Saturday, 3 December 2016

Uvod u filosofiju


Uvođenje je poput ulaženja, a ono stupa u momentu zrelosti ili već prijemčivosti ili dostojnosti nekog da negdje sad na jedan novi način pripada. Ako filosofija sama nas odabire tad mi ne možemo ni biti uvedeni u filosofiju ma koliko se trudili.Ovo je sad jedno malo filosofiranje o ,,Uvodu u filosofiju”. Međutim, Uvod u filosofiju kao predmet na filosofskom fakultetu se daje na početku studija, smatrajući tako da se filosofija može dosegnuti intelektualno i već ubrzanim baratanjem stručnim pojmovima. Otud u prvom ciklusu studija predmeti ili kolokviji:

Uvod u filosofiju I: filosofski pojmovi i problemi
Uvod u filosofiju II: filosofske discipline

Filosofija je još uvijek čudo za savremen svijet, a i podešeno je tako ili provikano da se radi o praznoj priči. Priča može da postoji, ali filosoija je više stanje Duha ili stanje Duše čovjeka kao nama još misterioznog Bića. Ali, uzimajući zdravo za gotovo sve što je dato u savremenim knjižicama mi filosofiju možemo naučiti i ona je ,,nemoćna” da bilo šta promjeni u svijetu. No, sve ideologije se obilato u svojim postavkama koriste filosofskim saznanjima i objašnjenjima, iako dogmatski. Neizostavna je i uloga religija da se očuva ili održi svijet ovakvim kakav on jeste, jer za nešto je taj svijet potreban. Jednom građanskom ili seoskom subjektu ovo je izgleda prevelik zalogaj za svariti. No, hajdemo mi polako ono što možemo da kažemo, i na jedan postupan način, a koga ščepa filosofija taj ili ta može reći da je Uvod u filosofiju uspješno položen.

Platon je pričao uveliko o Duši, Aristotel je više tjelesan, ali i on priča o Bogu i bogovima, o Nepokretno Pokretaču. Savremena nauka obilatije koristi Aristotela jer on je sistematičan, daje i definicije, a Platon više umjetnički kroz metafore, poput i one sa pećinom koja govori da živimo u svijetu sjenki, ali da izlaz postoji. Takođe on piše i o svim opasnostima na tom Putu.

Grci znaju za običan um ili razum i Božanski um ili Nous. Kod Platona uspon ide iz dijanoetičkog u noetičko područje svjesnosti i on daje metaforu sa ,,linijom”. To je, kako bi religije rekle, kretanje po vertikali. 

Aristotel razlikuje dvije vrste umnih sposobnosti:

a. sposobnost saznanja - dovodi nas do opšte i nužne istine o nepromjenljivoj stvarnosti. Ovdje on svrstava intuitivni ili Božanski um ,,Nous" kojim neposredno shvatamo ono što je očigledno među prvim principima saznanja, te ,,episteme" kao sposobnost dokazivanja i izvođenja zaključaka iz prvih principa;

b. sposobnost prosuđivanja - dovodi nas do vjerovatnih znanja o promjenljivoj stvarnosti.

Upravo jedinstvo intuitivnog (Nous) i sposobnosti dokazivanja (episteme) čini ljubav ili prijateljstvo sa mudrosti - Sofia. To znanje filosofije o prvim principima, kojima se dalje objašnjavaju sva druga znanja, zove se teorija. Ali to je TEORIA kao gledanje direktno u samu Suštinu stvari, a ne neka intelektualna igra s pojmovima. No, i dalje je teško dati sasvim preciznu definiciju filosofije, koja nije samo mudrost uma, već je mudrost Života u cjelini, uz razumijevanje Univerzuma, izražavanje je Viših vrijednosti, poput Istine, Dobra, Ljepote, preispitivanje je naših predrasuda, vjerovanja, savršeno  je znanje o svim stvarima, pa i metod za bavljenje problemima čovjeka, bistri misli, i drugo. Kad kažem ,,metod” mislim na grčki metodos koji znači Put, a ne u smislu savremene empirijske nauke podržane raciom. 

Kad govorimo o porijeklu filosofije, tad mislimo na njeno istorijsko i egzistencijalno-antropološko pojavljivanje. Ovo drugo se tiče prirode samog čovjeka. Istorijski se filosofija pojavila u staroj Grčkoj, u 6. vijeku pne. i prije. Poseban način grčkog života ju je njegovao unutar gradske zajednice polisa (grad-država). Naravno, i grčka filosofija je imala svoje naslijeđe iz tog vremena, od starof Egipta, Indije, Persije, Babilona, i drugih. Pa i nestale Atlantide. Ova filosofija postaje drvo iz koje će se razviti sve kasnije grane modernih Zapadnih nauka s kojima smo dobili i kvalitetan problem. Prethodi mitsko. Iz mitskog govora za koji se na neobjašnjiv način vjeruje  da je istinit izvlači se logičko mišljenje koje filosofija počinje da razvija. Logičko mišljenje dozvoljava izmjene tokom razgovora, ako za to postoje valjani smisleni razlozi. Racio dobija sve značajniju ulogu u vođenju života čovjeka, a da sam taj život racio nije ni stvorio. Racio je tek jedna od podmaklih faza čovjekova uzrastanja od bebe do odraslog. U tom smislu Logos, iako sad drugačije tumačen i oskrnavljen, osamostaljuje se i izdiže nad mitom u misaonim krugovima društvene zajednice, te  tajanstveni mitovi prestaju biti osnovom razumijevanja ili bolje doživljavanja poretka prirode i društva. Tako s razlogom nastaje i slobodna javna rasprava među ljudima polisa koja prethodi pojavi duha demokratije u ljudskom društvu nama poznate istorije.

Mnogo prije ove tzv. filosofije postojale su spoznaje o životu, o istini, poput umjetnosti, mitologije, jezika simbola, religija, ili drugog. Ili je ona postojala, ali se drugačije zvala. Na Istoku u religijskom mišljenju najčešće kažu jednostavno ,,Put”. Dakle, filosofija je novi izraz ili jedna od faza umnog i duhovnog osvješćivanja društvene stvarnosti. Ljudi su shvatili da ima smisla živjeti u zajednici, s tim da se valjano osmisle pravila igre. I robovi su u to vrijeme ugledali svoje svjetlo. Razum većine dobija snagu i vladari moraju uvažiti bar dio od te stvarnosti. Čovjek počinje da sumnja, da se preispituje postupa li valjano sa sobom i sa drugima. Kao da je ljudsku psihu dotakao impuls za traženje neke izgubljene više prirode.

Čovjek, a naročito moderni, oslanja se na razum koji često iznevjeri. Neizvjesno postaje kako će se ta borba čovjekova za viši ideal, ili za slobodu svakog čovjeka, završiti. I da li je Sloboda društvena ili je pak nešto drugo? Borba još traje, u umu, razumu, u duhu, kroz religije, kroz nauku, umjetnost i kulturu. Intelekt od svih, ali tek pojmovno, obećava mnogo, u dubini nismo spokojni, a život uskladiti sa takvim (raz)umom zadatak je moderne civilizacije. Od nas je toga mnogo sakriveno i ne znamo o čemu se radi. Ni ko smo, ni šta smo ni kako smo, ni kud, itd. Sukobi nam nisu strani. I to je dokaz da čovjek sa sobom nije usklađen. Ili je mimo svoje volje porobljen? Mnoge su mogućnosti. 

Da li se istinski vidi svijet? Suština. Misaono je trebalo proniknuti uvijek dublje i posmatrati bitnost stvari koje često i nisu nam očigledne čulno primajući podražaje i slažući ih u predstavu ili sliku stanja. Tako nastaju filosofske teorije kao racionalne predstave o nekom dijelu stvarnosti, a nisu direktan proizvod čistog Uma (Božanskog), već bića pojedinačnog. Tako te teorije ili tvrdnje traže valjanu argumentaciju, kao i preispitivanje istih. Zato za filosofiju PITANJA mnogo vrijede, filosofska i životna iz iskustva i promišljanja i iz ljubavi, a ne čisto empirijska pitanja racija i niže praktične matematike. Svako područje stvarnosti može biti predmet filosofskog istraživanja, kao i stvarnost u cjelini. Suština stvari postoji i ona jeste, ili jesu bivstvujuće ili biće, svaka stvar koja postoji na bilo koji način (grč. to on; lat. ens). Ono što stvarnost jeste podrazumjeva glagol biti (grč. to einai; lat. esse; njem. Sein). 

Logos (λόγος) nalazimo kao grčki pojam koji se koristi posebno u oblastima filosofije i religije i često je shvaćen u kontekstu govora ili promišljanja, iako nije samo to, već i mnoštvo prije. Riječ logos, prema literaturi, među prvima koristi grčki filosof Heraklit, kao govor prirode koji samo mudrac čuje i razumije. U Novom Zavjetu isti pojam će doći na mjesto Božjeg Sina. Logos je aktivni životni princip koji djeluje na pasivnu materiju da bi uredio svijet. Mnoga značenja logosa ne objašnjavaju u potpunosti šta je zapravo Logos. Logos, kao um, riječ, govor, smisao, načelo, zakon, nauka i dr. je višeznačan filosofski i teološki termin, a kao pojam antičke (stare) grčke filosofije iskazuje princip, svjetski um, objektivni zakon po kojem se sve događa.

Nazivi većine nauka građeni su prema grčkoj leksici i sadrže nastavak logosa, kao logos po nečemu (logika, biologija, psihologija, gnoseologija, ontologija, aksiologija, itd.). Naravno, u starogrčkom jeziku logos ima mnogobrojna značenja povezana sa govorom, gdje sve što je bilo, sve što jeste i sve što će biti ima svoj tajanstveni logos (govor). Taj logos neki razumiju ili ČUVSTVUJU bolje od drugih, a to su često pjesnici koji u stanju nadahnuća izražavaju Logos onoga što je bilo, onoga što jest i što će biti, ljudskim govorom. Takođe se smatralo da dar izražavanja logosa koji saopštava tok budućih događaja imaju proroci. Logos u antičkoj filosofiji ima i sljedeća značenja:

. logička struktura ljudskog mišljenja i jezika, racionalnost;
. racionalna struktura svijeta, univerzalni poredak svemira;
. um kao izvor racionalne strukture svijeta;
. logos spermatikos, aktivni princip koji djeluje na pasivnu materiju da bi stvorio svijet;
. princip cjelokupnog morala.

Platon je isticao stvaralački karakter primarnog Logosa. Iz njega proističu posebni logosi kao stvaralačke moći na raznim nivoima svijeta. 

Za Aristotela je logika upravo stvar logosa. Sam naziv logika, pored etimološke veze, sadrži istu dvosmislenost kao i logos. Grčki naziv za logiku jeste logike episteme = znanje o logosu. Logika je nauka koja obuhvata prvenstveno mišljenje, ali isto tako i govor kojim se mišljenje iskazuje, objelodanjuje. Dakle, logos je stvar mišljenja. Kod stoika logos dobija i značenje principa cjelokupnog morala. Njihovo moralno načelo je bilo „živjeti po prirodi“, odnosno živjeti po logosu. Stoici po prvi put dovede u blisku vezu logos i nomos (zakon kojim se regulišu odnosi u državi), na čemu se zasniva i stoički kosmopolitizam. Kažu: ,,Mudri ljudi se osjećaju kao građani kosmosa jer znaju da su ljudski zakoni produžetak kosmičkog logosa.” Jevreji vjeruju da je Božijom Rječju stvoren svijet, pripisujući Božanskom Logosu moć stvaranja iz ničega, što se ne može naći u grčkoj mitologiji ni filosofiji. Za Filona Aleksandrijskog, koji obilato koristi filosofiju da oblikuje novu (hrišćansku) religiju, Logos je plodotvorna sila koju Bog iz sebe zrači, tvoračka riječ Božija i Božiji prvorođeni Sin. Pored toga, logos je stvoreni svjetski Duh, i konačno ljudski duh kojem se objavljuje Riječ Božija ili koji tu riječ otkriva. Za Filona, govor (logos) svetih knjiga je direktno objavljena Riječ Božija, dok je govor filosofskih rasprava bio samo naslućivanje Božanskog Logosa. Biblijski Logos je imperativni govor Božiji koji se saopštava prorocima i koji potom postaje zakon za sve ljude. Božiji Logos je uvijek OBJAVA, otkrivanje skrivenih Božijih namjera ljudima, i ovaj pojam u hrišćanskoj teologiji srećemo prvenstveno u Jovanovom evanđelju. Logos u hrišćanstvu ima sljedeća značenja:

. Logosnost ili Božanski smisao koji postoji u tvarima kao inteligibilni i dinamički princip;
. Riječ Božija kojom je nadahnuto Sveto Pismo;
. Hrist, kao Drugo lice svetog Trojstva, u kome se ovaplotio Božanski Logos: ,,I Logos postade tijelo."

Izraz logos u Novom zavjetu je upotrijebljen više od 300 puta, u značenju riječi, ljudske ili Božije. Slijedeći razvoj aristotelovske misli, aleksandrijski teolog Arije podvlači ontološku razliku između Boga i Logosa, po kojem je samo Bog nestvoren, bespočetan i Vječan, a Logos je, kao stvorenje, konačan, promjenljiv i podlažan promjeni. Srednjovjekovni arapski filosof Ibn Arabi govori o transcendentnom jedinstvu religijskih formi ili jedinstvenom izvoru različito ispoljenog religijskog duha (Dragulji Mudrosti). On je nastojao da pronikne u unutrašnju suštinu različitih religijskih formi i da dubokim razumijevanjem sve tokove riječi Božije vrati na njihov zajednički izvor. 

,,Kako bi dobro bilo ne biti ništa, ne zvati se nikako, ne odazivati se nikad, nikom, a postojati, znati da postojiš, i trajati.” Andrić

Gusar odgovara Aleksandru Velikom: ‚‚Zato što plovim na malom brodu mene nazivaju razbojnikom, a tebe, jer ploviš sa velikom flotom, nazivaju carem?"

,,Filosofija mora biti u svijetu, sa svijetom, a možda i protiv svijeta, ali u svakom slučaju za svijet.” Otto Seel

Jedan od značajnijih mislilaca 20. vijeka, Teodor Adorno, naglašavao je kako je filosofija stalan očajnički napor da se kaže ono što se zapravo ne može kazati i da se ne može ćutati o onom o čemu se ne može ni govoriti.

Čovjek koji nije nikad osjetio odvratnost prema onome što svi misle i što svi govore, što mu se i nepitajući ga predočava, zapravo ne može prići filosofiji. Pojam ,,dubine" je, dakako, veliki problem ove spoznajne nauke, a osim toga i mudrost se javlja kao svijest neodvojena od života.

Boetije u svom posljednjem spisu, na samom završetku antičke epohe, piše o tome kako je nastupilo doba koje za filosofiju više nema razumijevanja. Aristotel je još davno rekao da se filosofija može odrediti i kao ,,nauka” o Istini, a istine, izgleda, sve je manje. Aristotel u Metafizici piše da kao što dnevno svjetlo zaslepljuje oči slijepih miševa, tako i ono najočiglednije od svega zastire mišljenje u našoj duši.

Specifičnost filosofskih termina je takav da vrlo često ne možemo razumjeti određen termin ukoliko ne poznajemo odgovarajuću filosofsku tematiku za koju je taj termin vezan. Dakle, za filosofiju je velika bitnost njenog jezika, a veliki dio filosofskog posla uopšte se odnosi na aktivnost i kritiku filosofskog jezika. Međutim, veći problem je neosjećanje samog života. Ranija semantika prerasta u analitičku filosofiju jezičko-kritičke prirode. Da bi razumjeli filosofiju moramo poznavati termine koje ona koristi no, život govori više. Sam posao s definicijama nije jednostavan jer se mora raditi s jasnim, čistim pojmovima. Tako su i tri najvažnije kategorije opšte logike: pojam, sud i zaključak. U filosofiji postoje i pojmovi koji se uopšte ne mogu definisati. Definicije su vrlo bitne, ali su i vrlo složena stvar, čiji je vrhunac dostignut u Hegelovom dijalektičkom učenju o definiciji, nakon Aristotela, Kanta i svih ostalih, što ne znači da su oni kao filosofi iznad svih. Od samog početka filosofskog mišljenja jedni filosofi su usavršavali termine drugih i proširivali teorijsko znanje. Huserl, a zatim i Russel od logike stvaraju objektivnu teoriju istine, dok Kant uvodi i transcendentalnu logiku koju prihvata i Hegel, a one se ne bave čisto misaonim oblicima već se pitaju za zakone uz pomoć kojih dospjevamo do predmetne i opštevažeće objektivne spoznaje. Hegel logiku stavlja na isti nivo s metafizikom, ali i dalje uvažavajući posebnost metafizike kao nauke u kojoj i dalje postoje strukture što prethode strukturama mišljenja. Tu se još nadovezuju matematika, etika, estetika i druga filosofska područja. Filosofski pojam istine se izdvaja kao nešto uobičajeno i predmetno. U samoj postavci filosofije sadržana je i dijalektika kao neizbježan spoznajni metod.

,,Filosofija je jedna vrsta Ničije Zemlje, između nauke i teologije, izložena njihovom obostranom napadu.” Bertrand Russel

Sa znatiželjom ljudskog duha, ali uz čuđenje i pitanje ili upitnost, ona dolazi. Filosofija. To nije bilo kakvo znanje, već znanje koje donosi razumijevanje i samim tim svjesnost, samosvijest. Filosofija je ,,Ljubav prema mudrosti" koja je najviše znanje i mjera, ona znači biti i prijatelj s Božanskim stvarima.

filos = prijatelj
fileo = volim, težim nečemu
sofia = mudrost, znanje

Mudrost (u ljudskom društvu i razboritost) govori o ljudima kakvi su zaista, idealizam ih predstavlja kakvi bi trebali biti, što važi i za sveukupnost postojanja.

Heleni i Rimljani nisu odbacivali značaj čulne spoznaje spoljnjeg svijeta, nit su isti uzimali zdravo za gotovo, jer su svijet viđen čulima smatrali sjenom jedne više realnosti. Nije stvar u ignorisanju prirode, već u primirivanju nagona i jedne bolje spoznaje suštine postojećeg. Ovakvo poimanje Vječnih i nepromjenljivih stvari nazivalo se mudrošću. Na putu ka Božanskom pitanja za čovjeka su bila:

. Šta je biće? Šta je stvarno, šta je nestvarno? Šta je privid? Šta je znanje i kako se ono stiče? Šta je dobro, a šta loše? U čemu je smisao?

Filosofija kao prijateljstvo ili ljubav prema uzvišenom Znanju, ne svakodnevna mudrost, najviše je znanje o Tajnama Bića i čovjeka, cijelog svijeta. To je takođe znanje o svrsi života, o stvarima trajnim i prolaznim. U tom smislu Mudrost je Znanje o Vječnim Idejama, o Božanskom Zakonu. Mudar čovjek po Heraklitu ima za zadatak da cijeli svoj život uskladi prema svrsi u Logosu. Nisu svi za isto sposobni, ali su svi pozvani saznanju, vrlini i ispravnom životu koji život sam poštuje, svi su pozvani da oplemene Dušu. Filosofi tako moraju da znaju mnogo stvari, a ne usko da se opredjeljuju. U površnosti moderne svakodnevnice ova ,,nauka” djeluje kao nepotrebna, ali je u svojoj suštini najdivnija i uz to Božanstvena. Ova potreba čovjeka za filosofijom kao da nagovještava njegove slutnje o višem porijeklu nego što je to isključivo materijalno ili zemaljsko. Pod velom materije i 5 čula kao da suština bića poručuje neku višu svrhu. Pa i zahvaljujući pojedinim specifičnostima u tjelesnosti, kroz smijeh, plač, fizionomiju, naslućuje se duhovni karakter ljudske suštine. Ima neko sjećanje koje nije očigledno, ali se ispoljava na mnoge načine. Filosofija prevazilazi naučno-tehnički i instrumentalan pogled na svijet i širi vidike. Osim strateške filosofija ima i terapeutsku ili iscjeliteljsku ulogu, jer čovjek kad spozna oslobađa se unutrašnjeg pritiska i duševne patnje. Za razliku od ,,ontičkog" pristupa nauke problemu da se istraži određenom metodom i u zadatim granicama, filosofija pristupa ,,ontološki" cjelovito. Filosofija je najmanje strukovna i specijalistička. I uprkos ovim razlikama nauka i filosofija su upućene jedna drugoj, i treba da sarađuju. Druga može dovesti u pitanje prvu.

Pitagora i Heraklit među prvima upotrebljavaju riječ ,,filosofija", a u stalnu upotrebu je uvode Sokrat, Platon i Aristotel.

Dakle, pojam filosofija ima veze i s Ljubavi. Čak Najviše. Ali s Ljubavi u pravom smislu riječi ili Logosa. Filosofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja načelnih, apstraktnih i opštih problema vezanih za bitak, znanje, moral, um, jezik i ljudsku egzistenciju (ne na način misticizma i mitologije) sa svojim kritičkim pristupom i oslananjem na razložne argumente. Ali to nije puko argumentovanje. Filosofija dozvoljava i protivrječnost, jer najveće stvari Života su protivrječne. Pitanje je da li filosofiji treba sistem i da li je to moguće da bi bilo valjano u smislu Puta kojim se ide. 

Platon ističe kako se on razlikuje od tzv. mudraca ali sofista, jer ispituje razloge stvari uopšte i njihovim razumijevanjem dolazi do spoznaja, dok se prvi ograničavaju isključivo na praktičnu primjenu znanja. U dodiru s hrišćanstvom, grčka filosofija počinje gubiti svoje prepoznatljive osobine, prestaje biti težnja za spoznajama i kritičkim mišljenjem, te postaje u potpunosti podređena slijepoj vjeri i spasenju. Poslije će nastati nova Buđenja.

Prvi filosofi bili su uglavnom metafizičari (grč. meta ta physika = iza fizike, iznad prirode). U teorijsku filosofiju spadaju fizika, matematika i Metafizika koju Aristotel zove ‚‚Prva filosofija". Metafizika vodi porijeklo još od slaganja Aristotelovih knjiga na polici, i ono što je došlo iza knjiga o fizici, „prva filosofija“ ili „teologija“ nazvano je ovog puta ‚‚meta-fizika". Navodi se da je pojam metafizike prvi upotrijebio Andronicus s Rhodosa, urednik Aristotelove knjige istog naziva koja se pojavila nakon njegove Fizike. Metafizika u sebi sadrži ontologiju, koja je nauka o bitku, i kosmologiju, koja je znanje o osnovnim zakonima Svemira. U najužem smislu metafizika je znanje o Bitku. Dijalektika je vještina pronalaženja istine putem otkrivanja protivrječnosti u sudovima, metoda spoznaje prirodnih pojava koje se posmatraju u vječnom kretanju i mijenjanju, a na razvoj prirode se gleda kao na rezultat razvoja u njoj, kao na rezultat uzajamnog djelovanja suprostavljenih kretanja ili snaga. Metafizika ne posmatra pojave u njihovom razvitku i uzajamnom djelovanju, već u stanju mira, nepomičnosti ili nepromjenjivosti, poput vječnosti. Ona teži spoznaji koja je iznad spoznaja koje imamo u ovom materijalnom i čulnom svijetu na osnovu pozitivnih nauka. Kod Heraklita svi ‚‚spavamo". Zašto? Zato jer poimamo svijet preko pojedinačnog Ja, koje ima sopstveno snoviđenje, ličnu sudbinu, svoju misao, stav, svoje djelovanje i svoj pogled na svijet. A metafizički postoji samo jedan zajednički svijet, ne gomila njih. Mnogoznalaštvo je po Heraklitu preduslov za filosofiju, ali samo po sebi nije dovoljno. Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: Jedno je mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve; ne može se vidjeti očima: nevidljiva harmonija jača je od vidljive. Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju (bitak) Heraklit zove ‚‚Logos", riječ ili govor. To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojoj osnovi ‚‚logičan", da bitak ima strukturu govora (diskurzivnu strukturu), pa se ljudskim govorom (dijalektikom i logikom) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest (Bitak).

Nasuprot tome mistika tvrdi da se jezikom i logikom može spoznati, u najboljem slučaju, samo svijet, a ne i ono, po čemu on jest. Lao Ce uspoređuje svijet s tapiserijom: pažljivim proučavanjem možemo spoznavati tkanje, ali ne i iglu, koja ga je isplela. Monoteistički mističari (jevrejski, hrišćanski i islamski) tvrde da se u ekstazi može stupiti u dodir sa Bogom, izvorom svega što jest i sve mudrosti, ali se ta spoznaja ne može riječima adekvatno prenijeti. Mnogi su se filosofi, vrhunski majstori logike i jezika uopšte, suočili s nedovoljnošću svog alata. U XX vijeku Martin Heidegger ostaje vjeran uvjerenju da riječi mogu voditi ka bitku, ali ne u okviru logike već pjesništva. Ludvig Wittgenstein zaključuje: ne samo da ne možemo izreći odgovore na naše životne probleme; ne možemo izreći ni pitanje. Pitagorejci su tvrdili da osnova svijeta nije riječ, nego broj, šo ih je uvodilo u složenu mistiku brojeva. Tek renesansa dovodi do dramatičnog napretka matematičkih metoda, na osnovu kojih će Galileo Galilei izreći misao da je ‚‚knjiga prirode napisana jezikom matematike". René Descartes je izveo revoluciju u matematici stvaranjem analitičke geometrije i prvi povezao do tad odvojene discipline: geometriju i aritmetiku. To je bio osnov na kojem su kasnije ‚‚filosof prirode" Isaac Newton i filosof Leibniz stvorili matematičku analizu, koja će omogućiti kvantitativno proučavanje procesa (a ne samo stvari) i time drastično unaprijediti mogućnosti naučnog proučavanja prirode.

Metafizičko poimanje govori o tom da je materijalni svijet privid i iznad njega da postoji nešto univerzalno. Heraklit još navodi da pospani imaju svoje pospane svjetove, a budni jedan jedini zajednički svijet. Ljudi ne slute da iznad prirode (meta ta physika) postoji nešto i ako se katkad spotaknu u svom ‚‚snu", pa otvore oči. Ubrzo oni opet i dalje nešto sanjaju, npr. životni cilj, ideal, strast, čast, uvijek nešto što dolazi iz otcjepljenog bića - Ja, i čemu je upravo to otcjepljeno cilj. 

Akademski, filosofiju posmatramo kao:

. teoretsku (ontologija, gnoseologija…)
. praktičnu (etika, filosofija politike, prava, istorije…)
. poetičku (estetika, poetika, retorika, filosofija tehnike…)

Ali ne smije nas ovo zavarati. Filosofske discipline nastaju kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim filosofskim pitanjima. Te grane nisu međutim samostalni dijelovi filosofije, već su uvijek međusobno povezane, kao što su problemi i pokušaji rješenja koje postavljaju samo različiti aspekti istih pitanja. Kroz istoriju su se razvijale raznovrsne filosofske discipline, pa zato postoji i podjela filosofije na teoretsku, praktičnu i poetičku. Teoretskoj pripadaju discipline kao što su ontologija i gnoseologija, praktičnoj discipline poput etike i filosofije istorije, a poetičkoj estetika, poetika, retorika, itd. Postoji i podjela filosofskih disciplina prema filosofskim pitanjima koja obuhvataju, a većina filosofskih pitanja mogu se razvrstati u četiri područja: pitanja vezana uz bitak i egzistenciju (ontologija), pitanja vezana uz znanje (epistemologija), pitanja vezana uz vrijednosti (etika, filosofija politike i estetika), te pitanja logike koja istražuju i postavljaju kriterij važećih zaključaka.

Logika uzimamo na početku studija kao nauku o mišljenju koje se ne shvata kao psihički proces, već s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika povezivanja i misaonih sadržaja, po kojoj se ono kao ‚‚ispravno" mišljenje treba upravljati. Postoje: klasična formalna logika, materijalna ili realna logika, metafizička logika, te moderna formalna (formalizovana, simbolička, matematička) koja se primjenjuje u temeljnom matematičkom istraživanju, pri provjeri naučnih dokaznih postupaka, pri jezičkoj analizi, u informacionoj teoriji, pri konstrukciji kompjuterskih i upravljačkih mašina. Logika kao ,,organon” ili organ filosofije i mišljenja uopšte, izučava se vrlo kratko i ona nije posebno naširoko razvijena nauka, najmanje se promjenila od svih, gledajući od njenih početaka sistematskog izlaganja s Aristotelom. 

Bitak je glavno i nezaobilazno pitanje. S obzirom na pitanje je li bitak jedan, jedinstven razlikujemo, takođe akademski:

. monizam – sve je u svojoj osnovi jedno (jedno načelo ili supstancija)
. dualizam – dva su međusobno nesvodljiva samostalna različita načela svega
. pluralizam – više načela, osnova ili supstancija svega (Empedoklova četiri elementa).

Možemo li cjelokupnu stvarnost protumačiti iz jedne osnove (monizam), npr. materije ili je stvarnost toliko raznolika u svojoj mnoštvenosti bića da nam za njeno tumačenje treba najmanje dva principa (dualizam), kao materija i duh? Naizgled jednostavan dualizam daje složen odnos dvaju načela, u ovom slučaju materijalnog i duhovnog. Ako je riječ o dva načela (dvije osnove), onda se jedna ne može svesti na drugu, niti se mogu na bilo koji način međusobno povezati (,,treći čovjek”), a međusobno nepovezani ne mogu objasniti iskustvenu stvarnost u kojoj ih svakodnevno nalazimo povezane. Primjer pluralizma je Empedoklova teorija četiri elementa (vatra, voda, zemlja, zrak).

Prema temeljnom određenju Bitka razlikujemo:

a. materijalizam – mišljenje da je bitak materijalan, materija je primarna a svijet i mišljenje sekundarni;

b. idealizam – mišljenje da Bitak i osnova svega jeste Ideja, misao, mišljenje, svijest, volja, duh, Bog:

Materijalizam - Naučna istraživanja hemijskih procesa u mozgu primjer su naučne redukcije koja prećutno pretpostavlja materijalni bitak, svodeći duhovno na materijalno, posmatrajući ga čisto kao hemijski proces.

Objektivni idealizam - Polazeći od iskustvene činjenice da u stvarnosti nema ničeg savršenog (ni savršene kružnice, ni čovjeka savršene vrline) zaključujemo da u osnovi tih nesavršenih bića (čulnih i materijalnih) mora postojati nešto iz čega se izvedena, a to nešto mora biti savršeno (Idealno) i posve nezavisno od nesavršenog. Ovdje je Bitak objektivna stvarnost nezavisna od čovjeka (Platon-ideje ili Hegel-apsolutna ideja);

Subjektivni idealizam - Polazeći od iskustvene činjenice da svijet ,,imamo” tek posredstvom naših čula i razuma (kad smo svjesni), isto tako lako možemo učiniti samo jedan korak više i zaključiti kako je čitava stvarnost, zapravo, proizvod naše svijesti. U tom smislu naša svijest je ono primarno a stvarnost je idejna tvorevina subjekta.

Osim idealističkog (Platon, Hegel, ...) i materijalističkog viđenja svijeta (Demokrit, Marks, ...) Šopenhauer tumači stvarnost na principu volje - voluntarizam, što se nazvalo i ,,voluntarizam”.


Sokrat kaže: ,,Vrli je čovjek najsretniji.” pa vi vidite šta je to. I ko zna koliko je Sokrat i u pravu? Koliko smo i mi u pravu? 

,,Znadeš li red što vlada nebesima?
Možeš li ga vaspostaviti i na Zemlji?”
(Knjiga o Jovu)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment