Thursday, 1 December 2016

Šopenhauer: Metafizika lijepog


Dopadanje je i radost zbog viđenja lijepog stvari što ne dira nas u volju i cilj lični. Tu je i platonski doživljaj prirode gdje volja iščezava u estetskom, volja izvor jada naših i bolova. Ljepota tad otklanja patnju. Nema htijenja a svjesni smo sebe i djelatnosti subjektivne. Prvi svijet je bila volja – želja, bol, drugi je svijet po sebi u bitnosti, i bez bola. Umjetnik je koji sebe oslobađa prvog svijeta, a drugi se doživljava. Volja ličnost je sopstvena - oslobađa se predstavom da slobodno doživljava svijet, reecimo objektivno, ogledalo čisto. Posmatranje dugo traje dok ne bude iscrpljeno, čist subjekt i čisti objekt. Tu je platonska ideja. U zakonu uzročnosti apstrahujem.

Objekt postaje Ideja kad odstranim mjesto, sve se čisti subjektom saZnanja. Šta je Znanje za Artura? Subjekt ovaj slike vadi iz vremena i fiksira sve zauvjek - Ideja je trajna u svim promjenama. Podstrek volje se smanjuje. Volja je što podstiče moć saznanja, jer ova malaksala bi, volja tjera da intelekt i prebaci njene snage. Osim mudro-fine glave jaka volja potrebna je.

Objektivno suština je platonska u Lijepom Djelu gdje korisna volja mora iščeznuti. Saznanje je bez namjere i bez individue, posmatranje platonsko je i realno. To je prije koncepcije il’ zamisli, prije intuitivnoga prvog koje čini jezgro djela umjetničkog i PRAznanja. U djelima genija je to ,,nesvjesno” odvojeno nezavisno pa umjetnik vidi življe. Ali volje malo imat' mora i u djelu, princip dovoljnog razloga. Intelekt je lud kad želi nadmoć svu.

Ideje mi posmatramo sukcesivno i vremenski znamo biljku k’o pupoljak, cvijet i plod. Umjetnost Ideju traži koja vrijedi za hiljade il’ milion njih. Događaj jedan iznijet umjetnički objasniti može cijelo čovječanstvo. Pjesnik bira sebi scenu i kazuje šta je život i suština čovjekova. Poezija je u riječi razigrana mašta Šopenhaueru. Intuitivno saznanje  nad apstraktnim je primarno, neposredno osjetimo. Dubok pogled umjetnika je i dublji od svih riječi koje nabrajam o nekome. Trenutak je jednog lica sa osmijehom katkad ogroman i slika od stvarnosti veća, bliža platonskoj ideji nego što je ,,stvarnost”. Otvoreno umjetnost nam daje formu, više nego materiju. Sama stvar je obmana k’o figura je voštena i prolazna. Gdje je vrijednost? Ljepota je očigledna. Živopisno pokazuje ideju nam sebe ili vrste. Slikar ističe Ideju. Da, Ljepota je vidljivost same volje. Kad ne gledam objektivno i ne vidim Ljepotu il’ tu Ideju. Nije čisto. Misli od svud nas prljaju. Metafizički je razlog straha od nečega, dubok pa ljepotu neke životinje ne vidim sem strah zbog sličnosti što nameće se s nečim pa ne shvatam (te životinje Ideju). Sve je Lijepo i podsjeća, a magija ,,prodaja je duše đavlu”. Raznovrsnost osvježava i prostranost, vegetacija svladava gravitacijsko za uvis. I vodena pokretljivost oslobađa od nas samih.

Zgrada ljepša je što ima sa prirodom vezu. Pa i sprava. I stubovi kao stabla il’ čovječji udovi su. Školjke. Biljke, životinje su takođe i oblici. Samo Duh se ovaj prati, a ne podražavanjem. Već nagovijest treba. Ukrasi nameću se još besciljni. Praznoglava piskarala isto tako krše jezik, sve drska samovolja je i vandali, riječ je ovo Arturova. Lijek i jelo mi ne daju snagu, ali daje djelo. Muze ne idu u javnost, ali opet nam trebaju. Mudrost dobra je kad pomaže čovjeku da Suncu se obraduje. Muzika se svud razum’je. No, drugo je izraziti strasti, drugo je slikati same stvari! Ne naprežu misli i uživaju tako mnogi. Filosofi? Muzika je melodija, tekst je svijet. Melodija je i jezgro, glavno jelo, harmonija samo sos. Muzika je sama sebi, sve drugo je naduvano. I ometa. Uzvisuje jednostavnost. Opera je nemuzička. I rđava poezija. Zar je muzika služavka!?

Mi smo još u pretpostavci te slobodne volje borba neprestana s nevidljivim. Sa Sudbinom borba biva tako smiješna, kao snop što srpu bježi. Hrišćanski je promisao Božja dobru usmjerena, najvišem. Al' ne znam?

Ma, pusti to, političke tendencije gube snagu već sa narednom godinom, pa i danom. Važi za sve umjetnosti. Ništa nema u krupnijem događaju. Pusti baš to što se momentom događa. Nedirnute događajem nit' raspoloženjem gledaj stvari, scene su narodne horske. Isto istorija – antiteza poezije, geografija prostoru je.

Svakom ratu cilj je pljačka, kaže Volter. Kada imaš snagu gradi, ne ubijaj. Novinari na uzbunu pozivaju, pos’o im je da nanjuše, laju, novina poveća i najčešće igra sjenki se dešava, kaže Artur. Nije to zadatak piscu da o krupnom priča krupne događaje već male zanimljivim pravi.

Moral i estetsko ne diraju se u bajci, k’o u pjesmama vještica u Magbetu. Lijepo zvuči. Bolja Svijest je utočište. Poezija filosofskom nudi sklad, iskustvo je za nauku. Platon griješi, danak plaća. Gete kaže: Ma ko bio varvarin je koji glas od poezije ne razum’je. Retorika u granici razumskog je, druga klasa, pojmovi i riječi ali ne duboko. Manje retorska je bolja poezija. Ima mjera, i filosof zagadi se poezijom, kao Šeling. Ali šta je poezija, POIESIS? Filosof je pošten kada ne koristi poetsko ni retorsko kao sredstvo, kaže Artur. Sad na strani je Platona. A i protiv. A Šekspir? on gdje je?

Pred djelom se umjetničkim čeka da progovori, kao pred gospodinom, čekaj da ti nešto kaže. Genije se i sastoji u saznanju tih Ideja. Al’ žmirkavi pogledi su. Za one što se okupljaju i izlažu kaže Gete - mnogo ih je, ali oni se baš dobro osjećaju tako što su na okupu. No, rijetki baš pate izvan.  
Filosofu i pjesniku moral nije nikad preči od Istine. Puštao je ljude Šekspir da pričaju. Samo onda kad polazi čovjek od posmatranja neposrednog skroz istinit je i pošten, i besmrtan zbog tog. Čisti subjekt je saznavanja. Duh je subjekt, duša volja, kaže Šopenhauer. Ja ne znam.

Parama se, konkursima podstiču na rad. Zar!? Umjetnici? Tu dolaze više koji vole novac. I gomila nepregledna ne da talent da se vidi. Kaže Artur. U rđave gledam stvari i opere. Uživaj u svojoj sreći, druga sreća ti ne treba. Isplivaju nepozvani. Akademije, nagrade? Ja pjevam što pjeva ptica, kaže pjesnik u Majsteru. Kad plaćaju genijalce loša djela ovi daju, Gete, Igo, mnogi drugi. Nakon djela istinskog su došle pare i kvarenje. Kinđurenje. Filosof je viši, rjeđi od pjesnika, kaže Artur, ima manje on lažnosti, pritvornosti. Naivnost je za genija. I nacija podupire il' ometa umjetnika. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment