Tuesday, 6 December 2016

Supek i Hajzenberg


Hajdeger mu se i nije baš dojmio. Ivan Supek je često pričao o onima s kojima je drugovao, a to su bila najveća imena u nauci iz 20. vijeka. Bio je Hajzenbergov učenik i za doktorsku disertaciju dobio temu, koje će Supek komentarisati, da je takva tema za nobelovu nagradu, a Hajzenberg mu na to odgovara: Pa ništa drugo i ne očekujemo od vas. Kaže Supek: Kad smo kasnije prvi put ljetovali zajedno, pozvao me ponovno da nastavimo rad. Rekao sam mu da pišem roman, a on je odgovorio - Ne znam jeste li nadareni za književnost, ali za fiziku ste prokleto talentovani! Postali smo prijatelji, kaže Supek, na neobičan način. On je dobro svirao klavir i često nas je zvao naveče u svoj dom. Najdraža knjiga obojici je bila od Dostojevskog ,,Idiot”. On je bio nekoliko puta u Hrvatskoj i ljetovali smo zajedno s obiteljima. 

Supek se često družio i s Maksom Plankom. Kad su nakon dolaska na vlast nacisti počeli tjerati Židove s fakulteta i instituta, Max Planck je otišao kod Hitlera i rekao mu da to nije u redu, Židovi su u Prvom svjetskom ratu bili bolji patrioti nego mnogi Nijemci jer ih je mnogo poginulo boreći se na njemačkoj strani. Hitler je pobjesnio i rekao mu da su Židovi neprijatelji arijevske rase pa se Planck povukao. 

Supek (1915-2007), fizičar, filosof, književnik, povjesničar, mirovni aktivist i humanist, u intervjuu za Jutarnji list iznio neka svoja iskustva u vezi s najvećim naučnicima 20. vijeka koje je poznavao i s kojima se družio. Supek je utemeljio 1950. godine Institut ,,Ruđer Bošković" u Zagrebu, odakle je i izbačen 1958. godine jer se protivio ideji stvaranja atomske bombe što je zagovarao tad moćni Aleksandar Ranković. Supek se nakon toga prestao baviti fizikom, a posvetio se književnosti i filosofiji, objavio je niz romana i drama. Utemeljio je i Interuniverzitetski centar u Dubrovniku, a bio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu 1971. godine. 

Krajem 1937. u Parizu sam upoznao nobelovca Louisa De Broglieja, inače markiza. De Broglie je znao da sam ja Heisenbergov đak i pozvao me na čaj. Pitao me zašto Heisenberg nije emigrirao iz Njemačke poput Thomasa Manna. Rekao sam mu da je Heisenberg dobar Nijemac koji je odlučio dijeliti sudbinu njemačkog naroda. Bio je protiv Hitlera, nije bio ni u jednoj stranci, ali imao je veliku obitelj o kojoj je brinuo. Smatrao je da mu je dužnost ostati u Njemačkoj.

Zbog supravodljivosti ili superprovodljivosti će, na primjer, u olovnom prstenu uronjenom u ukapljeni helij, istosmjerna električna struja nastaviti teći i godinama nakon što se izvor struje isključi. Superprovodnici su materijali čiji je otpor na veoma niskoj temperaturi koja je bliska apsolutnoj nuli (-273 C) jednak NULI. Superprovodljivost je otkrio 1911. godine holandski fizičar Heike Kammerlingh-Onnes, proučavajući električna svojstva žive. U jednom superprovodniku, elektroni putuju u parovima i brzo se kreću između atoma, bez ikakva gubitka energije, kad se elektroni nalaze u sredini kružnog oblika u obliku elektronskih parova, njihov kvantni talas, jer sve čestice su istovremeno i talasi, koji prolijeće prstenom, u stanju je konstantne energije koju dejstvo običnog otpora ne može da poremeti. Takvi superprovodni elektroni ponašaju se podjednako stabilno kao i elektroni koji kruže oko jezgra.  Temperatura na kojoj otpor postaje jednak nuli je različita za različite materijale. Mejsnerov (Meissner) efekat osobina superprovodnih materijala da su neprobojni za sile magnetnog polja a ovaj efekat već nalazi primjenu u pravljenju super-brzih magnetno-lebdećih vozova. Kad se dva superprovodnika spoje tankim slojem izolatora, dolazi do nesmetanog protoka (tuneliranja) parova elektrona sa jednog na drugi superprovodnik, poznato kao Džozefsonov efekat, s primjenom u pravljenju super brzih elektronskih prekidača kod minijaturnih kompjutera visokih brzina obrade podataka. I Nils Bor. Bohra sam upoznao kao student tijekom jednog posjeta Kopenhagenu. Sreli smo se ponovno u Cernu (Europski centar za nuklearna istraživanja) kad je on bio šef danske delegacije, a ja sam predstavljao Jugoslaviju. Kako smo bili odsjeli u istom hotelu, navečer smo dugo pričali. Njega je zanimalo mnogo stvari, uključujući i filosofiju. Bio je orijentiran više lijevo. Mnogi su fizičari tada bili lijevo orijentirani i internacionalisti. Bohr i Werner Heisenberg bili su do početka Drugog svjetskog rata najbolji prijatelji, ali su se u ratu razišli. 

Pitao sam Oppenheimera zašto nije prekinuo Projekt. Rekao mi je da je taj projekt bio nezaustavljiv. Oppenheimer je čovjek podijeljene lojalnosti, podvojen između kosmopolitizma i humanizma s jedne strane i lojalnosti svojoj vladi. Ipak je htio da ga smatraju dobrim Amerikancem. Oppenheimer je bio ljevičar, čak i komunist do pakta Hitler - Staljin. Za vrijeme Španjolskog građanskog rata novčano je pomagao republikancima. I ja sam u to vrijeme kao dobrovoljac htio ići u Španjolsku. Nije me pustio Kitić koji je bio zadužen za slanje jugoslavenskih dobrovoljaca. Rekao mi je ,,Ivo, što ćeš ti tamo, ne znaš ni pucati".

Russell je bio lord iz jedne od najstarijih britanskih obitelji, a bio je prilično ekscentričan čovjek. Bio sam u to doba jedan od najglasnijih mirovnih aktivista, a Russell je cijenio i to što sam još 1944. u Topuskom govorio protiv atomske bombe. Sjećam se jednog mirovnog prosvjeda u Londonu na Trafalgar Squareu. Htjeli smo ići do sjedišta britanske vlade, ali su nas policajci spriječili. Uhapsili su neke od prosvjednika, među kojima i Russella, i odveli ih na policiju. Rekli su mu da remeti javni red i tražili da plati kaznu od pet funti. On je to odbio i noć je proveo u zatvoru.

Na pitanje - Jeste li poznavali Tita? - odgovara: Jesam, jako dobro. Kada je 1934. godine izašao s robije, Tito je pobjegao na brzinu u Beč. Ja sam se tada odlučivao za studij u inozemstvu jer je moj otac bio imućni odvjetnik koji mi je to mogao priuštiti. Dvoumio sam se između Beča i Züricha pa sam odlučio najprije otići u Beč. Prije moga puta došao mi je jedan aktivist Komunističke partije i rekao mi da bih trebao u Beč odnijeti kofer s dvostrukim dnom u kome su važni dokumenti. Rekao mi je: To je priličan rizik, ako te uhvate, oni će te istući i zatvoriti. Ali, ti izdrži, tvoj otac ima novca pa će te izvući van. Bio sam antifašist i odlučio sam riskirati. Sve je prošlo u redu. U Beču sam se javio jednom ugljenaru rekavši lozinku ,,Meni trebaju 33 briketa". On je odmah telefonirao, došla je jedna zgodna djevojka i rekla "Vaš vas drug čeka na tramvajskoj stanici". Otišao sam na tu tramvajsku stanicu gdje me čekao jedan čovjek. Nije bio ni radnik, ni seljak, ni intelektualac. Nije bio ni star ni mlad. Ja sam mu rekao za kofer i onda je sa mnom došao u hotel. Otvorio je kofer i uzeo sve stvari za njega. Pozvao sam ga na večeru što je on rado prihvatio. Počastio sam ga večerom, a on mi je na rastanku rekao da se zove Josip Broz. Nisam se zadržao u Beču jer na Sveučilištu nisam vidio nijedno ime koje bi me privuklo. Otputovao sam u Zürich.

Kaže Supek: Danas se kao nikad očajnički traga za životnim smislom i identitetom; u ovoj bujici vijesti, agresivnosti svakovrsne reklame, sugestivnih programa, senzacija, estradnog kiča, urlika sa stadiona – što se sve iskazuje kao „naš svijet“, a prema kome oni osjećaju golemu odbojnost, i svima su već dodijali političari i misionari koji nastupaju s lažnim obećanjima i istrošenim objavama, bez sluha za nove kontrapunkte. Mladi osjećaju odbojnost prema povijesti, toj učiteljici života koja je postala rasadište mržnje, a sagrađena od mitova služi kultu državnika, odnosno pragmatičnim potrebama vlasti. Već je duhoviti cinik Bernard Shaw primijetio da, veličajući svoju naciju, državnik ili podanik, svejedno, uistinu veliča sebe iznad svih drugih. S koliko su oduševljenja mladići i djevojke srnuli u obranu domovine, a kako razočarano sada zure u pir kaste koja je zapila njihovo domoljublje. Mladi duh nije nikada podnosio ograde, želeći dosegnuti beskraj. Rušeći sfere Aristotelova zatvorenog svemira, Giordano Bruno je radije otišao na lomaču negoli da poklekne pred dogmom … ovo je nešto iz Supekovih ,,Refleksija o znanosti i politici”.

Čovjek je kriv ili zaslužan samo za ona djela koja nije morao izvršiti. Otud priča o Slobodi. 

Nije stvar u tome da praska potvrđuje misli, nego te prakse ne bi bez misli uopće bilo, kao što ne bi ni misli bilo bez ljudske djelatnosti. Istina pristaje uz čin, njezine se konzekvence mogu testirati na vanjskim, javnim učincima, ona je pouzdan vodič i rezime naših djela.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment