... Razvoj koji će se opisati trajao je jako dugo. Ono što je prethodno rečeno o četvrtoj korijenskoj rasi, Atlantiđanima, odnosi se na veliku većinu čovječanstva. Ipak, oni su slijedili vođe čije su sposobnosti bile mnogo veće od njihovih. Mudrost koju su posjedovale ove vođe i snage u njihovoj vlasti nisu se mogli steći nikakvom zemaljskom edukacijom. To su im pružila, saopštila viša bića koja ne pripadaju direktno Zemlji. Zbog toga je bilo jedino prirodno to da je velika masa ljudi osjećala svoje vođe kao bića više vrste, kao ,,glasnike" bogova. Jer ono što su te vođe znale i mogle da učine, to se nije moglo postići pomoću ljudskih čula i ljudskim razumom. Oni su bili obožavani kao ,,božanski glasnici" i ljudi su primali njihove naredbe, zapovijedi i njihove pouke. Pomoću bića ove vrste čovječanstvo je poučeno u znanosti, umjetnosti i u pravljenju oruđa. Takvi ,,božanski glasnici" su ili sami usmjeravali zajednice ili su poučili ljude koji su bili dovoljno uznapredovali u umjetnosti vladanja. Za ove vođe je bilo rečeno da ,,komuniciraju s bogovima" i da su ih sami bogovi inicirali u zakone prema kojima čovječanstvo treba da se razvija. To je bila istina. Na mjestima o kojima obični ljudi nisu ništa znali, odigravala se doista ova inicijacija, ovo saobraćanje sa bogovima. Ova mjesta inicijacije nazvana su hramovi misterija. Iz njih je usmjeravana ljudska rasa. Zbog toga je ono što se odigravalo u hramovima misterija bilo neshvatljivo ljudima. Jednako malo su oni razumjevali namjere svojih velikih vođa. Poslije svega, ljudi su svojim čulima mogli shvatiti jedino ono što se događalo direktno na zemlji, a ne ono što se otkrivalo iz viših svjetova za dobrobit Zemlje.
Jezik kojim su bogovi govorili sa svojim glasnicima u misterijama nije bio zemaljski, niti su to bili oblici u kojima su se bogovi otkrivali. Viši duhovi su se pojavljivali svojim glasnicima u ,,vatrenim oblacima" da bi im rekli kako moraju voditi ljude. Jedino se čovjek može pojaviti u ljudskom obliku; bića čije su sposobnosti daleko iznad ljudskih moraju se otkriti u oblicima koji se ne nalaze na Zemlji. Pošto su bili najsavršeniji među svojojm ljudskom braćom, ,,božanski glasnici" su mogli primiti ovakva otkrovenja. Oni su već ranije prošli ono što je većina ljudi još morala doživjeti. Oni su samo u određenom smislu pripadali svom ljudskom rodu. Oni su mogli poprimiti ljudski oblik, ali su njihove duhovno-mentalne sposobnosti bile nadljudske vrste. Tako su oni bili božansko-ljudska hibridna bića. Mogli bi se takođe opisati kao viši duhovi koji su poprimili ljudska tijela da bi pomogli čovječanstvu da ide naprijed na njegovom zemaljskom putu. Pravi dom ovih bića nije bila Zemlja ... Ljudi su maglovito osećali ,,božansku kontrolu nad svijetom", osjećali su to u svojim vlastitim akcijama, ali nisu ništa jasno znali o tome. Dobro poznata sljedeća zapovijed je eho ove velike fundamentalne zapovijedi pete korijenske rase: ,,Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je na nebu, ili dole na zemlji, ili u vodama pod zemljom..." (Izlazak 20:31) Glavnom vođi, Manuu, pomagali su drugi božanski glasnici koji su sprovodili njegove namjere za određene grane života i radili na razvoju nove rase. Stvar je bila u tome da se cijeli život uredi prema novoj koncepciji božanske uprave svijeta. Svugde je ljudske misli trebalo da budu usmjerene od vidljivog prema nevidljivom ... Svijet je pod božanskim vodstvom, ali čovjek nije prisiljen da to prizna, on to mora shvatiti i razumjeti svojim slobodnim razmišljanjem. Kada on dođe do ove tačke, inicirani će mu postepeno objelodaniti svoje tajne. Ali to se ne može odjednom dogoditi ... Misteriozni ritmovi koji se čuju u prirodi imitirani su pokretima udova. Zbog toga se i osjećalo JEDNIM sa prirodom i sa snagama koje djeluju u njoj ... A nakon podjele bića ljudskog na polove, ženska je imaginacija, muška volja. Mora biti sasvim jasna činjenica da je tek kasnije čovjek poprimio gustu supstancijalnost koju ima danas i da se to odvijalo vrlo postupno. Ako se želi steći ideja o njegovoj tjelesnosti na nivou razvoja o kojem smo govorili, najbolje bi bilo to učiniti zamišljajući je sličnom vodenoj pari ili oblaku u vazduhu. Ali naravno da se ova ideja približava realnosti na potpuno SPOLJAŠNJI način. Jer vatreno-oblačni ,,čovek" je iznutra živ i organizovan. Međutim, u poređenju sa onim što je čovjek kasnije postao, treba ga zamisliti na ovom stepenu kao u stanju duševnog sna i kao vrlo mutno svjesnog. Sve što se može nazvati inteligencija, razumijevanje, razum, nedostaje ovom biću. Prije lebdeći nego koračajući, on se kreće naprijed, u stvari nazad, na sve strane, pomoću četiri organa koji su slični udovima. Sto se tiče ostalog, nešto je već rečeno o duši ovog bića.
Ni u kom slučaju nije naša namera da damo naslutiti da čovjek ne može NIKADA primiti prosvjetljenje koje se tiče pitanja o ,,nastanku svijeta" i sličnim stvarima. ON TO MOŽE. Ali da bi bio sposoban da bude prosvijetljen, on mora prvo apsorbovati znanje koje je otkriveno UNUTAR neposrednijeg duhovnog iskustva. On tada dolazi do toga da shvati da ova pitanja mora pitati na drugačiji način nego prije.
Čovjek je postojao prije nego je postala Zemlja. Ali ne smije se zamisliti - kao što je već ranije rečeno - da je on možda prije živio na drugim planetama i onda se u određeno vrijeme preselio na Zemlju. Bolje rečeno, Zemlja se razvijala zajedno sa čovjekom. Isto kao što je čovjek prošao kroz tri glavna stanja razvoja, tako je prošla i Zemlja prije nego što je postala ono što se sada naziva ,,Zemlja". Što se toga tiče, kao što je gore naznačeno, treba se potpuno osloboditi značenja koje savremena nauka pripisuje imenima ,,Saturn", ,,Sunce" i ,,Mjesec", ako se želi vidjeti objašnjenje duhovnog naučnika na ovom području u pravom svjetlu ... Kada ovi fizički čulni organi zataje, tada prestaje svaki odnos prema okolini. To znači: čovjek ,,je umro". Međutim, kada je njegova duša bude tako uznapredovala da on više ne prima uticaje iz spoljnog svijeta kroz fizičke instrumente, već ih prima kroz slike koje duša stvara iz sebe, tada će duša stići i na tačku gde ona može nezavisno urediti svoje saobraćanje sa okolinom, to jest, njen život neće biti prekinut protiv njene volje.
Nakon velike kosmičke ere na Saturnu, slijedi i Sunčeva era. Između njih je period odmora (Pralava). Za vrijeme ovog perioda, sve ljudsko što se razvilo na Saturnu poprima karakter koji stoji u istom odnosu sa Sunčevim čovjekom koji dalje treba da se razvija kao sjemenka s biljkom koja nastaje iz nje. Saturnski čovjek je ostavio iza sebe svoju sjemenku, koja je utonula u neku vrstu uspavanosti, nakon koje će se razviti u Sunčeva čovjeka. Čovek sada prolazi kroz svoje drugo stanje svijesti na Suncu. Ono je nalik onome u koje danas čovjek potone za vrijeme mirnog spavanja bez snova. Ovo stanje, koje danas prekida čovjekovo stanje budnosti, ostatak je sjećanja na vrijeme Sunčanog razvoja. Možemo ga uporediti i sa tupim stanjem svijesti u kojem danas postoji svijet biljaka. Stvarno se danas u biljci mora gledati spavajuće biće. Da bi se razumio razvoj čovječanstva, mora se shvatiti da je u ovom drugom velikom ciklusu Sunce bilo još planeta, a da je tek kasnije napredovalo do postojanja zvijezde stajačice. U smislu misterijske nauke, zvijezda stajačica je ona koja šalje životne sile na jednu ili nekoliko planeta koje su okolo nje. Tokom drugog perioda to još nije bio slučaj sa Suncem. U to vrijeme ono je još sjedinjeno sa bićima kojima je davalo snagu. Ova bića, a takođe čovjek na njegovom nivou razvoja u to vrijeme, još su živjela na njemu.
Duhovi stvaraju čovjeka … Oko sredine ŠESTOG ciklusa rad na eterskom tijelu se prenosi na ,,Sinove Poludana". Čovjek sam radi sada na fizičkom tijelu. Tokom SEDMOG ciklusa nastaje oživljena monada.
(drugi odlomak iz knjige ,,Iz akaša hronike” Rudolfa Štajnera)
Letindor (ww.letindor.blogspot.com)
Nema komentara:
Objavi komentar