Monday, 10 July 2017

Rudolf Štajner - Tajna nauka 1


Čekao je na kosmičke veze da iznese ovu nauku kao cjelovitu, svjestan i pune odgovornosti koja je tu pred njim. I kaže: ,,Ko je bit takve objave doživio, zna da se mislima obične svijesti mogu izraziti samo čulni opažaji, ali ne i oni duhovni. Sadržaje onoga što se duhovno gleda moguće je prikazati jedino slikama (imaginacijama) u kojima progovaraju inspiracije koje potiču od intuitivno doživljene duhovne biti. O biti imaginacije, inspiracije i intuicije nalazi se sve što je potrebno u samoj ,,Tajnoj nauci" (kao stari naziv) i u mojoj knjizi ,,Kako se stiču spoznaje viših svjetova?" - kaže Štajner. A kako bi razumijevanje zaista bilo moguće, vidoviti mora sadržaj koji iznosi ispravno uobličiti u misli, a da one pritom ne izgube svoje imaginativno obilježje. Sve mi je to bilo pred dušom dok sam razrađivao svoje ,,Osnove tajne nauke". Sasvim svjesno nisam dao ,,popularni" prikaz nego takav koji zahtijeva pravi misaoni napor da bi se ušlo u njegov sadržaj. Time sam svojim knjigama dao takvo obilježje da već njihovo čitanje predstavlja početak duhovnog školovanja. Miran, sabran misaoni napor koji je pri tom čitanju potreban jača, naime, životne snage i čini ih sposobnima da se približe duhovnome svijetu ... A da bih te slike mogao ljudima saopštiti, trebalo ih je uobličiti u riječi. Zatim sam u prvošnjim prikazima duhovnoga tražio takve riječi kako bih ono još bezimeno mogao izraziti riječju. Te sam riječi slobodno upotrebljavao, tako da gotovo nijednu od njih nisam upotrijebio u onom značenju koje je prvobitno imala. 

Naučnik tajne nauke ne poriče vrijednost prirodne nauke već je još više cijeni nego li samo prirodni naučnik. Zna da bez strogog načina mišljenja svojstvenog prirodnoj nauci nije moguće utemeljiti nikakvu nauku. No, on također zna da ako se ta strogost stekne prodiranjem u sâm duh prirodnonaučnog mišljenja, tada se ta snaga duše može zadržati i za druga područja ... da tajni nauk ne dokazuje to što iznosi nego samo ustanovljuje pojedine činjenice, oni koji tako misle nisu shvatili ta izlaganja. Teži se za tim da se pusti dalje razvijati ono što se u Duši razvilo zahvaljujući znanju o prirodi te da se razvija onako kako to odgovara vlastitom biću, imajući na umu da se prilikom ovakvog razvijanja duša suočava s nadčulnim činjenicama. 

Zaboravlja se životna sila svaki put u novoj nauci. 

U temelju fizičkog srca nalazi se ,,etersko srce", u temelju fizičkog mozga ,,eterski mozak", itd. Etersko je tijelo u sebi raščlanjeno isto kao i fizičko, samo što je složenije. I dok su u fizičkom tijelu pojedini organi jedni od drugih odijeljeni, u eterskom se tijelu sve živahno isprepliće.

Pri buđenju čovjekove se svjesne snage dižu kao iz nekih tajanstvenih, dubokih bunara. To je ista svijest koja pri usnivanju tone u mračne dubine i koja se pri buđenju opet vraća. Ono što uvijek iznova budi život iz besvjesnoga stanja u smislu nadčulne spoznaje jest treći član čovjekova bića. Može ga se nazvati astralnim tijelom. Kao što fizičko tijelo ne može očuvati svoj oblik zahvaljujući mineralnim tvarima i snagama koje se u njemu nalaze nego mora, da bi ga očuvalo, biti prožeto eterskim tijelom, tako se ni eterske snage ne mogu same od sebe prožeti svjetlom svijesti. Etersko bi se tijelo, kada bi bilo prepušteno samome sebi, moralo trajno nalaziti u stanju sna. Može se takođe reći: ono bi u fizičkome tijelu održavalo samo neku vrstu biljnog života. Budno etersko tijelo prožeto je svjetlom astralnog tijela.

U smislu reagovanja kod biljaka … svijest nije označena time što neko biće reaguje na pojedini podražaj, nego time što biće u svojoj nutrini nešto doživljava

Ja je četvrti član čovjekova bića. Kad bi astralno tijelo bilo prepušteno samom sebi, u njemu bi se odigravale ugode i boli, osjećaji gladi i žeđi, ali tada ne bi postojao osjećaj da u svemu tome postoji nešto trajno. To trajno nije Ja nego je Ja ono koje doživljava to što je trajno. Na ovome području treba vrlo jasno određivati pojmove kako ne bi došlo do nesporazuma. Zamjećivanjem nečeg postojanog, trajnog u mijeni unutrašnjih doživljaja počinje svitati ,,Ja osjećaj".

Kao što se fizičko tijelo raspada ako ga na okupu ne drži etersko tijelo, kao što etersko tijelo tone u besvijest ako ga svjetlom ne prožima astralno tijelo, tako bi astralno tijelo uvijek iznova moralo prepustiti prošlost zaboravu kada Ja tu prošlost ne bi sačuvalo za sadašnjost. Ono što je za fizičko tijelo smrt, a za etersko san, to je za astralno tijelo zaborav. Može se reći; eterskom je tijelu svojstven život, astralnome svijest, ljudskome Ja sjećanje, po Štajneru. 

Lako je potpasti zabludi da se biljci pripiše svijest, a još lakše životinji pripisati sjećanje. Vrlo je lako pomisliti na sjećanje kada pas prepoznaje svoga gospodara kojega možda prilično dugo nije vidio. Ustvari se takvo prepoznavanje ne temelji na sjećanju nego na nečemu posve drugom. Pas prema svome gospodaru osjeća izvjesnu privlačnost. Ona proizlazi iz gospodareva bića. Gospodareva prisutnost pričinjava psu zadovoljstvo. I svako njegovo ponovno pojavljivanje povod je novom zadovoljstvu. Sjećanje, međutim, postoji samo onda kada biće svoje doživljaje ne osjeća samo u sadašnjosti, nego ako umije sačuvati doživljaje prošlosti. Čak ako se ono i prizna, može se ipak pasti u zabludu da pas ima sjećanje. Moglo bi se, naime, reći: on tuguje kada ga gospodar napusti, što znači da se sjeća svoga gospodara. I ovo je netačno prosuđivanje. Kao posljedica suživota s gospodarom njegova prisutnost postaje psu potrebom te on gospodarevu odsutnost osjeća slično kao što osjeća glad. Ko ovakve razlike ne vidi, ne može shvatiti odnose života. Natčulnom spoznajnom se stiže i do duha koji pripada onom Vječnom kod čovjeka. U čovjeku, dakle, osim duše i tijela djelatan je i duh. Duhovni čovjek na Istoku je atma ... U duši Ja širi svoje svjetlo ... U duši svijesti pali se svjetlo duha i iz nje obasjava ostale članove čovjekove prirode. Po Štajneru imamo kod čovjeka sedam članova: 1. fizičko tijelo; 2. etersko tijelo ili životno tijelo; 3. astralno tijelo; 4. Ja; 5. duhsâm; 6. životni duh; 7. duhovni čovjek. 

Kao što brojka sedam na području boje i tona nema veze s ,,praznovjerjem" tako ona nema veze s praznovjerjem ni kod čovjekovih članova. Usporedba s bojama vrijedi jer se i s onu stranu fizičkoga tijela s jedne strane i duhovnog čovjeka s druge dalje nastavlja čovjekovo biće; samo što su za sredstva duhovnoga poSmatranja ti daljnji dijelovi ,,duhovno nevidljivi" kao što su za fizičko oko nevidljive boje s one strane crvene i ljubičaste. Lako nastaje mnijenje da nadčulno shvatanje ne poštuje prirodnonaučno mišljenje i da je u poređenju s njim diletantsko.

Sva spoznaja vidljivog mora uvijek iznova uranjati u nevidljivo kako bi se mogla dalje razvijati. Zato je očito da tek nauk o nadčulnom čini mogućim život objavljenog znanja; on nikada ne slabi život ako se pojavi u svome pravom liku, uvijek ga iznova osnažuje, osvježava i ozdravljuje jer se on, kada je prepušten samome sebi, razboljeva i slabi.

Kao što fizičkom tijelu na primjer hrana pritiče iz njegove okoline, tako astralnom tijelu u vrijeme sna pritiču slike iz njegova okružja. Ono sada živi izvan fizičkog i eterskog tijela u svemiru. U onom istom svemiru iz kojega se rađa čitavi čovjek. U tome je svemiru izvor slika koje čovjeku podaruju njegov oblik. On je u taj svemir skladno uključen. U vrijeme budnosti se izdvaja iz toga obuhvatnog sklada kako bi ostvarivalo vanjsko opažanje. U snu se njegovo astralno tijelo vraća u sklad svemira. Prilikom buđenja astralno tijelo dovodi svojim tijelima toliko snage kako bi opet moglo na neko vrijeme izdržati izvan tog sklada. U vrijeme sna se astralno tijelo ponovno vraća u svoju domovinu, a prilikom buđenja donosi obnovljene snage u ovaj život. Vanjski izraz dobijenih snaga koje astralno tijelo prilikom buđenja donosi sa sobom jest okrepa nastala zdravim snom. 

