Thursday, 8 December 2016

Umjetnost kao susret sa sobom


Čovjek nešto traži? Sebe on traži, kao da fali? Znači da bio je il' zna za više od tog sad šta je. Zanos govori više, al' ne bih sad na strast, jer Duše je ovo stanje neko koje se hrani spolja vidljivim oblicima. Svim čulima, Umom i Osjećanjem. Ljubav je izvan ili pak iznad i prije te strasti. Otud meta-ta-fizika nije spiritualno, već muzika, matematika i drugi oblik razmatranja Zakona Višeg. Imaju stvari prapočelne i neobjašnjive pojmovnim jezikom, nešto se može reći dok čovjek ne uzdigne sebi Tišinu ovog sveznanja neznajućega ili Božansko. 

Filosofi, teolozi, mistici, pjesnici, mudraci i inače umjetnici su na tom tragu. Druge ne bih pominjao. Gledaoce i Vidioce. Profesija tu nije bitna, ime i naziv. Nek nađu se sami. Tragos je jarac i rizik života na vrhu najveće planine, dalje se mora u Nebo. Ne mislim pri tom plavetnilo, već spoj zemlje-neba je čulno nevidljivo. Granica nema. Rizično je biti i ovca. S puno ili sa malo novca, sve je rizično. A najveći rizik podijeliti Dušu već uveliko podijeljenu. Sabiranje u suprotnom smjeru teče predanom umjetniku. 

Sabira sebe u Sebi koji je davno već bio sad rasuta ličnost u mnoštvu je njih. On zna da kao takav mnoštven i nije bitan kao što je prethodni Lik. I djelo nebitno nekog je tamo značajnoga umjetnika, umjetnost je sama bitna k'o događaj. Tok. Sabiranje. Jedinstvo sa sobom. Tu negdje i filosofski je Bog. 

Planeta nije posebno bitna kad dotakneš Svemir, al' bitna je zato jer bez nje se neće vidjeti Lice Beskonačnog, do tad je nemir. Ogledalo, zemlje je slomljeno, hir. I treba za nešto refleksija. Rat. A vjerovatno i promašaj je zbog buđenja dat. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment