Thursday, 1 December 2016

Vasilije Veliki - Prođi se Sinko


Čovjek nije nešto vidljivo, kaže Vasilije Veliki, rođen 330. godine naše ere. Kuća nije domaćin, tako ni tijelo čovjekovo nije čovjek. Arhiepiskop kesarijski iz Kapadokije, vidimo i podzemnu njegovu crkvu na slici, iz vremena cara Konstantina, još nekršten školuje se u Atini, i petnaest godina uči filosofiju, ali i druge nauke. U zrelim godinama krsti se na rijeci Jordan. Živio je tek 50 godina, preseljen 14. januara 379. godine. 

Filosofija je sjećanje na smrt, rekao bi Vasilije. A smrt nije kraj života, rekao bi Sokrat. Dakle, filosofija je sjećanje na trajni Život. 

Poče ih Vasilije učiti kako treba da imaju čistotu duševnu, bestrašće tjelesno, hod krotak, glas umjeren, riječ učtivu, hranu prostu i piće; da pred starima ćute, da mudre slušaju, da se starješinama pokoravaju, da prema sebi ravnima i manjima imaju nelicemjernu ljubav, da se klone od rđavih i strasnih i radoznalih ljudi, da malo govore a više razmišljaju, da ne budu lakomisleni u razgovoru, da ne pričaju mnogo, da se ne podsmijevaju, da se stidljivošću ukrašavaju, da sa pokvarenim ženama ne razgovaraju, da očima gledaju dolje a dušom na gore, izbjegavati prepirke, ne tražiti položaje, slavu ovog svijeta smatraju ništavnom; kada dobro čine drugima, da očekuju platu od Boga i vječnu nagradu Hrista. 

Vidjevši nevolju svete Crkve, i pretpostavljajući opštu potrebu i korist pustinjačkom životu, Vasilije napusti usamljeništvo, dođe u Kesariju, mnogo se potrudi riječima i spisima čuvajući pravoverje, on nije htio, ali bi izabran i posvećen za arhiepiskopa od mnogih episkopa, i moljaše Boga da podari mu blagodat, mudrosti i razuma, kako bi svojim vlastitim riječima mogao vršiti beskrvnu službu, da siđe na njega Duh Sveti. Car Valent, obilazeći carevinu, i zlostavljajući pravoslavne, na putu za Antiohiju dođe i u cesariju Kapadokijsku, svim silama krenu Vasilija da privuče na arijansku stranu, potstače i knezove, velmože, savetnike da molbama i obećanjima, ali i prijetnjama pridobiju Vasilija.

Vasilije pristupi caru, i u razgovoru govoraše mu riječi Božje, ne ljudske, i od toga car se poče bolje odnositi prema Vasiliju no, nagovoren ponovo od pakosnih ljudi, opet se ljuti na svetitelja i osudi ga na progonstvo, ali kad htjede potpisati odluku, zatrese se prijesto na kojem je sjedio i slomi mu se pero u ruci. On uze drugo pero, ali se i ono slomi, i treće. I ruka mu zadrhta, strah ga spopade. Poznavši opet silu Božju, on pocijepa odluku, ali, neprijatelji ne miruju. Arijanci i dalje pritišću cara tužbama protiv Vasilija, da ga se kazni. Car posla jednog od svojih ljudi da dovede Vasilija, a svetitelj ovom odgovori: Ja, čedo, prije kratka vremena doznadoh da je car, izišavši u susret savjetima nerazumnih ljudi, slomio tri pera kada je htio potpisati odluku o mom zatočenju i da pomrači istinu, ali neosjetljiva pera zadržaše njegovu nezadržljivu želju, i volješe se prije slomiti nego poslužiti ovoj nepravednoj odluci. Pred sudom upitan, zašto se ne drži careve vjere, Vasilije odgovori: Ne daj Bože, da skrenem od prave vjere, i pođem za bezbožnim učenjem, jer primih da držim i slavim vjeru u jednosuštnost. Sudija mu tu zaprijeti smrću. On odgovori: Dao Bog da za istinu postradam, i da se od okova tijela razriješim, to odavno želim, samo se vi ne odrecite svoga obećanja. Eparh izvjesti cara o tome da se Vasilije ne plaši nikakvih prijetnji, da je njegovo mišljenje neizmjenljivo, a srce mu nesalomljivo i nesavitljivo. Car mišljaše kako da pogubi Vasilija. U isto vrijeme razbole iznenada i carev sin, ljekari bijahu bespomoćni, dijete na samrti. Carica se posvađa  s mužem, sin umire, kaže, jer Car zlostavlja čovjeka Božjeg. Valent dozva Vasilija, i reče: Ako su dogmati tvoje vjere po volji Boga, učini da sin moj ozdravi. Svetitelj odgovori: Care, ako priđeš vjeri i crkvi podariš mir, i sin tvoj će biti živ. Car obeća da će to učiniti, sin mu i ozdravi. Otpušten Vasilije sa čašću vrati se na svoj arhijerejski presto, arijancima pokida srca od zavisti i zlobe. Reći će oni ponovo caru: I mi smo mogli učiniti to te, opet ga obmanuše, sina mu krstili te, ovaj umrije u rukama njihovim.

Od progona vlasti odobreno je bilo Crkvi da može dati utočište. Vasilije je primao mnoge. Druge je snažio, a sam bio boležljiv. Osjetljiv. Narod ga je štitio čak i od vojske. 

Vasilije Veliki smatra da je zavist najopasnija, pogubnija od svih strasti koje se rađaju u ljudskoj Duši. To je porok što prati ljudski rod od samog početka, po Bibliji ušla u srce Kaina kad je ovaj vidio da je Bog primio žrtvu od Avelja, a njegovu nije. Kain u zavisti ubija brata, pa zavist i smrt se nalaze povezane. Mi osećamo tu zavist da je pogubna sila. Ali, koga ona pogubljuje? Avelja ili Kaina? Da, izjeda Dušu u kojoj se nađe, progriza utrobu iznutra. 

Kad ga je učenik pitao kako se postaje dobrim čovjekom, odgovorio je Vasilije: ,,Prođi se sinko.”

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment