Friday, 18 August 2017

Menli Palmer - Alhemija & Alhemičari


Oni koji pretpostavljaju da su svi alhemičari bili mentalno poremećeni biće prinuđeni da u tu kategoriju ubroje gotovo sve filozofe i naučnike antičkog i srednjovekovnog sveta. Carevi, kneževi, sveštenici i obični građani bili su svedoci očiglednih čuda metamorfoze metala. Svako ima pravo da ostane neuveren pred postojećim svedočenjima, ali oni koji se podsmevaju izabrali su da ignorišu dokaze vredne razmatranja s poštovanjem. 

Među istaknutijim imenima su Tomas Norton (Thomas Norton), Isak Holandski (Isaac of Holland), Bazil Valentin (Basilius Valentinus) (koji je navodno otkrio antimon), Žan de Men (Jean de Meung), Rodžer Bekon (Roger Bacon), Albert Veliki (Albertus Magnus), Kversetanus Gerber (Quercetanus Cerber) (Arapin koji je kroz svoje spise doneo alhemijsko znanje u Evropu), Paracelzus, Nikola Flamcl (Nicholas Flammel), Johan Fridrih Helvecijus (Joannes Fridericus Helvetius), Ramon Ljulj (Ramon Llull, ili Raymond Lully), Aleksandar Seton (Alexander Sethon), Mihael Sendivogijus (Michael Sendivogius, ili Michal Sedziwoj), grof Bernard od Trevisa (Count Bernard of Treviso), ser Džordž Ripli (Sir George Ripley), Piko de Mirandola (Picus de Mirandola), Džon Di, Hajnrih Kunrat, Mihael Majer, Tomas Von, J. B . van Helmont (Johann Baptista van Helmont), Džon Hej don, Laskaris (Lascaris), Tomas Čarnok (Thomas Charnock), Sinesije (Synesius) (biskup Ptolemaide), Morio (Morieu), grof di Kaljiostro i grof od Sen Žermena. Postoje legende o tome da su kralj Solomon i Pitagora bili alhemičari i đa je ovaj drugi alhemijskim sredstvima proizvodio zlato korišćeno u njegovom hramu. 

Objavljujući da je zlato hermetičara bilo realnost, Albert Pajk se slaže sa alhemijskim filozofima. On kaže: ,,Hermetička nauka je, kao i sve prave nauke, matematički dokaziva. Njeni rezultati, čak i materijalni, rigorozni su poput onih u ispravnim jednačinama. Hermetičko zlato nije samo istinska dogma, svetlost bez Senke, Istina bez primese laži, već je i materijalno zlato, pravo, čisto, najdragocjenije koje se može naći u rudnicima na zemlji."

Kao što se u prirodi čoveka ogleda čitav univerzum u minijaturi, tako se u svakom zrncu peska, svakoj kapi vode, svakoj sićušnoj čestici kosmičke prašine, kriju svi delovi i elementi kosmosa, u obliku malenih semenih klica, tako neznatnih da ih čak ni najmoćnij i mikroskop ne može otkriti. Trilionima puta manje od jona ili elektrona, to seme - neprepoznatljivo i neshvatljivo - iščekuje vreme koje mu je dodeljena za rast i izražavanje. (Razmislite o Lajbnicovim monadama)

,,Dakle, u tom filozofskom poslu, Priroda i Umeće moraju jedno drugo prihvatiti s ljubavlju, tako da Umeće ne može zahtevati ono što priroda odbija, niti Priroda može odbiti ono što Umeće može usavršiti . Jer Priroda odobrava, bespogovorno se pokorava svakom umetniku, sve dok joj njegovo delan je pomaže, a ne odmaže." [dr A. Di, Hemijska zbirka ( Chemical Collections)]

Pomoću tog umeća seme koje se nalazi unutar duše kamena može se navesti da klija tako intenzivno da se za nekoliko trenutaka, iz semena koje je u njemu, odgaji dijamant. Kad seme dijamanta ne bi bilo u mermeru, granitu i pesku, dijamant se iz njih ne bi mogao uzgajati. Ali, pošto je seme unutar svih tih stvari, dijamant se može uzgajati iz bilo koje supstance u svemiru. U nekim supstancama, međutim, lakše je obaviti to čudo, jer je u njima to seme već dugo opiođeno, pa su stoga spremnije za oživljavanje procesa umeća. Isto tako, neke ljude je lakše naučiti mudrosti nego druge, jer jedni već imaju temelj na kojem može da se radi, dok su kod drugih sposobnosti mišljenja potpuno uspavane. Alhemiju, dakle, treba promatrati kao umeće povećanja i dovođenja u savršen procvat, na najbrži mogući način. Priroda ili može da postigne svoj željeni cilj, ili, zbog destruktivnosti jednog elementa nad drugim, to ne može da učini, ali, uz pomoć istinskog umeća, Priroda uvek postiže svoj cilj, jer to umeće nije podložno ni gubljenju vremena ni vandalizmu elementarnih reakcija. 

,,Postoje tri osnovne hemijske supstance, a filozofi su ih nazvali so, sumpor i živa, ali njih ni na koji način ne treba izjednačavati sa sirovom solju, sumporom i živom koji se vade iz zemlje, ili nabavljaju u apotekama. So, sumpor i živa svi imaju trojednu prirodu, jer svaka od tih supstanci, prema taj nom arkanumu mudrih, zapravo, u sebi sadrži i ostale dve supstance. Telo soli je, dakle, trostruko, naime, so, sumpor i živa, ali u telu soli jedno od to troje (so) prevladava. Živa se isto tako sastoj i od soli, sumpora i žive, a prevladava potonj i element. Sumpor je, na sličan način, zapravo so, sumpor i živa, sa dominantnim sumporom. Tih devet delova - 3 puta 3, plus Azot (tajanstvena univerzalna životna sila), daje lO, Pitagorinu svetu dekadu. Po pitanju prirode Azota postoji mnogo kontroverzi. Jedni su smatrali da je to nevidljiva, večna vatra, drugi da je u pitanju elektricitet, a treći da se radi o magnetizmu. Transcendentalisti ga nazivaju astralna svetlost. Univerzum je okružen sferom zvezda. Iza te sfere je sfera Šamajim, koji je Božanska vatrena voda, prvi izliv Reči Božje, plamena reka koja izvire iz prisustva Večnoga ...” 

Jao onom tragaocu koji kao doslovne prihvati razbacane alegorije alhemičara. Takav nikada ne može ući u unutrašnje svetilište istine. Elijas Ešmol, u svom delu Theatrum Chemicum Britannicum, ovako opisuje metode koje su alhemičari praktikovali kako bi prikrili svoju pravu doktrinu: ,,Njihova glavna zaokupljenost bila je da uviju svoje Tajne u Bajke i zaklone svoje Sklonosti u Velove i senke, čiji se Radijusi, kako se čini, protežu u svim pravcima, ali tako da se susreću u Zajedničkom Središtu i pokazuju jedino na Jedno." 

Činjenica da Sveto pismo otkriva skriveno znanje, ako se shvati alegorijski, jasno je pokazana parabolom koja opisuje kralja Solomona. njegove supruge, konkubine i device, koja se pojavljuje u Tajnim simbolima rozenkrojcera (Geheime Figuren der Rosenkreuzer), objavljenim u Altani 1785. godine. Dr Hartman, koji je preveo deo tog dela na engleski, izjavio je da Salomonove supruge predstavljaju umeća, konkubine nauke, a device još uvek neotkrivene tajne Prirode. Po nalogu Kralja device su prisiljene da uklone svoje velove, označavajući na taj način da su, pomoću mudrosti (Solomon), mistična umeća bila prisiljena da filozofima obznane svoje skrivene delove, dok su za neinicirani svet bile vidljive samo spoljašnje odore. (Takva je i misterija Izidinog vela) … alhemičar, da bi ostvario Magnum Opus, svoj rad mora obaviti istovremeno u četiri sveta (svijet: Boga, čovjeka, elemenata, hemikalija) … Glavna poenta, međutim, dokazana je: filozofi alhemičari koristili su simbole soli, sumpora i žive ne samo da predstave hemikalije već i duhovna i nevidljiva načela Boga, čoveka i univerzuma. Tri supstance (so, sumpor i živa) postoje u četiri sveta … 

U osobi koja želi da bude alhemičar mora postojati ,,magnesia”, što znači, magnetska moć da privuče i ,,koagulira” nevidljive astralne elemente …

Zabranjeno je govoriti o delu misterije koj i se bavi tajnim životnim principom unutar stvarne ljudske prirode, jer Majstori umeća su naredili da to svako otkrije za sebe, pa je protivno zakonu duže govoriti na tu temu.

Svi istinski filozofi prirodnih i hermetičkih nauka počinju svoj rad uz molitvu Vrhovnom Alhemičaru Univerzuma, moleći Njegovu pomoć u ostvarenju Magnum Opusa. Reprezentativna je sledeća molitva, koju je na provincijskom nemačkom, previše vekova napisao danas nepoznati adept: 

,,O, sveto i presveto Trojstvo, Ti nepodeljenu i trostruko Jedinstvo! Učini da potonem u bezdan Tvoje neograničene večne Vatre, jer samo u toj Vatri smrtna priroda čoveka može biti promenjena u skromnu prašinu, dok novo telo od ujedinjene soli leži u svetlosti. O, istopi me i pretvori u Tvoju svetu Vatru, tako da me, na dan Tvoje komande, vatrene vode Svetog Duha izvuku iz tamne prašine, dajući mi novo rođenje i oživljavajući me Svojim dahom. Neka sc, takođe, uzvisim kroz skromnu poniznost Tvoga Sina, neka se uz Njegovu pomoć uzdignem iz praha i pepela i promenim u čisto duhovno telo poput duginih boja, u, kao kristal prozirno, rajsko zlato, tako da se moja priroda može iskupiti i pročistiti, kao što to čine elementi predamnom, u ovim čašama i flašama. Raspi me u vode života, kao da sam u vinskom podrumu večnog Solomona. Ovde će vatra Tvoje ljubavi dobiti novi podstrek i razbuktati se, tako da nijedan potok neće moći da je ugasi. Možda ću, na kraju, uz pomoć božanske vatre, biti dostojan da budem pozvan u prosvetljenje pravednika. Neka tada budem zapečaćen svetlošću novog sveta, tako da i ja mogu postići besmrtnost i sjaj, u kojem više neće biti smenjivanja svetlosti i tame. Amin." 

Izvod iz knjige Menlija Palmera ,,Tajna učenja svih epoha” str. 680-727.)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Thursday, 17 August 2017

Menli Palmer - Rozenkrojceri i Knjiga M


Misterija povezana sa Rozenkrojcerskim Bratstvom rezultirala je beskrajnim kontroverzama. Mnogi nadareni umovi, a najznačajniji među njima bili su Eugen Filale, Mihael Majer, Džon Hejdon i Robert Flad, branili su stanovište da ,,Društvo Nepoznatih Filozofa" konkretno postoji ...

Postoje dokazi da su rani pisci bili upoznati sa takvom pretpostavkom - koja je, međutim, bila popularizovana tek nakon što ju je prihvatila teozofija. Ta teorija tvrdi da su rozenkrojceri zaista posedovali sve natprirodne moći koje su im pripisivane, da su zaista bili građani dva sveta, da su, mada su imali fizička tela kako bi se izrazili na materijalnom planu, bili u mogućnosti, pomoću uputstava koja su dobili od Bratstva, da funkcionišu i u tajanstvenom eteričnom telu koje nije bilo podložno ograničenjima vremena ili udaljenosti. Pomoću tog ,,astralnog oblika" mogli su da funkcionišu u nevidljivom carstvu Prirode, a u tom području, van dosega svetovnog, bio je smešten njihov hram ...

Verovalo se da su ti adepti mogli čoveka da nauče kako da po volji funkcioniše van svog fizičkog tela, pomažući mu da ukloni ,,ružu sa krsta". Učili su da je duhovna priroda povezana sa materijalnim oblikom na određenim mestima, simbolizovanim ,,ekserima" raspeća, ali, pomoću tri alhemijske inicijacije, koje su se odigravale u duhovnom svetu, u istinskom Hramu Ružinog Krsta, mogli su da ,,izvuku" te eksere i dozvole božanskoj prirodi čoveka da siđe sa svog krsta ...

Verovalo se da su ti adepti mogli čoveka da nauče kako da po volji funkcioniše van svog fizičkog tela, pomažući mu da ukloni ,,ružu sa krsta". Učili su da je duhovna priroda povezana sa materijalnim oblikom na određenim mestima, simbolizovanim ,,ekserima" raspeća, ali, pomoću tri alhemijske inicijacije, koj e su se odigravale u duhovnom svetu, u istinskom H ramu Ružinog Krsta, mogl i su da ,,izvuku" te eksere i dozvole božanskoj prirodi čoveka da siđe sa svog krsta. Prikril i su procese kojima je to ostvarivano u tri alhemij ska metaforička izraza: ,,Livenje Rastoplj enog Mora", ,,zrada Ružinog Dijamanta" i ,,Postizanje Kamena Mudraca". Dok se intelektualac koprca između protivrečnih teorija, mistik problem tretira na sasvim drugačiji način. On veruje da je pravo Rozenkrojcersko Bratstvo, koje se sastoji od škole nadljudi (sličnih legendarnim indijskim Mahatmama), institucija koja ne postoj i u vidljivom svetu već u njegovom duhovnom dvojniku, kojeg mu se čini prikladno da nazove ,,unutrašnji nivoi Prirode"; da do Braće mogu dosegnuti samo oni koji su sposobni da nadvladaj u ograničenja materijalnog sveta. Kako bi potkrepili svoje stanovište, ti mistici citiraju sledeću značajnu izjavu iz Conjessio Fraternitatis:

,,Hiljadu puta nedostojni mogu galamiti, hiljadu puta se mogu predstaviti, ali je Bog naredio našim ušima da ne čuju nikoga od njih i tako nas okružio Svojim oblacima da nad nama, slugama Njegovim, ne može biti počinjeno nasilje; zbog toga ljudske oči sada više ne mogu da nas vide, osim ako su primile snagu posuđenu od orla."

U misticizmu je orao simbol inicijacije (kičmeni Duh Vatre) i time se objašnjava nesposobnost nepreporođenog sveta da shvati Tajni Red Ružinog Krsta. Oni koji ispovedaju tu teoriju priznaju grofa od Sen Žermena za svog najvišeg adepta i tvrde da su on i Kristijan Rozenkrojc jedna ista osoba. Oni prihvataju vatru kao svoj univerzalni simbol, jer je to bio clement pomoću kojeg su mogli da kontrolišu metale. Sebe su proglasili za potomke Tubal-Kajina i Hirama Abifa, a kao svrhu svog postojanja naveli su očuvanje duhovne prirode čoveka u epohama materijalnosti. 

Maks Hajndel, hrišćanski mistik, opisao je Rozenkrojcerski Hram kao ,,eteričnu strukturu" smeštenu unutar i oko doma evropskih zemljoposednika. Verovao je da će ta nevidljiva građevina na kraju biti premeštena na američki kontinent. Gospodin Hajndel za rozenkrojcerske inicijate kaže da su toliko napredni u nauci o životu da ih je ,,smrt zaboravila". 

Naš jezik je sličan jeziku Adama i Enoha pre Pada i, mada razumemo i možemo da objasnimo svoje misterije na tom našem svetom jeziku, to ne možemo učiniti na latinskom, jeziku zagađenom vavilonskom zbrkom … Mada još uvek ima nekih moćnika koji nam se protive i ometaju nas - zbog čega moramo da ostanemo skriveni - mi podstičemo one koj i bi da postanu deo našeg Bratstva da neprestano proučavaju Sveto pismo, jer oni koji to čine ne mogu biti daleko od nas. Mi ne smatramo da Biblija treba da bude stalno na čovekovim usnama, već da on treba da traga za njenim istinama i večnim značenjem, koje su teolozi, naučnici, ili matematičari retko otkrivali zbog zaslepljenosti mišljenjima svojih sekti. Svedoci smo da nikada od početka sveta čoveku nije bila data bolja knjiga od Svete Biblije. Blagosloven je onaj koji je poseduje, još više blagosloven onaj ko je čita, najblagoslovcniji onaj ko je razume, a najbogolikiji onaj ko joj se povinuje … Istina je jednostavna i neskrivena, dok je laž kompleksna, duboko skrivena, ponosna, a njeno fiktivno svetovno znanje, koje naizgled blista božanskim sjajem, često se pogrešno uzima kao božanska mudrost. 

Vi koj i ste mudri okrenućete se od tih lažnih učenja i doći kod nas, koji ne tražimo vaš novac, već vam besplatno nudimo svoje veće blago. Ne želimo vaša dobra, već da postanete deo naših dobara. Mi se ne podsmevamo kroz parabole, već vas pozivamo da razumete sve parabole i sve tajne. Mi ne zahtevamo da nas primite, već vas pozivamo da dodete u naše kraljevske kuće i palate, ne zbog nas, već zato što su nam tako naložili Duh Božji, želja našeg vrlog Oca C.R.C. i potreba sadašnjeg trenutka, koji je veoma velik. 

… mada postoji tek koji će izlečiti sve bolesti i svim ljudima dati mudrost, ipak je protiv volje Božje da ljudi postignu razumevanje na bilo koji drugi način osim kroz vrlinu, rad i poštenje. Nije nam dozvoljeno da se prikažemo ma kom čoveku ako to nije po volji Božjoj. Oni koji vjeruju da mogu učestvovati u našem duhovnom bogatstvu protiv volje Božje, ili bez Njegove kazne, uvideće da će pre izgubiti život tragajući za nama, nego što će steći sreću našavši nas. 

I staknut među rozenkrojcerkim apologetama bio je Džon Hejdon, koji sebi pripisuje titulu ,,Sluga Božji i Sekretar Prirode". U svom temeljnom delu Nepokriven Ružin Krst ( The Rosie Cross Uncovered), on daje zagonetan, ali vredan opis Bratstva R.C. sledećim rečima: ,,Sada postoji vrsta ljudi, kako o sebi sami govore, nazvana Rosie Crucians, božansko bratstvo koje nastanjuje predgrađa neba, a to su oficiri Generalisimusa sveta, koj i su kao oči i uši velikog Kralja, koj i sve vide i čuju. Kažu da su ti Rosie Crucians serafimski osvetljeni, kao što je bio Mojsije; prema tom redosledu elemenata, zemlja se prečišćava u vodu, voda u vazduh, vazduh u vatru ...” 

On dalje izjavljuje da su ta misteriozna Braća imala polimorfne moći, da se pojavljuj u u bilo kom obliku po svojoj volji. 

... a jedan od tih je otišao od mene kod mog prijatelja u Devonšajr i došao je i doneo mi odgovor u London istoga dana, za šta je inače potrebno četiri dana putovanja; naučili su me odličnim astrološkim predviđanjima i predviđanjima zemljotresa; oni zaustavljaju Kugu u Gradovima; oni ućutkuju nasilne Vetrove i Oluje; oni smiruju bes Mora i Reka; oni hodaju po Vazduhu; oni ruše zlonameme aspekte Veštica; oni leče sve Bolesti."

Džon Hejdon je mnogo putovao i posetio je Arabiju, Egipat, Persiju, kao i razne delove Evrope, kao što je navedeno u biografskom uvodu u njegovo delo Mudračeva kruna, posuta anđelima, planetarna, metalima, itd, ili Slava Ružinog Krsta - rad za koji je sam rekao da je prevod na engleski tajanstvene knjige M, koju je iz Arabije doneo Kristijan Rozenkrojc. Tomas Von ( Eugen Filalet), još jedan prvak Reda, potvrđuje izjavu Džona Hejdona o sposobnosti rozenkrojcerskih inicijata da po volji postanu nevidljivi: ,,Bratstvo R.C. može da se kreće u toj beloj magli. Ko god bi da komunicira sa nama mora biti sposoban da vidi u tom svetlu, ili nas neće videti ako m i to ne želimo.”

,,I na kraju su svakog Brata koji je umro, istim putem mogli ponovo vratiti u život i tako nastaviti vekovima …”

Materica o kojoj se tu govori je, kako izgleda, bila stakleni kovčeg, ili kontejner, u kojem su Braća sahranjivana. Nazivan je, takode, i filozofsko jaje. Nakon određenog vremena, filozof bi, razbivši ljusku svog jajeta, izašao i funkcionisao tokom propisanog razdoblja, a nakon toga se opet povlačio u svoj oklop od stakla. Neznanje je najgori oblik bolesti, pa je ono što leči neznanje, stoga, najsnažnij i od svih lekova. Savršeni rozenkrojcerski lek bio je namenjen za lečenje naroda, rasa i pojedinaca. 

Nepoznati autor na tom mestu izjavljuje: ,,Pod filozofijom bi trebalo podrazumevati znanje o delovanjima Prirode, pomoću kojeg čovek uči da se uspinje na više planinc, iznad ograničenja čula. Pod kabalizmom bi trebalo podrazumevati jezik anđeoskih i nebeskih bića, a onaj koj i njome ovlada u stanju je da razgovara s Božjim glasnicima. Na najvišoj planini je Škola Magije (Božanska Magija, koja je jezik Boga), u kojoj čoveka o istinskoj prirodi svih stvari podučava sam Bog." 

Mihael Majer piše: ,,Ono što sadržavaju Fama i Confessio je istina. Veoma je detinjast prigovor da je bratstvo obećalo tako mnogo, a izvelo tako malo. Kao i svuda drugde, oni su pozvali mnoge sa sobom, ali je samo malo odabrano. Majstori reda pružaju ružu kao udaljenu nagradu, ali onima koji ulaze nameću krst." 

U vezi s njima, Rozenkrojcerima, kao i u vezi s Šekspirom autor ove knjige često navodi i Ser Frensisa Bejkona čija ni sahrana nije potpuno istorijski rasvjetljena.

Grof Mihael Majer, lekar Rudolfa II, bio je i zvanredna figura u rozenkrojcerskoj kontroverzi. Postoje neke indicije da je bio inicirani član Rozenkrojcerskog Bratstva, kojega je Red ovlastio da njegove tajne proširi među izabranim filozofima Evrope ... Mihael Majer tako vešto prikriva svoje znanje da je u njegovim spisima izuzetno teško uočiti tajne koje je posedovao. Obilato je koristio ambleme i veći deo njegovog filozofskog nauka sakriven je u gravurama koje ilustruju njegove knjige. 

(takođe Izida iz Sajsa) vulgamim i profanim, nevernim i nezainteresovanim, ona ne otkriva svoje lice, jer oni ne mogu shvatiti tajne procese nevidljivih svetova.

,,Ja sam Izida, gospodarica čitave zemlje: Uputio me je Hermes i s Hermesom sam izmislila pisma naroda, kako ne bi svi pisali istim slovima. Dala sam čovečanstvu njegove zakone i odredila ono što niko ne može promeniti. Ja sam najstarija ćerka Kronosa. Supruga sam i sestra kralja Ozirisa. Ja sam ona koja se uzdiže u psećoj zvezdi. Ona sam koju nazivaju boginja žena. (...) Ja sam ona koja odvaja nebo od zemlje. Ja sam zvezdama postavila njihove putanje. Ja sam izumela pomorstvo. (...) Spojila sam Ijude i žene. (...) Ja sam odredila da deca vole starije. Zajedno sa bratom Ozirisom, učininila sam kraj kanibalizmu. Ja sam uputila čovečanstvu u misterije. Poučavala sam da se poštuju božanske statue. Uspostavila sam delokruge hramova. Svrgla sam tirane s vlasti. Uzrok sam ljubavi muškaraca prema ženama. Učinila sam da pravda bude jača od srebra i zlata. Ja sam razlog što se istina smatra lepom."

(Izvod iz knjige Menlija Palmera ,,Tajna učenja svih epoha” str. 603-679.)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Wednesday, 16 August 2017

Menli Palmer - Prenosivi Hram


,,Nameštaj Tabernakla načinjen je tako da bude prikladno prenasiv. Svaki oltar i pribor bilo koje veličine bio je opremljen polugama koje su mogle da mu se stave kroz alke; tako su četiri ili više nosača mogli da ga podignu i nose. Poluge nisu nikada uklonjene iz Zavetnog Kovčega, sve dok konačno nije smešten u Svetinju nad Svetinjama u Večnoj Kući, Hramu kralja Solomona ...

Bik, kao simbol zemaljskosti, predstavljao je njegovo sopstveno prosto ustrojstvo koje mora biti spaljeno vatrom Božanstvenosti. (Žrtvovanja životinja i, u nekim slučajevima, ljudskih bića, na oltarima pagana bila su rezultat njihovog neznanja o temeljnim načelima na koj ima se žrtva zasniva. Oni nisu shvatali da njihove ponude, kako bi bile prihvatljive, moraju biti iz njihove sopstvene prirode) …

Dalje prema zapadu, u liniji sa Bronzanim Oltarom, nalazila se već opisana Umivaonica Pročišćavanja. Ona je svešteniku označavala da on ne samo da treba da očisti svoje telo već i svoju dušu od svih mrlja nečistoće, jer niko ko nije čist i u telu i u umu ne može ući u prisutnost Božanstva i ostati živ. Iza Umivaonice Pročišćavanja bio je ulaz u Tabernakl, okrenut prema istoku, tako da prvi zraci izlazećeg sunca mogu ući i osvetliti odaju. Između optočenih stubova mogla se videti Svetinja, tajanstvena odaja sa zidovima od okačenih prekrasnih zavesa sa izveženim licima Heruvima. Uz zid na južnoj strani Svetinje stajao je veliki Svećnjak, ili stalak za lampe, od livanog zlata … iz njegovog središnjeg stuba izlazilo je šest grana što su se završavale čašicama u kojima su stajale uljanice. Tu se nalazilo sedam svetiljki, po tri na granama sa svake strane i jedna na središnjem stubu. Svećnjak je bio ukrašen sa sedamdesetdva badema, izbočine i cveta … Naspram Svećnjaka, uz severni zid, bio je sto na kojem je bilo dvanaest vekni hlebova za predstavljanje, u dve gomile od po šest vekni ... 

(zatim) Oltar … simbol ljudskog grkljana, od kojeg se čovekove reči iz usta penju kao prihvatljiv prinos Gospodu, jer grkljan u ustrojstvu čoveka zauzima mesto između Svetinje, koja je truplo njegovog tela, i Svetinje nad Svetinjama, koja je glava i ono što je u njoj sadržano. U Svetinju nad Svetinjama nije mogao proći niko osim Velikog Sveštenika, a i on samo u odredeno, propisano vreme. Prostorija nije sadržavala bilo kakav nameštaj osim Zavetnog Kovčega, koj i je stajao uz zapadni zid, naspram ulaza ...

Srebro, upotrebljeno za kapitele stubova, odnosi se na mesec, koji je bio podjednako svet i Jevrejima i Egipćanima. Sveštenici su održavali tajne ritualne obrede u vreme mladog i punog meseca, što su razdoblja posvećena Jahveu. Srebro je, kako su učili drevni, bilo zlato sa svojim sunčanim zrakom okrenutim prema unutra, umesto prema spolja. Dok je zlato simbolizovalo duhovnu dušu, srebro je predstavljalo pročišćenu i obnovljenu ljudsku prirodu čoveka. Bronza upotrebljena u spoljašnjem oltaru bila je složena supstanca sastavljena od legura plemenitih i baznih metala. Dakle, ona predstavlja ustrojstvo prosečnog pojedinca, koji je kombinacija viših i nižih elemenata ...

… postoji religijski šifrovani jezik skriven u bojama, oblicima i upotrebi svetih odora, ne samo među hrišćanskim i jevrejskim sveštenicima, već i u paganskim religijama ... Odeća Velikog Sveštenika bila je ista kao i odeća nižerangiranih sveštenika, osim što su dodati neki delovi odore i ukrasi. Preko naročito tkane bele lanene košulje Visoki Sveštenik je nosio nebesko plavi plašt bez šavova i rukava, koj i je dosezao skoro do njegovih stopala ... 

Odora Vel ikog Sveštenik Izraela često se naziva ,,Odežda časti i dike", jer je nalikovala obnovljenoj i produhovljenoj prirodi čoveka, simbolizovanoj odorom koju svi moraju tkati nitima karaktera i vrline pre no što mogu postati Veliki Sveštenici …

Demijurga Grka i gnostika, koga su Grci nazvali Zevs, Besmrtni Smrtnik, a Hebreji IHVH ...”

(Izvod iz knjige Menlija Palmera ,,Tajna učenja svih epoha” str. 550-603)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Saturday, 5 August 2017

Menli Palmer - O učinku lepote


,,U Eseju o lepoti, Plotin opisuje pročišćavajući učinak koji lepota ima na čovekovu svest … Lepota je bitna za prirodno razvijanje ljudske duše. Misterije su smatrale da je čovek, barem delimično, produkt svoje okoline. Stoga su kao imperativ smatrale da svaki čovek bude okružen predmetima koji evociraju najviša i najplemenitija osećanja. Dokazale su da je moguće proizvesti lepotu u životu ako se život okruži lepotom. Otkrile su da su simetrična tela izgradile duše koje su neprestano bile u prisustvu simetričnih tela; da su plemenite misli proizveli umovi okruženi primerima mentalne plemenitosti. Nasuprot tome, ako je čovek bio primoran da gleda prostačke ili asimetrične strukture, to je u njemu pobuđivalo niska osećanja koja bi ga navodila da čini prostačka dela. Ako bi usred grada bila podignuta nesrazmerna zgrada, u toj bi se zajednici rađala nesrazrnerna deca, a ako bi muškarci i žene gledali asimetrične strukture, živeli bi neskladne živote. Misaoni ljudi starine shvatili su da su njihovi veliki filozofi bili pri rodni proizvod estetskih ideala arhitekture, muzike i umetnosti koji su bili uspostavljeni kao standardi kulturnog sistema toga vremena. Zamena nesklada fantastičnog skladom lepote predstavlj a j ednu od velikih tragedija svake civilizacije. Ne samo da su Spasitelji-Bogovi antičkog sveta bili lepi, već je svaki od njih vršio misiju lepote, želeći da, razvijanjem ljubavi prema lepom u čoveku, utiče na njegovo ponovno rođenje. Renesansa basnoslovnog zlatnog doba može se omogućiti samo uzdizanj em lepote do nj enog zasluženog dostoj anstva kao sveprožimaj ućeg, idealizujućeg kvaliteta u religioznom, etičkom, sociološkom, naučnom i političkom odeljku života. Dionizijski Arhitekti su bili posvećeni uzdizanj u njihovog Majstora Duha Kosmičke Lepote - iz grobnice materijalnog neznanja i sebičnosti, podizanjem zgrada koje su bile tako savršeni primeri simetrije i veličanstvenosti da su zaista bile magična formula kojom je prizivan duh mučenog Ulepšivača sahranjenog u materijalnom svetu …

… prema filozofskim načelima, i ponovno uspostavljanje ili vaskrsenje drevnih Misterija rezultirati ponovnim otkrivanjem onog tajnog učenja bez kojeg civilizacija mora ostati u stanju duhovne zbunjenosti i nesigurnosti. Kada vlada rulja, čovekom upravlja neznanje, kada vlada crkva, njime upravlja praznoverje, a kada vlađa država, njime upravlja strah. Pre no što lj udi mogu živeti zajedno u skladu i razumevanju, neznanje mora biti pretvoreno u mudrost, praznoverje u prosvetljenu veru, a strah u ljubav ...

… površno će biti uklonjeno, a sačuvano samo ono suštinsko. Svetom će vladati njegovi najprosvetljeniji umovi, a svaki će zauzimati poziciju za koju je najprikladniji. Veliki Univerzitet biće podeljen na razrede, a prijem u njih vršiće se prethodnim testiranj em ili inicijacijama. Tu će čovečanstvo biti upućeno u najsvetiju, najtajniju i najtrajniju od svih Misterija - Simbolizam. Tu će inicijat biti poučavan o tome da svaki vidljivi objekat, svaka apstraktna misao, svaka emocionalna reakcija nije ništa drugo do simbol večnog principa. Tu će čovečanstvo naučiti da Hiram (Istina) leži sahranjen(a) u svakom atomu Kosmosa, da je svaki oblik simbol, a svaki simbol grob večne istine. Kroz obrazovanje duhovno, mentalno, moralno i fizičko - čovek će naučiti da oslobodi žive i stine iz njihovih beživotnih obloga. Savršena vlada na zemlji mora na kraju biti nači njena po uzoru na onu božansku vladu koja je uredila univerzum. Toga dana kad se ponovno uspostavi savršeni red, kada trijumfuju univerzalni mir i dobro, ljudi više neće tragati za srećom, jer će je pronaći kako izvire unutar njih. Mrtve nade, mrtve težnje, mrtve vrline ustaće iz svojih grobova, a Duh Lepote i Dobrote, koji su stalno iznova ubij ali neupućeni ljudi, opet će biti … Tada će mudraci sedeti na sedištima moćnih, a bogovi će hodati sa ljudima.“

(Izvod iz knjige Menlija Palmera ,,Tajna učenja svih epoha” str. 331-332)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Sunday, 16 July 2017

Druidi


od bogova s Neba se izvlači Vatra po dozvoli. 

Druidi su vjerovali u tri svijeta i transmigraciju iz jednog u drugi: u svijetu iznad ovog, gde dominira sreća, u svijet ispod - svijet jada, i u ovo, sadašnje stanje. Smisao te transmigracijc bio je da kazni i nagradi, a takođe i da pročisti dušu. U sadašnjem svijetu, govorili su oni, Dobro i Zlo su tako precizno izbalansirani da čovjek ima potpunu slobodu i u mogućnosti je da izabere ili odbaci svako od njih. Velške Trijade nam kažu da postoje tri cilja metempsihoze: da se u duši sakupe sva svojstva svih bića, da se stekne znanje o svim stvarima i da se dostigne moć za pokoravanje zla. Postoje takođe, kaže se u njima, tri vrste znanja: znanje o prirodi svake stvari, o njenom uzroku i njenom uticaju. Postoje tri stvari koje se kontinui rano smanjuju: tama, neistina i smrt. Postoje tri stvari koje se neprestano uvećavaju: svijetlost, život i istina.

Kao i skoro sve škole Misterija, učenja druida bila su podijeljena na dva različita dijela. Jednostavnijem, moralnom kodeksu, podučavani su svi ljudi, dok je dublja, ezoterijska doktrina, prenošcna samo iniciranim sveštenicima. Da bi bio prihvaćen u red, od kandidata je zahtijevano da bude iz dobre porodice i visokog moralnog karaktera. Nijedna važna tajna nije mu povjeravana dok nije iskušan na mnoge načine, a snaga njegovog karaktera ozbiljno provjerena. Druidi su podučavali narode Britanije i Galije o besmrtnosti duše. Vjerovali su u transmigraciju i, kako se čini, u reinkarnaciju. Pozajmljivali su u jednom životu, obećavajući da će vratiti dug u sljedećem ... Druidi su smatrali da će svi ljudi biti spašeni, ali da neki moraju da se vraćaju na Zemlju više puta kako bi naučili lekcije o ljudskom životu i prevazišli zlo inherentno njihovoj prirodi.

Neki tvrde da su taj na učenja Druida bila obojena pitagorejskomfilosofijom. Druidi su imali Bogorodicu, ili Devicu Majku, sa djetetom u rukama, koja je bila sveta u njihovim Misterijama. Kod Druida, u zoru 25. decembra, proslavljano je rođenje Boga Sunca. Imali su veliki broj praznika. Vjerovalo se da druidi obožavaju Merkura u obliku kamene kocke. Takođe su veoma poštovali i duhove prirode (vile, gnome i undine), mala šumska i riječna stvorenja kojima su prinosili brojne ponude. 

Njihovi hramovi, u kojima je čuvana sveta vatra, generalno su smještani na uzvišenja i u guste hrastove šume i bili su različitih oblika: kružni, jer je krug bio amblem univerzuma, ovalni, kao aluzija na mundano jaje iz kojeg se, prema tradicijama mnogih naroda, izleže univerzum, ili, prema drugima, naši praroditelji, zmijolik, jer je zmija bila simbol Hua, druidskog Ozirisa, u obliku raspeća, jer je krst simbol regeneracije, ili krilat, kako bi predstavio pokret Božanskog Duha, po Čarlsu Viljemu Heketornu).

Druidski hramovi ili mjesta religijskog obožavanja odudarali su od pravila koja su važila kod drugih naroda. Većina njihovih ceremonija obavljana je noću, bilo u gustim hrastovim šumama, bilo oko oltara na otvorenom, izgrađenih od neotesanog kamenja. Kako su tc masivne stene pomijerane nije objašnjeno na zadovoljavajući način. Najčuveniji od njihovih oltara, veliki kameni prsten sačinjen od stijena, je Stounhendž, u jugoistočnoj Engleskoj. Ta građevina, čudo antike, postavljena po astronomskom obrascu, još uvijek stoji. Postojala su tri stepena druidskih Misterija, ali su malobrojni oni koji su ih sve prošli. Kandidat je sahranjivan u sanduku, što je simbolizovalo smrt Boga Sunca. Najviši test, međutim, bio je izlazak na more u otvorenom čamcu. Mnogi su izgubili živote prolazeći kroz ovo iskušenje. Za nekolicinu koji su prošl i treći stepen govorilo se da su ,,ponovo rođeni" i bili su podučavani o skrivenim istinama koje su druidski sveštenici čuvali od davnina. Među tim inicijatima birani su mnogi iz britanskog religijskog i političkog svijeta.

(odlomci iz knjige Menlija Palmera Hola: ,,Tajna učenja svih epoha”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Friday, 14 July 2017

Manly Palmer Hall - Tajna učenja svih epoha


Kanađanin. Mitologija i simboli. Ezoterična filosofska misao. Tajna znanja koja nisu smjela doći u ruke nespremnih i nemoralnih.

,,Čitava zamisao ove knjige dijametralno je suprotna savremenom metodu mišljenja, jer se bavi temama koje su sofisti XIX vijeka otvoreno ismijavali. Jedina svrha joj je da svijest čitaoca upozna sa hipotezom o živoj cjelovitosti koja postoji iza materijalističke teologije, filozofije ili nauke."

,,Platon je filosofiju smatrao najvećim dobrom koje je ikada Božanstvo usadilo u čovjeka. U XX vijeku, medutim, filosofija je postala nezgrapna i komplikovana struktura proizvoljnih i nepomirljivih pojmova - a svaki je ipak potkrijepljen gotovo neospornom logikom. Uzvišene teoreme stare Akademije, koje je Jamblih poredio sa nektarom i ambrozijom bogova, toliko su krivotvorene ubijeđenjem - srozavajućom bolešću uma, kako ga je nazivao Heraklit - da bi se jednom neoplatonisti nebeska medovina sad činila prilično neprepoznatljivom. Ubjedljiv dokaz rastuće površnosti savremene naučne i filosofske misli je uporno okretanje ka materijalizmu.”

Pronalazi Palmer da se po Aristipu filosofi bitno razlikuju od ostalih ljudi po tom što oni jedini ne bi promijenili svoj način života i kad bi se ukinuli svi ljudski zakoni. 

Za Platona veli da nadaleko je putovao i Egipćani su ga inicirali u dubine hermetičke folosofije te, mnogo je izvukao i iz doktrine pitagorejaca. Platonistička disciplina temelji se na teoriji da je učenje zapravo reminiscencija, ili dovođenje u objektivnost znanja koje je duša stekla u ranijem obliku svog postojanja.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Tuesday, 11 July 2017

Rudolf Štajner - Tajna nauka 2


IMAGINATIVNO - znači nešto što je na drukčiji način ,,stvarno" nego li činjenice i bića fizičko-čulnog opažanja. Sadržaj predstava koje ispunjavaju imaginativni doživljaj nije uopšte bitan; bitne su, međutim, duševne sposobnosti koje se izgrađuju zahvaljujući tom doživljaju ... Bitno je da je koncentracijom na odgovarajuću predstavu ili sliku duša prisiljena da iz vlastitih dubina izvuče mnogo veće snage nego što su one koje primjenjuje u običnom životu ili u običnom spoznavanju. Time se povećava njezina unutrašnja pokretljivost.

Duhovni će učenik neprekidno raditi na sebi kako bi postojao sve zreliji; a tada može imati i povjerenja prema samome sebi i vjerovati da će mu snage sve više rasti. 

Za duhovnog je učenika kobna svaka vrsta praznovjerja. Mogućnost ispravnog pristupa područjima duhovnog života stiče se pomnim čuvanjem od praznovjerja, fantastike i sanjarenja ... Ispravan osjećaj za duhovnog učenika je da posvuda priznaje postojanje skrivenih snaga i bića, ali da isto tako pretpostavlja da se neistraženo može istražiti ako za to postoje snage. 

A kada se unutarnjim strpljivim radom na sebi određena sposobnost razvije, čovjek će dobiti odgovor na izvjesna pitanja. Duhovni će učenici uvijek njegovati takav ugođaj u duši. Time će biti dovedeni do toga da na sebi rade, da postanu sve zreliji i zreliji, da sebi ne dopuste ništa čime bi iskamčili odgovore. Oni će čekati dok im takvi odgovori ne pristignu. Ko se, međutim, i u tome navikne na jednostranost, također neće moći na pravi način napredovati. U određenom trenutku duhovni učenik može steći osjećaj da samim svojim snagama umije odgovoriti čak i na najviša pitanja. I ovdje, dakle, ravnomjernost i uravnoteženost duše imaju veoma važnu ulogu.

Imaginativna se spoznaja postiže stvaranjem lotosovih cvjetova u astralnom tijelu. Vježbama koje se preduzimaju za inspiraciju i intuiciju nastaju u čovjekovom eterskom ili životnom tijelu posebna kretanja, razni oblici i strujanja koja prije nisu postojala. U područje svojih sposobnosti čovjek sada ubraja i ,,čitanje tajnog pisma" i još ono što sve to nadilazi. Za nadčulnu se spoznaju promjene eterskog tijela čovjeka koji je postigao inspiraciju i intuiciju očituju na sljedeći način. U području oko fizičkog srca osvještava se eterskom tijelu novo središte koje se oblikuje u novi eterski organ. Od njega se na najrazličitije načine šire kretanja i struje prema različitim dijelovima čovjekova tijela. Najvažnija strujanja šire se prema lotosovim cvjetovima, prožimaju njih i pojedine njihove latice i izlaze, pa se vani kao zrake šire vanjskim prostorom. Što je čovjek razvijeniji, to je veći oko njega krug u kojemu se ta strujanja zamjećuju. No, središte u blizini srca, unatoč ispravnom školovanju, ne nastaje odmah u početku. Ono se tek priprema. Najprije nastaje privremeno središte u glavi; ono se zatim spušta u predio grkljana te se na kraju premješta u blizinu fizičkog srca. Kada bi razvoj bio nepravilan, tada bi se navedeni organ odmah mogao razviti u blizini srca, čime bi nastala opasnost da čovjek umjesto postizanja mirnog, razboritog nadlulnog gledanja postane sanjarom i fantastom. U svom daljnjem razvoju duhovni učenik postiže da ovako nastala strujanja i raščlanjenost svog eterskog tijela učini nezavisnima od fizičkog tijela i da ih samostalno upotrebljava. Pritom mu kao sredstvo služe lotosovi cvjetovi kojima pokreće etersko tijelo.

Ono što se čulno-fizičkim spoznavanjem tek poslije zadobija pojmom, kod inspiracije je neposredno dato opažajem. Zato bi se čovjek s tim duševno-duhovnim okruženjem stopio u jedno, ne bi se od njega uopšte mogao razlikovati da u eterskom tijelu nije nastalo mrežasto tkivo.

Iskustva intuicije vrlo su nježna, intimna i fina, dok je ljudsko fizičko tijelo na današnjem stepenu svog razvoja u poređenju s njima veoma grubo. Zato ono djeluje na uspjeh vježbi za intuiciju kao velika smetnja.

Dvojnik u čovjekovom životu u fizičko-čulnom svijetu djeluje tako da zbog osjećaja stida čini sebe nevidljivim kada se čovjek približi duševno-duhovnom svijetu. Time, međutim, prikriva i čitav taj svijet. On pred tim svijetom stoji poput ,,čuvara" kako bi spriječio ulazak onima koji za taj ulazak još nisu podobni. Stoga ga se može nazvati ,,čuvarom praga duševno-duhovnog svijeta". Osim kod navedenog ulaska u nadosjetilni svijet, čovjek susreće ,,čuvara praga" i pri prolaženju kroz fizičku smrt. On se malo-pomalo razotkriva u duševno-duhovnom razvoju života između smrti i novog rođenja. Ovdje taj susret čovjeka ne vodi u potištenost jer sada poznaje i druge svjetove osim onog za koji zna u životu između rođenja i smrti. Kada bi čovjek stupio u duhovno-duševni svijet bez susreta s ,,čuvarom praga", potpao bi nizu varki. Nikada ne bi mogao razlikovati između onog što sâm unosi u taj svijet i onog što tomu svijetu stvarno pripada. No, pravilno školovanje smije duhovnog učenika uvesti samo u područje istine, a ne iluzije. Ispravno je školovanje samo po sebi takvo da do tog susreta jednom mora doći jer je on za posmatranje nadčulnih svjetova jedna od mjera sigurnosti protiv mogućih varki i fantastike.

Susret s ,,malim čuvarom praga" duhovnom učeniku daje mogućnost da se preispita je li zaštićen od obmana koje mogu nastati unošenjem svog bića u nadčulni svijet, tako se doživljajima koji na kraju vode ,,velikom čuvaru praga" može preispitati je li dorastao onim obmanama. 

(odlomci iz knjige R. Štajnera: ,,Osnove Tajne nauke”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Monday, 10 July 2017

Rudolf Štajner - Tajna nauka 1


Čekao je na kosmičke veze da iznese ovu nauku kao cjelovitu, svjestan i pune odgovornosti koja je tu pred njim. I kaže: ,,Ko je bit takve objave doživio, zna da se mislima obične svijesti mogu izraziti samo čulni opažaji, ali ne i oni duhovni. Sadržaje onoga što se duhovno gleda moguće je prikazati jedino slikama (imaginacijama) u kojima progovaraju inspiracije koje potiču od intuitivno doživljene duhovne biti. O biti imaginacije, inspiracije i intuicije nalazi se sve što je potrebno u samoj ,,Tajnoj nauci" (kao stari naziv) i u mojoj knjizi ,,Kako se stiču spoznaje viših svjetova?" - kaže Štajner. A kako bi razumijevanje zaista bilo moguće, vidoviti mora sadržaj koji iznosi ispravno uobličiti u misli, a da one pritom ne izgube svoje imaginativno obilježje. Sve mi je to bilo pred dušom dok sam razrađivao svoje ,,Osnove tajne nauke". Sasvim svjesno nisam dao ,,popularni" prikaz nego takav koji zahtijeva pravi misaoni napor da bi se ušlo u njegov sadržaj. Time sam svojim knjigama dao takvo obilježje da već njihovo čitanje predstavlja početak duhovnog školovanja. Miran, sabran misaoni napor koji je pri tom čitanju potreban jača, naime, životne snage i čini ih sposobnima da se približe duhovnome svijetu ... A da bih te slike mogao ljudima saopštiti, trebalo ih je uobličiti u riječi. Zatim sam u prvošnjim prikazima duhovnoga tražio takve riječi kako bih ono još bezimeno mogao izraziti riječju. Te sam riječi slobodno upotrebljavao, tako da gotovo nijednu od njih nisam upotrijebio u onom značenju koje je prvobitno imala. 

Naučnik tajne nauke ne poriče vrijednost prirodne nauke već je još više cijeni nego li samo prirodni naučnik. Zna da bez strogog načina mišljenja svojstvenog prirodnoj nauci nije moguće utemeljiti nikakvu nauku. No, on također zna da ako se ta strogost stekne prodiranjem u sâm duh prirodnonaučnog mišljenja, tada se ta snaga duše može zadržati i za druga područja ... da tajni nauk ne dokazuje to što iznosi nego samo ustanovljuje pojedine činjenice, oni koji tako misle nisu shvatili ta izlaganja. Teži se za tim da se pusti dalje razvijati ono što se u Duši razvilo zahvaljujući znanju o prirodi te da se razvija onako kako to odgovara vlastitom biću, imajući na umu da se prilikom ovakvog razvijanja duša suočava s nadčulnim činjenicama. 

Zaboravlja se životna sila svaki put u novoj nauci. 

U temelju fizičkog srca nalazi se ,,etersko srce", u temelju fizičkog mozga ,,eterski mozak", itd. Etersko je tijelo u sebi raščlanjeno isto kao i fizičko, samo što je složenije. I dok su u fizičkom tijelu pojedini organi jedni od drugih odijeljeni, u eterskom se tijelu sve živahno isprepliće.

Pri buđenju čovjekove se svjesne snage dižu kao iz nekih tajanstvenih, dubokih bunara. To je ista svijest koja pri usnivanju tone u mračne dubine i koja se pri buđenju opet vraća. Ono što uvijek iznova budi život iz besvjesnoga stanja u smislu nadčulne spoznaje jest treći član čovjekova bića. Može ga se nazvati astralnim tijelom. Kao što fizičko tijelo ne može očuvati svoj oblik zahvaljujući mineralnim tvarima i snagama koje se u njemu nalaze nego mora, da bi ga očuvalo, biti prožeto eterskim tijelom, tako se ni eterske snage ne mogu same od sebe prožeti svjetlom svijesti. Etersko bi se tijelo, kada bi bilo prepušteno samome sebi, moralo trajno nalaziti u stanju sna. Može se takođe reći: ono bi u fizičkome tijelu održavalo samo neku vrstu biljnog života. Budno etersko tijelo prožeto je svjetlom astralnog tijela.

U smislu reagovanja kod biljaka … svijest nije označena time što neko biće reaguje na pojedini podražaj, nego time što biće u svojoj nutrini nešto doživljava

Ja je četvrti član čovjekova bića. Kad bi astralno tijelo bilo prepušteno samom sebi, u njemu bi se odigravale ugode i boli, osjećaji gladi i žeđi, ali tada ne bi postojao osjećaj da u svemu tome postoji nešto trajno. To trajno nije Ja nego je Ja ono koje doživljava to što je trajno. Na ovome području treba vrlo jasno određivati pojmove kako ne bi došlo do nesporazuma. Zamjećivanjem nečeg postojanog, trajnog u mijeni unutrašnjih doživljaja počinje svitati ,,Ja osjećaj".

Kao što se fizičko tijelo raspada ako ga na okupu ne drži etersko tijelo, kao što etersko tijelo tone u besvijest ako ga svjetlom ne prožima astralno tijelo, tako bi astralno tijelo uvijek iznova moralo prepustiti prošlost zaboravu kada Ja tu prošlost ne bi sačuvalo za sadašnjost. Ono što je za fizičko tijelo smrt, a za etersko san, to je za astralno tijelo zaborav. Može se reći; eterskom je tijelu svojstven život, astralnome svijest, ljudskome Ja sjećanje, po Štajneru. 

Lako je potpasti zabludi da se biljci pripiše svijest, a još lakše životinji pripisati sjećanje. Vrlo je lako pomisliti na sjećanje kada pas prepoznaje svoga gospodara kojega možda prilično dugo nije vidio. Ustvari se takvo prepoznavanje ne temelji na sjećanju nego na nečemu posve drugom. Pas prema svome gospodaru osjeća izvjesnu privlačnost. Ona proizlazi iz gospodareva bića. Gospodareva prisutnost pričinjava psu zadovoljstvo. I svako njegovo ponovno pojavljivanje povod je novom zadovoljstvu. Sjećanje, međutim, postoji samo onda kada biće svoje doživljaje ne osjeća samo u sadašnjosti, nego ako umije sačuvati doživljaje prošlosti. Čak ako se ono i prizna, može se ipak pasti u zabludu da pas ima sjećanje. Moglo bi se, naime, reći: on tuguje kada ga gospodar napusti, što znači da se sjeća svoga gospodara. I ovo je netačno prosuđivanje. Kao posljedica suživota s gospodarom njegova prisutnost postaje psu potrebom te on gospodarevu odsutnost osjeća slično kao što osjeća glad. Ko ovakve razlike ne vidi, ne može shvatiti odnose života. Natčulnom spoznajnom se stiže i do duha koji pripada onom Vječnom kod čovjeka. U čovjeku, dakle, osim duše i tijela djelatan je i duh. Duhovni čovjek na Istoku je atma ... U duši Ja širi svoje svjetlo ... U duši svijesti pali se svjetlo duha i iz nje obasjava ostale članove čovjekove prirode. Po Štajneru imamo kod čovjeka sedam članova: 1. fizičko tijelo; 2. etersko tijelo ili životno tijelo; 3. astralno tijelo; 4. Ja; 5. duhsâm; 6. životni duh; 7. duhovni čovjek. 

Kao što brojka sedam na području boje i tona nema veze s ,,praznovjerjem" tako ona nema veze s praznovjerjem ni kod čovjekovih članova. Usporedba s bojama vrijedi jer se i s onu stranu fizičkoga tijela s jedne strane i duhovnog čovjeka s druge dalje nastavlja čovjekovo biće; samo što su za sredstva duhovnoga poSmatranja ti daljnji dijelovi ,,duhovno nevidljivi" kao što su za fizičko oko nevidljive boje s one strane crvene i ljubičaste. Lako nastaje mnijenje da nadčulno shvatanje ne poštuje prirodnonaučno mišljenje i da je u poređenju s njim diletantsko.

Sva spoznaja vidljivog mora uvijek iznova uranjati u nevidljivo kako bi se mogla dalje razvijati. Zato je očito da tek nauk o nadčulnom čini mogućim život objavljenog znanja; on nikada ne slabi život ako se pojavi u svome pravom liku, uvijek ga iznova osnažuje, osvježava i ozdravljuje jer se on, kada je prepušten samome sebi, razboljeva i slabi.

Kao što fizičkom tijelu na primjer hrana pritiče iz njegove okoline, tako astralnom tijelu u vrijeme sna pritiču slike iz njegova okružja. Ono sada živi izvan fizičkog i eterskog tijela u svemiru. U onom istom svemiru iz kojega se rađa čitavi čovjek. U tome je svemiru izvor slika koje čovjeku podaruju njegov oblik. On je u taj svemir skladno uključen. U vrijeme budnosti se izdvaja iz toga obuhvatnog sklada kako bi ostvarivalo vanjsko opažanje. U snu se njegovo astralno tijelo vraća u sklad svemira. Prilikom buđenja astralno tijelo dovodi svojim tijelima toliko snage kako bi opet moglo na neko vrijeme izdržati izvan tog sklada. U vrijeme sna se astralno tijelo ponovno vraća u svoju domovinu, a prilikom buđenja donosi obnovljene snage u ovaj život. Vanjski izraz dobijenih snaga koje astralno tijelo prilikom buđenja donosi sa sobom jest okrepa nastala zdravim snom. 

Tijelo čovjeka se počinje izgrađivati od Saturna, zatim Sunce, Zemlja, Mjesec. Fizičko i životno tijelo postižu određenu veličinu i oblik, ali procesi svijesti nazaduju. Kada se čovjek svojim životom odvraća od Sunca, tada je zaokupljen vlastitom prirodom. Sada započinje unutrašnja djelatnost astralnog tijela. Vanjski lik, međutim, postaje neugledniji i manje uobličen. I tako u vrijeme Mjesečevog razvoja postoje dva karakteristična i izrazito različita stanja svijesti koja se međusobno izmjenjuju. Stanje svijesti u vrijeme Sunca je prigušenije, dok se ono jasnije javlja u vrijeme kada je život više upućen na samoga sebe. 

Živeći nekad svojevrsnim životom Sunca, čovjek se predavao užitku tog življenja. Nije živio svojim životom, živio je više duhovno. Moguće je samo približno i usporedbom opisati ono što je čovjek doživljavao u takvim vremenima. Osjećao je kako u njega uviru i u njemu pulsiraju djelotvorne snage svemira. Sudoživljavajući sklad svemira, osjećao se kao opijen. Tada kao da je njegovo astralno tijelo bilo oslobođeno fizičkog tijela. S njim je iz fizičkog tijela izašao i jedan dio životnog tijela. A to biće koje se sastojalo od astralnog i životnog tijela bilo je kao neki fini i čudesni muzički instrument na čijim su strunama odzvanjale misterije svemira.

Do spoznaje onog što se poslije objavljivalo zahvaljujući ,,Hristu" mogli su doći samo takvi ljudi koji su u navedenom smislu pripadali među ljude Sunca. Svoje su tajnovito znanje i postupke koji do tog znanja vode njegovali na posebnom mjestu koje će ovdje biti nazvano Kristovim, odnosno Sunčevim proročištem ili Oraculum, mjesto na kojem su se mogle spoznati namjere duhovnih bića. 

Druga su proročišta nastala zahvaljujući pripadnicima Saturnovog, Marsovog i Jupiterovog  čovječanstva. Njihovi su posvećeni mogli uzdići pogled samo do bića koja su se kao odgovarajuća ,,viša Jastva" mogla otkriti u njihovim životnim tijelima. Tako su nastali sljedbenici Saturnove, Jupiterove i Marsove mudrosti. Osim ovih, bilo je još i drugih metoda posvećenja za one ljude koji su u sebe primili previše luciferskog uticaja a da bi mogli osloboditi od fizičkog tijela tako veliki dio životnog tijela, kao što su to mogli ljudi Sunca. Zbog navedenog stanja nije ih se takođe moglo dovesti do proročanske objave Hrista. Zbog astralnog tijela koje je bilo više pod utjecajem luciferskog principa ti su ljudi morali proći težu pripremu i tada su u manje bestjelesnom stanju od ostalih mogli primiti, iako ne objavu samoga Hrista, a ono objavu drugih uzvišenih bića. 

Zaratustra je zahvaljujući čuvaru Sunčevog proročišta primio takvo posvećenje da je mogao dobivati objave uzvišenih Sunčevih bića. U posebnim stanjima svijesti do kojih ga je dovelo njegovo školovanje mogao je gledati vođu Sunčevih bića koji je na opisani način uzeo pod svoju zaštitu čovjekovo životno tijelo. Znao je da to biće upravlja ljudskim razvojem, ali da će tek u određeno vrijeme iz svemira moći sići na Zemlju  ... Zaratustra nagovješćuje duh svjetla, najavljuje Hrista prije njegova silaska na Zemlju. U Ahrimanu (Angra mainju) prikazuje, naprotiv, takvu moć koja svojim uticajem razorno djeluje na čovjekov duševni život ako joj se on jednostrano preda. To nije nikakva druga moć sem ona koja je već opisana i koja je nakon izdaje vulkanskih misterija zadobila na Zemlji posebnu vlast. Osim najave boga svjetla, Zaratustra je naučavao o onim duhovnim bićima koja su se pročišćenom gledanju vidioca objavljivala kao sudrugovi duha svjetla, a čija su suprotnost bili napasnici koji su se javljali nepročišćenom ostatku vidovitosti preostalom iz atlantskih vremena. Praperzijskom je narodu trebalo objasniti da se u ljudskoj duši, ako je ona okrenuta prema djelovanju i težnji unutar čulno-fizičkog svijeta, odigrava borba između moći boga svjetla i moći njegovog protivnika te kako se čovjek mora ponašati da ga ovaj posljednji ne bi odveo u ponor nego da se njegov uticaj snagom boga svjetlosti usmjeri prema dobru. 

S Atlantide su u Egipat premještena proročišta koja su poticala prvo od onog Merkurovog. Bilo je, međutim, i drugih proročišta, kao što je na primjer bilo Venerino. U ono što se zahvaljujući tim proročištima u egipatskom narodu moglo njegovati položena je nova klica kulture. Ona je poticala od jednog velikog vođe koji je svoje školovanje proveo unutar persijskih Zaratustrinih misterija. On je bio jedan od ponovno utjelovljenih sljedbenika samoga velikog Zaratustre. On će se u vezi s jednim povijesnim imenom nazvati ,,Hermes". Time što je primio Zaratustrine misterije mogao je pronaći pravi put za upravljanje egipatskim narodom. Taj je narod u zemaljskom životu između rođenja i smrti svoj interes tako usmjerio fizičko-čulnom svijetu da je, doduše neposredno, samo u ograničenoj mjeri mogao gledati duhovni svijet koji je iza njega stajao, a Vavilonci još i više tako usmjereni (umjesto duha zvijezde u prvi je plan stavljena zvijezda) … Hermes je poučavao: ako čovjek upotrebljava na Zemlji svoje snage da bi na njoj djelovao u skladu s namjerama duhovnih moći, stiče sposobnost da se nakon smrti s tim moćima sjedini. Osobito će oni koji su između rođenja i smrti najusrdnije djelovali u tom smjeru biti sjedinjeni s uzvišenim Sunčevim duhom, s Ozirisom. 

Zatim dolaze grčka umjetost i filosofija kao novo buđenje. U Pitagorinoj školi mudrosti djelovala su još velika učenja i metode sticanja mudrosti starih vremena. Na velikim je putovanjima Pitagora bio posvećen u najrazličitije misterije. 

Ahrimanova sila vodi tom da se čulno-fizičko postojanje smatra onim jedinim, tako da se time čovjeku potpuno zatvara vidik na duhovni svijet. U duhovnom svijetu ta sila dovodi čovjeka u potpunu osamljenost, u usmjeravanje svakog interesa samo na sebe. Ljudi koji su, kad umiru, u Ahrimanovoj vlasti, prilikom novog utjelovljenja rađaju se kao egoisti. 

Opažaj svjetlosnog svijeta postao je mutan. Zastrtost duhovnog svijeta nakon smrti došla je do vrhunca za one duše koje su u bestjelesno stanje prelazile iz tijela grčko-latinske kulture. One su u zemaljskom životu dovele do procvata njegovanog čullno-fizičkog postojanja i time su sebe nakon smrti osudile na privid života. Zato je Grk život nakon smrti osjećao kao život u carstvu sjena; tako da izreka junaka onoga vremena usmjerenog čulnom životu: ,,Radije prosjak na Zemlji nego kralj u carstvu sjena" nije prazna fraza nego osjećaj istine. Sve je ovo bilo još izraženije kod onih azijskih naroda koji su takođe svoje poštovanje i obožavanje usmjerili samo na čulne odraze umjesto na duhovne prauzore ... U misterijima se njegovala čovjekova povezanost s duhovnim svijetom. 

Uprkos Luciferu, uz pomoć životnog tijela i bez osobitih duševnih stanja, za moći osvijestiti svjetlosni svijet duha Sunca fizičko tijelo tog ljudskog bića moralo je biti takvo da mu bude vidljivo sve ono u duhovnom svijetu što je Ahriman mogao prikrivati do fizičke smrti. Fizička smrt ne može ništa promijeniti u životu naprednog ljudskog bića, ona nad njim nema nikakvu moć. U takvom ljudskom biću Ja dolazi tako do izražaja da je u fizičkom istodobno sadržan i potpuni duhovni život. Takvo je biće nositelj duha svjetla, a posvećeni se njemu uzdiže na dva načina: time što u posebnim stanjima svijesti biva doveden ili do duha nadljudskog ili do biti prirodnih moći. Pretkazujući da će se u toku vremena pojaviti takvo ljudsko biće, posvećeni misterija bili su Hristovi proroci. Prvo Mojsije s nasljeđem iz Egipta. Ahriman ili grčko carstvo sjena biće Hristom prosvijetljeno. 

(odlomci iz knjige R. Štajnera: ,,Osnove Tajne nauke”)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Saturday, 8 July 2017

Rudolf Štajner - akaša hronika 2


... Razvoj koji će se opisati trajao je jako dugo. Ono što je prethodno rečeno o četvrtoj korijenskoj rasi, Atlantiđanima, odnosi se na veliku većinu čovječanstva. Ipak, oni su slijedili vođe čije su sposobnosti bile mnogo veće od njihovih. Mudrost koju su posjedovale ove vođe i snage u njihovoj vlasti nisu se mogli steći nikakvom zemaljskom edukacijom. To su im pružila, saopštila viša bića koja ne pripadaju direktno Zemlji. Zbog toga je bilo jedino prirodno to da je velika masa ljudi osjećala svoje vođe kao bića više vrste, kao ,,glasnike" bogova. Jer ono što su te vođe znale i mogle da učine, to se nije moglo postići pomoću ljudskih čula i ljudskim razumom. Oni su bili obožavani kao ,,božanski glasnici" i ljudi su primali njihove naredbe, zapovijedi i njihove pouke. Pomoću bića ove vrste čovječanstvo je poučeno u znanosti, umjetnosti i u pravljenju oruđa. Takvi ,,božanski glasnici" su ili sami usmjeravali zajednice ili su poučili ljude koji su bili dovoljno uznapredovali u umjetnosti vladanja. Za ove vođe je bilo rečeno da ,,komuniciraju s bogovima" i da su ih sami bogovi inicirali u zakone prema kojima čovječanstvo treba da se razvija. To je bila istina. Na mjestima o kojima obični ljudi nisu ništa znali, odigravala se doista ova inicijacija, ovo saobraćanje sa bogovima. Ova mjesta inicijacije nazvana su hramovi misterija. Iz njih je usmjeravana ljudska rasa. Zbog toga je ono što se odigravalo u hramovima misterija bilo neshvatljivo ljudima. Jednako malo su oni razumjevali namjere svojih velikih vođa. Poslije svega, ljudi su svojim čulima mogli shvatiti jedino ono što se događalo direktno na zemlji, a ne ono što se otkrivalo iz viših svjetova za dobrobit Zemlje.

Jezik kojim su bogovi govorili sa svojim glasnicima u misterijama nije bio zemaljski, niti su to bili oblici u kojima su se bogovi otkrivali. Viši duhovi su se pojavljivali svojim glasnicima u ,,vatrenim oblacima" da bi im rekli kako moraju voditi ljude. Jedino se čovjek može pojaviti u ljudskom obliku; bića čije su sposobnosti daleko iznad ljudskih moraju se otkriti u oblicima koji se ne nalaze na Zemlji. Pošto su bili najsavršeniji među svojojm ljudskom braćom, ,,božanski glasnici" su mogli primiti ovakva otkrovenja. Oni su već ranije prošli ono što je većina ljudi još morala doživjeti. Oni su samo u određenom smislu pripadali svom ljudskom rodu. Oni su mogli poprimiti ljudski oblik, ali su njihove duhovno-mentalne sposobnosti bile nadljudske vrste. Tako su oni bili božansko-ljudska hibridna bića. Mogli bi se takođe opisati kao viši duhovi koji su poprimili ljudska tijela da bi pomogli čovječanstvu da ide naprijed na njegovom zemaljskom putu. Pravi dom ovih bića nije bila Zemlja ... Ljudi su maglovito osećali ,,božansku kontrolu nad svijetom", osjećali su to u svojim vlastitim akcijama, ali nisu ništa jasno znali o tome. Dobro poznata sljedeća zapovijed je eho ove velike fundamentalne zapovijedi pete korijenske rase: ,,Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je na nebu, ili dole na zemlji, ili u vodama pod zemljom..." (Izlazak 20:31) Glavnom vođi, Manuu, pomagali su drugi božanski glasnici koji su sprovodili njegove namjere za određene grane života i radili na razvoju nove rase. Stvar je bila u tome da se cijeli život uredi prema novoj koncepciji božanske uprave svijeta. Svugde je ljudske misli trebalo da budu usmjerene od vidljivog prema nevidljivom ... Svijet je pod božanskim vodstvom, ali čovjek nije prisiljen da to prizna, on to mora shvatiti i razumjeti svojim slobodnim razmišljanjem. Kada on dođe do ove tačke, inicirani će mu postepeno objelodaniti svoje tajne. Ali to se ne može odjednom dogoditi ... Misteriozni ritmovi koji se čuju u prirodi imitirani su pokretima udova. Zbog toga se i osjećalo JEDNIM sa prirodom i sa snagama koje djeluju u njoj ... A nakon podjele bića ljudskog na polove, ženska je imaginacija, muška volja. Mora biti sasvim jasna činjenica da je tek kasnije čovjek poprimio gustu supstancijalnost koju ima danas i da se to odvijalo vrlo postupno. Ako se želi steći ideja o njegovoj tjelesnosti na nivou razvoja o kojem smo govorili, najbolje bi bilo to učiniti zamišljajući je sličnom vodenoj pari ili oblaku u vazduhu. Ali naravno da se ova ideja približava realnosti na potpuno SPOLJAŠNJI način. Jer vatreno-oblačni ,,čovek" je iznutra živ i organizovan. Međutim, u poređenju sa onim što je čovjek kasnije postao, treba ga zamisliti na ovom stepenu kao u stanju duševnog sna i kao vrlo mutno svjesnog. Sve što se može nazvati inteligencija, razumijevanje, razum, nedostaje ovom biću. Prije lebdeći nego koračajući, on se kreće naprijed, u stvari nazad, na sve strane, pomoću četiri organa koji su slični udovima. Sto se tiče ostalog, nešto je već rečeno o duši ovog bića.

Ni u kom slučaju nije naša namera da damo naslutiti da čovjek ne može NIKADA primiti prosvjetljenje koje se tiče pitanja o ,,nastanku svijeta" i sličnim stvarima. ON TO MOŽE. Ali da bi bio sposoban da bude prosvijetljen, on mora prvo apsorbovati znanje koje je otkriveno UNUTAR neposrednijeg duhovnog iskustva. On tada dolazi do toga da shvati da ova pitanja mora pitati na drugačiji način nego prije.

Čovjek je postojao prije nego je postala Zemlja. Ali ne smije se zamisliti - kao što je već ranije rečeno - da je on možda prije živio na drugim planetama i onda se u određeno vrijeme preselio na Zemlju. Bolje rečeno, Zemlja se razvijala zajedno sa čovjekom. Isto kao što je čovjek prošao kroz tri glavna stanja razvoja, tako je prošla i Zemlja prije nego što je postala ono što se sada naziva ,,Zemlja". Što se toga tiče, kao što je gore naznačeno, treba se potpuno osloboditi značenja koje savremena nauka pripisuje imenima ,,Saturn", ,,Sunce" i ,,Mjesec", ako se želi vidjeti objašnjenje duhovnog naučnika na ovom području u pravom svjetlu ... Kada ovi fizički čulni organi zataje, tada prestaje svaki odnos prema okolini. To znači: čovjek ,,je umro". Međutim, kada je njegova duša bude tako uznapredovala da on više ne prima uticaje iz spoljnog svijeta kroz fizičke instrumente, već ih prima kroz slike koje duša stvara iz sebe, tada će duša stići i na tačku gde ona može nezavisno urediti svoje saobraćanje sa okolinom, to jest, njen život neće biti prekinut protiv njene volje.

Nakon velike kosmičke ere na Saturnu, slijedi i Sunčeva era. Između njih je period odmora (Pralava). Za vrijeme ovog perioda, sve ljudsko što se razvilo na Saturnu poprima karakter koji stoji u istom odnosu sa Sunčevim čovjekom koji dalje treba da se razvija kao sjemenka s biljkom koja nastaje iz nje. Saturnski čovjek je ostavio iza sebe svoju sjemenku, koja je utonula u neku vrstu uspavanosti, nakon koje će se razviti u Sunčeva čovjeka. Čovek sada prolazi kroz svoje drugo stanje svijesti na Suncu. Ono je nalik onome u koje danas čovjek potone za vrijeme mirnog spavanja bez snova. Ovo stanje, koje danas prekida čovjekovo stanje budnosti, ostatak je sjećanja na vrijeme Sunčanog razvoja. Možemo ga uporediti i sa tupim stanjem svijesti u kojem danas postoji svijet biljaka. Stvarno se danas u biljci mora gledati spavajuće biće. Da bi se razumio razvoj čovječanstva, mora se shvatiti da je u ovom drugom velikom ciklusu Sunce bilo još planeta, a da je tek kasnije napredovalo do postojanja zvijezde stajačice. U smislu misterijske nauke, zvijezda stajačica je ona koja šalje životne sile na jednu ili nekoliko planeta koje su okolo nje. Tokom drugog perioda to još nije bio slučaj sa Suncem. U to vrijeme ono je još sjedinjeno sa bićima kojima je davalo snagu. Ova bića, a takođe čovjek na njegovom nivou razvoja u to vrijeme, još su živjela na njemu.

Duhovi stvaraju čovjeka … Oko sredine ŠESTOG ciklusa rad na eterskom tijelu se prenosi na ,,Sinove Poludana". Čovjek sam radi sada na fizičkom tijelu. Tokom SEDMOG ciklusa nastaje oživljena monada.

(drugi odlomak iz knjige ,,Iz akaša hronike” Rudolfa Štajnera)

Letindor (ww.letindor.blogspot.com) 

Rudolf Štajner - akaša hronika 1


Sve što nastaje u vremenu ima svoj izvor u vječnom. Ali vječno nije pristupačno čulnoj spoznaji. Ipak, putevi za percepciju vječnog su otvoreni za čovjeka. On može razviti sile koje drijemaju u njemu tako da bude u stanju da spozna vječno. U knjizi ,,Kako se stiču saznanja viših svjetova" ukazuje se na taj razvoj. Ona takođe pokazuje da, na određenom visokom nivou svoje spoznajne moći, čovjek može prodrijeti do vječnog izvora stvari, koje nestaju s vremenom. Čovjek proširuje svoju spoznajnu moć na ovaj način ako nije ograničen samo na spoljne dokaze u vezi sa znanjem o prošlosti. Tada on može VIDJETI u događajima ono što čula ne mogu percipirati, onaj dio koji vrijeme ne može da uništi. On prodire sa prolazne na neprolaznu povijest. Činjenica je da je ta povijest pisana drugačijim slovima od obične povijesti. U gnozi i teozofiji to se naziva AKAŠA HRONIKA.

Neiniciranom, koji se još ne može uvjeriti u realnost odvojenog duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva, onaj ko je iniciran izgleda kao vizionar, ako ne i nešto gore. Onaj koji je stekao sposobnost percepcije duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva, dolazi do spoznaje prošlih događaja u njihovom vječnom karakteru. Oni ne stoje pred njim poput mrtvog svjedočanstva iz prošlosti, nego se pojavljuju u punom ŽIVOTU. U nekom smislu, ono što se odigralo dešava se pred njim. 

Štajner veli, i danas sam još prisiljen da ćutim o izvorima informacija koje su date. Onaj ko uopšte bilo Šta zna o ovim izvorima razumjeće zašto to tako treba da bude. Ali, mogu se zbiti događaji koji će prekinuti ovu ćutnju, možda vrlo skoro. Koliko mnogo znanja koje je sakriveno u teozofskom pokretu može postepeno da se saopšti zavisi u potpunosti od stava naših savremenika. Sada slijedi prvi od rukopisa koji se ovdje može dati.

Za pristup u stare škole iniciranih odlučujući faktor nije bila dob već da li je u prošlim inkarnacijama molitelj stekao sposobnosti za primanje više mudrosti. Povjerenje koje se imalo u inicirane i njihove predstavnike za vrijeme atlantskog razdoblja, nije bilo zasnovano na bogatstvu njihovog ličnog iskustva, nego pre na drevnosti njihove mudrosti. U slučaju iniciranog, personalnost je prestajala da bude od bilo kakvog značaja. On je bio potpuno u službi VJEČNE mudrosti.

… u svojoj visokorazvijenoj memoriji oni su posjedovali nešto što je davalo poseban karakter svemu što su radili. Ali drugi su uvijek bili povezani sa prirodom snage jednog čovjeka. Memorija je bliža dubljoj prirodnoj bazi čovjeka od razuma i u vezi s njom su razvijene druge snage … na primjer, Atlantiđani su znali kako da stave energiju klijanja organizma u službu svoje tehnologije. Priroda može probuditi tu energiju koja počiva u sjemenki. Moderan čovjek to ne može svojom voljom uraditi. On mora zakopati sjemenku u zemlju i prepustiti buđenje silama prirode. Atlantiđanin je mogao da uradi nešto drugo. On je znao kako se može mijenjati energija gomile žita u tehničku snagu, kao što moderni čovjek može mijenjati toplotnu energiju gomile uglja u takvu snagu. U Atlantidi se biljke nisu gajile samo za hranu nego takođe i da bi se energije koje spavaju u njima iskoristile u trgovini i industriji. Isto kao Što mi imamo mehanizme za transformisanje energije iz uglja u dinamičku energiju u našim lokomotivama, tako su Atlantiđani imali mehanizme za transformaciju. Oni su u njima, tako reći, spaljivali sjemenke biljaka i u njima je životna sila bila transformisana u tehnički upotrebljivu snagu. Vozila Atlantiđana, koja su lebdjela na maloj udaljenosti od zemlje, bila su pokretana na ovaj način. Ova vozila su se kretala na visini nižoj od planinskih lanaca u atlantskom razdoblju i imala su mehanizme za kormilarenje pomoću kojih su se mogla podići iznad tih planinskih lanaca.

To je 10.000 godina prije naše ere, po procijeni Štajnera. Ne samo ljudi nego i okolna priroda ogromno su se promijenili tokom vremena. Biljni i životinjski oblici postali su različiti. 

Preci Atlantidana su živjeli u području koje je nestalo, a čiji je glavni dio ležao južno od sadašnje Azije. U teozofskim spisima, oni su nazvani Lemurijanci. Nakon što su prošli kroz različite stepene razvoja, većinom su nazadovali. Oni su postali zakržljali ljudi, čiji potomci i danas naseljavaju neke dijelove zemlje, kao takozvana divlja plemena. Jedino je mali dio lemurijanskog čovječanstva bio sposoban za dalji razvoj. Iz ovog su se dijela formirali i Atlantiđani. Kasnije se odigralo nešto slično. Najveći deo populacije na Atlantidi je nazadovao, a iz malog dijela potiču takozvani Arijevci koji obuhvataju današnje civilizovano čovječanstvo. Prema nomenklaturi duhovne nauke, Lemurijanci, Atlantiđani i Arijevci su temeljne rase čovječanstva. 

Ako se zamisli da su dvije takozvane temeljne rase postojale prije lemurske i da će još dvije postojati iza Arijevaca u budućnosti, dobija se ukupno SEDAM rasa. Jedna rasa se uvijek izdiže iz druge na način na koji smo ukazali govoreći o Lemurijancima, Atlantiđanima i Arijevcima. Svaka temeljna rasa ima fizičke i mentalne karakteristike koje su sasvim različite od onih prethodne rase. Dok su, recimo, Atlantiđani imali naročito razvijenu memoriju i sve što je u vezi s njom, u današnje vrijeme je zadatak Arijevaca da razviju sposobnost mišljenja i svega što je s tim povezano. U svakoj temeljnoj rasi mora se proći takođe kroz različite stepene. Uvijek postoji sedam od njih. U početku perioda identificiranog sa temeljnom rasom, njene glavne karakteristike su počivale na mladenačkim uslovima. Polagano rase stiču zrelost i na kraju dolazi do opadanja. Populacija temeljne rase je zbog toga podijeljena u sedam podrasa. Ali ne srne se shvatiti da jedna podrasa odmah nestane kada se nova razvija. Svaka može ostati za sebe dugo vremena dok se druge razvijaju pored nje. Tako uvijek postoje populacije koje pokazuju različiti stepen razvoja, a koje žive jedna pored druge na Zemlji.

Snage duša ovih prvih Atlantiđana još su posjedovale nešto od sila prirode. Ti ljudi su bili uže povezani sa bićima prirode koja ih je okruživala nego što su bili njihovi nasljednici. Njihove duševne snage su bile povezanije sa silama prirode nego današnjeg čovjeka. Tako je govorna riječ koju su proizvodili imala nešto od snage prirode. Oni nisu samo IMENOVALI stvari, nego je u njihovim riječima nad stvarima kao i nad njihovim sudrugovima postojala snaga. Rhomoahalac nije samo bila riječ koja je imala ZNAČENJE, nego isto tako i snagu. Magična moć riječi je nešto što je bilo daleko istinitije za ondašnje ljude nego što je to za današnjeg čovjeka. Kada bi Rhomoahalac izgovorio riječ, ta bi riječ razvila snagu sličnu onoj koju ima objekt na koji se ukazuje. Zbog toga se u to vrijeme riječima moglo liječiti, one su mogle ubrzati rast biljaka i pripitomiti bijes životinja i obavljati druge slične funkcije. Ovo sve je postepeno gubilo na snazi kod kasnijih podrasa Atlantiđana. 

Rhomoahalci su osjećali da je ovo obilje moći dar moćne prirode i njihova veza sa prirodom bila je religioznog karaktera. Za njih je jezik bio nešto posebno sveto. Zloupotreba nekih zvukova, koji su posjedovali važnu snagu, bila je nezamisliva. Svaki je čovjek osjećao da bi takva zloupotreba morala njemu prouzrokovati ogromno zlo. Dobra magija takvih riječi preokrenula bi se u svoju suprotnost; ono što bi donijelo blagoslove da je korišćeno za dobro donijelo bi štetu onome ko bi to koristio za zlo. U nekoj vrsti nevinih osjećaja, Rhomoahalci su pripisivali svoju snagu ne toliko sebi koliko BOŽANSKOJ PRIRODI koja djeluje unutar njih. 

Onda je snažna osoba privukla brojne ljude za zajednički poduhvat i sjećanje na zajedničke akcije formiralo je socijalnu grupu. Ta vrsta socijalnog zajedničkog života se potpuno razvila tek kod treće podrase, kod Tolteka. Zbog toga su ljudi ove rase ti koji su prvi osnovali ono što se naziva zajednica - komuna, koja se prenosila iz jedne generacije na sljedeću. Otac je sada predavao sinu ono što je prije živjelo jedino u sjećanju savremenika. Djela predaka NIJE SMIO ZABORAVITI čitav niz potomaka. Ono što je predak uradio to su cijenili njegovi potomci. Međutim, mora se shvatiti da su u tim vremenima ljudi zaista imali snagu da prenesu darove na svoje potomke. Za odgoj, povrh svega, smatrano je da daje život kroz žive slike. Efikasnost takvog odgoja imala je osnove u ličnoj snazi koja je zračila iz odgojitelja. On nije brusio snagu mišljenja, nego je u suštini razvijao one nadarenosti koje su bile više instinktivne vrste. Kroz takav sistem edukacije sposobnosti oca su uopšteno prenošene na sina.

Pod takvim je uslovima LIČNO ISKUSTVO sticalo sve veću i veću važnost kod treće podrasude. Kad bi se jedna grupa ljudi odvojila od druge da bi osnovala novu komunu, nosila je sa sobom sjećanje na ono što je doživjela na staroj sceni. Međutim, u isto vrijeme je postojalo nešto u tom sjećanju što toj grupi nije odgovaralo, što nije osjećala s lakoćom. Zbog toga je ona pokušavala nešto novo. Tako su se uslovi poboljšavali sa svakim od ovih novih osnova. Bilo je prirodno imitirati ono što je bolje. To su činjenice koje objašnjavaju razvoj ovih naprednih komuna u periodu treće podrasude opisane u teozofskoj literaturi. 

Stečena lična iskustva naišla su na podršku kod onih koji su bili INICIRANI u vječne zakone duhovnog razvoja. Snažne vođe i sami su bili inicirani, tako da je lična sposobnost mogla zadobiti potpunu podršku. Kroz svoju ličnu sposobnost čovjek se polagano priprema za inicijaciju. On mora najprije razviti svoje snage odozdo da bi mu prosvjetljenje odozgo moglo biti dato. Na ovaj način bili su inicirani kraljevi i vođe na Atlantidi. Ogromna snaga je bila u njihovim rukama i oni su bili veoma poštovani. 

Velika snaga prirode mogla se staviti u službu ličnog egoizma. To je u punoj mjeri postignuto kod četvrte podrase, prvobitnih Turamanaca. Članovi ove rase, koji su bili podučeni u majstorstvo nad gorepomenutim snagama, često su ih koristili da bi zadovoljili svoje sebične želje i prohtijeve. Ali, korišćene na takav način, te snage uništavaju jedna drugu u svojim recipročnim efektima ... destruktivna posljedica mogla se zaustaviti jedino pomoću razvoja više sposobnosti u čovjeku. To je bila sposobnost mišljenja. Logično mišljenje ima obuzdavajući efekat na sebične lične želje. Početak logičnog mišljenja treba potražiti kod pete podrase, kod prvobitnih Semita. 

Počelo se RAČUNATI, kombinovati. Čovjek je naučio da radi sa mislima. Ako se prije odricao svake želje, sada bi se najprije pitao da li misao može odobriti tu želju. Dok su ljudi četvrte podrase divlje jurili prema zadovoljenju svojih apetita, oni u petoj podrasi su počeli slušati unutrašnji glas. Ovaj unutrašnji glas provjerava apetite, iako on ne može uništiti zahtijeve sebične osobe.

Tako je peta podrasa prenijela impulse za akciju unutar ljudskog bića. Čovjek želi da se nagodi u sebi da li nešto mora ili ne smije da uradi. Ali ono što je tako zadobijeno unutra, s obzirom na sposobnost mišljenja, izgubljeno je s obzirom na kontrolu spoljašnjih prirodnih sila. Sa ovom, gore pomenutom, kombinujućom mišlju, on može biti majstor jedino nad silama mineralnog svijeta, ali ne nad životnom silom. Peta podrasa je stoga razvila misao na Štetu kontrole životne sile. Ali, upravo kroz to se proizvela klica daljnjeg razvoja čovječanstva. Sada su ličnost, ljubav za sebe i čak potpuna sebičnost mogli rasti slobodno, jer sama misao koja djela potpuno unutra, i ne može da više izdaje direktne naredbe prirodi, nije sposobna proizvesti takve razarajuće posljedice kao što je to ranije mogla zloupotrebljena snaga. Iz ove pete podrase izdvojio se najnadareniji dio koji je preživio nestajanje Četvrte temeljne rase i formirao klicu pete, Arijevske rase, čija je misija - potpuni razvoj sposobnosti mišljenja. Ljudi šeste podrase, Akadijci, razvili su sposobnost mišljenja još više nego oni pete. Oni su se razlikovali od takozvanih prvobitnih Semita po tome su ovu sposobnost koristili na sveobuhvatniji način. Rečeno je: dok je razvoj sposobnosti mišljenja spriječio da zahtijevi sebične osobe imaju iste razarajuće posljedice kao kod ranijih rasa, on ih nije uništio. Prvobitni Semiti su bili skloni tome da se prema okolnostima odnose onako kako ih je usmjeravala njihova sposobnost mišljenja. Inteligencija je bila mjerilo samih apetita i želja. Promijenili su se uslovi života. Ako su prošle rase bile sklone da priznaju vodom onoga čija su djela ostavila dubok utisak na njihovo sjećanje, ili onoga ko je mogao gledati unatrag na život bogat sjećanjima, sada je ova uloga prenijeta na INTELIGENTNOGA. Ako je prije bilo odlučujuće ono što je živjelo u jasnom sjećanju, sada se smatralo kao najbolje ono što je bilo najuvjerljivije za misao. Pod uticajem memorije čovjek se ranije držao čvrsto za nešto sve dok ne bi uvidio da je to neadekvatno, i u tom je slučaju potpuno prirodno bilo da onaj koji je bio u poziciji da izrazi želju da bi mogao uvesti neku inovaciju.

(mali odlomak iz knjige ,,Iz akaša hronike” Rudolfa Štajnera)

Letindor (ww.letindor.blogspot.com)