Thursday, 1 December 2016

Šeling: Filosofija umjetnosti - i bogovi


Svaka posebna forma kao takva, objektivno posmatrana, jest bez Suštine. Suština Apsoluta je nedjeljiva, ali, vidi Dobra, svaka forma može u sebe da primi cjelokupnu suštinu Apsoluta. U Apsolutu nema stvarnosti i mogućnosti. Otud, mislim, moguće je da Sloboda bude ujedno i Nužnost u toj vrsti kvaliteta. Svaka stvar u sebi ima taj prvi nedjeljeni Univerzum, inače ne bi mogla ni postojati. Sami Bog je jedinstvo svih formi, za Šelinga. To je karakteristika bogova - apsolutnost i posebnost istovremeno, taj platonski svijet Ideja. U svakom liku umjetnosti je i totalitet.[1] U grčkim bogovima mi možemo vidjeti svu poetiku likova kao pra-slika svijeta, otud mitologija govori mnogo. Tajna i sva čar života je u sintezi Apsoluta s ograničenim, tu pomaže FANTAZIJA, i evo nas pred vratima umjetnosti, makar kojim čulima je primali. Fantazija nudi tu Apsolutnost u ograničenju. Pogled tek na ograničenost je poguban i bolan, to tvrdi i Šeling. Pjesnici jako osjećaju. ,,Svijet bogova nije objekt ni pukog razuma niti uma, već se mora shvatiti jedino pomoću fantazije,“[2] s kojom je prikaz taj pra-slikovni. Unutar umjetnosti. Bogovi imaju svoju prirodu i oni nisu ni moralni ne nemoralni, apsolutno su blaženi po Šelingu. Bogovi među sobom takođe čine totalitet, iako imaju nezavisnu poetsku egzistenciju. U ovoj FANTAZIJI je sadržano ili moguće sve što je moguće i stvarno. Čovjek je sjedinjenje životinjskog tijela s misaonim licem sfinge. Zapleti bogova su se morali protegnuti i na ljudske odnose. Otud i igra u slavu bogova. Za Šelinga ,,mitologija je nužan uslov i prva građa svake umjetnosti ... Tvorevine umjetnosti moraju imati istu ... i višu realnost od realnosti prirode.“[3] Mitologija je apsolutna poezija, ona je vječna materija iz koje sve forme proizlaze tako čudesno, raznoliko. Prikazivanje Apsoluta u posebnom moguće je samo simbolički. Kad opšte znači posebno onda je u pitanju ŠEMATIZAM, obratno je ALEGORIJA, a kad nijedno od ovog dvoje ne znači ono drugo onda je u pitanju SIMBOLIZAM.[4] Misticizam je za Šelinga subjektivna simbolika.[5] Umjetnik, što više povezuje konačnost i Beskonačnost to je produktivniji, taj Vječni pojam čovjeka u Bogu jeste GENIJ.[6] Ugrađenost konačnog u Beskonačno je LJEPOTA, a ugrađenost Beskonačnog u konačnom je UZVIŠENOST.[7]

Materija je sobom mračna, i kao u mračnim prostorijama potrebno je upaliti svjetlo. To može biti svjetlo uma i svjetlo osjećaja, ili pak neko drugo. Uz sav osjećaj življenja ili čuvstvovanja viših zakona Života na putu se susrećemo s matematskim i muzičkim zakonima. Put od čulnog i estetskog neminovno je upravljen onom Višem, a poznavanje ovakvih nauka ili umjetnosti poput prethodnih dvije, velika je pomoć na tom Putu. Sve će biti prevaziđeno. Matematsko i muzičko vrijede tek pod tim neobičnim uslovom da one i same budu umjetnost. Muzika je i ljudska Duševnost ispunjena oblicima, nakon svog silaska. Pojam afekata Duše je vrlo poznat u novovjekovnoj filosofiji, često kod Dekarta i Spinoze. Ti afekti kao nerješena stanja bi mogli biti tek šum idealne melodije, i njih bi se trebali riješiti, kako? Riješiti se muzike zarad Muzike. Ovjetliti problem od razumskog Umskom i dalje na putu slobode Duha. U samu Nužnost. Umjetnost ne bježi od stanja koja se ne mogu pojmovno objasniti, a i zašto bi jedan ili jedna osoba kao ljubitelj Božanske Mudrosti odrekla se te Tišine koja svira najljepšu i Beskrajnu melodiju.

Univerzum je samo jedan, a ne onoliko da ih je koliko ima i stvari. Univerzum sam nije forma. Zato, čovjek je nepodjeljen Univerzum u formi sebe čovjeka. ,,Baš zbog toga ništa od onoga što nazivamo pojedinačnim stvarima nije po sebi realno. One su pojedinačne upravo po tome što aspsolutnu cjelinu ne primaju u sebe, u svojoj posebnoj formi, što su se od nje odvojile, i obrnuto, ako je imaju u sebi, one više nisu pojedinačne stvari.“[8] Ovdje je prevladan svaki broj i određivanje s pomoću broja, kaže Šeler, i Apsolutno jedinstvo obuhvata u sebi i Jedinstvo i mnoštvo. A ukoliko su posebne stvari ujedno i Apsolutne, one se tad zovu IDEJE. Zato ,,svaka ideja je = univerzum u obliku posebnoga“[9] mada ona nije realna kao to posebno. Apsolut je ugrađen u posebnost. Ove slike Božanskoga posmatrane realno su bogovi po Šelingu. Svaka je Ideja poseban Bog, a Ideja bogova nužna je za umjetnost. Apsolutno idealno je i apsolutno realno, tu tek vrijedi poetska i filosofska misao. Ova stvarnost pred nama je u istinskom smislu nestvarnost, oprostite, i Šling to tvrdi. ,,Svi likovi umjetnosti ... prevashodno bogovi, jesu stvarni zato što su mogući. Onaj ko još može postavljati pitanja kako su tako visoko obrazovani duhovi kao Grci mogli vjerovati u stvarnost bogova, kako je Sokrat mogao preporučivati žrtve ... ko postavlja takva pitanja dokazuje jedino da sam nije dospio do one tačke obrazovanja na kojoj je Idealno Stvarno i mnogo stvarnije nego takozvana sama stvarnost (čulna). U smislu u kojem, recimo, zdrav razum vjeruje u stvarnost čulnih stvari, ti ljudi uopšte nisu shvatali bogove i nisu ih držali ni za stvarne ni za nestvarne. Oni su za Grka u višem smislu bili realniji od svega drugoga što je realno,“[10] bogovi.

A muzika gdje je? Ja je upravo vidim tu među njima, bogovima. U svijetu Ideja, gdje ona nije tek čulna. Čulna muzika, kao i druge umjetnosti jest onaj nama drag mimezis, ono što nas vodi na Putu ka bogovima ili Božanskom Apsolutu, iako osuđivana jer nije sama original. ,,LJEPOTA je Apsolut opažen realno,“[11] jer Apsolut po Šelingu, može biti lijep samo u ograničenju. I slažem se.

U pjesništvu naivan je prirodan, a sentimentalan traži prirodu i ganut je. ,,Za GENIJA nema izbora, jer on poznaje samo ono što je nužno i samo to želi.“[12] Istinska poezija zato nije ni naivna ni sentimentalna već GENIJALNA (lat. Genius = Duh).

Pogledati: Fridrih V. J. Šeling, Filosofija umjetnosti (BG: NOLIT, 1984)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment