Thursday, 8 December 2016

Savremena etika i politička filosofija


Savremena etika i politička filosofija su u stvari kritički racionalizam ili kritički realizam kojem možemo pridružiti mislioce, možda i bolje reći tako nego li reći filosofe: Shestov, Dvorkin (pravo), Schmitt, John Rawls (teorija pravde), Popper (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji) kao najveći ritičar Platona za čiju ,,državu“ kaže da je totalitarna, Nozick, Imre Lakatoš - filosofija nauke u kojoj nema definitivnih objašnjenja, negira se induktivno, prihvata se metafizika, on nije primljen u Bečki Krug, zatim Haus Albert - racio nije temelj filosofiji i nauci + politička filosofija Rejmond Arona (fr.), i John Rawls (amer.) sa svojom liberalno-demokratskom ,,Teorijom pravde”. Treba spomenuti i savremene metaetičke teorije koje se javljaju prvom polovinom 20. vijeka na Zapadu, i ona nije vrijednosno suđenje moralnog djelovanja već je logička analiza moralnih iskaza. Metaetičari su: Richard Mervyn Hare, A. J. Ayer, Stephen Toulmin, G. H. von Wright, Patrick Horace Nowell-Smith, Carl Wellman, Charles Leslie Stevenson, Richard Booker Brandt, i dr. O etici, naravno, mnogo toga, čak i više, možemo pronaći kod istinskih filosofa.

Lev Isakovič Šestov (1866-1938) - njegovo pravo prezime je Švarcman. Među prvima je uočio veliku važnost Ničeove misli ne samo za kritičko razumijevanje evropske kulture, filosofije i politike, nego i teologije, i Crkve. Ruski filosof je mišljenja da bi se teologija trebala nadahnuti Ničeom, posebno njegovom kritikom Zapadnog poimanja racionalnosti, etike i govora o Bogu. Značajan je njegov doprinos za današnju teologiju, za određene teološke teme, kao što su odnos vjere i razuma, etika, pitanje zla i dobra u svijetu, ljubav prema bližnjemu, govor o Bogu. Šestov je bio svojevrstan samotnjak i u životu i u mišljenju, on ovo dvoje ne dijeli. Analizirajući Kjerkegora, ovaj ruski religiozni filosof se slaže sa Kjerkegorom i ukazuje na ograničenost prvenstva mišljenja (prvenstvo mišljenja dovodi u vezu sa prvobitnim grijehom) i njegovu nemogućnost da se nosi sa paradoksom. Etičko, kao nužnost se po njemu prevazilazi vjerom, kao individualnim kretanjem. Prva prevedena knjiga Lava Šestova na srpski jezik je ,,Dostojevski i Niče: filosofija tragedije" (1979), esej ,,Dobro učenje grofa Tolstoja i Ničea" (1981), ,,Dostojevski kao mislilac" (1982), ,,Duša i egzistencija" (1989), te ,,Atina i Jerusalim" (1990). Kaže: ,,Evo Boga, i upravo njemu treba da se prepustimo, čak i ako nije u saglasnosti ni sa jednim od naših racionalnih stavova.”

Što se etike tiče, Ronald Dvorkin piše ,,Shvatiti pravo ozbiljno", gdje odstupa od teorije pozitivnog prava koje ovjekovječuje zatečeno stanje, te se zalaže za uvođenje etičkih i političkih argumenata u donošenju presuda. 

U politici, Carl Schmitt (1888-1985) je najznačajniji kritičar liberarne demokratije poslije Prvog svjetskog rata. Gleda na politiku kao na virus prijatelj-neprijatelj.

John Rawls (1921-2002) je američki filosof, profesor na sveučilištu Harvard. Njegova knjiga Teorija pravednosti (1971) predstavlja najznačajnije djelo političke filosofije 20. vijeka. Nastavljajući se na filosofsku misao teoretičara društvenog ugovara Lockea, Rousseaua i Kanta, Rawls smatra da su načela pravednosti pomoću kojih se trebaju urediti temeljne društvene institucije ona oko kojih bi se saglasili racionalni djelatnici u pravičnim okolnostima. Izvorni položaj je hipotetska situacija u kojoj su pravične okolnosti ostvarene na taj način što se pretpostavlja da se racionalni djelatnici koji u njega ulaze nalaze iza vela neznanja koji im skriva njihov pol, rasu, nacionalnost, društveni i imovinski status. Rawls smatra da bi djelatnici pod tim okolnostima izabrali sljedeća dva načela pravednosti.

. načelo jednakih sloboda: gdje svaka osoba treba imati jednako pravo na najširi ukupni sistem jednakih temeljnih sloboda kompatibilan sa sličnim sistemom sloboda za sve;

. načelo društvene i ekonomske nejednakosti, koje treba urediti tako da su ujedno na najveću korist onih najugroženijih, da su u skladu s načelom pravedne štednje (načelo razlike); i povezane s položajima i pozicijama otvorenim za sve pod uslovima pravične jednakosti mogućnosti (načelo pravične jednakosti mogućnosti).

Robert Nozick (1938-2002) je američki politički filosof i profesor. Njegov najznačajniji rad je ,,Anarhija, država i utopija" (1974), i jedno od najznačajnijih djela savremene političke filosofije.

Karl Raimund Popper (1902-1994) je jedan od najvećih filosofa 20 vijeka. Za njega je naučna zajednica u kojoj se nesputano iznose različiti prijedlozi i rješenja i izlažu testu javne provjere - normativni model demokratskog društva. Racionalni tip politike je onaj u kome postoji mogućnost slobodne rasprave, gde svako može da predlaže alternative i prijedloge pa tako se oblikuje ogromna količina znanja koja može biti korištena za rješavanje problema pred kojima se društvo nalazi. Otud i ,,otvoreno društvo”. Kao što naučni rezultati nastaju kroz istovremenu kooperaciju i konkurenciju različitih teorija, tako demokratski okvir nudi slobodan prostor za protok ideja, on je institucionalizovan kroz postojanje parlamenta, partija, javnog mnjenja, izbornih procedura. Ovi složeni instrumenti države i uvedena pravila zapravo tek omogućuju funkcionisanje saznajnog procesa. Zašto je to važno? Prije svega zato što je društvo kao takvo uvijek suočeno sa rješavanjem najrazličitijih problema važnih za njegov opstanak. Drugo, ljudi kao individue po pravilu znaju tek veoma malo i veoma lako griješe. Da bi se problemi rješili, neophodno je uvesti što više različitih ideja i znanja. Niko nije sveznajući i niko nema monopol na istinu, zato je neophodno da društvo kao organizam primjenjuje jedinu raspoloživu metodu pomoću koje se mogu problemi rješavati, a to je učenje putem pokušaja i pogrešaka. Dobro uhodan parlamentarno-demokratski okvir upravo to omogućuje, kaže Poper. Platonova država je za njega totalitaristička.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment