Druidi

od bogova s Neba se izvlači Vatra po dozvoli. 

Druidi su vjerovali u tri svijeta i transmigraciju iz jednog u drugi: u svijetu iznad ovog, gde dominira sreća, u svijet ispod - svijet jada, i u ovo, sadašnje stanje. Smisao te transmigracijc bio je da kazni i nagradi, a takođe i da pročisti dušu. U sadašnjem svijetu, govorili su oni, Dobro i Zlo su tako precizno izbalansirani da čovjek ima potpunu slobodu i u mogućnosti je da izabere ili odbaci svako od njih. Velške Trijade nam kažu da postoje tri cilja metempsihoze: da se u duši sakupe sva svojstva svih bića, da se stekne znanje o svim stvarima i da se dostigne moć za pokoravanje zla. Postoje takođe, kaže se u njima, tri vrste znanja: znanje o prirodi svake stvari, o njenom uzroku i njenom uticaju. Postoje tri stvari koje se kontinui rano smanjuju: tama, neistina i smrt. Postoje tri stvari koje se neprestano uvećavaju: svijetlost, život i istina.

Kao i skoro sve škole Misterija, učenja druida bila su podijeljena na dva različita dijela. Jednostavnijem, moralnom kodeksu, podučavani su svi ljudi, dok je dublja, ezoterijska doktrina, prenošcna samo iniciranim sveštenicima. Da bi bio prihvaćen u red, od kandidata je zahtijevano da bude iz dobre porodice i visokog moralnog karaktera. Nijedna važna tajna nije mu povjeravana dok nije iskušan na mnoge načine, a snaga njegovog karaktera ozbiljno provjerena. Druidi su podučavali narode Britanije i Galije o besmrtnosti duše. Vjerovali su u transmigraciju i, kako se čini, u reinkarnaciju. Pozajmljivali su u jednom životu, obećavajući da će vratiti dug u sljedećem ... Druidi su smatrali da će svi ljudi biti spašeni, ali da neki moraju da se vraćaju na Zemlju više puta kako bi naučili lekcije o ljudskom životu i prevazišli zlo inherentno njihovoj prirodi.

Neki tvrde da su taj na učenja Druida bila obojena pitagorejskomfilosofijom. Druidi su imali Bogorodicu, ili Devicu Majku, sa djetetom u rukama, koja je bila sveta u njihovim Misterijama. Kod Druida, u zoru 25. decembra, proslavljano je rođenje Boga Sunca. Imali su veliki broj praznika. Vjerovalo se da druidi obožavaju Merkura u obliku kamene kocke. Takođe su veoma poštovali i duhove prirode (vile, gnome i undine), mala šumska i riječna stvorenja kojima su prinosili brojne ponude. 

Njihovi hramovi, u kojima je čuvana sveta vatra, generalno su smještani na uzvišenja i u guste hrastove šume i bili su različitih oblika: kružni, jer je krug bio amblem univerzuma, ovalni, kao aluzija na mundano jaje iz kojeg se, prema tradicijama mnogih naroda, izleže univerzum, ili, prema drugima, naši praroditelji, zmijolik, jer je zmija bila simbol Hua, druidskog Ozirisa, u obliku raspeća, jer je krst simbol regeneracije, ili krilat, kako bi predstavio pokret Božanskog Duha, po Čarlsu Viljemu Heketornu).

Druidski hramovi ili mjesta religijskog obožavanja odudarali su od pravila koja su važila kod drugih naroda. Većina njihovih ceremonija obavljana je noću, bilo u gustim hrastovim šumama, bilo oko oltara na otvorenom, izgrađenih od neotesanog kamenja. Kako su tc masivne stene pomijerane nije objašnjeno na zadovoljavajući način. Najčuveniji od njihovih oltara, veliki kameni prsten sačinjen od stijena, je Stounhendž, u jugoistočnoj Engleskoj. Ta građevina, čudo antike, postavljena po astronomskom obrascu, još uvijek stoji. Postojala su tri stepena druidskih Misterija, ali su malobrojni oni koji su ih sve prošli. Kandidat je sahranjivan u sanduku, što je simbolizovalo smrt Boga Sunca. Najviši test, međutim, bio je izlazak na more u otvorenom čamcu. Mnogi su izgubili živote prolazeći kroz ovo iskušenje. Za nekolicinu koji su prošl i treći stepen govorilo se da su ,,ponovo rođeni" i bili su podučavani o skrivenim istinama koje su druidski sveštenici čuvali od davnina. Među tim inicijatima birani su mnogi iz britanskog religijskog i političkog svijeta.

(odlomci iz knjige Menlija Palmera Hola: ,,Tajna učenja svih epoha”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Manly Palmer Hall - Tajna učenja svih epoha

Kanađanin. Mitologija i simboli. Ezoterična filosofska misao. Tajna znanja koja nisu smjela doći u ruke nespremnih i nemoralnih.

,,Čitava zamisao ove knjige dijametralno je suprotna savremenom metodu mišljenja, jer se bavi temama koje su sofisti XIX vijeka otvoreno ismijavali. Jedina svrha joj je da svijest čitaoca upozna sa hipotezom o živoj cjelovitosti koja postoji iza materijalističke teologije, filozofije ili nauke."

,,Platon je filosofiju smatrao najvećim dobrom koje je ikada Božanstvo usadilo u čovjeka. U XX vijeku, medutim, filosofija je postala nezgrapna i komplikovana struktura proizvoljnih i nepomirljivih pojmova - a svaki je ipak potkrijepljen gotovo neospornom logikom. Uzvišene teoreme stare Akademije, koje je Jamblih poredio sa nektarom i ambrozijom bogova, toliko su krivotvorene ubijeđenjem - srozavajućom bolešću uma, kako ga je nazivao Heraklit - da bi se jednom neoplatonisti nebeska medovina sad činila prilično neprepoznatljivom. Ubjedljiv dokaz rastuće površnosti savremene naučne i filosofske misli je uporno okretanje ka materijalizmu.”

Pronalazi Palmer da se po Aristipu filosofi bitno razlikuju od ostalih ljudi po tom što oni jedini ne bi promijenili svoj način života i kad bi se ukinuli svi ljudski zakoni. 

Za Platona veli da nadaleko je putovao i Egipćani su ga inicirali u dubine hermetičke folosofije te, mnogo je izvukao i iz doktrine pitagorejaca. Platonistička disciplina temelji se na teoriji da je učenje zapravo reminiscencija, ili dovođenje u objektivnost znanja koje je duša stekla u ranijem obliku svog postojanja.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Rudolf Štajner - Tajna nauka 2

IMAGINATIVNO - znači nešto što je na drukčiji način ,,stvarno" nego li činjenice i bića fizičko-čulnog opažanja. Sadržaj predstava koje ispunjavaju imaginativni doživljaj nije uopšte bitan; bitne su, međutim, duševne sposobnosti koje se izgrađuju zahvaljujući tom doživljaju ... Bitno je da je koncentracijom na odgovarajuću predstavu ili sliku duša prisiljena da iz vlastitih dubina izvuče mnogo veće snage nego što su one koje primjenjuje u običnom životu ili u običnom spoznavanju. Time se povećava njezina unutrašnja pokretljivost.

Duhovni će učenik neprekidno raditi na sebi kako bi postojao sve zreliji; a tada može imati i povjerenja prema samome sebi i vjerovati da će mu snage sve više rasti. 

Za duhovnog je učenika kobna svaka vrsta praznovjerja. Mogućnost ispravnog pristupa područjima duhovnog života stiče se pomnim čuvanjem od praznovjerja, fantastike i sanjarenja ... Ispravan osjećaj za duhovnog učenika je da posvuda priznaje postojanje skrivenih snaga i bića, ali da isto tako pretpostavlja da se neistraženo može istražiti ako za to postoje snage. 

A kada se unutarnjim strpljivim radom na sebi određena sposobnost razvije, čovjek će dobiti odgovor na izvjesna pitanja. Duhovni će učenici uvijek njegovati takav ugođaj u duši. Time će biti dovedeni do toga da na sebi rade, da postanu sve zreliji i zreliji, da sebi ne dopuste ništa čime bi iskamčili odgovore. Oni će čekati dok im takvi odgovori ne pristignu. Ko se, međutim, i u tome navikne na jednostranost, također neće moći na pravi način napredovati. U određenom trenutku duhovni učenik može steći osjećaj da samim svojim snagama umije odgovoriti čak i na najviša pitanja. I ovdje, dakle, ravnomjernost i uravnoteženost duše imaju veoma važnu ulogu.

Imaginativna se spoznaja postiže stvaranjem lotosovih cvjetova u astralnom tijelu. Vježbama koje se preduzimaju za inspiraciju i intuiciju nastaju u čovjekovom eterskom ili životnom tijelu posebna kretanja, razni oblici i strujanja koja prije nisu postojala. U područje svojih sposobnosti čovjek sada ubraja i ,,čitanje tajnog pisma" i još ono što sve to nadilazi. Za nadčulnu se spoznaju promjene eterskog tijela čovjeka koji je postigao inspiraciju i intuiciju očituju na sljedeći način. U području oko fizičkog srca osvještava se eterskom tijelu novo središte koje se oblikuje u novi eterski organ. Od njega se na najrazličitije načine šire kretanja i struje prema različitim dijelovima čovjekova tijela. Najvažnija strujanja šire se prema lotosovim cvjetovima, prožimaju njih i pojedine njihove latice i izlaze, pa se vani kao zrake šire vanjskim prostorom. Što je čovjek razvijeniji, to je veći oko njega krug u kojemu se ta strujanja zamjećuju. No, središte u blizini srca, unatoč ispravnom školovanju, ne nastaje odmah u početku. Ono se tek priprema. Najprije nastaje privremeno središte u glavi; ono se zatim spušta u predio grkljana te se na kraju premješta u blizinu fizičkog srca. Kada bi razvoj bio nepravilan, tada bi se navedeni organ odmah mogao razviti u blizini srca, čime bi nastala opasnost da čovjek umjesto postizanja mirnog, razboritog nadlulnog gledanja postane sanjarom i fantastom. U svom daljnjem razvoju duhovni učenik postiže da ovako nastala strujanja i raščlanjenost svog eterskog tijela učini nezavisnima od fizičkog tijela i da ih samostalno upotrebljava. Pritom mu kao sredstvo služe lotosovi cvjetovi kojima pokreće etersko tijelo.

Ono što se čulno-fizičkim spoznavanjem tek poslije zadobija pojmom, kod inspiracije je neposredno dato opažajem. Zato bi se čovjek s tim duševno-duhovnim okruženjem stopio u jedno, ne bi se od njega uopšte mogao razlikovati da u eterskom tijelu nije nastalo mrežasto tkivo.

Iskustva intuicije vrlo su nježna, intimna i fina, dok je ljudsko fizičko tijelo na današnjem stepenu svog razvoja u poređenju s njima veoma grubo. Zato ono djeluje na uspjeh vježbi za intuiciju kao velika smetnja.

Dvojnik u čovjekovom životu u fizičko-čulnom svijetu djeluje tako da zbog osjećaja stida čini sebe nevidljivim kada se čovjek približi duševno-duhovnom svijetu. Time, međutim, prikriva i čitav taj svijet. On pred tim svijetom stoji poput ,,čuvara" kako bi spriječio ulazak onima koji za taj ulazak još nisu podobni. Stoga ga se može nazvati ,,čuvarom praga duševno-duhovnog svijeta". Osim kod navedenog ulaska u nadosjetilni svijet, čovjek susreće ,,čuvara praga" i pri prolaženju kroz fizičku smrt. On se malo-pomalo razotkriva u duševno-duhovnom razvoju života između smrti i novog rođenja. Ovdje taj susret čovjeka ne vodi u potištenost jer sada poznaje i druge svjetove osim onog za koji zna u životu između rođenja i smrti. Kada bi čovjek stupio u duhovno-duševni svijet bez susreta s ,,čuvarom praga", potpao bi nizu varki. Nikada ne bi mogao razlikovati između onog što sâm unosi u taj svijet i onog što tomu svijetu stvarno pripada. No, pravilno školovanje smije duhovnog učenika uvesti samo u područje istine, a ne iluzije. Ispravno je školovanje samo po sebi takvo da do tog susreta jednom mora doći jer je on za posmatranje nadčulnih svjetova jedna od mjera sigurnosti protiv mogućih varki i fantastike.

Susret s ,,malim čuvarom praga" duhovnom učeniku daje mogućnost da se preispita je li zaštićen od obmana koje mogu nastati unošenjem svog bića u nadčulni svijet, tako se doživljajima koji na kraju vode ,,velikom čuvaru praga" može preispitati je li dorastao onim obmanama. 

(odlomci iz knjige R. Štajnera: ,,Osnove Tajne nauke”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Rudolf Štajner - Tajna nauka 1

Čekao je na kosmičke veze da iznese ovu nauku kao cjelovitu, svjestan i pune odgovornosti koja je tu pred njim. I kaže: ,,Ko je bit takve objave doživio, zna da se mislima obične svijesti mogu izraziti samo čulni opažaji, ali ne i oni duhovni. Sadržaje onoga što se duhovno gleda moguće je prikazati jedino slikama (imaginacijama) u kojima progovaraju inspiracije koje potiču od intuitivno doživljene duhovne biti. O biti imaginacije, inspiracije i intuicije nalazi se sve što je potrebno u samoj ,,Tajnoj nauci" (kao stari naziv) i u mojoj knjizi ,,Kako se stiču spoznaje viših svjetova?" - kaže Štajner. A kako bi razumijevanje zaista bilo moguće, vidoviti mora sadržaj koji iznosi ispravno uobličiti u misli, a da one pritom ne izgube svoje imaginativno obilježje. Sve mi je to bilo pred dušom dok sam razrađivao svoje ,,Osnove tajne nauke". Sasvim svjesno nisam dao ,,popularni" prikaz nego takav koji zahtijeva pravi misaoni napor da bi se ušlo u njegov sadržaj. Time sam svojim knjigama dao takvo obilježje da već njihovo čitanje predstavlja početak duhovnog školovanja. Miran, sabran misaoni napor koji je pri tom čitanju potreban jača, naime, životne snage i čini ih sposobnima da se približe duhovnome svijetu ... A da bih te slike mogao ljudima saopštiti, trebalo ih je uobličiti u riječi. Zatim sam u prvošnjim prikazima duhovnoga tražio takve riječi kako bih ono još bezimeno mogao izraziti riječju. Te sam riječi slobodno upotrebljavao, tako da gotovo nijednu od njih nisam upotrijebio u onom značenju koje je prvobitno imala. 

Naučnik tajne nauke ne poriče vrijednost prirodne nauke već je još više cijeni nego li samo prirodni naučnik. Zna da bez strogog načina mišljenja svojstvenog prirodnoj nauci nije moguće utemeljiti nikakvu nauku. No, on također zna da ako se ta strogost stekne prodiranjem u sâm duh prirodnonaučnog mišljenja, tada se ta snaga duše može zadržati i za druga područja ... da tajni nauk ne dokazuje to što iznosi nego samo ustanovljuje pojedine činjenice, oni koji tako misle nisu shvatili ta izlaganja. Teži se za tim da se pusti dalje razvijati ono što se u Duši razvilo zahvaljujući znanju o prirodi te da se razvija onako kako to odgovara vlastitom biću, imajući na umu da se prilikom ovakvog razvijanja duša suočava s nadčulnim činjenicama. 

Zaboravlja se životna sila svaki put u novoj nauci. 

U temelju fizičkog srca nalazi se ,,etersko srce", u temelju fizičkog mozga ,,eterski mozak", itd. Etersko je tijelo u sebi raščlanjeno isto kao i fizičko, samo što je složenije. I dok su u fizičkom tijelu pojedini organi jedni od drugih odijeljeni, u eterskom se tijelu sve živahno isprepliće.

Pri buđenju čovjekove se svjesne snage dižu kao iz nekih tajanstvenih, dubokih bunara. To je ista svijest koja pri usnivanju tone u mračne dubine i koja se pri buđenju opet vraća. Ono što uvijek iznova budi život iz besvjesnoga stanja u smislu nadčulne spoznaje jest treći član čovjekova bića. Može ga se nazvati astralnim tijelom. Kao što fizičko tijelo ne može očuvati svoj oblik zahvaljujući mineralnim tvarima i snagama koje se u njemu nalaze nego mora, da bi ga očuvalo, biti prožeto eterskim tijelom, tako se ni eterske snage ne mogu same od sebe prožeti svjetlom svijesti. Etersko bi se tijelo, kada bi bilo prepušteno samome sebi, moralo trajno nalaziti u stanju sna. Može se takođe reći: ono bi u fizičkome tijelu održavalo samo neku vrstu biljnog života. Budno etersko tijelo prožeto je svjetlom astralnog tijela.

U smislu reagovanja kod biljaka … svijest nije označena time što neko biće reaguje na pojedini podražaj, nego time što biće u svojoj nutrini nešto doživljava

Ja je četvrti član čovjekova bića. Kad bi astralno tijelo bilo prepušteno samom sebi, u njemu bi se odigravale ugode i boli, osjećaji gladi i žeđi, ali tada ne bi postojao osjećaj da u svemu tome postoji nešto trajno. To trajno nije Ja nego je Ja ono koje doživljava to što je trajno. Na ovome području treba vrlo jasno određivati pojmove kako ne bi došlo do nesporazuma. Zamjećivanjem nečeg postojanog, trajnog u mijeni unutrašnjih doživljaja počinje svitati ,,Ja osjećaj".

Kao što se fizičko tijelo raspada ako ga na okupu ne drži etersko tijelo, kao što etersko tijelo tone u besvijest ako ga svjetlom ne prožima astralno tijelo, tako bi astralno tijelo uvijek iznova moralo prepustiti prošlost zaboravu kada Ja tu prošlost ne bi sačuvalo za sadašnjost. Ono što je za fizičko tijelo smrt, a za etersko san, to je za astralno tijelo zaborav. Može se reći; eterskom je tijelu svojstven život, astralnome svijest, ljudskome Ja sjećanje, po Štajneru. 

Lako je potpasti zabludi da se biljci pripiše svijest, a još lakše životinji pripisati sjećanje. Vrlo je lako pomisliti na sjećanje kada pas prepoznaje svoga gospodara kojega možda prilično dugo nije vidio. Ustvari se takvo prepoznavanje ne temelji na sjećanju nego na nečemu posve drugom. Pas prema svome gospodaru osjeća izvjesnu privlačnost. Ona proizlazi iz gospodareva bića. Gospodareva prisutnost pričinjava psu zadovoljstvo. I svako njegovo ponovno pojavljivanje povod je novom zadovoljstvu. Sjećanje, međutim, postoji samo onda kada biće svoje doživljaje ne osjeća samo u sadašnjosti, nego ako umije sačuvati doživljaje prošlosti. Čak ako se ono i prizna, može se ipak pasti u zabludu da pas ima sjećanje. Moglo bi se, naime, reći: on tuguje kada ga gospodar napusti, što znači da se sjeća svoga gospodara. I ovo je netačno prosuđivanje. Kao posljedica suživota s gospodarom njegova prisutnost postaje psu potrebom te on gospodarevu odsutnost osjeća slično kao što osjeća glad. Ko ovakve razlike ne vidi, ne može shvatiti odnose života. Natčulnom spoznajnom se stiže i do duha koji pripada onom Vječnom kod čovjeka. U čovjeku, dakle, osim duše i tijela djelatan je i duh. Duhovni čovjek na Istoku je atma ... U duši Ja širi svoje svjetlo ... U duši svijesti pali se svjetlo duha i iz nje obasjava ostale članove čovjekove prirode. Po Štajneru imamo kod čovjeka sedam članova: 1. fizičko tijelo; 2. etersko tijelo ili životno tijelo; 3. astralno tijelo; 4. Ja; 5. duhsâm; 6. životni duh; 7. duhovni čovjek. 

Kao što brojka sedam na području boje i tona nema veze s ,,praznovjerjem" tako ona nema veze s praznovjerjem ni kod čovjekovih članova. Usporedba s bojama vrijedi jer se i s onu stranu fizičkoga tijela s jedne strane i duhovnog čovjeka s druge dalje nastavlja čovjekovo biće; samo što su za sredstva duhovnoga poSmatranja ti daljnji dijelovi ,,duhovno nevidljivi" kao što su za fizičko oko nevidljive boje s one strane crvene i ljubičaste. Lako nastaje mnijenje da nadčulno shvatanje ne poštuje prirodnonaučno mišljenje i da je u poređenju s njim diletantsko.

Sva spoznaja vidljivog mora uvijek iznova uranjati u nevidljivo kako bi se mogla dalje razvijati. Zato je očito da tek nauk o nadčulnom čini mogućim život objavljenog znanja; on nikada ne slabi život ako se pojavi u svome pravom liku, uvijek ga iznova osnažuje, osvježava i ozdravljuje jer se on, kada je prepušten samome sebi, razboljeva i slabi.

Kao što fizičkom tijelu na primjer hrana pritiče iz njegove okoline, tako astralnom tijelu u vrijeme sna pritiču slike iz njegova okružja. Ono sada živi izvan fizičkog i eterskog tijela u svemiru. U onom istom svemiru iz kojega se rađa čitavi čovjek. U tome je svemiru izvor slika koje čovjeku podaruju njegov oblik. On je u taj svemir skladno uključen. U vrijeme budnosti se izdvaja iz toga obuhvatnog sklada kako bi ostvarivalo vanjsko opažanje. U snu se njegovo astralno tijelo vraća u sklad svemira. Prilikom buđenja astralno tijelo dovodi svojim tijelima toliko snage kako bi opet moglo na neko vrijeme izdržati izvan tog sklada. U vrijeme sna se astralno tijelo ponovno vraća u svoju domovinu, a prilikom buđenja donosi obnovljene snage u ovaj život. Vanjski izraz dobijenih snaga koje astralno tijelo prilikom buđenja donosi sa sobom jest okrepa nastala zdravim snom. 

Tijelo čovjeka se počinje izgrađivati od Saturna, zatim Sunce, Zemlja, Mjesec. Fizičko i životno tijelo postižu određenu veličinu i oblik, ali procesi svijesti nazaduju. Kada se čovjek svojim životom odvraća od Sunca, tada je zaokupljen vlastitom prirodom. Sada započinje unutrašnja djelatnost astralnog tijela. Vanjski lik, međutim, postaje neugledniji i manje uobličen. I tako u vrijeme Mjesečevog razvoja postoje dva karakteristična i izrazito različita stanja svijesti koja se međusobno izmjenjuju. Stanje svijesti u vrijeme Sunca je prigušenije, dok se ono jasnije javlja u vrijeme kada je život više upućen na samoga sebe. 

Živeći nekad svojevrsnim životom Sunca, čovjek se predavao užitku tog življenja. Nije živio svojim životom, živio je više duhovno. Moguće je samo približno i usporedbom opisati ono što je čovjek doživljavao u takvim vremenima. Osjećao je kako u njega uviru i u njemu pulsiraju djelotvorne snage svemira. Sudoživljavajući sklad svemira, osjećao se kao opijen. Tada kao da je njegovo astralno tijelo bilo oslobođeno fizičkog tijela. S njim je iz fizičkog tijela izašao i jedan dio životnog tijela. A to biće koje se sastojalo od astralnog i životnog tijela bilo je kao neki fini i čudesni muzički instrument na čijim su strunama odzvanjale misterije svemira.

Do spoznaje onog što se poslije objavljivalo zahvaljujući ,,Hristu" mogli su doći samo takvi ljudi koji su u navedenom smislu pripadali među ljude Sunca. Svoje su tajnovito znanje i postupke koji do tog znanja vode njegovali na posebnom mjestu koje će ovdje biti nazvano Kristovim, odnosno Sunčevim proročištem ili Oraculum, mjesto na kojem su se mogle spoznati namjere duhovnih bića. 

Druga su proročišta nastala zahvaljujući pripadnicima Saturnovog, Marsovog i Jupiterovog  čovječanstva. Njihovi su posvećeni mogli uzdići pogled samo do bića koja su se kao odgovarajuća ,,viša Jastva" mogla otkriti u njihovim životnim tijelima. Tako su nastali sljedbenici Saturnove, Jupiterove i Marsove mudrosti. Osim ovih, bilo je još i drugih metoda posvećenja za one ljude koji su u sebe primili previše luciferskog uticaja a da bi mogli osloboditi od fizičkog tijela tako veliki dio životnog tijela, kao što su to mogli ljudi Sunca. Zbog navedenog stanja nije ih se takođe moglo dovesti do proročanske objave Hrista. Zbog astralnog tijela koje je bilo više pod utjecajem luciferskog principa ti su ljudi morali proći težu pripremu i tada su u manje bestjelesnom stanju od ostalih mogli primiti, iako ne objavu samoga Hrista, a ono objavu drugih uzvišenih bića. 

Zaratustra je zahvaljujući čuvaru Sunčevog proročišta primio takvo posvećenje da je mogao dobivati objave uzvišenih Sunčevih bića. U posebnim stanjima svijesti do kojih ga je dovelo njegovo školovanje mogao je gledati vođu Sunčevih bića koji je na opisani način uzeo pod svoju zaštitu čovjekovo životno tijelo. Znao je da to biće upravlja ljudskim razvojem, ali da će tek u određeno vrijeme iz svemira moći sići na Zemlju  ... Zaratustra nagovješćuje duh svjetla, najavljuje Hrista prije njegova silaska na Zemlju. U Ahrimanu (Angra mainju) prikazuje, naprotiv, takvu moć koja svojim uticajem razorno djeluje na čovjekov duševni život ako joj se on jednostrano preda. To nije nikakva druga moć sem ona koja je već opisana i koja je nakon izdaje vulkanskih misterija zadobila na Zemlji posebnu vlast. Osim najave boga svjetla, Zaratustra je naučavao o onim duhovnim bićima koja su se pročišćenom gledanju vidioca objavljivala kao sudrugovi duha svjetla, a čija su suprotnost bili napasnici koji su se javljali nepročišćenom ostatku vidovitosti preostalom iz atlantskih vremena. Praperzijskom je narodu trebalo objasniti da se u ljudskoj duši, ako je ona okrenuta prema djelovanju i težnji unutar čulno-fizičkog svijeta, odigrava borba između moći boga svjetla i moći njegovog protivnika te kako se čovjek mora ponašati da ga ovaj posljednji ne bi odveo u ponor nego da se njegov uticaj snagom boga svjetlosti usmjeri prema dobru. 

S Atlantide su u Egipat premještena proročišta koja su poticala prvo od onog Merkurovog. Bilo je, međutim, i drugih proročišta, kao što je na primjer bilo Venerino. U ono što se zahvaljujući tim proročištima u egipatskom narodu moglo njegovati položena je nova klica kulture. Ona je poticala od jednog velikog vođe koji je svoje školovanje proveo unutar persijskih Zaratustrinih misterija. On je bio jedan od ponovno utjelovljenih sljedbenika samoga velikog Zaratustre. On će se u vezi s jednim povijesnim imenom nazvati ,,Hermes". Time što je primio Zaratustrine misterije mogao je pronaći pravi put za upravljanje egipatskim narodom. Taj je narod u zemaljskom životu između rođenja i smrti svoj interes tako usmjerio fizičko-čulnom svijetu da je, doduše neposredno, samo u ograničenoj mjeri mogao gledati duhovni svijet koji je iza njega stajao, a Vavilonci još i više tako usmjereni (umjesto duha zvijezde u prvi je plan stavljena zvijezda) … Hermes je poučavao: ako čovjek upotrebljava na Zemlji svoje snage da bi na njoj djelovao u skladu s namjerama duhovnih moći, stiče sposobnost da se nakon smrti s tim moćima sjedini. Osobito će oni koji su između rođenja i smrti najusrdnije djelovali u tom smjeru biti sjedinjeni s uzvišenim Sunčevim duhom, s Ozirisom. 

Zatim dolaze grčka umjetost i filosofija kao novo buđenje. U Pitagorinoj školi mudrosti djelovala su još velika učenja i metode sticanja mudrosti starih vremena. Na velikim je putovanjima Pitagora bio posvećen u najrazličitije misterije. 

Ahrimanova sila vodi tom da se čulno-fizičko postojanje smatra onim jedinim, tako da se time čovjeku potpuno zatvara vidik na duhovni svijet. U duhovnom svijetu ta sila dovodi čovjeka u potpunu osamljenost, u usmjeravanje svakog interesa samo na sebe. Ljudi koji su, kad umiru, u Ahrimanovoj vlasti, prilikom novog utjelovljenja rađaju se kao egoisti. 

Opažaj svjetlosnog svijeta postao je mutan. Zastrtost duhovnog svijeta nakon smrti došla je do vrhunca za one duše koje su u bestjelesno stanje prelazile iz tijela grčko-latinske kulture. One su u zemaljskom životu dovele do procvata njegovanog čullno-fizičkog postojanja i time su sebe nakon smrti osudile na privid života. Zato je Grk život nakon smrti osjećao kao život u carstvu sjena; tako da izreka junaka onoga vremena usmjerenog čulnom životu: ,,Radije prosjak na Zemlji nego kralj u carstvu sjena" nije prazna fraza nego osjećaj istine. Sve je ovo bilo još izraženije kod onih azijskih naroda koji su takođe svoje poštovanje i obožavanje usmjerili samo na čulne odraze umjesto na duhovne prauzore ... U misterijima se njegovala čovjekova povezanost s duhovnim svijetom. 

Uprkos Luciferu, uz pomoć životnog tijela i bez osobitih duševnih stanja, za moći osvijestiti svjetlosni svijet duha Sunca fizičko tijelo tog ljudskog bića moralo je biti takvo da mu bude vidljivo sve ono u duhovnom svijetu što je Ahriman mogao prikrivati do fizičke smrti. Fizička smrt ne može ništa promijeniti u životu naprednog ljudskog bića, ona nad njim nema nikakvu moć. U takvom ljudskom biću Ja dolazi tako do izražaja da je u fizičkom istodobno sadržan i potpuni duhovni život. Takvo je biće nositelj duha svjetla, a posvećeni se njemu uzdiže na dva načina: time što u posebnim stanjima svijesti biva doveden ili do duha nadljudskog ili do biti prirodnih moći. Pretkazujući da će se u toku vremena pojaviti takvo ljudsko biće, posvećeni misterija bili su Hristovi proroci. Prvo Mojsije s nasljeđem iz Egipta. Ahriman ili grčko carstvo sjena biće Hristom prosvijetljeno. 

(odlomci iz knjige R. Štajnera: ,,Osnove Tajne nauke”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Rudolf Štajner - akaša hronika 2

... Razvoj koji će se opisati trajao je jako dugo. Ono što je prethodno rečeno o četvrtoj korijenskoj rasi, Atlantiđanima, odnosi se na veliku većinu čovječanstva. Ipak, oni su slijedili vođe čije su sposobnosti bile mnogo veće od njihovih. Mudrost koju su posjedovale ove vođe i snage u njihovoj vlasti nisu se mogli steći nikakvom zemaljskom edukacijom. To su im pružila, saopštila viša bića koja ne pripadaju direktno Zemlji. Zbog toga je bilo jedino prirodno to da je velika masa ljudi osjećala svoje vođe kao bića više vrste, kao ,,glasnike" bogova. Jer ono što su te vođe znale i mogle da učine, to se nije moglo postići pomoću ljudskih čula i ljudskim razumom. Oni su bili obožavani kao ,,božanski glasnici" i ljudi su primali njihove naredbe, zapovijedi i njihove pouke. Pomoću bića ove vrste čovječanstvo je poučeno u znanosti, umjetnosti i u pravljenju oruđa. Takvi ,,božanski glasnici" su ili sami usmjeravali zajednice ili su poučili ljude koji su bili dovoljno uznapredovali u umjetnosti vladanja. Za ove vođe je bilo rečeno da ,,komuniciraju s bogovima" i da su ih sami bogovi inicirali u zakone prema kojima čovječanstvo treba da se razvija. To je bila istina. Na mjestima o kojima obični ljudi nisu ništa znali, odigravala se doista ova inicijacija, ovo saobraćanje sa bogovima. Ova mjesta inicijacije nazvana su hramovi misterija. Iz njih je usmjeravana ljudska rasa. Zbog toga je ono što se odigravalo u hramovima misterija bilo neshvatljivo ljudima. Jednako malo su oni razumjevali namjere svojih velikih vođa. Poslije svega, ljudi su svojim čulima mogli shvatiti jedino ono što se događalo direktno na zemlji, a ne ono što se otkrivalo iz viših svjetova za dobrobit Zemlje.

Jezik kojim su bogovi govorili sa svojim glasnicima u misterijama nije bio zemaljski, niti su to bili oblici u kojima su se bogovi otkrivali. Viši duhovi su se pojavljivali svojim glasnicima u ,,vatrenim oblacima" da bi im rekli kako moraju voditi ljude. Jedino se čovjek može pojaviti u ljudskom obliku; bića čije su sposobnosti daleko iznad ljudskih moraju se otkriti u oblicima koji se ne nalaze na Zemlji. Pošto su bili najsavršeniji među svojojm ljudskom braćom, ,,božanski glasnici" su mogli primiti ovakva otkrovenja. Oni su već ranije prošli ono što je većina ljudi još morala doživjeti. Oni su samo u određenom smislu pripadali svom ljudskom rodu. Oni su mogli poprimiti ljudski oblik, ali su njihove duhovno-mentalne sposobnosti bile nadljudske vrste. Tako su oni bili božansko-ljudska hibridna bića. Mogli bi se takođe opisati kao viši duhovi koji su poprimili ljudska tijela da bi pomogli čovječanstvu da ide naprijed na njegovom zemaljskom putu. Pravi dom ovih bića nije bila Zemlja ... Ljudi su maglovito osećali ,,božansku kontrolu nad svijetom", osjećali su to u svojim vlastitim akcijama, ali nisu ništa jasno znali o tome. Dobro poznata sljedeća zapovijed je eho ove velike fundamentalne zapovijedi pete korijenske rase: ,,Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je na nebu, ili dole na zemlji, ili u vodama pod zemljom..." (Izlazak 20:31) Glavnom vođi, Manuu, pomagali su drugi božanski glasnici koji su sprovodili njegove namjere za određene grane života i radili na razvoju nove rase. Stvar je bila u tome da se cijeli život uredi prema novoj koncepciji božanske uprave svijeta. Svugde je ljudske misli trebalo da budu usmjerene od vidljivog prema nevidljivom ... Svijet je pod božanskim vodstvom, ali čovjek nije prisiljen da to prizna, on to mora shvatiti i razumjeti svojim slobodnim razmišljanjem. Kada on dođe do ove tačke, inicirani će mu postepeno objelodaniti svoje tajne. Ali to se ne može odjednom dogoditi ... Misteriozni ritmovi koji se čuju u prirodi imitirani su pokretima udova. Zbog toga se i osjećalo JEDNIM sa prirodom i sa snagama koje djeluju u njoj ... A nakon podjele bića ljudskog na polove, ženska je imaginacija, muška volja. Mora biti sasvim jasna činjenica da je tek kasnije čovjek poprimio gustu supstancijalnost koju ima danas i da se to odvijalo vrlo postupno. Ako se želi steći ideja o njegovoj tjelesnosti na nivou razvoja o kojem smo govorili, najbolje bi bilo to učiniti zamišljajući je sličnom vodenoj pari ili oblaku u vazduhu. Ali naravno da se ova ideja približava realnosti na potpuno SPOLJAŠNJI način. Jer vatreno-oblačni ,,čovek" je iznutra živ i organizovan. Međutim, u poređenju sa onim što je čovjek kasnije postao, treba ga zamisliti na ovom stepenu kao u stanju duševnog sna i kao vrlo mutno svjesnog. Sve što se može nazvati inteligencija, razumijevanje, razum, nedostaje ovom biću. Prije lebdeći nego koračajući, on se kreće naprijed, u stvari nazad, na sve strane, pomoću četiri organa koji su slični udovima. Sto se tiče ostalog, nešto je već rečeno o duši ovog bića.

Ni u kom slučaju nije naša namera da damo naslutiti da čovjek ne može NIKADA primiti prosvjetljenje koje se tiče pitanja o ,,nastanku svijeta" i sličnim stvarima. ON TO MOŽE. Ali da bi bio sposoban da bude prosvijetljen, on mora prvo apsorbovati znanje koje je otkriveno UNUTAR neposrednijeg duhovnog iskustva. On tada dolazi do toga da shvati da ova pitanja mora pitati na drugačiji način nego prije.

Čovjek je postojao prije nego je postala Zemlja. Ali ne smije se zamisliti - kao što je već ranije rečeno - da je on možda prije živio na drugim planetama i onda se u određeno vrijeme preselio na Zemlju. Bolje rečeno, Zemlja se razvijala zajedno sa čovjekom. Isto kao što je čovjek prošao kroz tri glavna stanja razvoja, tako je prošla i Zemlja prije nego što je postala ono što se sada naziva ,,Zemlja". Što se toga tiče, kao što je gore naznačeno, treba se potpuno osloboditi značenja koje savremena nauka pripisuje imenima ,,Saturn", ,,Sunce" i ,,Mjesec", ako se želi vidjeti objašnjenje duhovnog naučnika na ovom području u pravom svjetlu ... Kada ovi fizički čulni organi zataje, tada prestaje svaki odnos prema okolini. To znači: čovjek ,,je umro". Međutim, kada je njegova duša bude tako uznapredovala da on više ne prima uticaje iz spoljnog svijeta kroz fizičke instrumente, već ih prima kroz slike koje duša stvara iz sebe, tada će duša stići i na tačku gde ona može nezavisno urediti svoje saobraćanje sa okolinom, to jest, njen život neće biti prekinut protiv njene volje.

Nakon velike kosmičke ere na Saturnu, slijedi i Sunčeva era. Između njih je period odmora (Pralava). Za vrijeme ovog perioda, sve ljudsko što se razvilo na Saturnu poprima karakter koji stoji u istom odnosu sa Sunčevim čovjekom koji dalje treba da se razvija kao sjemenka s biljkom koja nastaje iz nje. Saturnski čovjek je ostavio iza sebe svoju sjemenku, koja je utonula u neku vrstu uspavanosti, nakon koje će se razviti u Sunčeva čovjeka. Čovek sada prolazi kroz svoje drugo stanje svijesti na Suncu. Ono je nalik onome u koje danas čovjek potone za vrijeme mirnog spavanja bez snova. Ovo stanje, koje danas prekida čovjekovo stanje budnosti, ostatak je sjećanja na vrijeme Sunčanog razvoja. Možemo ga uporediti i sa tupim stanjem svijesti u kojem danas postoji svijet biljaka. Stvarno se danas u biljci mora gledati spavajuće biće. Da bi se razumio razvoj čovječanstva, mora se shvatiti da je u ovom drugom velikom ciklusu Sunce bilo još planeta, a da je tek kasnije napredovalo do postojanja zvijezde stajačice. U smislu misterijske nauke, zvijezda stajačica je ona koja šalje životne sile na jednu ili nekoliko planeta koje su okolo nje. Tokom drugog perioda to još nije bio slučaj sa Suncem. U to vrijeme ono je još sjedinjeno sa bićima kojima je davalo snagu. Ova bića, a takođe čovjek na njegovom nivou razvoja u to vrijeme, još su živjela na njemu.

Duhovi stvaraju čovjeka … Oko sredine ŠESTOG ciklusa rad na eterskom tijelu se prenosi na ,,Sinove Poludana". Čovjek sam radi sada na fizičkom tijelu. Tokom SEDMOG ciklusa nastaje oživljena monada.

(drugi odlomak iz knjige ,,Iz akaša hronike” Rudolfa Štajnera)

Letindor (ww.letindor.blogspot.com)