Tu se ne radi o tom da ne treba školovanje, il' bolje, da ne treba obrazovanje, a ono se vrši na mnogo načina. Antičko šole ili shole je odavna život dostojan u slobodi, ne frka i ne sklepani rad da leti se sad tamo pa 'vamo. Da, nešto se učiniti mora. Borba je, osim sa vlastitim egom, sa egom društva i ko zna čime. Kod šole život u dokolici je natopljen smislom. Nekada davno su oblikovali ljude u skladu sa tim da osjete život smisla. I čovjeku se sadržaj unutrašnji struktuira da u susretu sa istim takvim po kulturi čovjekom može stupiti u dija-Log, da rodi se Logos. I plamti Iskra nanovo rođenome. Odvojiti se od društva valja tek bogovima, ljudima ne dok nespremni su. Ali i s društvom paziti dobro, na svašta bi nagovorili te. Jer robova treba. Spremnost je neko uspjelo stanje, zasluga uspješnog življenja je. U radu na sebi čovjeku treba i drugi da saopšti nedostatke mu u skladu sa tim i nudi mu svijet se. Svijet je upravo nedostatak pred bačenim bićem. Biće se baca da riješi probleme unutrašnje i treba mu tijelo. Pa, čuvaj ga. Ogledalo lomno nedostajućem. Svijet živi čovjek mu fali. I onda usmjeren loše, u suprotnom smjeru, mislim, ojačava nedostajuće i hvali se time.
Društvo nam treba, trebaju dobri razgovori, prirodu valja nam uzdizati, na čovjeku je da obavi djelo. Slušati Zakon. Da. Ne bilo koji. Najviši Zakon. Biti u školi. U dokolici. Život nije po diplomi, pokreni se dalje. Da, treba i škola. Pusti šta pričaju. I diploma neka se nađe. Mi ne možemo reći da nema nikakvo znanje još u školama. Ima. A i to zavisi od učenika. Zavisi i od primjese života što ide mu uz svakakvo gradivo.
Nisu ni roditelji rješili problem. Ni profesori. A kamoli uspješni privrednici. U dokolici čovjek misli, priča, razgovara, radi. I osjeća. Sve mu se iz svijeta priča o samome njemu. On radi svoj posao, valjalo bi da kreativan je, ne mučenički robovski kakva god plata mu bila. Ostavi onog ko zadovoljan je, i tebe nek ostavi on. Plata je raznovrsna i prima se iz mnogo smjerova tog i drugog nedostajanja.
Pitanje je, otud, kako ne nedostajati. Kad osvjestiš problem i nestaće mračnog prihvatanja kad upališ svjetlo. Pali se samo. Tu zadnji nije čin naše volje. Ruka se spušta na nas ... ta borba je oduvjek naša. Svjesnost je konačno potpuno stanje. Slušati? Da. Život slušati. Kao po Sokratu, neće mnogo nam reći šta priroda prelijepa nego što mogu nam reći ljudi u gradu. Grad nam je bitan, i mjera je bitna, al' gube je uz sve i gradovi. Ne znamo mi još život šta je, možemo znati kad horizonti našega bića se prošire radost kad obuzme srce i dolazi snaga smirenome i smirenoj da odoli na nesretna društva.
Letindor
Nema komentara:
Objavi komentar