Tijelo čovjeka se počinje izgrađivati od Saturna, zatim Sunce, Zemlja, Mjesec. Fizičko i životno tijelo postižu određenu veličinu i oblik, ali procesi svijesti nazaduju. Kada se čovjek svojim životom odvraća od Sunca, tada je zaokupljen vlastitom prirodom. Sada započinje unutrašnja djelatnost astralnog tijela. Vanjski lik, međutim, postaje neugledniji i manje uobličen. I tako u vrijeme Mjesečevog razvoja postoje dva karakteristična i izrazito različita stanja svijesti koja se međusobno izmjenjuju. Stanje svijesti u vrijeme Sunca je prigušenije, dok se ono jasnije javlja u vrijeme kada je život više upućen na samoga sebe. 

Živeći nekad svojevrsnim životom Sunca, čovjek se predavao užitku tog življenja. Nije živio svojim životom, živio je više duhovno. Moguće je samo približno i usporedbom opisati ono što je čovjek doživljavao u takvim vremenima. Osjećao je kako u njega uviru i u njemu pulsiraju djelotvorne snage svemira. Sudoživljavajući sklad svemira, osjećao se kao opijen. Tada kao da je njegovo astralno tijelo bilo oslobođeno fizičkog tijela. S njim je iz fizičkog tijela izašao i jedan dio životnog tijela. A to biće koje se sastojalo od astralnog i životnog tijela bilo je kao neki fini i čudesni muzički instrument na čijim su strunama odzvanjale misterije svemira.

Do spoznaje onog što se poslije objavljivalo zahvaljujući ,,Hristu" mogli su doći samo takvi ljudi koji su u navedenom smislu pripadali među ljude Sunca. Svoje su tajnovito znanje i postupke koji do tog znanja vode njegovali na posebnom mjestu koje će ovdje biti nazvano Kristovim, odnosno Sunčevim proročištem ili Oraculum, mjesto na kojem su se mogle spoznati namjere duhovnih bića. 

Druga su proročišta nastala zahvaljujući pripadnicima Saturnovog, Marsovog i Jupiterovog  čovječanstva. Njihovi su posvećeni mogli uzdići pogled samo do bića koja su se kao odgovarajuća ,,viša Jastva" mogla otkriti u njihovim životnim tijelima. Tako su nastali sljedbenici Saturnove, Jupiterove i Marsove mudrosti. Osim ovih, bilo je još i drugih metoda posvećenja za one ljude koji su u sebe primili previše luciferskog uticaja a da bi mogli osloboditi od fizičkog tijela tako veliki dio životnog tijela, kao što su to mogli ljudi Sunca. Zbog navedenog stanja nije ih se takođe moglo dovesti do proročanske objave Hrista. Zbog astralnog tijela koje je bilo više pod utjecajem luciferskog principa ti su ljudi morali proći težu pripremu i tada su u manje bestjelesnom stanju od ostalih mogli primiti, iako ne objavu samoga Hrista, a ono objavu drugih uzvišenih bića. 

Zaratustra je zahvaljujući čuvaru Sunčevog proročišta primio takvo posvećenje da je mogao dobivati objave uzvišenih Sunčevih bića. U posebnim stanjima svijesti do kojih ga je dovelo njegovo školovanje mogao je gledati vođu Sunčevih bića koji je na opisani način uzeo pod svoju zaštitu čovjekovo životno tijelo. Znao je da to biće upravlja ljudskim razvojem, ali da će tek u određeno vrijeme iz svemira moći sići na Zemlju  ... Zaratustra nagovješćuje duh svjetla, najavljuje Hrista prije njegova silaska na Zemlju. U Ahrimanu (Angra mainju) prikazuje, naprotiv, takvu moć koja svojim uticajem razorno djeluje na čovjekov duševni život ako joj se on jednostrano preda. To nije nikakva druga moć sem ona koja je već opisana i koja je nakon izdaje vulkanskih misterija zadobila na Zemlji posebnu vlast. Osim najave boga svjetla, Zaratustra je naučavao o onim duhovnim bićima koja su se pročišćenom gledanju vidioca objavljivala kao sudrugovi duha svjetla, a čija su suprotnost bili napasnici koji su se javljali nepročišćenom ostatku vidovitosti preostalom iz atlantskih vremena. Praperzijskom je narodu trebalo objasniti da se u ljudskoj duši, ako je ona okrenuta prema djelovanju i težnji unutar čulno-fizičkog svijeta, odigrava borba između moći boga svjetla i moći njegovog protivnika te kako se čovjek mora ponašati da ga ovaj posljednji ne bi odveo u ponor nego da se njegov uticaj snagom boga svjetlosti usmjeri prema dobru. 

S Atlantide su u Egipat premještena proročišta koja su poticala prvo od onog Merkurovog. Bilo je, međutim, i drugih proročišta, kao što je na primjer bilo Venerino. U ono što se zahvaljujući tim proročištima u egipatskom narodu moglo njegovati položena je nova klica kulture. Ona je poticala od jednog velikog vođe koji je svoje školovanje proveo unutar persijskih Zaratustrinih misterija. On je bio jedan od ponovno utjelovljenih sljedbenika samoga velikog Zaratustre. On će se u vezi s jednim povijesnim imenom nazvati ,,Hermes". Time što je primio Zaratustrine misterije mogao je pronaći pravi put za upravljanje egipatskim narodom. Taj je narod u zemaljskom životu između rođenja i smrti svoj interes tako usmjerio fizičko-čulnom svijetu da je, doduše neposredno, samo u ograničenoj mjeri mogao gledati duhovni svijet koji je iza njega stajao, a Vavilonci još i više tako usmjereni (umjesto duha zvijezde u prvi je plan stavljena zvijezda) … Hermes je poučavao: ako čovjek upotrebljava na Zemlji svoje snage da bi na njoj djelovao u skladu s namjerama duhovnih moći, stiče sposobnost da se nakon smrti s tim moćima sjedini. Osobito će oni koji su između rođenja i smrti najusrdnije djelovali u tom smjeru biti sjedinjeni s uzvišenim Sunčevim duhom, s Ozirisom. 

Zatim dolaze grčka umjetost i filosofija kao novo buđenje. U Pitagorinoj školi mudrosti djelovala su još velika učenja i metode sticanja mudrosti starih vremena. Na velikim je putovanjima Pitagora bio posvećen u najrazličitije misterije. 

Ahrimanova sila vodi tom da se čulno-fizičko postojanje smatra onim jedinim, tako da se time čovjeku potpuno zatvara vidik na duhovni svijet. U duhovnom svijetu ta sila dovodi čovjeka u potpunu osamljenost, u usmjeravanje svakog interesa samo na sebe. Ljudi koji su, kad umiru, u Ahrimanovoj vlasti, prilikom novog utjelovljenja rađaju se kao egoisti. 

Opažaj svjetlosnog svijeta postao je mutan. Zastrtost duhovnog svijeta nakon smrti došla je do vrhunca za one duše koje su u bestjelesno stanje prelazile iz tijela grčko-latinske kulture. One su u zemaljskom životu dovele do procvata njegovanog čullno-fizičkog postojanja i time su sebe nakon smrti osudile na privid života. Zato je Grk život nakon smrti osjećao kao život u carstvu sjena; tako da izreka junaka onoga vremena usmjerenog čulnom životu: ,,Radije prosjak na Zemlji nego kralj u carstvu sjena" nije prazna fraza nego osjećaj istine. Sve je ovo bilo još izraženije kod onih azijskih naroda koji su takođe svoje poštovanje i obožavanje usmjerili samo na čulne odraze umjesto na duhovne prauzore ... U misterijima se njegovala čovjekova povezanost s duhovnim svijetom. 

Uprkos Luciferu, uz pomoć životnog tijela i bez osobitih duševnih stanja, za moći osvijestiti svjetlosni svijet duha Sunca fizičko tijelo tog ljudskog bića moralo je biti takvo da mu bude vidljivo sve ono u duhovnom svijetu što je Ahriman mogao prikrivati do fizičke smrti. Fizička smrt ne može ništa promijeniti u životu naprednog ljudskog bića, ona nad njim nema nikakvu moć. U takvom ljudskom biću Ja dolazi tako do izražaja da je u fizičkom istodobno sadržan i potpuni duhovni život. Takvo je biće nositelj duha svjetla, a posvećeni se njemu uzdiže na dva načina: time što u posebnim stanjima svijesti biva doveden ili do duha nadljudskog ili do biti prirodnih moći. Pretkazujući da će se u toku vremena pojaviti takvo ljudsko biće, posvećeni misterija bili su Hristovi proroci. Prvo Mojsije s nasljeđem iz Egipta. Ahriman ili grčko carstvo sjena biće Hristom prosvijetljeno. 

(odlomci iz knjige R. Štajnera: ,,Osnove Tajne nauke”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment