Sunday, 2 July 2017

Rudolf Štajner - Sloboda kao djelovanje iz sebe


(Rudolf Joseph Lorenz Steiner, 1861-1925)

Kad posmatram sebe prema višim oblastima postojanja, iste mi se otkrivaju samo onda kad im prilazim s već strogo uređenim mišljenjem, jer inače neću moći pronaći pravi put. Ali ako se čovjek posvećuje tek zadacima čulnog života, činjenice stvarnosti uvijek iznova dotjeruju zbrkani tok njegovih misli. 

Duhovni zakon nije naprosto zgusnut do čulne vidljive stvarnosti te ne vrši nad nama prisilu kao takav. Mišljenje jednog duhovnog učenika mora biti sve sređenije, a ne da mu se misli prepuštaju ili oslanjaju na svakodnevni tok. U tim mislima nema proizvoljnosti. Otud Platon za ulaz u akademiju traži prvo poznavanje geometrije koja se ne ravna prema svakodnevnim tokovima promjenljivog svijeta i nije samovolja. To je faza ovladavanja ČISTIM mišljenjem i tek tad će zakonitosti duhovnog svijeta da se slijevaju na mislioca, a ne na zbrkanog svakodnevnog karaktera. Sređeno mišljenje vodi najskrivenijim istinama. No, može i bez bavljenja matematikom, po Štajneru. I djelanje ovih učenika duhovne škole mora se upravljati po zakonima plemenite Ljepote i vječne Istine, bez štetnih upliva mislećeg subjekta. Štetno se gleda u konkretnost plodova, što je greška, zahtijevi samovolje. Čovjek kad traži duhovnu spoznaju on ne smije težiti samo onom što će mu donijeti plod, uspjeh, on mora ići za onim što je spoznao kao Dobro. Odricanje od plodova djelovanja za lično zadovoljstvo, odricanje od svake samovolje - to su zakoni po kojima se mora ovaj čovjek upravljati i tek tad se ide putem duhovnog svijeta te cijelo biće biva prožeto tim zakonima. Oslobađa se od svake prinude čulnog svijeta u takvoj težnji po razmišljanju. Tad Duh određuje pravac, a ne okolnosti. Učenik duhovne nauke mora strogo ovladati, osim svojim mišljenjem, i svojom voljom. On se postupno uspinje do učesnika u duhovnom svijetu koji se doživljava, a ne da se tek nauči. Sad već postoje i duševna opažanje višeg svijeta, čovjek tu stiče mir i sigurnost, prijatnost, nova saznanja. Netačno je da učenik duhovne nauke postaje hladan, neosjetljiv, bez radosti i bez bola, jer prijatnost i patnja postoje u njemu, ali onda kad istražuje duhovni svijet one su u preobraženom obliku, pretvorene u ,,oči" i u ,,uši".

Štajner izučava i njemačkog filosofa Fihtea, bavi se takođe pitanjem Slobode kod čovjeka ili Slobode jednog dubljeg ljudskog bića kao vječne komponente ili pak osnove. Kaže da ako napustimo ono što je u nama prolazno i živimo sa svojim samoosjećanjem, svojim Ja u svom vječnom biću, tad nam naše prolazno postaje sredstvom preko koga nam se otkriva ono što je u stvarima i neprolazno, upravo vječno. Štajner govori i uspostavlja duhovne vježbe, o kojima će poslije i francuski filosof Pjer Ado. Mnoge od tih vježbi su pronađene i u antici, ali su skrajnute. I ko ne umije da posmatra i ono najmanje, neće doći do duhovnog gledanja, već samo do površnih blijedih misli. Treba da činimo samo ono pravo, sve ostalo da prepustimo razvoju. Čekati da nam bude dato. A daje se u odgovarajuće vrijeme svakom ko strpljivo čeka i radi i ubrzo čovjek primjećuje da se sa njim dešavaju velike promjene. On uči da svaku stvar smatra manje ili više važnom samo s obzirom na to koliko je spoznao odnos te stvari prema onom trajnom, vječnom. Prolazno ga ne privlači više samo zbog njega samog, kao ranije, ono mu postaje dijelom i slikom onog vječnog što živi u svim stvarima, on uči da voli. Ono mu postaje blisko, kao što mu je ranije bilo blisko ono što je prolazno. I time se ne otuđuje od života već samo uči da svaku stvar cijeni prema njenom pravom značenju. Ni obične sitnice života neće bez traga prolaziti pored njega, znaće i za njihovu ograničenu praktičnu vrijednost, i te kako. Stiče se osjećaj da se svaka stvar stavi na njeno pravo mjesto u odnosu na sve ostalo. Tako se učeniku duhovnog saznanja pruža mogućnost da ne ide više samo za primamljivim uticajima spoljašnjeg čulnog svijeta, koji njegovo htijenje upravljaju sad tamo, sad ovamo. On je kroz saznanje došao do vječne suštine stvari. Preobražajem svoga unutarnjeg svijeta on ima sposobnost da vidi tu vječnu suštinu i djeluje sad u smislu vječnog poretka Svijeta kada iz vječnog, koje živi u njemu, daje smjer svojim djelima. Tako postiže da njime ne gospodare stvari; on zna da upravlja njima po zakonima koji se nalaze u njima samima, zakonima koji su postali i zakoni njegovog sopstvenog bića. Učenik duhovnog znanja ima volju da jasno vidi ovaj put i to je njegova volja za slobodu. Jer, sloboda je delovanje iz sebe. A iz sebe smije da djela samo onaj koji iz vječnog crpi pobude. Biće koje to ne čini, djela iz drugih pobuda, a ne iz onih koje su u suštini stvari. Samovolja pojedinca poništava sama sebe posljedicama svojih djela. 

letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment