Monday, 5 December 2016

Ruska filosofska i filosofsko-religijska misao


Uticaj ruskog Duha, nauke i umjetnosti u istoriji modernog svijeta bio je vrlo značajan, u zapadnom svijetu i prećutkivan kao takav, a najviše zbog komponente pravoslavnog u toj misli. Ruski mislioci, uključujući i velike književnike, su intenzivno tragali za odgovorima na velika pitanja o čovjeku i svijetu uopšte.  

Moskovski univerzitet je osnovan 1755. Zapadna misao je nalazila odijeka u ruskoj filosofiji, ali i filosofija drugih zemalja. Od religijske misli se ruska filosofija trgnula mnogo kasnije nego u drugim zemljama Evrope, da u tom msislu bude samostalna, ali to je odvelo mnoge i u ateizam. Petar Veliki je gledao na Zapad više tehnološki i od ruskog naroda je zbog toga, a vjerovatno zahvaljujući uticaju sveštenstva, proglašavan antihristom. Tek su slovenofili među ruskim filosofima važili kao originalniji filosofski pravac, i bili su pod uticajem njemačke idealističke filosofije Šelinga i Hegela (npr. Kirijevski, 1852) te i svjetovno-hrišćanske literature (Aksakov, Bjelinski i Hamjakov) te Vladimir Solovjev (1853-1900) kao jedan od vodećih ruskih filosofa koji kritikuje slovenofile zbog preuznošenja vrline ruskog naroda, veličanja snage i surovosti. Lijepa Duša.

U tom rangu je i nešto mlađi od Solovjeva je Nikolaj Berđajev (1874-1948)  koji piše filosofiju Slobode, s tim da on ima priliku postati i marksist te biva u zatvorima carske Rusije.  

Za Alekseja Homjakova glavni zadatak je bio usaglašenje uma i vjere, po kojem je vjera sadržaj, a razum forma. Za Solovjeva je takođe zadatak filosofije usaglašavanje religije i nauke no, često spominje njenu premudrost Sofiju i Ljubav. I piše o smislu te Ljubavi. 

Nasuprot slovenofila su bili ruski filosofi ,,zapadnjaci", ili pak intelektualci: Hercen, Bakunjin, Černiševski, Bjelinski, Pisarev i drugi. Njihova orjentacija je bila zapadno-materijalistička. Rusko hegelijanstvo nije nacionalno već internacionalno i iz njega se rađa boljševizam. Nikolaj Danilevski (1822-1885) u to vrijeme govori kako Rusija ne pripada Evropi. 

Nasuprot strašljivim i paničnim očekivanjima apokalipse (kraja svijeta) i varljivih obećanja nove ere, knez Jevgenij Trubeckoj (1863-1920) kaže da Hristos neće doći dok čovječanstvo ne bude spremno za njega. 

Prvo je bilo tatarsko ropstvo Rusije koje je mnogo kočilo u prosvjećivanju, zatim je Petar Veliki počeo unositi svjetlo svojim reformama, potiskuje skolastiku i uvodi tu novu ,,nauku” iz  Zapadne Evrope, zatim i domaću. Tu treba imati u vidu da je Rusija primila hrišćanstvo preko Vizantije i Kijeva tek 988. godine te se postavila i kao svojevrstan čuvar pravoslavlja. Govorilo se o Trećem Rimu.

Pod patronatom crkve se uči dijalektika Jovana Damaskina koji logiku prilagođava religijskim ciljevima, a politički. Nauk i filosofija traže prosvećenost koja se u prvim periodima Rusije svodila samo na opismenjavanje. Obrazovani su bili samo oni rijetki svetionici među neukom masom. Kao i svugdje. Prva značajna školska ustanova, po ugledu na Zapad, nastala je u Kijevu početkom 17. vijeka, na čijem čelu se nalazio Petar Mogila. Poslije nastaje i niz drugih univerziteta širom Rusije, ali ne baš bez otpora u religijskom i svjetovnom poretku stvari. Osim školskih i naučnih ustanova javlja se i publicistika koja veže život društva s apstraktnim, naučnim i filosofskim mišljenjem, pa i s konkretnim etičko-političkim pitanjima života. U vrijeme Katarine II počinje i prvi progon filosofije u Rusiji, protiv ispoljavanja je slobodoumlja što je u početku podsticala upravo i samo ona. Radiščev i slobodni masoni su bili prve žrtve tog progona. Kasnije se zabranjuje i mistična literatura. Stradali su i mnogi profesori na univerzitetima, nastava filosofije je ograničavana i već godine 1850. se predaje u ruke sveštenika. 
Do 17. vijeka su poznata imena umnih ljudi: Nil Sorski, starac Artemije, Maksim Grek, Filotej, Križanić, knez Kurbski i drugi. Potrebe za filosofijom u Rusiji sve više rastu pojavom prvih nacionalnih škola u Kijevu i u Moskvi. 

Lomonosov (1711-1765) je prvi ruski naučnik i pod uticajem njemačkog filosofa Kristjana Volfa. S njim počinje novi period u ruskoj misli. Bio je izrazito samostalan mislilac, te nije smatrao da nauka i religija jedna drugoj protivrječe. Insistirao je na eksperimentu, a logiku sa učenjem o silogizmu izlaže u svom djelu ,,Retorika". Njegov protivnik i ne posebno nadaren je V. Tretjakovski, ali ipak značajan za rusku filosofsku misao svojim knjigama i rječnicima.

Grigorije Savič Skovoroda (1722-1794),  sin kozaka, školovao se na Kijevsko-Mogiljanskoj Akademiji, često smatran osnivačem ruske filosofije. Bio je mudrac, učitelj života, ne naučnik. Težio je objasniti pojave spoljnjeg i unutrašnjeg svijeta, a i život mu je bio u skladu s učenjem, izuzetan, putovao je po Ukrajini sa štapom, flautom i Biblijom. Srdačan i vedar uvijek, plod istinske mudrosti. Religiozan. Naglašava Božansko i ljudsko. Kaže da se vjera i znanje hrane iz dva izvora koji vode istom cilju. Panteistički shvata svijet i Boga, gdje je priroda sveukupna Bog. On uči da je samo Duh supstancija, a tijelo da je sijenka ili praznina. Najvažnija nauka za čovjeka je umijeće življenja. Njegova metafizika je bila samo osnova za razvoj etike. Tamo gdje ljudi traže sreću, u spoljašnjem, neće je nikad naći jer ona nije tamo. Bezvrijedni su materijalno bogatstvo i položaj u društvu sami po sebi. Sreća je blizu nas, kraj nas, u nama samima. Unutrašnji to je svijet. Duševnu radost čovjek postiže kad spozna svoju suštinu i uredi život u skladu s voljom Božijom, već tad je u njemu carstvo Božije. Zato, da bi se ono postiglo treba živjeti u skladu s individualnom prirodom, ne gušiti svoje sklonosti i talente. 

Radiščev (1749-1802) u progonstvu piše veliki trakat ,,O čovjeku, njegovoj smrtnosti i besmrtnosti", kojeg nije stigao u potpunosti završiti. On iznosi dokaze protiv, ali i dokaze u prilog Besmrtnosti. Kod njega nema zaključaka. Dokazi u korist Besmrtnosti su prilično ubjedljivi i nagone čitaoca da se zamisli nad ovim pitanjem i uvidi slabosti materijalizma. Tu se osjeća uticaj Rusoa i Helvecijusa. Zabranjivane su mu knjige.

M. M. Speranski se ispoljavao kroz misticizam, ali nije cijenio teoriju koliko praksu, koja dovodi do carstva nebeskog unutar samog čovjeka. Bio je upoznat s djelima Kanta, Fihtea, Šelinga, ali nisu na njega ostavljala dublji utisak. Njegovi rukopisi nisu objavljivani. 

Oslanjajući se na Zapad, a oni drugi i na pravoslavnu religiju hrišćanstva, neki i na mistično hrišćanstvo, ovi filosofi ili pak duhovnici, neki samo mislioci, bili su nosioci originalne filosofske misli Rusije, koju će postepeno sve više prekrivati uticaj francuske i njemačke filosofije. Rezultati Francuske buržoaske revolucije i propovijedi slobodnih mislilaca uplašili su Katarinu II i Aleksandra I. Mnogi profesori u to vrijeme su bili Njemci koji naučavaju o Kantu, Fihteu i drugima, sve dok ruski naučnici ne dozriju za preuzimanje ove slobodne nauke. U tom smislu borba za Rusku nauku je trajala i duže nego što je izgledalo. Lomonosov je bio glavni borac i nailazio je na mnoge prepreke, jer nekom je odgovarao njemački jezik ili pozicija. Sve je u znaku njemačkog idealizma. Kantova kritika čistog uma nije bila prihvaćena kao Kritika praktičnog uma. Nastava prirodnog prava je bila široko zastupljena. Bakunjin koji se jedno vrijeme oduševljavao Fihteom zagrijao je i Hercena i Bjelinskog za stvaralaštvo ovog filosofa. Oduševljenje za istog je trajalo kratko pa na kraju bivaju prihvaćeni Šeling i Hegel. Apstraktnost šematizma kod Fihteovih gnoseoloških teorija ostavlja malo prostora za maštu i ne odgovara duhu ruskih mislilaca, a njegova filosofija je više prožeta njemačkim nacionalnim duhom, nego li filosofija drugih njemačkih filosofa. 

O Šelingu piše Bilington u svom djelu ,,Ikona i sjekira". Aristokrati već kao da traže zamjenu za religiju i u spisima ovog tipa pronalaze nešto zanimljivo što bi im pomoglo za slabljenje uticaja crkve. Kod Šelinga ih je privlačila filosofija prirode i filosofija umjetnosti. 

Hegel za Ruse predstavlja vrhunac ljudske misli i kod njega traže rješenje svih životnih pitanja. Imao je kod njih zasluge kao Platon za patristiku i Aristotel za skolastiku. Bakunjn prihvata Hegela kao religiju.

Slovenofilski filosofski pravac Rusije se oslanja na imena Šelinga i Hegela. Prvo su u centru pažnje bili Šelingovi naturfilosofski pogledi čiji je propagator u Petersburgu bio Danilo Velanski, profesor medicinsko-hirurške akademije. Zajedno s njim je i Pavlov M. u predavanjima o poljoprivredi i u djelu ,,Osnovi fizike" zastupao isto, zatim profesor Harkovskog univerziteta Ekeblata 1872. objavljuje  ,,Pokušaj ispitivanja sposobnosti čovjekova duha", pismo u Šelingovom duhu. Takva su i predavanja profesora Kijevske duhovne akademije Arsenijeva F. Šelingove ideje o organskoj i neorganskoj prirodi te o duhovnoj prirodi čovjeka dali su podsticaj razmišljanju i u oblasti estetike, istorije, filosofije i religije. Tako je Galič napisao: Istoriju filosofije, Sliku čovjeka, Ogled o nauci o lijepom. 
Šelingov uticaj poslije biva zamijenjen Hegelovim, da bi i Hegel kasnije bio odbačen, odbacuje se mogućnost apsolutnog znanja, znanje o apsolutu i sam apsolut. Naročito su Hegelom bili razočarani ,,zapadnjaci" ruske filosofije: Bjelinski, Bakunjin, Hercen i Lavrov, što ne znači da su ispravno i razumjeli velikog filosofa te da nije u pozadini neka nova ideologija na pomolu. Uticaj Hegela postaje maksimalan tek u marksizmu, krajnjem izrazu zapadnjaštva. 

Kako u Njemačkoj tako i u Rusiji Fojerbah doprinosi manjoj popularnosti Hegela, kao karika između idealističke metafizike i materijalizma. Materijalizam ne vlada dugo u Rusiji, a najviše se zadržava kod marksista. 

Zatim i pozitivizam, u čijoj je osnovi isticanje značaja nauke, dobija svoj pravi zamah. Na Ruse po tom pitanju više utiču engleski nego francuski filosofi (Mil, Spenser, i drugi). Nakon vladavine materijalizma i pozitivizma, te oduševljavanja prirodnim naukama, počinje i novo buđenje. Opet se teži cjelovitom pogledu na svijet. U to vrijeme i Celer u Njemačkoj poziva: ,,Nazad Kantu". Neki se vraćaju, a neki opet kritikuju. 

Uz mehanicistički pogled na svijet i kao reakcija pozitivizmu jačale su i težnje ka misticizmu, čiji je predstavnik bio čuveni Solovjev, koji je bio i naučan, zatim Ladiženski, gnostički mistik Uspenski, i drugi. Bilo je mnogo i onih koji se nisu oslanjali na nauku u pravom smislu riječi, među kojima su Helena Blavatska (uticaj indijske filosofije - teosofija) i Rudolf Steiner (antroposofija), a da su im bili uzori. Osim toga dolazi i do pojave spiritualizma, protiv kojeg se bori Strahov. Nisu se svi slovenofili, tražeći autentičnu filosofiju za ruski narod, ni približno složili u mišljenju. Njihova osnovna crta nije nepovjerenje prema Zapadu. Prvi koji je iznio misao o ,,truljenju Zapada" je Ševirjov u djelu ,,Moskovljanin" (1844), kaže: 

,,To su Rusi sa dva lica, odjeveni u frakove sašivene po posljednjoj pariskoj modi, ljudi koji pariskim mirisima prikrivaju svoje unutrašnje truljenje." 

Homjakov ,,volju" određuje kao slobodu u pozitivnom ispoljavanju moći o kojoj govori ,,vjera" kao neposredno ili unutrašnje znanje. Vjera sama sebe ni svoje zakone ne dokazuje, u sebe sumnja, u neispoljenom vidi mogućnost ispoljavanja, a u ispoljenom vidi tragove prvobitnog načela. Vjera ne potkrada oblast razuma već snabdjeva razum svim podacima za njegovo djelovanje. Vjera je živo i nepobitno znanje. Cjelovit um je usaglašen. Stvarni izvor Duhovnog svijeta i njegovog poimanja je Ljubav, neophodna za poimanje istine, bez nje ono nije moguće. Vjera je suprotna logičkom mišljenju i ulazi u sastav Cjelovitog Znanja, daje sadržaj znanju, a logičko mišljenje daje tom sadržaju obradu, otkriva u njemu apstraktan zakon. Tako se vjera razlikuje od razuma kao sadržaj od forme. Uz Homjakova je i Kinjerski, te i Samarin koji kaže da potpuna i najviša istina nije dostupna samo sposobnosti logičkog zaključivanja, već umu, osjećanju i volji zajedno, tj. i duhu u njegovoj živoj cjelovitosti. Solovjev piše: ,,Filosofska načela cjelovitog znanja" i ,,Kritika apstraktnih načela" gdje cjelovito znanje suprostavlja logičkom i apstraktnom mišljenju. Ljudsko znanje se ispoljava kroz 3 forme: nauku, filosofiju i teologiju.

Teologija u harmoničnom skladu s filosofijom i naukom obrazuje slobodnu Teosofiju ili cjelovito znanje. Za razvoj ruske filosofije je upravo djelo Solovjeva od najvećeg značaja, veće čak i od velikog Lava N. Tolstoja. Obojica su davali značaj religioznom životu, ali je Tolstoj kao ,,zapadnjak" ruske filosofije racionalist i negira nauku, a mistik Solovjev podržava njena prava. Oba su bila za etiku Zapada, što Tolstoja čak dovodi i do negiranja države (neki će reći do anarhizma), do neprotivljenja zlu, a Solovjev to drugačije pojmi. Tako je i uticaj Tolstoja na razvoj filosofske misli Rusije nedovoljan zbog njegovog nerazvijenog učenja, jer on se izražava više umjetnički, kroz književnost i slobodno filosofiranje. Naravno, negirali su Solovjeva smatrajući misticizam nespojiv s naukom, što opet nije umanjilo njegov uticaj na slobodne mislioce. Autor velikog kritičkog rada o filosofiji Solovjeva je knez Jevgenij Trubeckoj, koji 1917. objavljuje djelo kojim hoće prevladati Kanta: ,,Metafizička pretpostavka saznanja". On je u skladu s tendencijom gnoseologije Solovjeva pisao: ,,Smisao života", dok na njega najveći uticaj ima Solovjevo djelo ,,Tri razgovora". 

Ruske mislioce je zanimala religijska problematika koju dovode u blisku vezu s etikom, ali ne i svi.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment