Saturday, 8 July 2017

Rudolf Štajner - akaša hronika 1


Sve što nastaje u vremenu ima svoj izvor u vječnom. Ali vječno nije pristupačno čulnoj spoznaji. Ipak, putevi za percepciju vječnog su otvoreni za čovjeka. On može razviti sile koje drijemaju u njemu tako da bude u stanju da spozna vječno. U knjizi ,,Kako se stiču saznanja viših svjetova" ukazuje se na taj razvoj. Ona takođe pokazuje da, na određenom visokom nivou svoje spoznajne moći, čovjek može prodrijeti do vječnog izvora stvari, koje nestaju s vremenom. Čovjek proširuje svoju spoznajnu moć na ovaj način ako nije ograničen samo na spoljne dokaze u vezi sa znanjem o prošlosti. Tada on može VIDJETI u događajima ono što čula ne mogu percipirati, onaj dio koji vrijeme ne može da uništi. On prodire sa prolazne na neprolaznu povijest. Činjenica je da je ta povijest pisana drugačijim slovima od obične povijesti. U gnozi i teozofiji to se naziva AKAŠA HRONIKA.

Neiniciranom, koji se još ne može uvjeriti u realnost odvojenog duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva, onaj ko je iniciran izgleda kao vizionar, ako ne i nešto gore. Onaj koji je stekao sposobnost percepcije duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva, dolazi do spoznaje prošlih događaja u njihovom vječnom karakteru. Oni ne stoje pred njim poput mrtvog svjedočanstva iz prošlosti, nego se pojavljuju u punom ŽIVOTU. U nekom smislu, ono što se odigralo dešava se pred njim. 

Štajner veli, i danas sam još prisiljen da ćutim o izvorima informacija koje su date. Onaj ko uopšte bilo Šta zna o ovim izvorima razumjeće zašto to tako treba da bude. Ali, mogu se zbiti događaji koji će prekinuti ovu ćutnju, možda vrlo skoro. Koliko mnogo znanja koje je sakriveno u teozofskom pokretu može postepeno da se saopšti zavisi u potpunosti od stava naših savremenika. Sada slijedi prvi od rukopisa koji se ovdje može dati.

Za pristup u stare škole iniciranih odlučujući faktor nije bila dob već da li je u prošlim inkarnacijama molitelj stekao sposobnosti za primanje više mudrosti. Povjerenje koje se imalo u inicirane i njihove predstavnike za vrijeme atlantskog razdoblja, nije bilo zasnovano na bogatstvu njihovog ličnog iskustva, nego pre na drevnosti njihove mudrosti. U slučaju iniciranog, personalnost je prestajala da bude od bilo kakvog značaja. On je bio potpuno u službi VJEČNE mudrosti.

… u svojoj visokorazvijenoj memoriji oni su posjedovali nešto što je davalo poseban karakter svemu što su radili. Ali drugi su uvijek bili povezani sa prirodom snage jednog čovjeka. Memorija je bliža dubljoj prirodnoj bazi čovjeka od razuma i u vezi s njom su razvijene druge snage … na primjer, Atlantiđani su znali kako da stave energiju klijanja organizma u službu svoje tehnologije. Priroda može probuditi tu energiju koja počiva u sjemenki. Moderan čovjek to ne može svojom voljom uraditi. On mora zakopati sjemenku u zemlju i prepustiti buđenje silama prirode. Atlantiđanin je mogao da uradi nešto drugo. On je znao kako se može mijenjati energija gomile žita u tehničku snagu, kao što moderni čovjek može mijenjati toplotnu energiju gomile uglja u takvu snagu. U Atlantidi se biljke nisu gajile samo za hranu nego takođe i da bi se energije koje spavaju u njima iskoristile u trgovini i industriji. Isto kao Što mi imamo mehanizme za transformisanje energije iz uglja u dinamičku energiju u našim lokomotivama, tako su Atlantiđani imali mehanizme za transformaciju. Oni su u njima, tako reći, spaljivali sjemenke biljaka i u njima je životna sila bila transformisana u tehnički upotrebljivu snagu. Vozila Atlantiđana, koja su lebdjela na maloj udaljenosti od zemlje, bila su pokretana na ovaj način. Ova vozila su se kretala na visini nižoj od planinskih lanaca u atlantskom razdoblju i imala su mehanizme za kormilarenje pomoću kojih su se mogla podići iznad tih planinskih lanaca.

To je 10.000 godina prije naše ere, po procijeni Štajnera. Ne samo ljudi nego i okolna priroda ogromno su se promijenili tokom vremena. Biljni i životinjski oblici postali su različiti. 

Preci Atlantidana su živjeli u području koje je nestalo, a čiji je glavni dio ležao južno od sadašnje Azije. U teozofskim spisima, oni su nazvani Lemurijanci. Nakon što su prošli kroz različite stepene razvoja, većinom su nazadovali. Oni su postali zakržljali ljudi, čiji potomci i danas naseljavaju neke dijelove zemlje, kao takozvana divlja plemena. Jedino je mali dio lemurijanskog čovječanstva bio sposoban za dalji razvoj. Iz ovog su se dijela formirali i Atlantiđani. Kasnije se odigralo nešto slično. Najveći deo populacije na Atlantidi je nazadovao, a iz malog dijela potiču takozvani Arijevci koji obuhvataju današnje civilizovano čovječanstvo. Prema nomenklaturi duhovne nauke, Lemurijanci, Atlantiđani i Arijevci su temeljne rase čovječanstva. 

Ako se zamisli da su dvije takozvane temeljne rase postojale prije lemurske i da će još dvije postojati iza Arijevaca u budućnosti, dobija se ukupno SEDAM rasa. Jedna rasa se uvijek izdiže iz druge na način na koji smo ukazali govoreći o Lemurijancima, Atlantiđanima i Arijevcima. Svaka temeljna rasa ima fizičke i mentalne karakteristike koje su sasvim različite od onih prethodne rase. Dok su, recimo, Atlantiđani imali naročito razvijenu memoriju i sve što je u vezi s njom, u današnje vrijeme je zadatak Arijevaca da razviju sposobnost mišljenja i svega što je s tim povezano. U svakoj temeljnoj rasi mora se proći takođe kroz različite stepene. Uvijek postoji sedam od njih. U početku perioda identificiranog sa temeljnom rasom, njene glavne karakteristike su počivale na mladenačkim uslovima. Polagano rase stiču zrelost i na kraju dolazi do opadanja. Populacija temeljne rase je zbog toga podijeljena u sedam podrasa. Ali ne srne se shvatiti da jedna podrasa odmah nestane kada se nova razvija. Svaka može ostati za sebe dugo vremena dok se druge razvijaju pored nje. Tako uvijek postoje populacije koje pokazuju različiti stepen razvoja, a koje žive jedna pored druge na Zemlji.

Snage duša ovih prvih Atlantiđana još su posjedovale nešto od sila prirode. Ti ljudi su bili uže povezani sa bićima prirode koja ih je okruživala nego što su bili njihovi nasljednici. Njihove duševne snage su bile povezanije sa silama prirode nego današnjeg čovjeka. Tako je govorna riječ koju su proizvodili imala nešto od snage prirode. Oni nisu samo IMENOVALI stvari, nego je u njihovim riječima nad stvarima kao i nad njihovim sudrugovima postojala snaga. Rhomoahalac nije samo bila riječ koja je imala ZNAČENJE, nego isto tako i snagu. Magična moć riječi je nešto što je bilo daleko istinitije za ondašnje ljude nego što je to za današnjeg čovjeka. Kada bi Rhomoahalac izgovorio riječ, ta bi riječ razvila snagu sličnu onoj koju ima objekt na koji se ukazuje. Zbog toga se u to vrijeme riječima moglo liječiti, one su mogle ubrzati rast biljaka i pripitomiti bijes životinja i obavljati druge slične funkcije. Ovo sve je postepeno gubilo na snazi kod kasnijih podrasa Atlantiđana. 

Rhomoahalci su osjećali da je ovo obilje moći dar moćne prirode i njihova veza sa prirodom bila je religioznog karaktera. Za njih je jezik bio nešto posebno sveto. Zloupotreba nekih zvukova, koji su posjedovali važnu snagu, bila je nezamisliva. Svaki je čovjek osjećao da bi takva zloupotreba morala njemu prouzrokovati ogromno zlo. Dobra magija takvih riječi preokrenula bi se u svoju suprotnost; ono što bi donijelo blagoslove da je korišćeno za dobro donijelo bi štetu onome ko bi to koristio za zlo. U nekoj vrsti nevinih osjećaja, Rhomoahalci su pripisivali svoju snagu ne toliko sebi koliko BOŽANSKOJ PRIRODI koja djeluje unutar njih. 

Onda je snažna osoba privukla brojne ljude za zajednički poduhvat i sjećanje na zajedničke akcije formiralo je socijalnu grupu. Ta vrsta socijalnog zajedničkog života se potpuno razvila tek kod treće podrase, kod Tolteka. Zbog toga su ljudi ove rase ti koji su prvi osnovali ono što se naziva zajednica - komuna, koja se prenosila iz jedne generacije na sljedeću. Otac je sada predavao sinu ono što je prije živjelo jedino u sjećanju savremenika. Djela predaka NIJE SMIO ZABORAVITI čitav niz potomaka. Ono što je predak uradio to su cijenili njegovi potomci. Međutim, mora se shvatiti da su u tim vremenima ljudi zaista imali snagu da prenesu darove na svoje potomke. Za odgoj, povrh svega, smatrano je da daje život kroz žive slike. Efikasnost takvog odgoja imala je osnove u ličnoj snazi koja je zračila iz odgojitelja. On nije brusio snagu mišljenja, nego je u suštini razvijao one nadarenosti koje su bile više instinktivne vrste. Kroz takav sistem edukacije sposobnosti oca su uopšteno prenošene na sina.

Pod takvim je uslovima LIČNO ISKUSTVO sticalo sve veću i veću važnost kod treće podrasude. Kad bi se jedna grupa ljudi odvojila od druge da bi osnovala novu komunu, nosila je sa sobom sjećanje na ono što je doživjela na staroj sceni. Međutim, u isto vrijeme je postojalo nešto u tom sjećanju što toj grupi nije odgovaralo, što nije osjećala s lakoćom. Zbog toga je ona pokušavala nešto novo. Tako su se uslovi poboljšavali sa svakim od ovih novih osnova. Bilo je prirodno imitirati ono što je bolje. To su činjenice koje objašnjavaju razvoj ovih naprednih komuna u periodu treće podrasude opisane u teozofskoj literaturi. 

Stečena lična iskustva naišla su na podršku kod onih koji su bili INICIRANI u vječne zakone duhovnog razvoja. Snažne vođe i sami su bili inicirani, tako da je lična sposobnost mogla zadobiti potpunu podršku. Kroz svoju ličnu sposobnost čovjek se polagano priprema za inicijaciju. On mora najprije razviti svoje snage odozdo da bi mu prosvjetljenje odozgo moglo biti dato. Na ovaj način bili su inicirani kraljevi i vođe na Atlantidi. Ogromna snaga je bila u njihovim rukama i oni su bili veoma poštovani. 

Velika snaga prirode mogla se staviti u službu ličnog egoizma. To je u punoj mjeri postignuto kod četvrte podrase, prvobitnih Turamanaca. Članovi ove rase, koji su bili podučeni u majstorstvo nad gorepomenutim snagama, često su ih koristili da bi zadovoljili svoje sebične želje i prohtijeve. Ali, korišćene na takav način, te snage uništavaju jedna drugu u svojim recipročnim efektima ... destruktivna posljedica mogla se zaustaviti jedino pomoću razvoja više sposobnosti u čovjeku. To je bila sposobnost mišljenja. Logično mišljenje ima obuzdavajući efekat na sebične lične želje. Početak logičnog mišljenja treba potražiti kod pete podrase, kod prvobitnih Semita. 

Počelo se RAČUNATI, kombinovati. Čovjek je naučio da radi sa mislima. Ako se prije odricao svake želje, sada bi se najprije pitao da li misao može odobriti tu želju. Dok su ljudi četvrte podrase divlje jurili prema zadovoljenju svojih apetita, oni u petoj podrasi su počeli slušati unutrašnji glas. Ovaj unutrašnji glas provjerava apetite, iako on ne može uništiti zahtijeve sebične osobe.

Tako je peta podrasa prenijela impulse za akciju unutar ljudskog bića. Čovjek želi da se nagodi u sebi da li nešto mora ili ne smije da uradi. Ali ono što je tako zadobijeno unutra, s obzirom na sposobnost mišljenja, izgubljeno je s obzirom na kontrolu spoljašnjih prirodnih sila. Sa ovom, gore pomenutom, kombinujućom mišlju, on može biti majstor jedino nad silama mineralnog svijeta, ali ne nad životnom silom. Peta podrasa je stoga razvila misao na Štetu kontrole životne sile. Ali, upravo kroz to se proizvela klica daljnjeg razvoja čovječanstva. Sada su ličnost, ljubav za sebe i čak potpuna sebičnost mogli rasti slobodno, jer sama misao koja djela potpuno unutra, i ne može da više izdaje direktne naredbe prirodi, nije sposobna proizvesti takve razarajuće posljedice kao što je to ranije mogla zloupotrebljena snaga. Iz ove pete podrase izdvojio se najnadareniji dio koji je preživio nestajanje Četvrte temeljne rase i formirao klicu pete, Arijevske rase, čija je misija - potpuni razvoj sposobnosti mišljenja. Ljudi šeste podrase, Akadijci, razvili su sposobnost mišljenja još više nego oni pete. Oni su se razlikovali od takozvanih prvobitnih Semita po tome su ovu sposobnost koristili na sveobuhvatniji način. Rečeno je: dok je razvoj sposobnosti mišljenja spriječio da zahtijevi sebične osobe imaju iste razarajuće posljedice kao kod ranijih rasa, on ih nije uništio. Prvobitni Semiti su bili skloni tome da se prema okolnostima odnose onako kako ih je usmjeravala njihova sposobnost mišljenja. Inteligencija je bila mjerilo samih apetita i želja. Promijenili su se uslovi života. Ako su prošle rase bile sklone da priznaju vodom onoga čija su djela ostavila dubok utisak na njihovo sjećanje, ili onoga ko je mogao gledati unatrag na život bogat sjećanjima, sada je ova uloga prenijeta na INTELIGENTNOGA. Ako je prije bilo odlučujuće ono što je živjelo u jasnom sjećanju, sada se smatralo kao najbolje ono što je bilo najuvjerljivije za misao. Pod uticajem memorije čovjek se ranije držao čvrsto za nešto sve dok ne bi uvidio da je to neadekvatno, i u tom je slučaju potpuno prirodno bilo da onaj koji je bio u poziciji da izrazi želju da bi mogao uvesti neku inovaciju.

(mali odlomak iz knjige ,,Iz akaša hronike” Rudolfa Štajnera)

Letindor (ww.letindor.blogspot.com) 

No comments:

Post a Comment