Tuesday, 6 December 2016

Trenutak


Umjetnost je, moramo priznati, nezaobilazna, koristi se u filosofiji, ali i teologiji, čak i nauka je mrtva bez nje, a život čovjeka uopšte bez nje prazan. Njena spoznajna moć je nesporna, iako se često prećutkuje u naučnim krugovima. Estetsko takođe jeste važno kao taj prvi momenat doticanja čulnog i zatim čudesnog naslućivanja više umstvenosti života.

Umjetničko djelo je za Hajdegera neiscrpno. Ovaj veliki mislilac duboko zahvata problem umjetnosti dovodeći istu u vezu sa ostalim fenomenima postojanja. Potraga je za Istinom, za Bitkom, tako i za samim Bogom, i za Sobom. Hajdeger ima takođe svoje teološko porijeklo, donekle i zahvalan mu je što je s tim došao u priliku da se može uopšte baviti mišljenjem. Jedan od glavnih sagovornika mu je bio i stručnjak za Novi zavjet, u Marburgu, Rudolf Bultman. Podsticaj su mu dali i teolozi poput Kalvina i Cvingla, ali i Paskal, Kjerkegor, i drugi. Dugo se bavio i Aristotelom, a znamo da nam je Aristotel ostavio u nasljeđe veoma dragocjen materijal o fenomenu umjetnosti. Bilo je onih koji su kritikovali Hajdegera da je svojim ,,Bitkom i vremenom” vršio sekularizaciju religijskih hrišćanskih motiva, poput kritika njegovog učenika Karla Levita, filosofa istorije. Međutim, teologiju niti matematiku Hajdeger ne stavlja na prvo mjesto već na toj poziciji vidi sadejstvo mišljenja, pjevanja i umjetnosti.

Hajdeger čak slikara približava filosofu, uprkos Platonu, kao što smo vidjeli sliku Van Goga, starih seljačkih cipela, u njima je sve sadržano, u toj neuhvativoj praznini koja je ipak punina, najpunija.

Zbog svega ovog Hajdeger ima i ono svoje ,,JEST“ (njem. Da) koje ističe iz samog Bitka sve do u pojavnost, i u tom isticanju su naši životi kao egzistencija, pred našim čulima promiču slike, zvukovi, oblici, mirisi, dodiri, sve poput umjetničkog djela može da nas vrati u postojbinu ili u, pjesnički rečeno (Helderlin) Zavičaj. U sam Bitak. Od raz-Umskog se uzdižemo Umskom, od mnoštva ili podijeljenosti Cjelini.

Možemo biti zahvalni Platonu na tim prvim saznanjima o moći ljepote, o sili Erosa i konačnog puta ka Dobru Beskonačnom, u same sebe. Hajdeger i ne ide ovim putem, ali uvažava. Putuje se u područja Duše što sama sebe pokreće iznutra i nikakvi podsticaji joj s vana za to ne trebaju, jer je ona platonski beskonačna i vječna. Po Dekartu i Spinozi ispunjena je afektima, po Đerđu Lukaču oblicima. Sloboda od sjenki je poželjna. Strasti okivaju. 

Takođe, zahvalni smo i Pitagori na njegovoj nauci o brojevima i o muzici. Imaju, naravno, misterije, čak i u novim religijama. Sokrat, Platonov junak, govoriće o četirima naukama, a o četvrtoj skrivenoj koja je, što i jeste čudesno, na trećem mjestu, kad se sa neba svraćamo u unutrašnjost bića, ka Biću po-sebi. Da stvar po sebi već nije stvar, to reći će i Kant po uzoru na antiku. A Ernst Bloh će reći da mi još nismo.

Za Hajdegera je ekstatičko ono Tu (njem. Da). Njegovo prvo i glavno djelo ,,Bitak i vrijeme” jeste upravo filosofija TRENUTKA - onog neiscrpnog kojeg doživljavamo unutar situacije granične ili bliske graničnoj. Ova ekstatičnost, dakako, neodvojiva je od doživljavanja umjetničkog djela kao same umjetnosti. Događanje izvan oblika. I šta je vrijeme? - jedno je od glavnih filosofskih pitanja. Vrijeme u kojem nam se pojavljuje umjetničko djelo da nas poveže s Beskonačnim.

Hajdeger, dakle, hoće shvatiti TRENUTAK, obraća se Platonu, Kjerkegoru (,,Pojam tjeskobe“), čak Lao Ceu, prevodeći njegov Tao (Put) nakon Drugog svjetskog rata i svih razočarenja. Za Platona ono iznenadno nema mjesta u vremenu, ono je bezmjesno, atopon. Kod Hajdegera je TJESKOBA ta koja dozvoljava TRENUTAK, a tu je, takođe, i pojam SITUACIJE, koja je najjasnija kad je granična jer tad najbolje oslobađa upravo taj željeni TRENUTAK, vječnu sadašnjost.  

Baviti se filosofijom bez umjetnosti, po meni, ne bi imalo smisla, svesti se samo na formalno logičko mišljenje i na tehnički obrazac. Takođe, matematika svedena na puku aritmetiku bez geometrijske simbolike, vodi nas opredmećivanju same beskonačnosti koja se krije u svakom krugu, dijagonalama kvadrata, progresijama, itd. Muziku ne možemo zaobići, ona nas, htjeli ne htjeli, svira. Mi kopiramo koliko možemo i uživljavamo se isto tako u dubine do kojih možemo biti odnešeni. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment