Tuesday, 6 December 2016

Šelingova filosofija identiteta


Identitet = identičan ili jednak sam sebi. A čovjek još NIJE.

Prva logika ili organon filosofije kaže A=A, a 
Hegel će reći da je A = i ne-A.

Apsolutni identitet označava bitnu neodvojenost subjekta od objekta, onu pukotinu između njih iz koje su potekli, gdje je i Jaspersova transcendencija ili Božanski kvalitet. 

Kako uspostaviti vezu između jednog i drugog, subjekta i objekta, gdje je to njihovo pra-jedinstvo? - neki su filosofi pokušali stvar objasniti tako da se radi o dva aspekta jednog te istog. Naročito se Schellingovo ime spominje u vezi s tim. U europskoj tradiciji Parmenidov iskaz se smatra početnim iskazom takve vrste, gdje Parmenid govori o apsolutnom identitetu mišljenja i Bitka gdje: ,,Bitak jeste, a ne-Bitak nije.”

Šeling određuje prirodu kao vidljiv Duh, a Duh kao nevidljivu prirodu. Šeling je, naravno, bio i pjesnik. Duh i priroda su ,,identični" jer se u njima ispoljava ista inteligencija, pa otud i naziv ,,filosofija identiteta". Schelling izdaje i časopis za spekulativnu fiziku (Zeitschrift fiir spekulative Physik) u kojem je objavio svoje djelo ,,Predstavljanje mog sistema filosofije", kao osnovno djelo svoje filosofije identiteta. Njegovu nauku u kratkim crtama možemo posmatrati kroz  4 cjeline:

. filosofiju prirode (objektivni idealizam),
. filosofiju identiteta,
. gnozu, i
. filosofiju romantike.

Mrtva priroda nije ništa drugo do neslobodna inteligencija. Najuzvišeniji cilj joj je postati sama svoj objekt, to postiže priroda tek po najuzvišenijoj i posljednjoj refleksiji u sebi, što i nije ništa drugo do sam čovjek ili ono što se naziva Um. Po njemu se priroda vraća potpuno u sebe, i postaje očito da je priroda u svojoj Suštini identična s onim što mi u sebi nalazimo u inteligenciji ili svjesnosti. Ovo uvođenje principa duha i života nasuprot Kantove filosofije prirode jeste obrat kao ukazivanje na objektivnost prirode protiv Fichtea, i zaokret prema Hegelu.

. U prvom dijelu transcendentalne filosofije (teoretske filosofije) je pokazano kako se priroda razvija iz inteligencije. Stepenima samosvijesti odgovaraju stepeni realnosti. Osjeti (čula) i produktivno (kreativno ili stvaralačko) viđenje proizvode materiju, vanjski i unutrašnji svijet, prostor i vrijeme, a apstrakcija dopušta razliku inteligencije od njenih proizvoda. Materija je otvorena Duhu, priroda Bitku etablirane inteligencije, kvalitetima beživotnih opažaja, tijela šematskim viđenjima. Čitav se proces odvija nesvjesno;

. Drugi dio praktične filosofije on pokazuje kako nastaju od inteligencije čak i sa sviješću postavljena slobodna djelovanja, na njima počiva istorija. Pa i onda kada se čini razbacana i besmislena, ona je uvijek vođena Duhom i smijera prema savršenom poretku svijeta, pravu i državi te tako nastaje iz slobodnih i svjesnih postavki Duha druga viša priroda, svijet Slobode. Razrada njihove osnovne strukture bio bi zadatak praktične filosofije;

. U trećem dijelu transcendentalne filosofije Schelling razrađuje svoju filosofiju umjetnosti, koja predstavlja sintezu teorijske i praktične filosofije i otkriva da se nesvjesno i svjesno poklapaju. U čulnosti i čulnom stvaranju poklapaju se polaritet i identitet prirode i duha, svjesno i nesvjesno, zakon i sloboda, tijelo i duh, individualitet i opštost, čulnost i idealnost, konačno i beskonačno. A u tom bi bila i ljepota da se beskonačno opipljivo razlijeva u konačno, te da konačno postaje simbol beskonačnoga.

Schelling u filosofiji prirode daje da se priroda razvije u Duh, u kojem se ona konačno dovodi do Svijesti, što je ona oduvijek i težila jer je oduvijek bila Duh, i obrnuto, u transcendentalnoj filosofiji dopušta se Duhu da se objektivizira, jer oduvijek pripada Duhu, da se čulno želi prezentovati kao priroda. Sad ono što je oduvijek bilo stavljeno u centar i objašnjeno u svojim određenostima: priroda i Duh, objekt i subjekt, realitet i identitet postaju identični. Priroda je vidljivi Duh, Duh nevidljiva priroda, reći će Šeling, a u suštini radi se uvijek o jednom te istom. Razlog pretpostavke toga identiteta je u tome da sva nauka i istina zahtijevaju poklapanje (konformitet) naše spoznaje s njenim objektom. Bez pretpostavke izvornog identiteta Duha i Bitka ne bi moglo takvo poklapanje nikad biti spoznato. U konačnom svijetu privida ostaje tako da kod stvari prevagne jedna ili druga stvar, a gdje prevagne realitet, strana objekta, imamo pred sobom carstvo prirode, a gdje je idealno, strana subjekta, nalazimo se u carstvu Duha i u istoriji. U oba carstva Šeling opet razlikuje stepene, osnovni stepen ili ,,potencija" su materija, svjetlo i organizam u realnoj, te nadzor, razum i um u idealnoj sferi Bitka. Što je kod nekog bića prepoznatljivo više identiteta to ono stoji na višem stepenu, što Šeling naziva Apsolutno ili Božansko. To Božanski Jedno u svemu je identično, u njemu se ne dokidaju suprotnosti, jer nisu uopšte razdijeljene. Bog je Apsolutna indiferencija suprotnosti. Kako onda iz toga jedinstva nastaje mnoštvo? Apsolutna se indiferencija diferencira, a da pri tome ne ukida Jedinstvo; Jedinstvo čak i treba suprotnosti i indiferencija je samo u diferenciji suprotnosti. Postupak se shvata tako da se Apsolutno shvati kako je učinio i Aristotel, kao Duh ili Um koji sam sebe posmatra (noesis noeseos). Tada još uvijek u Supstanci imamo isto Jedinstvo, u nadzoru samo subjekt i objekt. Osnovne su suprotnosti radi toga priroda i Duh u već spomenutim potencijama. Nastale iz Božjeg samo-pogleda postaju tako redovi i nivoi svemira Božje misli, ideje Božanskog Duha, onako kako je to zastupao neoplatonizam, kako svijet i postaje Božja manifestacija. Preciznije, svijet je Božanski. S obzirom na misli identiteta ova se Šelingova filosofija često smatrala panteizmom, ali pojam panteizma u filosofiji je kompleksniji. Da bi se doprlo do indiferencije Apsolutnoga mi ne propisujemo nikakva pravila sebi ni drugima koje bi imali stalno pred očima, a da bi doprli do najdublje tajne prirode, ne smijemo se umoriti. Šelingov je ideal na tom području Đordano Bruno kojega upoznaje preko Jakobija i Spinoze. I Kuzanski je uticao na doradu i razradu cijelog njemačkog idealizma, onaj što je, spojivši srednjovjekovlje i antiku, inicirao filosofiju njemačkog Duha. Šeling je svojom filosofijom identiteta probio Kantov subjektivizam, u svom idealizmu.

I šta je to s panteizmom kod Šelinga? On priznaje misli participacije, za njega postoji razlika između Boga i svijeta, čime bi on zaobišao panteizam na ontičkom polju. Ali ista opasnost čeka i na spoznajno-teoretskom nivou. Duh koji u transcendentalnoj filosofiji stvara svijet, čini se da je Božji. Samo je ,,intellectus archetypus” stvaralački, samo se u njemu poklapaju ,,misliti i biti”. Šeling pretpostavlja drugi, izvorniji identitet prirode i Duha, jer bez njega ne bi mogao biti shvaćen konformitet subjektivne i objektivne istine, a to je intelektualni nadzor našega uma u kojem bi nam svaki identitet bio siguran. On je jedini izvor znanja. Niko ne shvata istinu ako je ne posmatra u Vječnosti, istina je samo u Apsolutnom znanju, u znanju da je u Bogu i iz Boga. Pojam intelektualnog nadzora potiče od Fihtea, ali je tradicija i duža. Kod Šelinga ponovno oživljava objektivni realizam za koji je karakteristični govor o ontološkoj istini u tradiciji Platona (ideja Dobra, Bitka, Istine i Vrijednosti), Aristotela (Nous Poietikos) te Avgustinove nauke o iluminaciji, Anselma o ontološkoj istini, Bonaventure o egzemplarizmu, Tomina apriorizma (intellectus agentis), Cusanusa unum, a tu pripadaju i Plotin, Bruno, Spinoza i njihova panteistička varijanta, pa i Cusanosova pozitivnija varijanta. Schellingova prirodna i transcendentalna filosofija vide u svijetu Božje umjetničko djelo. Kao Božji samo-razvitak mora svijet biti veličanstven i lijep. Taj njegov optimizam poslije i splašnjava.

Već 20. vijeka u krizu upada cijela moderna misaona tradicija započeta 17. vijeka, a koju nazivamo ,,filosofija identiteta" ili ,,filosofija reprezentacije". Marx nas je upozorio o opasnostima filosofije reprezentacije, odnosno apstraktne filosofije identiteta, a Frojd o opasnosti religioznih ideala o pravdi. Filosofska refleksija današnjice napustila je cjelokupnu filosofiju identiteta, uključujući i Marxovu, kao ideološku.

Šta znači to ako čovjek s nesputanom sviješću kaže Ne! dok sva njegova čula i nervi kazuju Da! i svako vlakno, svaka ćelija suprostavlja se ... Individue su mostovi na kojima počiva postojanje ... Istine se posvjedočavaju njihovim dejstvima, dokazima po snazi, ne logičkim dokazima (Niče)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment