Monday, 27 August 2018

Letindorija

Letindorija je zemlja u kojoj se kafa pije baš direktno sa kosmičkog aspekta. I to je kafa uvijek ista, ali različita, nova. Ne zavisi ona od mješavine ili od vlage. I nema posebnog mjesta za ispijanje ove kafe već ko je kad i gdje sebi poruči dobije je.

Letindorci, inače, nisu znali za novac, jer svak' je imao što mu je trebalo, sebe u najvećoj mjeri. Oni su znali (Letindorci) za naše niže predjele života gdje ljudi bi htjeli kupiti dijelove sebe, a to je i omogućeno bilo tek donekle u iluziji i u magnovenju.

Letindor, avgust, 2018.

Monday, 30 April 2018

Shole - šole ili škole

Tu se ne radi o tom da ne treba školovanje, il' bolje, da ne treba obrazovanje, a ono se vrši na mnogo načina. Antičko šole ili shole je odavna život dostojan u slobodi, ne frka i ne sklepani rad da leti se sad tamo pa 'vamo. Da, nešto se učiniti mora. Borba je, osim sa vlastitim egom, sa egom društva i ko zna čime. Kod šole život u dokolici je natopljen smislom. Nekada davno su oblikovali ljude u skladu sa tim da osjete život smisla. I čovjeku se sadržaj unutrašnji struktuira da u susretu sa istim takvim po kulturi čovjekom može stupiti u dija-Log, da rodi se Logos. I plamti Iskra nanovo rođenome. Odvojiti se od društva valja tek bogovima, ljudima ne dok nespremni su. Ali i s društvom paziti dobro, na svašta bi nagovorili te. Jer robova treba. Spremnost je neko uspjelo stanje, zasluga uspješnog življenja je. U radu na sebi čovjeku treba i drugi da saopšti nedostatke mu u skladu sa tim i nudi mu svijet se. Svijet je upravo nedostatak pred bačenim bićem. Biće se baca da riješi probleme unutrašnje i treba mu tijelo. Pa, čuvaj ga. Ogledalo lomno nedostajućem. Svijet živi čovjek mu fali. I onda usmjeren loše, u suprotnom smjeru, mislim, ojačava nedostajuće i hvali se time. 

Društvo nam treba, trebaju dobri razgovori, prirodu valja nam uzdizati, na čovjeku je da obavi djelo. Slušati Zakon. Da. Ne bilo koji. Najviši Zakon. Biti u školi. U dokolici. Život nije po diplomi, pokreni se dalje. Da, treba i škola. Pusti šta pričaju. I diploma neka se nađe. Mi ne možemo reći da nema nikakvo znanje još u školama. Ima. A i to zavisi od učenika. Zavisi i od primjese života što ide mu uz svakakvo gradivo. 

Nisu ni roditelji rješili problem. Ni profesori. A kamoli uspješni privrednici. U dokolici čovjek misli, priča, razgovara, radi. I osjeća. Sve mu se iz svijeta priča o samome njemu. On radi svoj posao, valjalo bi da kreativan je, ne mučenički robovski kakva god plata mu bila. Ostavi onog ko zadovoljan je, i tebe nek ostavi on. Plata je raznovrsna i prima se iz mnogo smjerova tog i drugog nedostajanja. 

Pitanje je, otud, kako ne nedostajati. Kad osvjestiš problem i nestaće mračnog prihvatanja kad upališ svjetlo. Pali se samo. Tu zadnji nije čin naše volje. Ruka se spušta na nas ... ta borba je oduvjek naša. Svjesnost je konačno potpuno stanje. Slušati? Da. Život slušati. Kao po Sokratu, neće mnogo nam reći šta priroda prelijepa nego što mogu nam reći ljudi u gradu. Grad nam je bitan, i mjera je bitna, al' gube je uz sve i gradovi. Ne znamo mi još život šta je, možemo znati kad horizonti našega bića se prošire radost kad obuzme srce i dolazi snaga smirenome i smirenoj da odoli na nesretna društva.   

Letindor

Sunday, 22 April 2018

Karlos Kastaneda i Don Huan Matos - Čovjek Znanja

Kad za dobro se boriš Ti praštaj, voli, Dijete moje, ne uzmiči, pokleknuti nemoj, Dušu ne zatvaraj ... život boli. Izbjegavaj i laž, ona pothranjuje ,,duhove” što lutaju svud!

Tu postoje načini da vidiš život što ne pripada ni jednoj od formalnih ljudskih misli, nauci ni religiji već su primjer onog što se tradicijom zove Put. Za spoznaju valja viša neka svijest i u tom smislu Put je transformacija il’ proces koji traži dublji razum, život uredan i unutrašnju cjelovitost. Nisu kruta pravila već Put ka sebi kad je čovjek s bogovima. Put je. 

Nijedan fakultet ni diploma, orden, titula to mjerila nisu znanja i prirodne moći, ako nismo svjesni, osvjetljeni, iako je činjenica takva udarac za ego kad je većim dijelom čovjek intelektom. Otkud strah od neuspjeha? Svaki uspjeh je proizvod cijelog niza neuspjeha. Umiranje uvijek rađa nešto novo, život s više je mudrosti ili znanja. Što se više osvjestimo i kontrola nam je veća nad životom, dobijamo. Mnogo lekcija se uči Tu na Putu, ako ga izbjegavamo nevolje doći u sve težim oblicima. Nevolja je tako jedan od načina na koji nam Univerzum il’ Cjelina za leđima traži pažnju, i tjelesna bol podstiče da se sami prizovemo. Pusti to što drugi zovu.

Kako reći da i onda ‚‚nevjernici" kad smo naša religija povezuje. Religija u cjelini nije spoljna, i narodna mora biti. Unutrašnje tajno učenje ideja tih još teče nevidljivo, podzemni je tok, ne zvučna ustanova. Nit’ je talas hercijanski. Teslijanski. Jeres bori se za prevlast, a bez vlasti nad sobom je. Duhovnije jezgro učenja jest’ čuvano u Spisu, al’ je više bilježeno sakrivenim učenjima. 

Griješe mnogi što vjeruju tek u jelo, a priča k’o duhovna je. Glad je jaka i sitome. Hrana treba, al’ finija. Tijela mnogo, 3, 6, 9, 12, Duh i Dušu ima, tijelo valja tek u zdravom stanju da nas vozi dalje. Na Istoku tijelo vozilo je nekom kuća negdje hram. Od Duha energija liječi, čovjek posrednik je svjedok takvih događaja, Mista. Velik iscjelitelj lično neće ni zahvalnost, ima blago da i bolesnog privede ka Cjelini.

Evo jedna bajkovita priča negdje iz Meksika, sasvim sve’dno, bitno mi je čovjek dobrih namjera da je i Znanja, Don Huan zna svijetom kako putovati, koji zakoni su, opasnosti koje, ne zna što je tako kako je, i nebitno je, veli, bitno jeste znati kako je. MOĆ njemu bila je saveznik i još je za sticanje mudrosti il’ znanja o tom kako živjet’. Želja nešto da znaš nije potpun razlog, pitaj Srce. Važno znati je što negdje i ulaziš. Ništa nema tu na poklon, s mukom učiš. Prema sebi neumoljiv moraš biti ako želiš da naučiš važno nešto. Vladat’ sobom, i tek tada tvoju želju mogu primiti k’o razlog valjan, reći će to Huan Kastanedi, učeniku. Moraš čekati da nestane sve sumnje. Čekaj pa kad budeš spreman, i ne smije se odustati čim postane teško. Traži se namjera skroz ozbiljna. Pamti, strah je među prvim prirodni neprijateljima što čovjek mora svladati na putu do tog Znanja. Traži čuda oko sebe, posmatraj ih, jer umorićeš se gledajući sebe, od umora tog ogluviti, oslijepiti se rmože za sve drugo. Čovjek kreće Znanju isto kao u rat, širom otvorenih očiju sa strahom i sa poštovanjem, sa potpunom sigurnosti. Poći k Znanju ili u rat na drugi način jeste greška za kajanje. Kad ispuni čovjek uslov nema greške za plaćanje i od tada on je spretan, ne budala. Ako takav ne uspije, i doživi poraz, on će izgubiti bitku neće imat’ razlog za kajanje. Saveznik je sila koju čovjek može da uvede u svoj život da pomogne mu i savjet da i snagu neophodnu za vršenje moći, a i malih djela, kako dobrih i rđavih. Saveznik je neophodan da se snaži život ili da upravlja djelima se i znanje unaprijedi. Saveznik je neophodan da se dođe do saznanja, omogući ti da vidiš i razum’ješ takve stvari što nijedan čovjek ne bi bio kadar objasniti. Saveznik taj nije čuvar, ni duh, pomoć je, Učitelj. Kad prerano čovjeku daš da okusi moć, a prethodno mu srce ne ojačaš, izopačiš čovjeka što hoće vladat’ drugima i ne znaš kako kad će takav postupiti. Moć ga onda čini slabim u središtu takve moći. Saveznik te spravlja znanjem upućuje kad šta činit. Mora za to pripremit se čovjek živeć teškim, mirnim tek životom. Čovjek znanja je ko ide trnovitim putem iskreno bez žurbe, bez oklijevanja ko ide dalje tajni moći znanja. Svako može da pokuša tako postat’ čovjek znanja, ali malom broju polazi od ruke, prirodno je Don Huanu iz plemena Jaki. Ime sve govori. Niko ne može sigurnošću to reći da će postat čovjek znanja, i ne može trajno biti to pa, Vidiš, stvari još se komplikuju.

Nevidljiv je društvu modernu još Kastaneda Karlos, a moderan, žešći igrač i novinar antropolog u području svoga uma, duha, duše, student Puta, diplomira, i doktorira, ne samo s Don Huanom. Našao je, ne šamana nego Znalca. Ni ne sluti Put gdje vodi. Do u Beskraj. A sve Tu je. Čarobnjakovo i jeste da ostane nam nevidljiv, kaže. Pusti dvanaest knjiga, pusti silne milione primjeraka i jezike na koji su prevedene. Karlos ide od tog dalje. Ko sve nije pročitao i ko čita ‘nako malo sklon je izmisliti loše stvari o tom. Nepovoljna je zvanična tu misao. Kastaneda nije nikakav promoter voća povrća ni kaktusa sem da njega odblokira, dio svijesti, a to čini Učitelj mu vrlo kratko. Taj momenat grabe mnogi. Knjiga prva il’ Učenje Don Huana Karlos je iz šezdeset i osme, vrijeme djece cvijeća koji su, po đavlu, neke bitne stvari sasvim krivo i shvatili. Nema Uma niti Rada. Rad je bitan kad je Bitan po Dubini Oslobađajući.

Karlos Cezar Aran Kastaneda ženjen sa Margaret Runian i imao je, čini mi se, usvojenog sina kog su mu uzeli zabrinuti socijalci. Karlos rođen u Peruu ‘25-e ,,umro” ’98-e je il’ otišao? To je dio njegove i naše priče.   

Mnogo toga Don Huan će reći svome učeniku Kastanedi, i to što je doživio s prijateljem indijancem, pisao je u knjigama. Sada 12. Po Huanu neprijatelji moraju se savladati, glavna 4: strah, jasnoća, moć i starost. Pojasnimo:

1. Strah, pred kojim se ne smije pobjeći ni ostat’, ali neprijatelji kad uzmaknu prvi čovjek stiče samopouzdanje i namjera mu je čvršća. Čovjek jednom kad pobijedi taj strah onda slobodan je sve dok god živi i umjesto straha dobija jasnoću i bistrinu duha. Ovo sve potire strah. Tad čovjek zna šta želi, ko poklekne pred tim strahom nikad neće naučiti šta sve treba, ni postati nikad čovjekom od znanja, biće, možda, siledžija ili sasvim bezopasan. Uplašen i poražen je; 

2. A Jasnoća! To je drugi mu neprijatelj. Kad bistrina duha, teško je postići, strah razgoni, ona isto osljepljuje. Ne da čovjeku da posumnja u sebe, čovjek hrabar je jer sve je jasno njemu pred očima, on ne preza ni pred čime, a i to je neka greška nepotpunog. Prenagliće čovjek i kad strpljiv treba negdje biti, a previše strpljiv biće kad mu valja požuriti. Tu kad poklekne on može postat’ bučan ratnik, često budalina. No, jasnoća što ju skupo je platio nikad neće nestati ni preći u strah, za života sve je jasno neće više ni učiti, ni čeznuti za čim. Čovjek zato mora da odoli i jasnoći, misliti i biti strpljiv, jasnoću da nadvlada i krene dalje; 

3. Moć je treća, za taj slučaj i neprijatelj najjači je, najlakše je popustiti njoj. Tu čovjek mora biti nepobjediv, zapovijedan. Ćovjek izlaže se riziku kog prije je procjenio završava sve dajuć svoja pravila, jer postao je gospodar. Ali čovjek izgubiće bitku kad je surov ili kad je ćudljiv, gubi bitku a da ne zna, nikad neće izgubiti ni jasnoću ni moć, ali nikad neće umjet’ vladat’ moći koja otežava sudbinu mu. Takav ne vlada još sobom, nit’ zna kad i kako da iskoristi dobijenu moć. Poraz s bilo kojim od navedenih i konačan je poraz. Čovjek kada jednom poklekne i gotov je, kad prepusti se jačem od sebe, ne odupre se. Ako čovjek pusti strahu nikad neće pobijediti i učenja više nema. Mora znati kad da služi, i tada je već pri kraju putovanja: Još i …

4. Starost posljednji je neprijatelj što svakog čeka, najsuroviji i ne da porazit’ se. To je vrijeme kad osjetiš želju jaku za odmorom i popustiš takvoj želji, legneš, zaboraviš. Čovjek gubi zadnju rundu i neprijatelj će od njega načiniti starog čovjeka slabića. Samo ko se oslobodi tog umora živi kako suđeno je, onda može nazvati se čovjekom od Znanja. I najmanji tren jasnoće, moći. znanja dovoljan je. 

Saveznik će sam nas naći, ne mi njega, naći će nas ako i kad bude htio. Poučava. Nemoj nikad da kopiraš tuđe pjesme ni da pitaš baš za pjesme od drugoga. Svi pitamo. Jednog dana kad te primi taj saveznik reći će ti svoje ime, a ime mu ne smiješ nikad nigdje reći osim ako ga dozivaš. i ne možeš tim šegačiti se. Saveznik je dostupan baš svakom ko ga traži. Ali ne vole ga baš svi, traže da ga iskoriste, da se u tom ne pomuče. Njihov susret s njim je uvijek i stravičan. Kad on nekog sasvim primi pojavi se kao čovjek ili svjetlost i pred istim čovjekom je uvijek stalan, neće da ga obmanjuje, ne zbunjuje, ne mijenja se. Jednog dana možda on će i povesti te da letiš s njim i otkrit’ svoje tajne. Moraš biti jak pošteno skroz živjeti. Ne, marketing. Čovjek, da, i leti on kroz vazduh, ali svako opet drugačije. Bezbroj puteva je za Put jedan ako to osjećaš, a kad misliš da ne treba ići nekim od njih, onda ni ne idi. Da bi stvari bile jasne moraš živjet’ disciplinom, samo tad ćeš znati da je bilo koji put tek put i nema uvrede za tebe ni za druge kad napustiš neke od njih, pod uslovom da ti Srce to nalaže. Osuđuju, pusti. Na tu odluku da istraješ na jednom Putu il’ da napustiš ga ne smije da utiče strah, ni ambicija. Svaki Put razmotri dobro, razumno i isprobaj ga kol’ko puta misliš da to treba i postavi sebi samo jedno pitanje: Da l’ ima put taj Srce? Svi putevi jesu isti, i ne vode nikud, samo Put je Srca dobar Put i ako Srca nema onda ni ne valja. Putovanje mora tu da bude radosno, ne poklanjati život. Put ti Jedan daje snagu, onaj drugi oduzima. Sam procijeni.

Mrak. Suton pukotina svjetova je. I ne misliš čovjek leti, ipak jedan ‚‚brujo" može da prevali na hiljade milja u sekundi jednoj i da vidi šta se tamo sve dešava. Može zadati i udarce za svoje neprijatelje na toj velikoj daljini. Da li leti il’ ne, to sad nebitno je. Kad bi takav vezao se i za stijenu, letio bi noseći je i najteže lance sobom. Kad naučiš kako da u stvari uđeš, kao što si ušao i prošao kroz zid ne misli da si sišao sa uma. Tvoj zaštitnik govori ti šta da radiš, on te uči kako živjeti i možeš da ga vidiš zato jer je izvan sebe. S druge strane, saveznik te mijenja sad u nešto drugo, daje moć ti, ali nikad ne pokazuje se, samo kao dim je. I pomaže ti da izvršiš što nezamislivo je. Uči koliko si kadar. Čovjek mora uz jak život kada treba doskočiti isto snagom. Nije tajna da si se transformisao. I ne brini, savjetnici ovi ili pomoćnici ne vode te iz blaženstva u košmar, to ti rade drugi. Čovjek mora imat’ vođstvo. A kad uvidi da krenuo je putem mimo Srca, put je spreman nauditi, put bez Srca, u momentu tom tek malo ko se može ustaviti, da razmisli i napusti taj put kad pogrešan je. Straha svog se oslobodi ambicije da Put možeš izabrati, osim želje da se uči, treba prava ambicija, ne traženje moći, tu ne poseže se baš za znanjem. Ambicija mami ljude, daje osjećaj i moći, to je KLOPKA. Sigurno je, put bez srca okreće se protiv ljudi i uništava ih tamo poslije. Dim i nije za one što žude moći, za one je koji žele tek da vide. To je Dobro. A postati gavran, to je najprostije, skoro šala i nije od neke znatne ti koristi. Ja sam i to naučio, biti ptica, jer one su podesnije, ne gnjave ih, gnjave gladni ih orlovi. Gavran leti i u jatu pa se može odbraniti. Kog zanima baš taj gavran, njemu mlao šta baš prijeti. On bezbjedno ide kuda hoće i ne vuče pažnju. Može čovjek postati i lav, i medvjed, ali to je već opasno, kad stvorenje je veliko treba mnogo energije to postati. Životinje manje isto na udaru velikih su. Budi gavran. Ipak, treba i vremena da nauči čovjek postat’ pravi gavro. Tad gavrane, ti se nisi promijenio sasvim, nisi ni prestao biti čovjek. Ima nečeg tu i drugog, da se nisi uplašio poludjeti il’ izgubit’ tijelo, ti bi razumio ovu tajnu. Čekaj zbog tog da nestane tvoga straha pa da shvatiš. 

Zadnji doživljaj i zadnja je lekcija jasan utisak da nisi to ti nego neko drugi. Nisam bio ni siguran, reći će nam Kastaneda. Zbunjenost i strah me uze. Može da povuče i zvuk nečeg spolja, da ponese. Čovjek zamisli se odvede ga to gdje nije htio. Može neko pokušati da zarobi Dušu drugom ili dio duše no, ne prosto to da je dioba da se više ne sastavi. Vidi ko je zamišljenom uz’o Dušu i pokušaj vratiti je. Ima, rekosmo i prije, pukotina između dva naizgled nam znana svijeta, da bi tamo stig’o čovjek mora vježbat’ svoju volju, imat’ želju i posvetiti se, ali bez pomoći bilo kakve sile il’ drugog čovjeka. Tu kovitlac obitava nekog vjetra. Da li dug il’ kratak put je to zavisi sve od volje ko putuje. Slabi čovjek ide dugo nesigurno. Kad ko vidi pomoćnika tamo moli ga za pomoć. Kad se vratiš nećeš više biti isti onaj čovjek, obavezan si i dalje ići dalje. Kad pobijediš u toj bici drugi mora Dušu da ti oslobodi, pusti, ali kad izgubiš uzeće je zauvjek za pomoćnika. Treba roblje! Pobjedićeš kad ne pomakneš se s mjesta. Da si malo pomak’o se propao bi. Ona, isto, birala je tren kad nisam bio s tobom, u mene se prerušila al’ si pozn’o nelogičnost u pokretu i ponašanju joj. To je bio tren za napad, dobro je izvela. Nije uspjela jer nije računala s tvojom prirodom da, ipak, je žestoka, pa se nisi pomakao s mjesta na kom ona ne može ti ništa. Udarila bi te k’o grom i najvažnije od sveg je da zadržala bi ti Dušu, ti bi onda iskopnio. Izborio si se dobro tu za Dušu, to je bila dobra bitka. Mnogo tog si naučio. Ono nije bio strah od smrti strah je da se Duša ne izgubi, strah obuzima sve ljude čiji naum nije skroz nepokolebljiv. Ima veze i sa voljom. Čovjeku od znanja treba umjerenost, jasan um i napor da se radi. Od znanja je čovjek ratnik budan uvijek. To je proces neprekidan i učenje. Čovjek znanja ima svoga saveznika tog bez lika, opaža se k’o kvalitet, a on ima sam svoj zakon i pravila, al’ se može ukrotiti. Naspram muškom karakteru, ženski saveznik je više posesivan, žestok i sklon nasilju je nepredvidiv s štetnim dejstvom. Saveznik je koji može da zarobi ljude, obdari ih s moći i učini, ipak, zavisnim od sebe. Daje tjelesnu im snagu da se dobro osjećaju. Taj saveznik žustro goni sljedbenike čak i rušilačkom snagom, grubom silom na nasilje. To ga čini prikladnim za ljude prirode žestoke u nasilju koji traže ključ za sebi ličnu pomoć. Dejstva ovog saveznika nikad nisu ni dosljedna, izbrkana su bez načina da bitno predvide se. Posesivnost i silovnost, nepredvidivost taj saveznik što daje pristalicama je štetno, svoje ženske osobine on prenosi na te ljude. Pored svega, ženski saveznik da čak i višak moći, vrlo brzo, velik davalac bez premca, daje tjelesnu nam snagu, smjelost, hrabrost izvršenja vrlo neobičnih djela. Ta moć bila bi suvišna. Muško, otud, ponašanje podesnije, saveznik je objektivan taj, blag i predvidiv djela blagotvorno, pravičan je ne zahtijeva nemoguće. Moć ne daje lako kao ženski, ne zarobljava nas, da spokojstvo i čeliči srce, daje ravnotežu. K’o pomagač ima svoja i pravila. S njima neobična stvarnost potvrda je. Saveznika upoznaješ snagom volje. Čovjek od znanja tu uživa pomoć naročite sile zvane saveznikom s nekim pravilima. 

I tako je trajala poduka. Planine Meksika još skrivaju potomke Tolteka, među njima i čuvari su drevnog Znanja, sebe zovu zovu Djeca Sunca, baš onako kako zvali su se Anti u Evropi. Svoje znanje uzimaju svi direktno, dar je univerzUm Duha i bez posrednika. Ima pomoć na tom Putu. Tokom svoga školovanja, iskušenja vrlo čudnih Kastaneda uvijek piše. Odustajao je i vraćao se. Naslovi tih knjiga su:

Prva: ,,Učenje Don Huana”
Druga: ,,Odvojena stvarnost”
Treća knjiga: ,,Put u Ihtlan”
Četvrta: ,,Priče o moći”
Peta knjiga: ,,Drugi krug moći”
Šesta: ,,Orlov dar”
Sedma: ,,Unutrašnji oganj”
Osma knjiga: ,,Moć tišine”
Deveta: ,,Umijeće sanjanja”
Deseta. knjiga: ,,Magija pokreta”
Jedanaesta: ,,Točak vremena”
Dvanaesta: ,,Aktivna strana beskraja”

Neka saznanja dolaze nam i iz Kastanedinih intervjua. Don Huan kaže NE postoji zlo. A sažaljenje je obmana ega. Energiju svoju trošite da biste bili slobodni, a ne zalud. Postoje neke tehnike čuvanja kad energija postaje i vidljiva, nije uobičajeno. I čuvajte se izraza ,,NErad”, to može biti i drukčiji naziv vezanja pertli. Svijet je dogovor, a ne nešto što mora biti baš takvo kako se sada čini. Ratnici ovdje nemaju granica, okvir nemaju u stvarima dogovara običnih ljudi. Mnogo toga je nametnuto. Imaju zamke. Ratnik ne gubi ništa ni u trenucima sopstvene smrti. Skloni smo samo ponavljanju kad Ratnici nismo. Koristite i svoje snove za skok ka Višem, to sanjanje je pomjerenost svijeta u novu poziciju. Već smo u snu zar nešto od tog treba da je uznemirujuće, rekao bi Don Huan. Osvjestite svoje uranjanje u san. Zar čuvamo se tek za starost? A ako se otarasimo samovažnosti i prikupimo energiju mi možemo otići tad bilo gdje. Ratnikov korak je beskrajan i sudbina mu je lutati po Beskonačnosti. Nije dosadno. Put zaslužan sudbina je. I postoje bezbrojni čudesni svjetovi. Mi smo sanjači, a sanjanje Put je. Sedam nivoa je sanjanja, jednako kao u bajkama. Prvo se postaje svjestan sna. Tek Ratnici mogu shvatiti ko smo. Iz jedne tačke dolazi slika. I malo pomjeranje skupne te tačke stvoriće novo biće. Sve mijenja se sa pomijeranjem te tačke iz koje dolazi oblik. A buđenje može da desi se i u drugom snu. Svem treba energija. Energei jeste dejstvo makar ne znali šta tu djelà. 

Jest’ i bijedno pozorište svakodnevno valja sebe pokrenuti. Zdrav je razum, ideali ubijaju, kaže Karlos. Žene, ipak, odlučuju, dodaje on. Učeni smo svijet vidjeti ovaj k’o svijet čvrstih objekata. Ali poričemo svu čarobnost Bića, Svijeta. Energije treba pa da primjeti se pukotina tih svjetova. Suzdrži se prezentovanja svog ega. I značaja. Neshvatljivo jeste mjesto gdje odlaze čarobnjaci. Nema veze s realnošću. Kerol Tigs se nikom nije pojavila 10 godina i jednog dana tu kraj mene stala. U knjižari. Na predavanju joj jedan čovjek, čuvši o kom se radi, reče: ,,Ali, Vi izgledate tako normalno il’ obično.” Ona je rekla: ,,A šta ste vi očekivali? Munje iz mojih sisa!?”

Mnogi su godinama pokušavali da provale Karlosa, bezuspješno. I decenijama čak. Kad čovjek postane čista energija i netaknuta svijest, on izvede ,,apstraktni let“. Ti ljudi nisu upadljivi gomili. 

Jednog dana mi postajemo stvarno svoji roditelji. Ne mož’ Vidjeti onaj koji energiju nema. Ne vidi svijet, i napamet gleda. Jednog dana umrijet ćemo, i ovo je veliko prihvatiti. Nama dat konačni svijet je neki lažni koncept. I nije to jedini svijet. Ma, ne budite arogantni, reče Huan. Majmun opsjednut sa riječima i sintaksom mora razumjet’ po svaku cijenu sve rečeno. Linearni kokošarnik je. I količina pažnje od nekog mnogo iscrpljuje. A ima tako napornih ljudi. 

Za Kastanedu, u 75-oj još tražimo ,,ljubav i društvo“. Moj deda se često tako budio noću i plačući pitao: ,,Misliš li da me ona voli?“ Njegove su posljednje riječi bile: ,,Bejbi …!“ Umro je. Godinama sam mislio da je to sjajna stvar, i veličanstvena. A onda je Don Huan rekao: ,,Tvoj deda je umro kao svinja. Njegov život i smrt nisu imali nikakva smisla.“

Kastaneda katkad je bio i neukusan. Inspiriše Karlos, da, poseban Put je k Znanju. Naučno i literarno, fantastično. Ima nešto u jeziku ugrađeno, ima model bez modela. Svijest je veća s energijom, veća i percepcija je gdje prinude isto nema. Svako bira svoje vođstvo. Ima pokret i kod tijela, nije sud baš ni predobar. Efekat je vjere kada se promijeneš, slušaj, vježbaj. Ne brini se o nebitnome na sebi, to je trošak, ogledala i frizure, vazda brineš. Energija svemira je beskonačna i bezlična, kako god, energija tu je da se njom podigneš. Sasvim Lično. Mislim Individualno. Nije maska. Ali muči uvijek neka sitničavost. Udahni to Beskonačno, promjena je svakog trena. Unutrašnja je Tišina i potreba. Sa prepuštanjem se djela, namjera je jaka, čista. Tek sa Sviješću razvijenom moguća je i Sloboda. Unutrašnji su svjetovi i spoljni. Iglene su uši prolaz u Slobodu. Re-kapitulare, motaj događaje i osobe, vraćaj njima i uzimaj svoje sebi, biće veće mogućnosti. Ne mislim o sebičnosti. Negdje u dubinama mi svi smo čisti. Pa, odmotaj. 

Zanimljivo, Karlitovi prijatelji pitaju za Hajdegera, i čuvenu sliku svijeta - odgovor za Hajzenberga, fenomenološki pristup. Jedni druge stalno gledali su nestaju i čekaju danima, godinama da se vrate. To je život Don Huana. Sporo ide, teško i je. Ima nešto što nas jede, disciplina ne jede se, jer bljutava ona im je. Disciplina. Bljutava je neprijatelju što bi nešto da pojede. Tvoga straha i jauka. Mani. Svijest nek prekrije ti cijelo tijelo, mogućnosti ogromne su. Skupljaj svijest i bićeš ovom ogladnjelom neukusan. Uskrsnućeš kao Toltek čovjek Znanja. Linearno uhvaćeni, nepoznato je drukčije neko stanje. Daleko su postavljene sve te stvari i bogovi, prinčevi i drugi, krenuti za njima ne bi mi se usudili. Čekaj, kažu, i nadaj se. Iz blizine pokreni se. Pravi ili radi nešto, život podaj kroz umjetnost. Nije samo radi, žderi. Nada kad ti umre Ljubav stoji s  smješkom na vratima. 

Karlito je govorio: Svi ćemo se jednom sresti sa Vječnošću slomljeni u trenu smrti, što ne sada kad smo jaki, a ne slabi. Mi smo bića što umiru, ali ... ali ...ima neka duža priča. Jok narodna, leti radi ‘vako, nako, ropska stanja. Kastaneda već osmatra skupnu tačku. Više nisam tu u svijetu, kaže, barem ne na takav prosti NAČIN. Neki odlete, a neki promijenu se. Rekapituliraj sve svoje događaje i vrati energiju. Ljudi rade od davnina. Filosofi i te kako. U buretu, u kovčegu, u ormaru, u sanduku. Il’ u kući. Životna ta sila nije sa društvenim stanjem, a ni razdvojena. Mi smo kao biološko meso s lošim navikama. Obilato energiju trošiš. I seks. U beskraju baš vas briga za sve dosadne te stvari. Dosadni smo, i kažemo: Jest’ frigidno. Mentalno sve. Don Huanu. Muško-ženski odnos štetniji za žene, jer su dublje. Muški sàmo su kamenje. Kažu, žene da nemaju smisla nekog filosofski, akademski, bilo kako? Pa one su tu odavno, potpun pristup Cijelim Bićem. I jest’ Ljubav ka Božanskom. Žena ima drugi mozak. U prednosti, ne obratno. Meni kao Don Huanu.

Vratimo se sad Karlitu. Umri da bi oživio, to mu kažu. Ljudi tek su intelektom radoznali, hoće brze rezultate i nagradu. Ali niko nije oran da se prihvati baš ,,posla“. Garancije hoće ljudi, i dokaze. Otresi se od svih svojih prijatelja, kaže Huan da su smetnja djelovanju jer ,,dobro“ te oni znaju. Budi sam dok ne umreš, rekao je, i ne mari da li imaš društvo ili ne, jer sam si, to ti je kriterij. 

Trebalo je tri mjeseca mi da umrem, kaže Karlos. Oni njemu: Ne ludiš ti zato što si sam već načinom na koji dugo živiš. Našao je čak i sobu tu da ,,umre“. Gledao sam ga s visine, don Huana, on me upita: Reci da li smo jednaki? A bio je Indijanac. Zagrlio sam ga i suznim očima mu rekao: Da, naravno, jednaki smo. Ne, mi nismo jednaki - on odgovori - ja sam besprijekorni Ratnik i mogu da skupim cijeli svoj život u jedan tren, a ti ne možeš zamisliti to. Običan seronja si! - reče mu on, Huan. Vlakna svijesti se skupljaju u tu jednu tačku energetskog polja il' jajeta kod čovjeka, a način na koji vidimo svijet jest' zbog položaja ove ,,tačke“. Usljed nekakvih i šokova i povrijeda i droga, u snu, ta tačka pomjera se. Svi ljudi su fiksirani baš na istom mjestu i saglasnost im je kod pogleda na svijet i to je ,,prva pažnja“. Umjetnost je kod sanjača da pomjere baš tu tačku. Mnogi tako su izbjegli i smrt, pomjeri se tačka drugoj pažnji svih svjetova.  

A to što je skupna tačka, tačka pažnje fiksirana jednim mjestom po Huanu to je zločin. I govore, kao mnogi o Prelasku, budistički da  je koncept sličan tome. Ima govora o tom u mnogim starim kulturama. Minimalna percepcija nama vlada. Što sa više veza smo u ovom svijetu teže nam je reći zbogom. Znala sam i misicu iz Alabame, kaže jedna umjetnica, i pitam sad je l’ dovoljan razlog to da je spriječi da osvoji ona svoju slobodu? Jeste! kažu. Jer njihovo je ja, ne frojdovski, cjelokupnost je i tijelom. Sve ,,Prelazi“. Ide čovjek s cipelama. A filosof Merlo-Ponti (fenomenolog) griješi ako kaže da je čovječanstvo osuđeno na doživljaj a priori, da ne može biti u iskustvu svijeta, jer SANJANJE upravo je nova oblast filosofskih istraživanja, to kaže Taiša drugu Kastanedi. Uzimala na se razne je oblike, to je bio dio njenih vježbi škole don Huana Visoke škole Nevidljivih Učitelja i polaznika vrlo rijetkih. Don Huan je uvijek tako govorio filosofi da su isto čarobnjaci, no nedostaje energija im da skoče i iskoče iz ideja svojih, prtljag da odbace. Ne, ne treba zbog tog biti ni filosof, ni čarobnjak, a ni mis iz Alabame, sve što treba jest pomjerit ,,skupnu tačku”. Svjesno svoju. Akademski, sve je a priori za sad završeno, iscrpljeno. Kuda dalje? Opet neki intervjui s Kastanedom. Šta sa Sartrom? 

Kastaneda piše i o smješnim stvarima na Putu k Beskonačnom. Kažu drugi da je umro uz najgoru bolest i da kremiran je. NE, govore prijatelji, On je samo ,,Otišao" Trećoj pažnji isto k’o Učitelj Huan Matos, čovjek Znanja. Nije glup već uspio je u Životu, kaže za se Kastaneda. Život Vječan je, a knjige nisu prosto fantastika. Čisto piše. Optužuju da je lažov. Mislim Živ je. Kao nije ni postoj’o. Svega ima. Piše On te svoje knjige semantike i sintakse manje ima, gramatika drukčija je, k’o po Džojsu. Neobična stvarnost, kaže, život strateška je IGRA!? Da. Govore svi mudraci od davnina. Cijelog Svijeta. Radio je tad diplomski i nikako nije znao, barem svjesno, da će sresti Don Huana indijanca iz Meksika što ućuta pričljivoga studenta sa prvim pogledom tek. Živa ima taj iskustva transformacije kroz oblike ,,distorziju stvarnosti", obličenje, izvijanje, krivljenje je, nema štete. A mi rekli bi ludilo, štošta, halucinacija. Novi kod je. Čovjek nikad stvarno niti potpuno da promijeni se, ima neki drugi proces, kaže Karlos, i postoje tu čuvari tajnih Znanja. Da, čuvari. I nesvjesni tu međ’ nama. Nije samo Francis Bacon rekao da ,,Znanje moć je” već još davno meksički su Učitelji rekli, a i mnogi drugi. Kontekst drugi je ne prosto udarati po prirodi vidljivoga (i nevidljivog), ne prosto tupit znanje memorijski. Nevidljivi svijet je mnogo bogatiji, rekao bi i Nikolaj. 

Jednom Kastaneda čita don Huanu misli i od Vitgenštajna, Huan nasmija se, reče: ,,Tvoj prijatelj Vitgenštajn je isuviše stegao omču oko svog vrata pa ne može zbog tog nikud ni otići.” Kastaneda veli Vitgenštajn je jedan od manjine filosofa što bi mogli razumjeti Don Huana, sa shvatanjem da postoji mnogo jezičkih igara: i nauka, politika, poezija, religija, metafizika, i svaka je sa sintaksom, s pravilima, omogućuje da shvati to i ,,sistem percepcije i značenja” kao ovaj.  

Svijet čaroban jeste, ljudi i to kažu no, ne misle ili to ne osjećaju sve iskreno. Odnekud su čuli ili pročitali. Tok interpretacija je zaustavljan i biljkama, čarobnjaci tog se kanu, pomagala, traže ličnu snagu i duboko osjećanje svijeta u Cjelosti. Iscjeljenje. Nisu oni uzimali sredstva da bi povećali kontradikciju i razbili sigurnost ovog svijeta, tek u nekim posebnim su slučajevima i nadzirani nečeg kratko se dotakli. Da, i biljke su opasne, moć imaju. Dim je u tom preopasan. A s drogama ne možete ustaviti svijet, to kažu. Može samo Put Ratnika. Čarobnjaštvo don Huana. Mi imamo našu stvarnost, obična je, al’ postoji ,,odvojena”. Isto naša. Koristi se cijelo tijelo, ne vid samo oka koji ni ne daje ,,direkt znanje”. Zapadni svijet započinje s pretpostavkom da su subjekti i objekt odvojeni, ali mi smo ,,odvojeni svi od Svijeta” treba preći pukotinu da bi došli do istoga, saglasan je Kastaneda. Tijelo priprema se dovodi u sklad za prijem toga Znanja. Jeste važno. Tijelo OBLIK svijesti je i moramo se besprijekorno odnositi prema njemu. Naše tijelo i prenosi ,,jezik svijeta” automatski da razumijemo sve što neposredno govori se od biljaka, životinja il’ drugog. Naše arogantne intelektualne i rutinske pretpostavke napuštamo samo da bi razumjeli Svijet. Na primjer, kojoti su varalice, zmije dobri prijatelji. Čovjek može da nauči da priziva zmije, ali mora biti vrlo sabran, ne u strahu, i bez sumnji i bez misli, usredsređen. Biljkama se izviniti ako koju povrijedimo, i ne izvinemo li se možemo doživjet od tog i nesreću. Sve je tako povezano. Naše tijelo je u Svijetu. Životinji koju katkad ubijamo radi hrane moramo se zahvaliti. Svijet nas uči, ne slušamo. Već miriše tu i filosofski prilaz egzistencijalističkoga Žan-Pol Sartra.

A da bi zaustavio Svijet Karlito je morao da izađe iz evropskog sistema glosova il’ glasa. Huan živi u magičnom vremenu i povremeno dolazi u ovo vrijeme. Kastaneda u običnom vremenu je postepeno uranja u to magično. Ljudi obični su ostavljeni mnogo iza sebe u slučaju don Huana i ti ljudi poput njega su veoma usamljeni, učenja su zato drame, metafore. Poštivao život je k’o produžetak samog sebe. Don Huan je vrlo rijetko ubijao, ako vidi da smrt njihova bi bila poklon njemu, ubio bi životinju. 

A šta ako naš svijet nema tu jačinu kao nekad? Kastaneda o tom kaže: Kad istopio se lijepak koji držao mi Svijet je na okupu osjećao sam se slabo, dugo se oporavljao. 

Što se droga u tom tiče, Huan neće psihotropnim da ustavlja Svijet, to radi kad god želi pažnjom, voljom. I uz snagu. Kastaneda odbacuje isto, kaže, slabile su one tijelo. Nije bio niti Mistik pa bi mnogi i razočarani bili u susretu s njim no, njemu važna lična snaga je i razumjevanje za promišljeni život kod Ratnika. Najteže je. Narod uvijek traži cirkus, a mnogi bi samo da se preduvaju, Kastaneda reče to u intervjuu. 

Po Platonu, Hajdegeru ,,čovjek okrenut ka smrti” mora i to da studira. Prisustvo je smrti nešto kao sjenka. I Ničeu k’o i Sartru, prizna to i Kastaneda, nakon priča svih o smrti stižu priče o velikoj odgovornosti. Da odlučan bi bio Kastaneda, Huan mu je govorio svojim tijelom tijelu, svojim postupcima. I srce tu ima razloge što razum ne poznaje, Volja prije je razuma. Tijelo ima svoju volju. Intelekt kad odbaci svijet, tijelo opet privlači ga. I kao kad kaže neko NE, a biće cijelo je DA. Tu potrebno je utišat’ Um, rutine prekinuti u svijetu od rutina. I nema tu transcendencije sve tu je baš pred nama, kaže Huan. Kao Sartr. Put je Srca i prisustvo tu u svijetu. Sufi pjesniku i Isihastu isto. Nije smetnja vanjaska buka modernoga svijeta naše unutrašnje neprestano brbljanje je pravi problem. Reforma je kad ponovo gradiš sebe. I još se pred Kastanedom pita Huan: Kako da svi silni ljudi revolucija da vole tuđe tijelo, ako ne vole ni svoje? Samo na vrhuncu snage i da nije u depresiji čovjek može voljet drugog. Tijelo isto mora biti dobra forma. Tu malo je intelekta spram direktnog u učenju don Huana. 

Letindor

Monday, 19 March 2018

Žižek, žiža ili žar, varnica BEZ Logosa

Da li Žižek tužbalicom o emigramtima skriva da je to organizovan projekt jačih ili skrivenih sila i sa tim što optužuje Evropljane da se ponašaju kao ljubomorni supružnici, ali Evropljanima je to dovedeno na nesaglasan način i organozovano te ne može biti tu govora da su oni ovi što dolaze uopšte u nekom braku, a i da jesu novi supružnici im nisu svakom po volji birani. Mora biti Ta slobodna Volja obe strane u pristanku za brak. Jer imigracija je bez saglasnosti strane domaćina, pa ko neće u tako slučajnu vezu može biti i antisemita, makar i u svojoj kući. Žižek podržava dovedenu mladu, optužuje mladoženju. Zato bi valjalo i njemu u stan dodati koga bez pitanja i vidjeti je li i on, možda, antisemita. Naravno, pomoći ljudima u nevolji, al' kako? Ko zna šta tu kreće ljude, nek’ pokreće, šta se može, dubok je razlog, a nekad i plitak interes je jače često prikrivene sile. Mi ne znamo koja je sila. Možda Evropa i podsvjesno il' karmički traži to nešto? A možda joj smještaju? I ona je smještala. I još smješta. 

Poenta glavna, valjda,  je i u kulturi što dugo se stvara i njeguje te kao takva daje snagu svom narodu. Daje mogućnost bilo kom u takvoj paideji za oblikovanost. Uz imigrante se ne dà Evropi i ubacuju se elementi da malo pomute dugo stvaranu kulturu i duh naroda bez kog nema ozbiljnog razvoja čovjeka nit’ ima snažne i sretne Evrope. A ko zna? Zaista, ni Evropa nije Evropa. Za nešto Više. Popiti, pojesti, spavati, malo putovati, nije to dosta. Treba tu još nekih bitnih stvari čovjeku. Evropa je i po mitu silovana. Tu sve ne znam. Negdje uz more Zevs se pretvorio u bijelog bika. Opasnost je i vječno ostati na nivou za životarenje i gotivu bez duha na pomolu. Ostvare se po nekoj ulozi ljudi, po broju djece, imovini, po Suštini slabo se ide. Psuju sve Sveto. I Boga. A hoće da kroje društvo, ozračje takvo gradi sisteme i vrijednosti, sreću. Govore roboti ,,šta je tu preče''. Kad misliš po Ljubavi il' prvijom naukom tada si neprijatelj. Usvoje napamet ljudi ideje i sipaju, mali je Tesla. Život je samo kad ti se dive. Da Div si. Demokratski brani Žižek ugrožene, teško da će odbraniti sebe na konačnom sudu. I kako će mene. I Evropu? Pomoći sebi onda i čovjeku, to je već nešto. Ne protiv volje ni drugih strana. Ako se može. Da saglasni su društveni zakoni i Božji, ah, naročito. Žižek tu tuži mladoženju kom su ofrlje doveli mladu i to ravno u kuću. Igrač ni ne igra na kulturu, javašluk izdaje, i to naučno, za slobodu. A nauke nigdje. Marketing je.

Evropa se, izgleda, griješila sama nekad o druge, o Aziju, Afriku, Ameriku, i ko zna gdje. I oni još prije su ogriješeni pa je Zakon posl'o Evropu. Svijet sa greškom. I Žizek posta popularan i značajan mislilac, taman da on je filosof. Kaže ,,problematični Zapad" i misli na Zapadnu Evropu. Bez Engleza. A globalizacija i kolonizacija idu po planu. Dobro je ujediniti ljude, ali samo ako je Dobro. I kako sa laži? Tu najmanje je Premudrosti.  Žižek, takođe, odbacuje Kanta i Platona u dvije riječi, a Dekarta ubacuje u plitak kontekst da podrži svoju angažovanost, priču patetike. Laže se narod. 

Tako Žižek na stranici 20-oj svoje knjige ,,Protiv dvostruke ucjene" nudi  praktična rješenja kolonizacije Evrope uz imigrante, savjetuje pravljenje prihvata ili ti logora. Pomozi im u njihovoj zemlji. Žiži. I, eto, u programima za fakultete ostvario se. 

Tako na prvim stranicama svake mu knjige se naleti na toliko toga, uz i vrlo opasne stvari da nemam šta čitati, sem da se trujem. Sa moje strane, i ovo do sad rekao sam šta o tom mislim. Popularan  je provikani. Jer provikani na valjane pljuje.

Nema veze sa Sofijom jeftina priča navijačka provala (be)smisla. čelična ruka, NE ljubav u smislu najviše Svijesti. Mi moramo dalje jer Djeca smo Sunca i više, još Više je sve do pripadnog nam Prapočela. 

(komentar na početke samo Žižekove knjige ,,Protiv dvostruke ucjene" jer dalje se nije moglo ni čitati)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Friday, 27 October 2017

Jurodivi


Veliki podvig, borba bezkompromisna. Svete Ludè što Ljube Boga. Ne bogobojažljivi. Danju Ludi, a  noću se predano mole Bogu i samo Božiju Ljubav traže za nagradu. I imaju Tu blagodet. 

Vide oni što ne vide drugi. Jurodivi neće slavu od svijeta. Svijet oplakuju krišom čudaci posebno privlačni, uvrijediti ih je poseban grijeh. Vladare kritikuju. I pričaju s anđelima protjeranim iz kuća gdje su nastanili se zli dusi. 

Po nečemu oni su ludi ili djeluje tako, masku ludaka pred narodom stavljaju radi Božanske stvari što kazuje se. Rugao se svijetu javno, krišom i oplakivao ga lud za pravdu, a pobožan jurodivi. Budio je uspavane i prividno budne ljude ubjeđene. 

Očigledno, ukoliko tu i napreduje čovjek u svom poznanju, sve više osjeća on svoju nemoć. No, ne jada se. Uoči nemoć i jezika. Ništavnost je samo spram Boga. I prolaze Slovom čak pokraj zvijezda, nad Tvorevinom u Ljepotu. Božiji ljudi. 

Duh daje i pri tom ne osiromašuje. Nadahnjuje. Okrepljuje. Usavršava nas. 

Letindor
(www.letindor.blogspot.com)

Monday, 25 September 2017

Nikolaj Kozirjev o vremenu i Kozirevjeva ogledala


Naučnik Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev, astrofizičar i matematičar, petrogradski učenik koji gleda u nebo i u vrijeme drukčije malo od ostalih. Jedinstvo prošlog, sadašnjeg i budućnosti on gradi i ogledalima. Efekt se javlja i nekakva polja straha s tim u približavanju tom udubljenom, ali i spiralnom ogledalu (rus. зеркалo), i u cilindrima. Bljesak je nekog svjetla što se uz to javlja. Kompas se gubi. To nije samo fokus sunčevih zraka u jednoj tački zbog veće energije, kako je radio čuveni matematičar antike Arhimed, u 2. vijeku p.n.e. (na Sirakuzi), kad je mnoštvom udubljenih ogledala palio rimske brodove. Dakle, u tom fokusu energije događa se i neki astralni svijet, prolaze informacije. Tu čovjek postaje i vidovit, gleda slike prošlog, sadašneg i budućeg vremena. 

Čak i Rodžer Bejkon, iz 13. vijeka engleski filosof, monah i pronalazač Renesanse, kaže kako gleda u ogledalima za ono što mu treba. Dva ogledala je napravio i za Oksfordski univezitet, jednim je mogao u bilo koje doba dana zapaliti svijeću, a u drugom ogledalu je gledao šta rade ljudi na bilo kojoj starni svijeta. Međutim, oksordski studenti su tad više vremena gubili na paljenje svijeća nego li na čitanje knjiga pa su ogledala i uništena. Ogledala su, dakle, proizvela i posebno psiho-fizičko okruženje, i ljudima mijenja stanje svijesti. Ta Svijest je aktivna, na drugi način, a ne u skladu s objektivnom okolinom od koje je odvojena za to vrijeme. 

Ispitanicima stižu informacije koje se ne mogu primiti čulima. Tu se javlja duboki uvid i vrlo neobična otkrića. Nije neka psihička obmana i nije sugestija. Vladari i sveštenici drevnih naroda su imali tako (vjerovatno) izdužene lubanje (postoje fosili,slike i kipovi) ili su ih na neki način od rođenja planski deformisali u svrhu vidovitosti. Nešto od toga moglo se izvesti i s pomoću posebno oblikovanih kapa ili kruna od posebnog materijala. Dakle, kod vladara i sveštenika sve nije bilo ukras već se utiče i na ljudski mozak pomagalima da bi se došlo do natprirodnog viđenja. Viših stanja Svijesti. 

Rusi su još i prije Kozirjeva smislili čak telepatski šljem (naučnik Barčenka) za prenos misli i mentalnih slika na daljinu. Aluminij kao materijal velike moći refleksije pokazao se značajan u ovim eksperimentima. Veliki cilindri, spiralne desne i lijeve navojnice od aluminijuma se nazvaše tako Kozirjevjevim ogledalima. Slali su se simboli na ogromne udaljenosti kad ih zamisli neki od ispitanika unutar kapisle-ogledala. Osim u Sibirskoj akademiji, i na  Uralu su napravili (drugi tim) od nerđajućeg čelika kacigu sličnu papinskoj kapi. Međutim, boravak cijelog čovjeka u kapislama uzdizala ih je astralno k zvijezdama i mnogi su se osjećali fantastično. Otvaraju se i intuitivni kanali. Osjećaj je da se sve razumije i sve osjeća. Pojavljivali su se u polju ovih ogledala i neki nepoznati ili razni novi simboli na javi i subjektivno. Zanimljivo je da su mnogi vidjeli isto. Uglavnom su se osjećali ugodno pritom. Od znakova, koji su se slali ispitanicima, neki znakovi su i nepoznati odnekud se priključivali ovima, srodni njima, kao kad se aktivira neko cjelovito informaciono polje. 

A da li se putovalo kroz vrijeme? U mislima da, ne potpuno bićevno. Ogledala su nakon izvjesnog vremena premještena i u zonu tzv. ,,vječnog leda” na sjeveru Rusije, ne bi li iščitali tako iz dubine leda (vode) informacije o dalekoj prošlosti Zemlje. Primanje nekih simbola kod ispitanika bi pobudilo te zaboravljene informacije iz nasljeđa od predaka. Ljudi su takođe mislima putovali kroz stare gradove i viđali neke drevne junake. A stizali su i neki odgovori iz budućnosti putem slika koje se jasno ili kao realne vide u mislima. U polarnim predjelima je, dakle, protok informacija bivao znatno bolji. Barčenka su nakon jedne polarne ekspedicije i strijeljali, i sve to nakon velike Revolucije. Paradoksalni protok vremena je bio na 73. paraleli, gdje vrijeme lako mijenja svoj smjer i pravac, što je bilo zgoda za pristup informacijama, a naročito Sjever, i po Nostradamusu iz Srednjeg vijeka, koji je prije ovih naučnika, još tad, imao svoju kapislu oblika jajeta sa višeslojnim zidom, u koju bi sjedao da dobije informacije. Smatra se da je dobio tu kapislu od nekog prijatelja iz reda Templara. Eksperimenti se rade uglavnom tajno i zvanično takve vrste aktivnosti se i ne rade mimo eksperimenta jer može negativno ili zbunjujuće djelovati na pojedine ljude na Zemlji. Postoji i gigantsko planetarno ogledalo Zemlje - Jonosfera, elektromagnetni omotač. Neki ruski naučnici vele kako imaju čak kompanije koje se bave ovom vrstom rada i da to prelazi u zloupotrebu i na štetu ljudi, kao antenski sistemi koji nisu nikakva šala i niti samo eksperiment. Ostale su i mnoge zagonetke za sve ljude na Zemlji.
Letindor (www.letindor.blogspot.com)

Sunday, 27 August 2017

Filosofija


Čovek može da živi dva života. Jedan je borba koja traje od materice do groba. Njegov raspon meri se čovekovom vlastitom kreacijom - vremenom. Može se prigodno nazvati nesmotren život. Drugi život traje od spoznaje do beskonačnosti. On počinje razumevanjem, traje zauvek i vodi se na nivou večnosti. Naziva se filozofski život. Filozofi niti su rođeni niti umiru, jer nakon što postignu spoznaju besmrtnosti, oni su besmrtni. Nakon što su jednom opštili sa Sopstvom, shvataju da unutar njega postoje besmrtni temelji koji nikada neće minuti. Na toj živoj, životnoj osnovi - Sopstvu - oni podižu civilizaciju koja će trajati i nakon što sunce, mesec i zvezde prestanu da postoje. Budale žive samo za danas, filozofi žive zauvek ... 

U spoznaji da su on i njegovo telo nešto različito da, iako oblik mora propasti, život neće - on postiže svesnu besmrtnost. To je besmrtnost o kojoj je Sokrat govorio kada je rekao: ,,Anit i Melet me zaista mogu pogubiti, ali me ne mogu ozlediti."

Čovek nije tako beznačajno stvorenje kako izgleda; njegovo fizičko telo nije pravo merilo njegovog pravog sopstva. Nevidljiva priroda čoveka je ogromna poput njegovog razumevanja i nemerljiva poput njegovih misli. Prsti njegovog uma posežu za zvezdama i hvataju ih; njegov duh meša se sa kucajućim životom samog Kosmosa. Onaj ko je postigao stanje razumevanja, time je povećao svoju mogućnost spoznaje da u sebe postepeno uključuje razne elemente univerzuma. Nepoznato je samo ono što tek treba da bude uključeno u svest tragaoca. Filozofija pomaže čoveku da razvije osećaj zahvalnosti, jer kako razotkriva veličanstvenost i dostatnost znanja, ona takođe razvija i one latentne moći i sposobnosti, koje čoveku omogućavaju da ovlada tajnama sedam sfera.

Dveri Misterija stoje uvek odškrinuta i onih koji to žele mogu proći u prostrano prebivalište duha. Svet filozofije ne leži ni desno ni levo, ni gore ni dole. Poput suptilne esencije, on prožima celokupan prostor i celokupnu supstancu; on je svuda; on prodire u najdublje i najudaljenije delove svih bića. U svakom muškarcu i ženi su te dve s fere povezane kapijom, koja vodi od ne-sopstva i njegovih interesa do Sopstva i njegove spoznaje. Kod mistika je ta kapija srce; kroz produhovljenje svojih emocija on kontaktira taj uzvišeniji nivo, koji, kada se jednom oseti i spozna, postaje suština vredna utrošenog vremena. Kod filozofa, razum je kapija između spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta; prosvetljeni um premošćava jaz između telesnog i bestelesnog. Tako se rađa božanstvo unutar onoga koji vidi, a on se od ljudskih interesa uzdiže do interesa bogova.

U ovoj eri ,,praktičnih" stvari, ljudi ismejavaju čak i samo postojanje Boga. Oni se rugaju dobroti, dok zbunjenim umovima razmišljaju o fantazmagoriji materijalnosti. Zaboravili su stazu, koja vodi iznad zvezda. Velike mistične institucije antike, koje su pozvale čoveka da uđe u svoje božanske nasleđe, smrvljene su, a institucije ljudskih intriga sada stoje tamo gde su nekada drevne kuće učenja uzdigle misteriju ukrašenih stubova i uglačanog mermera. U belo odeveni mudraci, koj i su svetu dali svoje ideale kulture i lepote, skupili su oko sebe svoje halje i otišli iz ljudskog vidokruga.

I kod jednih i kod drugih, srce i um čoveka, kapije koje vode iz smrtnosti u besmrtnost, još uvek su odškrinute. Vrlina, ljubav i idealizam su još uvek regeneratori čovečanstva. Bog nastavlja da voli i upravlja sudbinom Svoje kreacije. Staza još uvek vijuga naviše, do postignuća. Čovekova duša nije lišena svojih krila; ona su samo skupljena pod njenom odorom od mesa. Filozofija je uvek ta magična sila koja, odvajajući posudu od gline, oslobađa dušu od robovanja navikama i izopačenosti. Još uvek, kao u stara vremena, oslobođena duša može razviti svoja krila i vinuti se do samog izvora sebe same.

Religija besciljno luta u lavirintu teološke spekulacije. Nauka impotentno udara u barijere nepoznatoga. Samo transcendentalna filozofija poznaje stazu. Samo prosvetljeni razum može poneti naviše, do svetlosti, onaj čovekov deo koji razume. Samo filozofija može naučiti čoveka da se dobro rodi, da dobro živi, da dobro umre i da se, u savršenoj meri, ponovo rodi. / Rekao je Palmer.

(Izvod iz knjige Menlija Palmera ,,Tajna učenja svih epoha” str. 980-982.)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)