Monday, 5 December 2016

Protestantizam - Luter


Početak vjerske reformacije konačno će izvršiti katolički teolog Martin Luter (1483-1546), kad kao sveštenik-gost stiže u Rim i biva šokiran raskošnim životom sveštenika. Na sve to doživljava i uvođenje mogućnosti da se oprost grijeha može otkupiti, i za mrtve i za žive, i za prošlost i za budućnost. 31. oktobra 1517. na vrata crkve u Wittenbergu okačio je na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Lutherov je proglas izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno napisan na latinskom) te brzo proširen širom Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. I pored naloga pape Lava X. da se Luter opravda pred njegovim izaslanikom, on ostaje čvrsto pri svojim tezama. Papa gnevan zbog Lutherove nauke izdaje 1520. bulu (Exsurge domini), kojom je osudio 41 navodnu Lutherovu zabludu, i naredio spaljivanje njegovih knjiga. Dao mu je 60 dana za potčinjavanje. Luther nimalo dirnut tom bulom, baca je u vatru, spaljuje skupa sa spisima onih koji su podržavali papinu nadležnost pred grupom profesora, studenata i građana Wittneberga. Time on jasno pokazuje da raskida sa Rimom. Nakon spaljivanja Bule izdaje spis: ,,Zašto je Dr. Martin Luther spalio papine knjige i knjige njegovih učenika"; u tom spisu kaže: ,,Mislim da ko god je tvorac te bule, on je pravi antihrist... Ali ja ti kažem antihriste da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi". Proučavajući Jovanovo ,,Otkrivenje" i knjigu proroka Danila on izjavljuje 1520.: ,,Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antihrista". Godine 1521. papa izdaje novu bulu (Damnatio et excommunicatio Martini Lutheri), kojom Luther i njegove pristalice bivaju isključeni iz katoličke crkve i stavljeni pod prokletstvo. Luter opet, između ostalog, tvrdi: ,,Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutrašnju religioznost daje neposredno sam Bog." Protestantizam je uopšten naziv za sva hrišćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. vijeku. Glavne protestantske crkve su tri konfesije:

. evangelici - luterani,
. reformirani - kalvinisti i
. anglikanci (anglikanska crkva koja je spajala katoličke i protestantske kalvinističke elemente).

Pored navedenih konfesija, naziv ,,protestantizam" obuhvatio je i različite sekte kao šti su anabaptisti, independentisti, kvekeri (Društvo prijatelja), metodista, pentekostalci, adventisti i drugi.  

Tek kad se prevaziđe čulno stiže se u duhovno, pa Bog pred ljudima i u njima ne može biti čulan. Ipak, on se prikazuje čulno, a istovremeno kao nedostižan čovjeku i jedan jedini Sin. U sklopu je religije stada, za priproste, za podjarmljene u dolini, za jarca nije koji se sam uspinje na najvišu stijenu. Ovce i jarci su dva sasvim različita karaktera. Zahvaljujući neposredno datoj i nekritički primljenoj istini, mišljenje gubi svoju slobodu, a istina svoju prisutnost u pojmovnoj svijesti, pa i svakako drugo. Da li stvari funkcionišu tako da oni niži kao karika u sistemu prirodno vrše svoju funkciju i isto tako prirodno nisu ni svjesni onih iznad, niti mogu biti. Oni gore poznaje sve što je dolje, iako svi u svemu su Jedno. U pitanju je svijest i samosvjesnost koje oslobađaju okova. Hrist prekorijeva one koji od njega traže čuda i kaže da će nas duh uvesti u cijelu istinu. Nema riječi o dogmi niti o nagonjenju, bilo koji oblik nasilja nije potreban sem u đavolskom nesvjesnom dijelu kreacije, u krizi identiteta, nespoznavanjem svoje suštine.

Skolastika je evropska filosofija srednjeg vijeka, i njoj više pripadaju vizantinci za razliku od više zapadne crkve koja se držala svog izvornog latinskog obrazovanja pa i još konzervativnijeg mišljenja i ponašanja zbog očuvanja svjetovne vlasti po svaku cijenu. U Platonovoj državi treba da vladaju filosofi kao najmudriji i najbolji, istinska aristokratija. Sa hrišćanstvom dolazi ideja duhovne vladavine, na način kako je ista od strane moćnijeg zemaljskog autoriteta određena, od strane onih koji hoće vlast jer se ne osjećaju dovoljno vrijednima bez nje. Duhovnost srca po duhovnoj nauci se kači na jedan zajednički duh i tako nastaju zajednice zvane crkve. Međutim, crkva na zemlji bi morala biti primjer duhovne zrelosti, kao ona koja uzvisuje duhove i na taj način ih objedinjuje u Jedan. Nažalost, čulnost i ostajanje u neznanju i nesvjesti ostaju kao religija ili dogma neprosvijetljenoj i lijenoj masi, što je u interesu onih gore. Uniženost obična čovjeka se čak pothranjuje na sve moguće načine. Izvršena je zamijena teza a da običan čovjek to i ne primjećuje. Latinski jezik je siromašan za nadogradnju višom misli, što se već osjetilo značajno u skolastici koja je više manir nego li neki čvrst sistem. Lanci su popuštali i duh traži prolaz. Hrišćanstvo se formira kao svjetovna vladavina Sina, a Duh Sveti ostavlja se u pokušaju posjeda sveštenstva. Ni u nauci nije bilo mjesta za slobodno posmatranje i mišljenje. Duh samo što nije iskočio iz boce, a kako i gdje nije se precizno znalo. Čulni vlastodržci samo za silu znaju da ne smiju napustiti poziciju, što je osobina sebičnih ili zaglavljenih u sebi. Sve dok je trajala, skolastička filosofija je potvrđivala teologiju, ali nakon slabljenja skolastičkog mišljenja to više nije bio slučaj, pa filosofija postaje opasna po teologiju jer često s pravom kritikuje. Pojavljuju se veće suprotnosti između slijepo prihvaćene vjere i sve slobodnijeg uma, a išlo se od početka baš na to da um ne može potivrječiti hrišćanskoj vjeri. 

Da se individualan duh kreće u sadržini svog saznanja kao u svojoj svojini, te se ta sadržina na taj način pokazuje kao konkretno biće, složili su se oko toga i dva veoma različita čovjeka, i s veoma različitim filosofijama, Jakob Beme i Francis Bacon. Bacon odbacuje skolastički način mišljenja koji se oslanja na apstrakcije udaljene od konkretnog života, ali se zato pretjerano obazire na svjedočenja čulnosti i njoj srodnog ili na njoj zasnovanog eksperimenta, te postavlja opšte principe metode empirijskog istraživanja. O Bekonu se može reći kao što je Ciceron rekao o Sokratu (piše Hegel): ,,On je filosofiranje spustio dolje i uveo ga u svjetovne stvari, u ljudske domove.” Bekon stavlja iskustvo kao jedini i pravi izvor saznanja, a potom stavlja mišljenje iznad njega, čime se i potvrđuje eksperimentalno istraživanje.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment