Wednesday, 7 December 2016

Pragmatizam


Pragmatizam (grč. pragma = djelo, djelovanje, čin) je kao filosofsko shvatanje nastalo u SAD krajem 19. vijeka, gdje su praktična korist i djelovanje osnovni kriteriji za procjenu valjanosti i istinitosti. Na njih utiču empiristi, pozitivisti, utilitaristi i drugi. Korisnost u pragmatizmu se misli društveno, ali i pojedinačno, iz razmatranih stavova se izvode praktične posljedice i prihvata se ono korisnije, sve drugo je besmisleno. U odnosu na pozitiviste ovi ne odbacuju u potpunosti metafiziku tamo gdje se imaju korisne posljedice određenog mišljenja, pa prema tome imaju i veću toleranciju prema različitim naučnim, religioznim, političkim i drugim shvatanjima. Oni i vrijednosti uzimaju kao predmet saznanja. Kao i pozitivisti oni daju presudan značaj nauci u društvenom životu s tim što im naučna provjerljivost nije bitna koliko korisnost. Glavni predstavnicu su:

Charles Sounders Peirce (1839-1914) je osnivač ove filosofije. Na njega najviše utiču engleski empiristi i Kant. Da bi se ogradio od mišljenja svojih sljedbenika svoju filosofiju naziva ,,pragmatizam". Djela su mu: Kako svoje ideje učiniti jasnim,, Šta je pragmatizam, Učvršćivanje vjerovanja, itd. Nauku koja se bavi problemom znaka naziva - semiotika, poput logike čiji je predmet proces ispravnog zaključivanja. Posebno se usmjerava na ,,obdukciju" kao metodu zaključivanja gdje su indukcija i dedukcija nemoćne da dopru do istinitosti. Baš u toj metodi on pronalazi vezu s metafizikom. S tim u vezi se provjeravaju praktične posljedice bilo kojeg vjerovanja, a primjenom ovog stava i mnogi metafizički stavovi bivaju proglašeni besmislenim. Nešto što je nekorisno a drugom naukom se može ustvrditi kao ispravno ili istinito, pragmatičari nazivaju privremeno prihvatljivim. Saglasnost naučnika mora biti usklađena s opštim društvenim interesima i prihvaćenom etikom;

William James (1842-1910) preuzima nauku od Sandersa i on više radi na promovisanju i prihvatanju ovog načina filosofskog ili drugačijeg mišljenja u SAD, a u odnosu na Evropu, naravno. Određuje se kao radikalni empirista. Bio je psiholog na kojeg je uticao i Čarls Darvin. Djela su mu: Pragmatizam, Volja za vjerovanjem i Eseji o radikalnom empirizmu. Odbacuje ideju duha i materije koja nema praktičan značaj;

John Dewey (1859-1952) je najpoznatiji pragmatista koji ovaj pogled na svijet širi po čitavom svijetu. Osim bliskih prethodnika na njega utiču i Darvin, Marks, Hegel. Njegove pedagoške ideje podstiču reforme školstva u SAD, Kini, Turskoj, Meksiku i drugim zemljama. U političkom životu on javno brani pluralizam i demokratiju. Djela su mu: Studije iz logičke teorije, Etika, Demokratija i obrazovanje, Iskustvo i priroda, Obnova u filosofiji, Filosofija i civilizacija, Logika: teorija istraživanja. Njegov pragmatizam je poseban i naziva se unstrumentalizam - koji tumači cjelokupno znanje kao umijeće vladanja prirodom, a uz naziv naturalistički humanizam naglašava rješavanje ljudskih problema kao osnovni cilj znanja, ali usklađeno s prirodom. Po njemu filosofija je opšta nauka o iskustvu, a um organ iskustva. Istraživanje počinje tamo gdje čovjek uoči neki problem. Pragmatizam uvodi logiku u oblast zdravog razuma, u oblast očiglednog okruženja i korisnosti, gdje se dobijaju zaključci, obrazuju i provjeravaju vjerovanja. Oni vide tri najkarakterističnije greške logike u istoriji njenog postojanja:

. zanemaruje se u opažanju uticaj subjektivnih i mentalnih stanja i procesa;
. veza sa iskustvom se mora priznati; i
. treba odstraniti neopažajno, transcendentno i intuitivno.

Prema pragmatizmu, iako nisu logičke, sugestije se moraju uvesti u teoriju logike jer su uslovi i prvobitni materijal logičkih ideja. Objekt je sredstvo za postizanje saznanja, a ne samo stvar opažena ili zamišljena. Faze u donošenju suda su: rasprava, sređivanje suda i konačni sud kao sređeno stanje. Ovdje je velika uloga ‚‚zdravog razuma" po kojem je voda nešto što gasi žeđ, gasi vatru, pere, a u hemiji je to H2O. Prve istine a priori i empiristički materijal se dovode u vezu. Neposredno znanje je razumijevanje i zaključivanje. Sud prakse je procjenjivanje, izraženo naročito u složenim situacijama. Svaka ispoljena aktivnost mijenja, u izvjesnom stepenu, okolne uslove koji su prilike i podsticaji za dalja iskustva. Raniji zaključci pripremaju put za kasnija istraživanja i sudove. Ispravnost-neispravnost treba razlikovati od istinitosti-lažnosti ili od formalne tačnosti suda. Propozicije su instrumenti pomoću kojih se skupljaju, ubilježavaju i čuvaju privremeni zaključci pripremnih istraživanja za dalju upotrebu, one su kao efektna sredstva, materijalna, proceduralna u toku istraživanja dok nešto ne bude potvrdljivo. Ovo je na svojstven način primjenjena logika, dok formalistička logika Aristotela ne ulazi u pitanje metode kod prirodnih nauka, a tako je formalan i karakter predmeta matematike. Pragmatizam je egzistencijalno istraživanje, ne ontološko. U pitanju je praktičnost. Kauzalnost je u vezi da predmeti imaju formalnu relaciju: sredstva - posljedice.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment