na pogrešan način. I Ljubav čak na pogrešan način. Nemojmo se tu varati. Postoje greške. I pogodi se katkad, ali život teče pa mašimo. Nužnost i sloboda su da ne isključuju jedna drugu.

Dugo se stvari oblikuju. Protestantizam je bio tek poricanje prisilnog jedinstva papskog autoriteta ili bunt posjednika zbog poreza. Istina je saborna, ovo Istočno kažu, nju čuva cijeli crkveni narod, kao u Grčkoj eklesia. Duhovne moći jesu razne i treba ih sjediniti, ako išta uopšte treba, naspram prostog racionalizma. Zapalog.

Ima i drugih razloga kao islamizacija što je dugo prolazila Rusijom i ovim Balkanom, jer Islam nije nastao tu.  Pa, ni hrišćanstvo, ni judaizam, i hinduizam. Logika Srca je jača od logike uma samo, makar suprotno djelovalo, borba je sa Srcem jača, na Zapadu Ljubav takva i prezrena. 

Istočni medvjed katkada spava, i dugo spava Rusija nakon Napoleonovih pohoda budi i samosvjest. U Prvom svjetskom ratu Zapad hoće potčiniti nju, ne uspijeva, ostaje slobodna uz velike žrtve. I uvijek tako. Uvijek žrtve. Krajem 20. vijeka, tih devedesetih godina ,,Istočno pitanje” (sudbinsko za Rusiju) biva ponovo otvorenim, a samo prividno zaključeno grčko-turskim ratom i konferencijom iz ‘23. Na Bliskom Istoku je susret dviju velikih religija, hrišćanskoga i islama, otud sukob i pretenzije jednih ka drugim. Istorijski je to sve teško odrediti, a duhovno još i teže, metafizički. Sukob civilizacija se upravo dešava tu kod nas no, promjena raznih ima svugdje. Nije lako razumjeti ako nemaš Cjelinu. Naravno, može i monadno. I umjetnički. Filosofski ili vjerom. Možda i ateistički. 

Padom gigantskog SSSR-a nesrazmjerno moćna sila svijeta postaju SAD. Takođe na području bivše SFRJ se susreću ili sukobe katoličanstvo i pravoslavlje, a uvlači se tiho neosjetno i protestantizam površno liberalni. Demokratski liberalizam i sitni buržuji podržani korporativno. I marketinški. Na porugu su Duhovne stvari. Zapad dolazi pod zastavom slobode i pravde da iste uspostavi na svoj način u tuđe zemlje. Jedan od značajnijih tumača te zapadne politike je i tzv. zapadni intelektualac Noam Čomski, kritičar kontrolisane demokratije i neoliberalne globalizacije. O kraju istorije i o posljednjem čovjeku pišu mnogi, što odavno govore religije. Teoriju Istočnog pitanja, problem Rusije značajno razvija još Nikolaj Fjodorov (1829-1903), ruski filosof, koji ukazuje koje su duhovne i političke sile u savremenom svijetu aktivne i tendencije njihova kretanja. 

Nakon upada Persije u staru Grčku, a i kasnije, od Osmanlijskog carstva i pojave Turaka na Balkanu Istočno pitanje je vrlo značajan problem, i sukob kultura (po nekom i civilizacija). Zatim je uključen tu i odnos katoličkog Zapada prema pravoslavnoj Vizantiji, pa i odnos protestanata kasnije prema Rusiji. Rusija je nosilac vizantijskog nasljeđa, pravoslavlja, i to takođe nekom smeta. Istorijski, u vremenu nakon krstaških ratova, Turci s druge strane su preuzeli to Istočno Carstvo i Konstantinopolj 1453. Neprijateljstvo Francuske, najveće katoličke zemlje u Evropi i same Evrope prema Rusiji je postalo i očigledno. Slovene ne vole, pravoslavne pogotovo. I nije problem okrenuti jedne protiv drugih.

Slovenofili u Rusiji se ideološki i misaono suprostavljaju Zapadu, pored Fjodorova, i Danilevski, Leontijev (vidi čak neprijateljstvo Rusije i Evrope), Dostojevski, i čuveni filosof i religiozni mislioc Solovjev, koji se pokazao samostalnijim i drugačijim od ostalih. Ima ih još, naravno. Oni ukazuju na pozvanje ruske države u svijetu i mogućnost upotrebe pravoslavlja za ujedninjenje svih. I svak bi tako pod svojom idejom ujedinjavao sve ostale. 

Dolaskom socijalizma na ramenu liberalizma i socijaldemokratije, Lenjin će protjerati mnoge ruske mislioce i umjetnike slovenofile, poput Berđajeva, Bulgakova, i druge, u Evropu odakle je i sam Lenin došao (nakon sibirskog progona). No, poslije će biti srušen i Sovjetski Savez - i za njim će se žaliti kao i za carskom Rusijom. Kad se nešto novo pravi ljudi su u problemu, zatim se naviknu na to, i opet će biti problem kad se bude i ovo rušilo. Čovjek se, dakle, navikne na neke stvari i promjena teško pada. Ruski problem je nazvan takođe Evroazija - ona je viđena kao šahovska tabla (kod Bzežinskog) sa 4 polja: Evropa, Balkan, Rusija, Kina. Amerika povlači poteze, valjda. Šta nju povlači, baš i ne znam, a ljudi govore kao da znaju. Rat je za energetske izvore, i da li, tu je značajan i Srednji Istok. Zapad gura to ekonomski liberalno, slobodno tržište, preduzetništvo, čovjek sve manje je slobodan, hoće neko da pokori svijet sa zakonima i utvrđenim vrijednostima kojima se već uveliko vješto barata. Muslimanski, tzv. zeleni pojas na Balkanu će biti okrenut, kako Švabama tako i Rusiji. Jača ta nekad carska Srednja Evropa, a Rusija ostaje veza između dva različita ljudska svijeta Istoka i Zapada. Otud Istočno pitanje. Otud Evroazija. I više od geografskog.

Rusi su po nečem čežnjiva Duša Beskonačnosti, mada djeluju katkad i grubi, velika zemlja. I hladni Sibir. Ruska Crkva uglavnom politički zauzeta jača rusku državu i sebe čuva, dok slovenofili tragaju za višim vrijednostima Duha i Vjere. Jeretici. Čak i crkva ih proganja. Ruska sloboda je više anarhistička neg liberalna, a obe su problem. Katoličanstvo i ne voli baš neizvjesnost, moraš slušati. Istorijskom shvatanju hrišćanstva protjerani od SSSR-a Berđajev će se suprostaviti eshatološki, otkrovenjem o tzv. ,,kraju” svijeta, ma šta to bilo. Svrha. Po Berđajevu je pitanje Vjere glavno za cijelu rusku kulturu. Crkva zvanična njeguje nadu u drugi dolazak Boga, Zapadni svijet se plaši Beskonačnog, i ima smisla za tjelesno. U strahu je tijelo za samog sebe. Berđajev će u socijalizmu vidjeti propagandu bijedne materijalističke ideologije, i ništa više. Možda je čovjek i bio upravu. On vidi takođe tri pravoslavlja: tradicionalno (monaško i dobrotoljublje, sirijska asketska književnost), kosmološko i antropološko. Dobrotoljublje čita i Tolstoj. Ruska filosofija i književnost, inače, značajno su obojeni sa hrišćanstvom, i nije loše kad mogu se naći objašnjenja pojmovna što ne daje jasno Crkva. Naglašavaju značaj Srca koje je etička i Duhovna snaga. 

Radikali se nadahnjuju tad sa Volterom, Rusoom, i sličnim prosvjetiteljima, ali i mišlju kasnijih još većih materijalista silaze niže. Moguće je pisati i divne knjige, a loše postupati, rekla je Velika kraljica Katarina, iako Njemica, bila je, kažu, najveća Ruskinja. Mržnja Evrope će vidljiva biti ka Rusiji u Krimskom ratu, a Evropa takva Rusiji tuđa. 

Petrovska Rusija 18. vijeka je značajna, iako uz negodovanje mnogih zbog njegova okretanja Zapadu moderno. U isto vrijeme, u području Z. Evrope imamo i Francusku buržoasku revoluciju, za koju kažu da je bila prvo aristokratska pobuna, okrenutu osvajački ka Rusiji. Prosvećenost bez učešća SRCA je donijela svuda katastrofu, govore i ruševine. Moskvu će paliti sami Rusi. Rusija je, ipak, uključena u evropske tokove, ali joj je latinsko ostalo opet daleko. Njeni prosvećeni mislioci vide u Zapadnom svijetu istorijski gledano kvalitativno pad duhovnog, razornost tek materijalnog opredjeljenja, uživanje čulno. Neki, poput Bjelinskog vide misiju Rusije da ista služi i cijelom čovječanstvu k’o svetionik, ne samo Evropi. Već i tada neki pišu da nauka na Zapadu odumire. No, kroz istoriju se uvijek pojavljuju spasioci, Egipat nakon Atlantide, Grčka pa Rim, hrišćanstvo, i drugi, evo sada i Rusija. 

Unutrašnja je Duhovna Cjelovitost zadatak čovjeka. Ruski narod je, kažu, nov i svjež. Čadajev veli da nesređena društva onemogućuju razvoj čovjeka dok narod pokreću misaoni ljudi koji su manjina. I određena vrsta udobnosti (ne uživanja) je potrebna čovjeku da se razvija. Svi Rusi slovenofili slave Slobodu, i po ovom Božanska vlast i ljudska Sloboda se međusobno ne isključuju. Otud molitva i predaja Višoj Volji, ne izdaja sebe, drugih, i stvari tako još bolje rade. Zloupotrebu slobode Čadajev naziva zlom, a islam vidi k’o nastao iz hrišćanskog ogriješenja. Ovo je slovensko viđenje. A pravoslavno. Nije oduševljen ni reformacijom. Crkva mu je nevidljiva, kao i kod Solovjeva. S ovima i Gogolj koji u ,,Mrtvim dušama” piše o beznačajnosti života običnog čovjeka, želeći tim istim običnim ljudima pobuditi želju da postanu bolji. On traži Jevanđelje na djelu i kaže, društvo će se popraviti ako se svaki častan čovjek pozabavi sobom, to ne znači bestidnu samoljubivost i uz to još bespoštedan sud o drugima. I Hercen će, iako okrenut Evropi, na svoj način kritikovati Evropsku malograđanštinu. Umjetnost i ljepotu Gogolj, kao i Dostojevski, vidi k’o spas. Razum je bitan, ali ne bez Duše i ne bez Srca - pa, vidi šta znači kad tako se kaže. Značaj slobode i sabornosti naglašava i Homjakov prije ovih da svaka riječ i djelo trebaju biti nadahnuti Duhom te poziva Zapad na povratak prvobitnom kvalitetu religije. U svakom slučaju POVRATAK neki nečemu, makar i Sebi treba. Ja tako gledam. Religije sve mogu biti katkada dobre, i one se gase. Filosofija nestaje isto, Život i Istina izgleda, ne. I nauka je tad beznačajna. Uz ovaj aspekt kažu da je mišljenju tek uz Ljubav dostupna Istina. Saborno jedinstvo je slobodno, a ne spoljna prinuda. Imperator nema pravo Sveštenika, a možda su nekad i imali to kraljevi. Oni pravi. 

Protestantizam je sloboda bez jedinstva, kažu o tom slovenofili, a katoličanstvo jedinstvo je bez slobode. Hrišćanstvo kao religija Ljubavi (N. Zavjet) pretpostavila i Slobodu. Vanjsko okupljanje mnoštva na jednom mjestu nije sva sabornost Duha, jer eklesia je zajednica Hrama nevidljiva. Jedan je Duh taj što skuplja ljude u Vjerujuće. A druga bića oko nas, sem čovjeka, smatramo da za to nisu ni sposobna. Antropološki. 

Slobodni Duh je stvaralački. Silogizmima će Zapadna religija odstupiti od izvorne, zemaljski ,,tata" na mjestu Hrista, a racionalizam nad unutrašnjim duhovnim umom, kaže Kirijevski. Greška s Aristotelom je da se on nije usmjerio najvišem biću, uzima ga religija nakon nebeskog Platona.  E, to već nije do Aristotela. Rusija čuva izvorno nešto, to sami kažu. Te mislioce religiozne filosofe i slovenofile će dalje pokušati upotpuniti čudni Solovjev. 

U kasnije slovenofile spadaju i neki veliki književnici, poput Dostojevskog, koji osuđuje buržoasko društvo kao nemoralno, jer novac postaje strast i ljubav, uzrok raspada društva i država. Razočaran je sebičnom Evropom kao carstvom anti-Hrista. Osjećanje vidi kao najveću tajnu ljudske Duše, gdje sudi Srce ne razum. I, naravno, ne radi se o nekom nižem sentimentu. U ,,Idiotu” da bi se razumjelo mora se imati nešto tog Srca, a ovo danas ako spomenete na univerzitetu gledaju čudno. Svaki autoritet koji ne priznaje Slobodu Duha Dostojevski odbacuje. Nije on mario ni za odlaske u Crkvu. Vjerovao je bezgranično u Dušu i to odslikavao vjerno u svojim djelima. Rad i podvig su potrebni da bi se ostvarilo djelo vrijedno Božanskog postojanja. Takođe imamo i Danilevskog, koji piše djelo ,,Rusija i Evropa” te ,,Darvinizam” u kojem kritikuje istu ideju. On traži jedinstvo Slovena, slobodu od Turske i Austrougarske, al’ ne vidi hrišćanski univerzalizam, Dostojevski je takvo što vidio. I svako vidi kroz svoju vjeru. Rekao bih.

Takozvani ,,zapadnjaci” 19. vijeka u ruskoj filosofskoj i religijskoj misli, i na čelu sa Stankevičem, interesovali su se za Šekspira, Šilera, Šelinga, Hegela, Getea, Betovena i neke druge. Ljermontov, Bjelinski (realista u ruskoj književnosti), Hercen, Bakunjin (anarhista), itd. ima ih mnogo. Narod živi po navici, tek geniji uticaće na njihovu sudbu. Bjelinski je bio protiv misticizma i asketizma u Rusiji. Hercen, iz plemićke porodice (majka Njemica), kritikuje nikolajevsku kmetovsku i neprosvećenu Rusiju, pa je prognan je u Švicarsku, zatim u London. Bakunjin kao anarhista diže pobune, politički djeluje, divlja, to nije bio Hercenov stil. I ovaj će biti prognan u Sibir, ali će pobjeći i on u London. Bakunjin je nekom strašan, a nekom romantičarski pobunjenik, jer htio je nedržavno samoupravljanje no, žalio se kasnije da narod nije zainteresovan. Nihilisti su materijalisti koji nisu htjeli autoritet ni vjeru, Boga i Dušu odbijaju kao izmišljene, a apstraktna filosofija čak postaje im neprijatelj takva željena ,,progresa”. Sad tvrde mnogi da progres ne postoji. Pitanje je i sve drugo da li i kako već postoji. Šta postoji? 

U Rusiji ima i tzv. narodnjaštvo, pisci pozitivisti: Lavrov, Mihajlovski, Tkačev; koji vjeruju da je sav običan narod čuvar i pastir te izvorne Istine, da je u običnom narodu bolje sačuvan Duh pravoslavlja nego kod obrazovanih slojeva društva. Za Kolakovskog ovo je radikalni pokret s kraja 19. vijeka - narodnjaštvo. Tu je isto i Leontijev, ljekar, pisac i umjetnik, kasnije odlazi na goru Atos da od monaha i više uči. Proučavao je estetiku i moral, uočava zakonitost sazrijevanja i propadanja kultura, privržen pravoslavlju.

Naš i svetski čudesni Solovjev kritikuje pozitivne, proučava filosofiju i približava se njome vjeri. U Londonu izučava mistične i gnostičke spise, zatim ide u Egipat jer ga zove Sofija kao Vječna Ženstvenost, opet u Rusiju i predaje filosofiju. Piše ,,Filosofska načela cjelovitog znanja”

Fjodorov, koji je živio skromno i asketski, i veoma zdrav, svako vlasništvo je smatrao grijehom. Društveno je bio aktivan, ma, ne aktivista. Cilj istorije za njega je objedinjavanje živih da bi stvarno vaskrsli i mrtvi, a Kremlj čuva taj prah očeva za Vaskrsavanje. U početku su Život i Vjera bili jedno. Konstantinopolj je središte, a ne stari Rim, on kaže. Ljubav oživljava srodstvo onih zaboravljenih. Za Fjodorova je Istočno pitanje borba hrišćanstva i muhamedanstva. Katoličanstvo je po njima uglavnom porobljavanje drugog, a i sebe, i treba, ako uopšte treba opšte spasenje, Vaskrsenje. Otuda brane pravoslavlje.

S grofom Tolstojem se prelazi u 20. vijek. On razobličava i spostveni grešni život, ne štedi ni institucije države i crkve. 

Prvu rusku marksističku organizaciju za oslobođenje višestruko otuđenog rada osniva Plehanov (prvi ruski marksistički teoretičar) u Ženevi, 1883. Socijaldemokrati su bili ti prvi marksisti, a zatim se preimenovali u komuniste. Predvodi ih Lenjin, a prve ideje preuzima upravo od narodnjaka. U Rusiji je vladao Nikolaj II. Ruska buržoazija je bila slaba pa je revolucija lako pokrenuta uz proleterijat, tj. ruske seljake, nije bilo baš radnika, al' kmetova (robova seoskih) i jeste. Kapitalistički tok razvoja se ne može preskočiti, ali ga Rusija može skratiti, govorili su. Iz seljaštva u socijalizam. Plehanov se zalaže za saradnju socijalista i liberala. Oštrija struja - Boljševici ne podnose buržuje, plemiće, filosofe, sveštenike, kao žive predstavnike starog društva, osim što u svrhu cilja uprežu tačno određenu materijalističku filosofiju. Zatim imamo Lenjina koji je prethodno protjeran u Sibir jer čita Marksa i Plehanova. Govorilo se o demokratskoj revoluciji. Bio je kasnije taj isti Lenjin i prvi predsjednik Sovjetske Rusije. Sad, pitanje je koliko su dobri svi posebno, al' zajedno zbir je NULA. Tako i s religijama. 

Rusija će imati i značajnu religiznu renesansu s misliocima ili hrišćanski religioznim filosofima: Rozanov, Pavel Florenski, Nikolaj Loski, Florovski, Bulgakov, itd. Bulgakov (i bogoslov) kaže da je ,,uspjeh socijalizma kazna za grijehe istorijskog hrišćanstva.” Zatim, Berđajev, kaže da rat počinje na Balkanu jer su Balkan vrata, a turska imperija kretanje Istoka ka Zapadu, sa padom iste imperije kretanje je i obratno - od Zapada ka Istoku, što imamo sad. Sloboda je starija od suprostavljenih dobra i zla, a Ljubav slobodno ispoljenje samoga Duha. Sa njima i Ivan Iljin, više puta zatvaran u soc. Rusiji. ‘Ajd znaj KO sve tu još ima.

Ideja Rusije k’o Trećeg Rima nikad nije napuštana. Od 17. vijeka Ukrajina, koja se branila od nasrtaja katolicizma, primiče se više Rusiji. U njima i Vizantija utkana. Ima nešto i na Balkanu. Evropa je došla iz Afrike prvo u Sredozemlje.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment